Lakanovski subjekt. Izmeðu jezika i jouissance

Abstract

Nakon kraceg predgovora slijedi prvo poglavlje u kojem Fink polazi od Lacanove tvrdnje o drugosti jezika: jezik kojeg smo prisiljeni nauciti govoriti nije nas vlastiti, vec nam je stran i Drugi. Trece poglavlje, po mom misljenju, valja citati paralelno s dodacima 1 i 2 na kraju knjige, u kojima Fink detaljno razraðuje Lacanov slozeniji model jezika, cime zeli pokazati kako i gdje se realno manifestira u simbolickom. Podijeljeni subjekt, otuðen s obzirom na jezik kao Drugo, a time i s obzirom na zudnju Drugog - jer, kako autor objasnjava u petom poglavlju, "jezik je u vlasti zudnje, a zudnja je nezamisliva bez jezika" (str. 58) - jedno je lice lakanovskog subjekta. Drugo lice - kojeg autor graficki ilustrira na kraju cetvrtog, a detaljno razraðuje tijekom petog i sestog poglavlja - pojavljuje se u operaciji dodatnog razdvajanja ili prolazenja fundamentalne fantazme tijekom koje subjekt preuzima nov polozaj s obzirom na Drugo kao jezik i Drugo kao zudnju: podijeljeni subjekt subjektivizira zudnju Drugog koja ga je dovela u postajanje, pritom postajuci svojim vlastitim uzrokom.

Bruce Fink, Lakanovski subjekt. Izmeðu jezika i jouissance, KruZak, Zagreb 2009., 258 str.

Autori koji odluce pisati tekstove uvodnog karaktera o psihoanalitickoj teoriji i praksi Jacquesa Lacana nalaze se pred izborom: ili ce pruziti opci uvod koji uglavnom zahvaca cjelokupan Lacanov rad, ili ce se usredotociti na odreðene pojmove njegova ucenja i pruziti njihovo temeljito tumacenje. Bruce Fink u knjizi Lakanovski subjekt: izmeðu jezika i jouissance primjenjuje oba pristupa: opcenito je obradio sve vaznije Lacanove pojmove, pritom posebnu paznju posvecujuci detaljnoj argumentaciji i objasnjavanju lakanovskog subjekta i objekta. Rezultat je vrlo citko i lucidno napisana knjiga ciji prijevod predstavlja novinu u lakanovskom diskursu na hrvatskom jeziku gdje - pomalo pomodno - uglavnom dominira Zizekovo tumacenje.

Nakon kraceg predgovora slijedi prvo poglavlje u kojem Fink polazi od Lacanove tvrdnje o drugosti jezika: jezik kojeg smo prisiljeni nauciti govoriti nije nas vlastiti, vec nam je stran i Drugi. Stupanje ljudskog bica u jezik - otuðenje jezikom i u jeziku - konstitutivan je trenutak za ego/sebstvo i nesvjesno. Zbog drugosti jezika, ego u Lacanovu radu prestaje oznacavati najintimniji dio neke osobe te postaje stran i Drugi. Na tom tragu autor opisuje Lacanovo tumacenje nesvjesnog ne kao povlastenog mjesta subjektivnosti, ili instance s koje progovara istina, vec kao neasimiliranog i najvise stranog od svega drugog. Lacanovo nesvjesno, nastavlja Fink, "strukturirano je kao jezik" (str. 9), sto znaci da se sastoji od potisnutih oznaciteljskih elemenata koji se ravnaju u skladu s vrlo preciznim pravilima nad kojima ego nema nikakvu kontrolu.

U drugom poglavlju autora zanima upravo ta gramatika koja je prisutna u nesvjesnim misaonim procesima. Da bi objasnio njezinu pojavu i djelovanje, polazi od Lacanova pojednostavljenog modela jezika "pismo ili glava", pomocu kojeg pokazuje da umjetno stvorena simbolicka matrica/lanac oznacitelja u sebi nosi elementarnu gramatiku i ima ugraðenu funkciju pamcenja. Ta pravila nisu inherentna preegzistirajucoj realnosti vec proizlaze iz nacina na koji je matrica izgraðena.

Trece poglavlje, po mom misljenju, valja citati paralelno s dodacima 1 i 2 na kraju knjige, u kojima Fink detaljno razraðuje Lacanov slozeniji model jezika, cime zeli pokazati kako i gdje se realno manifestira u simbolickom. Autora ne zanima toliko "izvorno", predsimbolicko realno - R1, kako ga on naziva - vec pokazuje kako sam simbolicki poredak dovodi do pojavljivanja "drugog realnog", R2 - realnog nakon simbolizacije. Drugo realno - lakanovski uzrok - ima mnogo lica, a Fink poblize objasnjava dva: caput mortuum procesa i petlje (aporije) u simbolickom poretku koji prekidaju glatko funkcioniranje oznaciteljskog lanca/ simbolickog poretka. Djelujuci autonomno, simbolicki poredak premasuje sam sebe: proizvodi objekt i podreðuje subjekt.

Raspravu o subjektu Fink zapocinje u cetvrtom poglavlju uopceno skicirajuci tipicno lakanovski subjekt, pritom ga negativno odreðujuci u odnosu na ustaljena misljenja o subjektivitetu koja prozimaju zapadni diskurs. Slijedeci logiku onoga sto subjekt nesvjesnog nije, Fink u argumentaciji dolazi do rascijepa kao prve odrednice lakanovskog subjekta: subjekt koji je otuðen u jeziku i jezikom rascijepljen je izmeðu ega kao neizbjezno laznog osjecaja sebstva i automatskog funkcioniranja jezika u nesvjesnom.

Podijeljeni subjekt, otuðen s obzirom na jezik kao Drugo, a time i s obzirom na zudnju Drugog - jer, kako autor objasnjava u petom poglavlju, "jezik je u vlasti zudnje, a zudnja je nezamisliva bez jezika" (str. 58) - jedno je lice lakanovskog subjekta. Drugo lice - kojeg autor graficki ilustrira na kraju cetvrtog, a detaljno razraðuje tijekom petog i sestog poglavlja - pojavljuje se u operaciji dodatnog razdvajanja ili prolazenja fundamentalne fantazme tijekom koje subjekt preuzima nov polozaj s obzirom na Drugo kao jezik i Drugo kao zudnju: podijeljeni subjekt subjektivizira zudnju Drugog koja ga je dovela u postajanje, pritom postajuci svojim vlastitim uzrokom.

U sedmom i osmom poglavlju Fink predstavlja vlastito tumacenje lakanovskog objekta. Zapocinje konciznim opisom dijakronijskog razvoja objekta kojeg Lacan u svojoj ranoj fazi smatra drugim poput nas samih i smjesta ga u imaginarni registar, dok ga u kasnijim radovima pomice prema realnom registru - pritom ga pisuci kao objekt (a) - sto rezultira polivalentnoscu pa lakanovski objekt sezdesetih godina i kasnije ima barem dva lica: (1) kao zudnja Drugog on uzrokuje, izaziva i pobuðuje zudnju subjekta; (2) kao nesto sto remeti glatko funkcioniranje simbolickog poretka vodeci u aporije i paradokse; pismo ili oznaciteljstvo (signifiance) jezika koje insistira kada god pokusavamo upotrijebiti oznacitelj kako bismo iskazali i objasnili sve.

U posljednja dva poglavlja autor raspravlja o statusu psihoanalitickog diskursa. Slijedeci Lacanovu teoriju diskursa, Fink argumentira da psihoanaliza nije znanost nego diskurs koji nam "omogucava na jedinstven nacin razumjeti rad i strukture razlicitih diskursa" (str. 146), a da se pritom ne konstituira kao metajezik. Kriticki se osvrce na znanost koja zasiva rascijepljeni subjekta i ignorira lakanovski objekt/uzrok/realno. Meðutim, zakljucuje da se znanost moze radikalizirati uvoðenjem psihoanalitickih ideja, ponajprije prepoznavanjem i suocavanjem s realnim simbolickog sustava.

Iako Fink napominje kako je opceniti cilj knjige ozivljavanje lakanovskog diskursa pomicanjem prema klinickoj praksi, pogresno bi bilo zakljuciti da je njegov tekst ponajprije namijenjen klinicarima. Zbog izvrsnog stila i jasne argumentacije, Finkova knjiga predstavlja odlican uvod u Lacanovu teoriju, lako razumljiv drustveno-humanistickim znanstvenicima koji se zele upoznati s temeljnim poj movima lakanovske psihoanalize i pomocu njih osmisliti vlastitu znanost kao praxis koja prepoznaje, konceptualizira i mijenja realno simbolickoga, pritom ne otklizavajuci u diskurs sveucilista koji sluzi gospodara, vec ostajuci u diskursu histerika stalno izazivajuci gospodarske oznacitelje.

Dorijan Vahtar