KRIMINALISTICKO PROFILIRANJE

Headnote

Sazetak: Cilj ovog rada je opisati koncept kriminalistickog profiliranja, njegovu primjenu te tocnost i korisnost u podruCju primjene ovog koncepta, prvenstveno u podruCju kriminologije i kriminalistike. Osim povijesnog razvoja ovog koncepta, daje se i pregled najvainijih metoda u kriminalistickom profiliranju (sto ukljucuje kriminalisticku istrainu analizu, psihologiju istrage, dijagnosticke evaluacije, geograftko profiliranje i analizu bihevioralnih dokaza). Na temelju dosadasnjih saznanja, u ovom radu ce se i raspraviti 0 nekim pitanjima vezanima za buducnost kriminalistickog profiliranja kao sto su pitanja projesionalizacije, primjene znanstvene metode, istraiivanja kriminalistickog profiliranja, uspostavljanje etickih standarda i uniformnog sustava obrazovanja.

Kljucne rijeci: kriminalisticko profiliranje; primjena kriminalistickog profiliranja; metode kriminalistickog profiliranja; buducnost kriminalistickog profiliranja.

Headnote

CRIMINAL PROFILING

Abstract: The aim of this paper is to describe the concept of criminal profiling, its application and the accuracy and usefulness in the field of application of this concept, especially in the field of criminology and criminology. In addition to the historical development of this concept, is also gives an overview of the most important methods in criminal profiling (including criminal investigative analysis, the psychology of the investigation, diagnostic evaluation, geographic profiling and analysis of behavioral evidence). Based on present knowledge, this paper will also discuss some issues related to shaping the future of criminal profiling such as issues of professionalism, the application of scientific methods, crime-profiling studies, the establishment of ethical standards and uniform system of education.

Key words: criminal profiling; implementation of criminal profiling; methods of criminal profiling; future of criminal profiling.

UVOD

Kada se spomene kriminalisticko profiliranje, vjerojatno ce se vecina ljudi sjetiti scena iz poznatih filmova (npr.,"Kad jaganjci utihnu", "Sakupljac kostiju" iIi "Hanibal"), televizijskih serija (npr., "Kriminalni umovi", "Mentalist" iIi "Dosjei X") i raznih fikcijskih romana u kojima detektivi uz pomoc raznih drugih strufujaka traZe opasne pocinitelje kaznenih djela. Iako "profileri", tj. strufuj aci koj e se bave kriminalistickim profiliranjem, u filmovima, televizijskim serijama i romanima tipicno imaju fakultetsko obrazovanje i iskustvo u kriminalistickim istragama, njihove metode cesto se oslanjanju na intuiciju iIi cak povremene vizije sto ohrabruje glediste da je profiliranje jedna vrsta umjetnosti radije nego manstveni proces. S obzirom na takvo glediste, cilj je ovog rada dati bolju sliku 0 konceptu kriminalistickog profiliranja i 0 tome je Ii ono uistinu umjetnost kako je to prikazano u medijima iIi se ipak radi 0 procesu koji ima znanstvenu utemeljenost.

KRIMINALISTICKO PROFILlRANJE

Povijesni razvoj kriminalistickog profiliranja

Nasuprot medijskim prikazima kriminalistickog profiliranja kao recentnog iIi revolucionarnog koncep ta, ideja predvidanja karakteristika p°Cinitelja kaznenog djela temeljena na njegovim iskazanim pOnaSanjirna, simbolicna je za ljudsku vrstu i njenu dugotrajnu fascinaciju za klasificiranjem i predvidanjem kriminaliteta (Kocsis, 2006). Jedan od najranijih primjera jest klasicni pjesnik Homer koji opisuje Thersitesa u Ilijadi kao ruZnog i nakaznog covjeka Cija je osobnost najvjerojatnije bila indikativna za kriminalne predispozicije. Slicne ideje 0 postojanju povezanosti izmedu anatomije i kriminaliteta su ustrajale tijekom povijesti i u sustini kulminirale u pojavi frenologije, a najvise su se istakle u spisima talijanskog kriminologa Cesare Lombrosa 0 "rodenom zlocincu" (Gibson, 2002; prema Kocsis, 2006). Neki autori cak povezuju razvoj osnovnih principa profiliranja s fiktivnim likovima kao sto su likovi C. Auguste Dupina autora Edgar Allan Poea (Poe, 1814/1982; prema Hicks, Sales, 2006) i Sherlocka Holmesa, autora Sir Arthur Conan Doyla (Egger, 1999; prema Kocsis, 2006). No, u isto vrijeme kada je Sherlock Holmes rjesavao fiktivna ubojstva u Londonu, vrlo stvarna serija naizgled slucajnih, sadistickih ubojstava zena bila je p°Cinjena upravo u Londonu u podrucju Whitechapela (Hicks i Sales, 2006).

Izmedu kolovoza i studenog 1888. godine, pojedinac koji je postao poznat kao "Jack the Ripper" ubio je pet prostitutki. Iako takva kaznena djela u tom razdoblju u Whitechapelu nisu bila rijetka, ta su odredena ubojstva stvorila poprilican strah u javnosti (Hicks i Sales, 2006). Stoga je londonska Criminal Investigation Division, suocena sa serijom nerjesivih ubojstava, potrazila pomoc doktora Thomasa Bonda (Rumbelow, 1988; prema Kocsis, 2006). Bondje na temelju procjene dostupnih medicinskih dokaza naveo pretpostavke o karakteristikama ponasanja i psihologije nepoznatog p°Cinitelja. Bondovo izvjesce smatra se vaZnim korakom u razvoju kriminalistickog profiliranja jer predstavlja prvo udaljavanje profiliranja od prostora fikcijske literature te je po prvi puta, u kriminalistickoj istrazi, bio konzultiran medicinski strucnjak.

Moderna upotreba profiliranja u kriminalistickoj istrazi moze se povezati s radom psihijatra Jamesa Brussela koji je profilirao tzv. "Mad Bombera" (Brussel, 1968, prema Rossmo, 2000), bombasa koji je u New Yorku, u razdoblju od 17 godina, aktivirao preko 50 bombi domace izrade. U okolnostima koja podsjecaju na upotrebu kriminalistickih profila danas, policijski istrazitelji konzultirali su Brussela da izradi kriminalisticki profil p°Cinitelja koji je izmakao uhiCivanju i Cija je kampanja "bombardiranja" trajala vise godina. Nakon pregleda dostupnih materijala 0 slucajevirna bombardiranja, Brussel je konstruirao profil kojije identificirao brojne karakteristike za koje se naknadno pokazalo da odgovaraju osobi imenom George Metesky (Brussel, 1968; prema Kocsis, 2006).

Godine 1970., specijalni agenti Federal Bureau ofInvestigationl (u daljnjem tekstu: FBI), Howard Teten i Patrick Mullany, pokrenuli su program kriminalistickog profiliranja nazvan "Applied Criminology", koji je doveo do stvaranja Behavioral Sciences Unit2 (u daljnjem tekstu: BSU) na FBI Akademiji u Quanticu, Virginija (Chiesa i sur., 2009). Programje napredovao 1976. godine, kada su Robert Ressler i John Douglas poceli intervjuirati osudene serijske ubojice kako bi pronasli moguce povezanosti izmedu mjesta zl°Cina i osobnosti p°Cinitelja. Kasnije im se pridruZila Ann Burgess, psihijatrica koja je sudjelovala u intervjuima i pomogla u obradi prikupljenih podataka. Njen doprinos je bio neprocjenjiv za razvoj fundamentalnih koncepata kriminalistickog profiliranja, ukljucujuCi model organiziranogl dezorganiziranog p°Cinitelja kaznenih djela, koji je uvelike i danas u upotrebi (Chiesa i sur., 2009). Veliki uspjeh kriminalistickog profiliranja doveo je do razvoja Prirucnika za klasifikaciju nasilnih kaznenih djela3 (u daljnjem tekstu: CCM) kojeg su 2006. godine objavili Robert Ressler, Ann i Allen Burgess te John Douglas, te do kreiranja FBI-ove metode kriminalistickog profiliranja pod nazivom "Crime Scene Analysis" (Chiesa i sur., 2009).

Razliciti programi, baze podataka i specijalizirane jedinice profiliranja zapocele su se pojavljivati i na medunarodnoj istrazivackoj sceni, od FBI-ova Violent Criminal Apprehension Program (u daljnjem tekstu: ViCAP) do kanadskog Violent Crime Linkage Analysis System (u daljnjem tekstu: ViCLAS). U Liverpooluje 1993.godine, engleski istrazivac David Canter razvio metodu kriminalistickog profiliranja koju je nazvao Psihologija istrage (u daljnjem tekstu: IP) te geografsko profiliranje, a 1997.godine u Kaliforniji, Brent Turvey razvija metodu pod nazivom Analiza Bihevioralnih Dokaza (u daljnjem tekstu: BEA), koja se temelji na metodi Tetena i Mullanyja (Chiesa i sur., 2009).

Danasnja se zajednica profilera sastoji od profesionalaca i neprofesionalaca s vrlo raznolikom srodnom i nesrodnom pozadinom, a 1999.godine je osnovana i Akademija Bihevioralnog Profiliranja (u daljnjem tekstu: ABP) kao prva medunarodna, neovisna, multidisciplinarna profesionalna organizacija za one koji se bave profiliranjem iIi se educiraju za profilere te koja sluzi forum za raspravu o profiliranju utemeljenom na znanosti.

DEFINIClJE KRIMINALISTICKOG PROFILlRANJA

Kao sto se moze vidjeti iz prethodnog poglavlja, primjena kriminalistiekog profiliranja dokumentirana je stoljeCima i to u razliCitim oblicima (Turvey, 2008, prema Petherick i Ferguson, 2010). Sukladno tome, koristena je i razliCita nomenklatura, npr., "behavioral profiling", "crime scene profiling", "criminal personality profiling", "offender profiling", "psychological profiling", "criminal investigative analysis", a od nedavno i "investigative psychology". Danas se ovi termini, zbog razliCitosti samih profilera, njihovih metoda rada i raznolikog stupnja konkretnog obrazovanja, koriste nekonzistentno i naizmjence te jos uvijek ne postoji nedostatak uniformnosti iIi nekog sporazuma oko primjene i definiranja tih termina (Turvey, 2008). Osim razliCitih termina koristenih za imenovanje u principu istog koncepta, postoje i razliCite definicije kriminalistiekog profiliranja koje se, kao i termini, razlikuju ovisno 0 pojedinom autoru. Tako su opisi kriminoloskog profiliranja ukljuCivali neke krace definicije kao sto su "zbirka tragova" (Rossi, 1982, prema Kocsis, 2006: 1), "bioloska skica ponasajnih obrazaca, trendova i tendencija" (Vorpagel, 1982, prema Kocsis, 2006: 1) iIi obrazovani pokusaj da se osiguraju specifiene informacije 0 odredenom tipu osumnjieenog (Geberth, 1981, prema Douglas i sur., 1986).

Jednu od opsimijih definicija kriminalistiekog profiliranja daje Geberth (1983, prema Kocsis, 2006:1) navodeCi kako je to "forenzieka tehnika koja zeli istrazne agencije osigurati sa specifienim informacijama koje ce pom°Ci u fokusiranju na pojedince s crtama lienosti paralelnih crtama drugih p°Cinitelja koji su p°Cinili sliena kaznena djela". Bartol i Bartol (1994, prema Kocsis, 2006) pak opisuju kriminalistieko profiliranje kao proces identificiranja crta lienosti, ponasajnih tendencija i demografskih varijabli p°Cinitelja na temelju karakteristika kaznenog djela.

Kriminalistieko profiliranje se moze definirati i kao identifikacija glavnih karakteristika lienosti i ponasanja pojedinca temeljena na analizi kaznenih djela koje je on iIi ona p°Cinio/la (Douglas i sur., 1986, prema Rossmo, 2000) iIi kao praksa predvidanja kriminalne osobnosti, ponasajnih i demografskih karakteristika temeljem dokaza na mjestu zl°Cina (Douglas i sur., 1986; Hicks i Sales, 2006; prema Snook i sur., 2008). Novije definicije kriminalistiekog profiliranja navode da se ono odnosi na proces identificiranja crta lienosti, ponasajnih tendencija, geografskih lokacija i demografskih iIi bioloskih deskriptora p°Cinitelja na temelju karakteristika p°Cinjenog kaznenog djela (Hickey, 2003; prema Kocsis, 2006).

Petherick (2003, prema Petherick i Ferguson, 2010) navodi daje kriminalistieko profiliranje u svojoj osnovnoj formi istrami alat kojim se pokusavaju osigurati neke indicije 0 osobnosti i ponasanju p°Cinite1ja, a koje se teme1je na prezentaciji njegova ponasanja i dokaza koja ostavi iza sebe. To je proces izvodenja zakljueaka koji ukljueuje analizu njegovih interakcija sa Zrtvom i mjestom zl°Cina, njegova izbora oruzja te izmedu ostalog i upotrebe govora.

Risinger i Loop (2002, prema Devery, 2010) smatraju da je profiliranje skup tehnika i pristupa razvijenih tijekom godina kako bi se postigao osnovni cilj kojeg definiraju kao utvrdivanje vjerojatnih karakteristika p°Cinitelja kaznenog djela proueavajuCi detalje samog kaznenog djela. Egger (2003, prema Kocsis, 2006) definira kriminalistieko profiliranje u kontekstu istrage serijskih ubojstava te navodi da se radi 0 pokusaju da se istrazivaCima pribavi sto vise informacija 0 serijskom ubojici kojeg tek treba identificirati, dok Devery (2010) opisuje kriminalistieko profiliranje kao proces kojim se pokusavaju identificirati karakteristike nepoznatog p°Cinitelja putem detaljnog ispitivanja mjesta zl°Cina i karakteristika zrtve te analizom informacija 0 prijasnjim slienim slueajevima.

Kocsis (2006) iznosi opcenitiju definiciju kriminalistiekog profiliranja i navodi da profiliranje predstavlja proces u kojem se ponasanja i/ili radnje iskazane u kaznenom djelu ocjenjuju i interpretiraju kako bi se formirala predvidanja koja se odnose na karakteristike vjerojatnoglih pocinitelja odredenog kaznenog djela. Taj skup predvidenih karakteristika eesto se naziva kriminalistieki profil, a svrha mu je pomoc istraziteljima, tipieno policijskom osoblju, u identificiranju, a s time i uhiCivanju nepoznatogl ih pocinitelja.

Neovisno o koristenju neke odredene definicije i razliCitosti u pristupima iIi autorima, vidljivo je da ipak postoji odreden stupanj suglasnosti u naCinu na koje je profiliranje definirano pa se kriminalisticko profiliranje moze definirati kao opCi pojam koji obuhvaca bilo koji proces donosenja zakljucaka 0 osobinama p°Cinitelja kaznenog djela.

SVRHA, STRUKTURA I PRIMJENA KRIMINALISTICKOG PROFILA

Opisivanje tocnih ciljeva i strukture kriminalistickih profila nije jednostavno zbog razliCitih disciplinamih perspektiva koje se bave kriminalistickim profiliranjem te kontinuiranog razvoja i preinacenja tih zamisli u praksi (Kocsis, 2006). Otud i brojne definicije koje navode od cega se tocno sastoji profil i koji bi trebali biti njegovi najvainiji ciljevi, a jedna od najcesce citiranih definicija kriminalisticki profil definira kao obrazovani pokusaj da se istraznim agencijama osiguraju specificne informacije 0 tipu pojedinca koji bi mogao p°Ciniti neko odredeno kazneno djelo. Iako postoje varijacije na tu definiciju, opCi cilj je dati policiji "skicu" vjerojatnog p°Cinitelja (Geberth,1996, prema Norris, 2009:2). Kako bi se u odredenom slucaju uspjesno napravio profil, vrlo je vamo prikupiti raznovrsne podatke u rasponu od statistickih podataka 0 proslim kaznenim djelima, fizickih dokaza i iskaza svjedoka pa do rekonstrukcije i interpretacije p°Ciniteljeva ponasanja (Petherick i Ferguson, 2010).

Prema strukturi i opsegu informacija u pojedinim profilima, vidljivo je da neki profileri pokazuju odredenu zaddanost, dok su drugi mnogo slobodniji u svojim procjenama. Turvey (2008; prema Petherick, Ferguson, 2010) navodi da se u veCini slucajeva, na temelju mjesta zl°Cina, mogu spoznati sarno cetiri karakteristike vjerojatnog p°Cinitelja: kriminalne vjestine, znanje 0 zrtvi, znanje 0 mjestu zl°Cina i znanje 0 materijalima i metodama. Na drugom kraju spektra nalazi se Geberth (1996, prema Petherick i Ferguson, 2010) koji daje izdasnu listu karakteristika za koje smatra da se mogu utvrditi na temelju kaznenog djela. Ta je lista konzistentna s opsimim listama vjerojatnih p°Ciniteljevih osobina i emocionalnih stanja, Ault i Reesea (1980, prema Petherick i Ferguson, 2010) i O'Toolea (2004, prema Petherick i Ferguson, 2010) pokrivajuCi gotovo sve aspekte njihove proslosti, sadasnjosti i buducnosti.

Opcenito, moze se reCi da se kriminalisticki profil sastoji od informacija koje predominantno sluze opisivanju biografskih obiljeija vjerojatnog/ ih p°Cinitelja kaznenog djela. Tako kriminalisticki profil zapravo u veCini slucajeva sadrzi informacije o demografskim karakteristikama, evidentiranim kaznenim i prekrsajnim djelima, zaposlenju, obiteljskim karakteristikama, navikama i interesima, itd. (Kocsis, 2006:6,7). Kao dodatak, cesto se ukljucuje i pripadajuca informacija 0 priblimoj lokaciji p°Cinitelj eva prebivalista (Rossmo, 1997, prema Kocsis, 2006). Prilikom opisivanja primjene kriminalistickih pro fila, vamo je naglasiti da, nasuprot mnogim fiktivnim medijskim prikazima, kriminalisticki profili sami od sebe ne mogu rijesiti neki zl°Cin (Nowikowski, 1995; Ressler i Schachtman, 1992, prema Kocsis, 2006). Istrazivacka je literatura ukazala na to da su kriminalisticki profili najuCinkovitiji upravo u obliku dopune tradicionalnim istrazivackim tehnikama, a ne kao samostalno rjesenje za rjesavanje odredenog kaznenog djela (Jackson i sur., 1993, prema Kocsis, 2006).

Uz kriminalisticko profiliranje nepoznatog p°Cinitelja i uspostavljanja istrazivackih prioriteta, tehnike profiliranja bile su koristene za raznolike svrhe. Tako Cook i Hinman (1999) navode da profiliranje moze predloziti proaktivne strategije istrage, zatim predloziti strategije tijekom sudenja, usmjeriti intervencije na kaznena djela u tijeku i cak prevenirati nasi Ina kaznena djela. Kocsis (2006) navodi da se kriminalisticki profil koristi i kao vodic koji olaksava prepoznavanje potencijalnog p°Cinitelja kaznenog djela koje je pod istragom, usmjerava istrame linije ispitivanja na postojece osumnjicene te organizira operacije policijskih patrola kako bi se potencijalno smanjilo Cinjenje daljnjih prekrsaja, operacija nadziranja te operacija pretrazivanja, zapljena i uhicenja.

Drugi autori (Ault i Hazelwood, 1995; Cavanagh i MacKay, 1991; Jackson i sur., 1994, prema Rossmo, 2000) navode da pro:filiranje moze biti koristeno kod indirektnih procjena licnosti (kao pomoc u razvoju metode intervjuiranja iIi pristupa unakrsnog ispitivanja), u razvoju istrainih i sudskih strategija, kod utvrdivanja temelja za potragu i uhicenje te kod utvrdivanja povezanosti razliCitih kaznenih djela. Takoder se primjenjuje i kod razvoja taktika za pregovaranje s taocima (Davis, 1999; Douglas, Hazelwood, 1986, prema Petherick i Ferguson, 2010), kod procjene suicidalnosti (Canter, 1999; Homant i Kennedy, 1998; La Fon, 2002, prema Petherick, Ferguson, 2010), kod taktika pregovaranja u krizi (Ressler i Schachtman, 1992, prema Kocsis, 2006), za tjesavanje dvosmislenih procjena smrti (Hazelwood i sur., 1982, prema Kocsis, 2006) te cak u modelima donosenja odluka 0 tome koje bi istrazivacke linije ispitivanja trebalo pratiti.

TOCNOST I KORISNOST KRIMINALISTICKOG PROFILlRANJA

Kako bi se utvrdila istrazna vrijednost kriminalistickog profiliranja provedena su razliCita evaluacijska istrazivanja u SAD-u, Ujedinjenom Kraljevstvu, Nizozemskoj, Kanadi i Australiji. Ta su se istrazivanja bavila trima kljucnim pitanjima: (1) koliko je profiliranje tocno; (2) koliko je proces pouzdan; i (3) koliko su rezultati korisni? Jedan od prvih projekata evaluacije bilaje FBI-ova intema evaluacija 192 istrage u kojima se koristio profil pripremljen od strane BSU-a, kojaje obuhvacala 209 slucajeva (Institutional Research and Development Unit, 1981, prema Chiesa i sur., 2009). Istrazivanje je utvrdilo da je sarno 46 posta tih kaznenih djela naknadno rijesen04. U 88 istraga, profilje pomogao usmjeriti istragu, locirati moguce p°Cinitelje, direktno identificirati p°Cinitelja; u procesu sudenja optuzenog, no u nekim slucajevima nije bio od pomoci. U 104 nerijesene istrage, profilje i dalje bio koristan u terminima kreiranja daljnjih tragova, predlaganja moguCih motiva i potvrdivanja drugih dokaza.

Pinizzotto i Finkel (1990; Pinizzotto, 1984, prema Chiesa i sur., 2009) su odluCili empirijski provjeriti tocnost profiliranja putem ispitivanja ishoda i procesa kriminalistickog profiliranja kroz pristup strucnjakl novak, tehniku koristenu u kognitivnoj psihologiji kako bi se istraZila strucnost u specificnim podrucjirna u kojem su vjestine kvalificiranih istraZitelja bile usporedene s onima kod pocetnika. IstrazivaCi su analizirali razlike medu grupama koje su ukljuCivale profilere, policijske detektive, psihologe i studente te su utvrdili da je grupa profilera napisala detaljnija i valjanija izvjesca nego druge grupe, no u°Cili su mijesane rezultate u vezi sposobnosti tocnog predvidanja pociniteljevih karakteristika. Profileri su imali najvisu srednju vrijednost tocnih predvidanja, detektivi su bili drugi po redu, psiholozi treCi, dok su studenti imali najniZi srednju vrijednost tocnih predvidanja. (pinizzotto i Finkel, 1990, prema Petherick, 2009c).

Kocsis i dr. (2000, prema Chiesa i sur., 2009) proveli su slicno istraiivanje kako bi ispitali utjecaj istramog iskustva, znanja kriminalisticke psihologije5, objektivnog i logickog promisljanja i intuicije u procesu kriminalistickog profiliranja. Tako su medu grupama profilera, policajaca, psihologa, studenata i vidovnjaka usporedivali predvidanja zajedan slucaj ubojstva. Profileri su bili nesto tocniji od neprofilera u identifikaciji p°Ciniteljevih kognitivnih procesa, fizickih karakteristika, socijalne proslosti, navika te ponasanja tijekom Cinjenja kaznenih djela. Psiholozi su bili bolji u podrucju utvrdivanja p°Ciniteljevih osobnih karakteristika, dok su se vidovnjaci izgleda oslanjali na nista vise nego na socijalne stereotipe ubojstava.

Problemi mjerenja tocnosti i korisnosti kriminalistickog profiliranja

Kako se kriminalisticko profiliranje sirilo u akademske i istrazivacke zajednice, tako su se razvile i brojne nezavisne mislilacke skole u zajednici profiliranja koje su preispitivale dugo postojece pretpostavke te kritizirale stagnirajuce metode profiliranja (Ainsworth, 2001; Petherick i Turvey, 2008, prema Petherick, 2009c). Jedan od aspekata 0 kojima se raspravljalo je prividna tocnost (koja obuhvaca dvije stvari: stvamu tocnost i korisnost), a smatra se iznimno vamomjer direktno govori 0 uCinkovitosti konacnog kriminalistickog profila.

Neki profileri, zbog stresa tijekom svjedocenja na sudu, profesionalnih sastanaka iIi intervjua, hrabro tvrde da su njihovi profili 100 posta tocni te da su njihove metode jednako dobre kao i analize otisaka prstiju iIi DNK analize (McKnight, 2000; prema Petherick, 2009c). Kod mnogih strucnjaka postoji nevoljkost da priznaju iIi otkriju moguce nedostatke odredenih metoda jer bi to moglo mozda sprijeCiti daljnja strucna svjedocenja. Drugi pak profileri poistovjecuju tocnost s korisnoscu te navode da, ako je profil bio tocan, to znaCi da je morao biti i koristan i obrnuto. Neki istrazivaCi smatraju da je mozda jedini naCin da se utvrdi stvarna tocnost profila ta da se usporedi kriminalisticki profil s p°Ciniteljem koji je nedvojbeno osuden za kazneno djelo koje je bilo profilirano. Homant i Kennedy (1998, prema Petherick, 2009c) smatraju da, cak i kad je identitet p°Cinitelja nepobitno utvrden, i dalje postoji veliki subjektivni element u utvrdivanju koliko se dobro osoba uklapa u profil. Takoder, kreirani kriminalisticki profil moze sarno potvrditi ono sto su istrazitelji ionako mislili.

Jedna uobicajena metoda primijenjena u utvrdivanju korisnosti profiliranja jest istrazivanja zadovoljstva korisnika. Tipicno, to ukljucuje ispitivanje odabrane grupe korisnika kriminalistickog profiliranja i postavljanje pitanja povezanih s njihovim zadovoljstvom u vezi rezultata sto moze biti problematicno iz vise razloga (petherick, 2009c). Primjerice, korisnici koji po prvi puta u svom radu koriste kriminalisticke profile mogu biti toliko odusevljeni s dobivenim informacijama da ce na upit 0 zadovoljstvu profilom nesvjesno prenaglasiti svoje zadovoljstvo, unatoc tome sto ono nema uporista u stvarnoj korisnosti profila za istragu. Slicnu zabrinutost izrazio je Campbell (1976, prema Petherick, 2009c) koji smatra da policija moze biti vise zavedena akademskim titulama profilera radije nego samim profilom. To su potvrdili Kocsis i Hayes (2004) koji su u svom istrazivanju ispitivali utjece Ii na percepciju tocnosti profila sam identitet autora profila. U istrazivanju je utvrdeno da su policajci tijekom procjene stvarnih p°Cinitelja kaznenih djela kao tocnije percipirali one profile za koje su mislili da ih je napisao profesionalni profiler, za razliku od nespecificiranih autora.

Osim rasprave 0 tocnosti potrebno je razmotriti i pitanje korisnosti profila. Jedan od moguCih naCina procjene korisnosti kriminalistickog profila jest prebrojavanje broja tocnih karakteristika u profilu u odnosu na p°Cinitelja, naravno jednom kada je uhicen (Petherick, 2009c).

Kontrolirana istraiivanja pak imaju druge probleme. Npr., istraZivanje Kocsis i sur., (2000, prema Petherick, 2009c) pokazalo je da su psiholozi identificirali vise psiholoskih znacajki i karakteristika kaznenog djela nego policajci te da su takoder identificirali vise karakteristika od vidovnjaka. Ovaj primjer pokazuje da ukoliko mjere uspjeha i metodologija nisu dobro definirane, ne moze biti utvrdena prava korisnost kriminalistickog profila niti ti uspjesi mogu biti temeljito istrazeni i replicirani. Takoder, ako je identificiran glavni osumnjiceni iIi ako postoje podrzavajuCi fizicki dokazi, to moze pom°Ci u rjesenju slucaja unatoc ukljucenosti profilera. Ainsworth (2001, prema Petherick, 2009c) je, baveCi se ovim pitanjima, utvrdio da postoji vrlo malo literature koja su istraiivala tocnost i korisnost profila koristenih u stvarnim slucajevima kaznenih dje1a, a manjak literature se moze objasniti Cinjenicom da mnoge agencije i pojedinci ne vole iznositi svoje procjene tocnosti jer se netocnost moze smatrati neuCinkovitoscu, a ukoliko ih osobe koje kontroliraju financije smatraju neuCinkovitima tada bi moglo d°Ci do smanjenja proracuna, radnih mjesta i razrjesenja nepotrebnih uloga. Iz tog razloga, te se brojke cesto skrivaju, pogresno interpretiraju ilijednostavno ne prikupljaju.

LOGlKA U KRIMINALISTICKOM PROFILlRANJU

U posljednjih se nekoliko godina znatno povecala koliCina literature 0 kriminalistickom profiliranju, no i dalje postoji vrlo malo literature 0 logickim procesima koje profileri koriste kada donose zakljucke 0 p°Cinite1ju. Pojasnjavanje tih logickih procesa u kriminalistickom profiliranju vaZno je jer se metode profiliranja najvise razlikuju upravo u pristupu na koji su doneseni konacni zakljucci te u snazi povezanosti izmedu premisa i tih zakljucaka (petherick, 2009b). Moze se reCi da predominantno postoje dva pristupa u logici: prvije induktivan, a drugi deduktivan.

Induktivni profili se oslanjanju na statisticko if iIi korelacijsko zakljuCivanje sto znaCi da su informacije koje se nalaze u induktivnom profilu bazirane na vjerojatnosti (Turvey, 2002, prema Petherick, 2009b). Specificna se opazanja 0 nekom slucaju usporeduju sa slicnostima i razlikama u drugim slucajevima slicne iIi iste naravi i tada ti drugi slucajevi sltiZe za generalizacija p°Ciniteljevih tipicnih karakteristika (Petherick, 2009b).

Deduktivno profiliranje ukljucuje logicni i racionalni proces u kojem su karakteristike p°Cinitelja direktne ekstenzije fizickih dokaza (Petherick, Turvey, 2008, prema Petherick, 2009b). Deduktivni profil ce tako pokusati utvrditi kako se novi dokazi uklapaju u profil, tj., mijenja Ii novo znanje trenutne hipoteze. Zagovomik takvog pristupa je ranije spomenuti Turvey (2008, prema Petherick, 2009b). Iako se na prvu Cini kao nedostatak, vamo j e imati na umu da deduktivni profil radi s fizickim dokazima i ne ulazi u nepoznate pretpostavke. Prema Turvey (2008; prema Petherick, 2009b), bolje je imati cetiri tocke za koje se moze reCi da su sigurne, nego njih 40 s upitnim osnovama.

METODE KRIMINALISTICKOG PROFILIRANJA

U prethodnom se poglavlju raspravljalo 0 tome kako metode kriminalistickog profiliranja i sami kriminalisticki profili mogu biti, ovisno 0 pristupu logici i rasudivanju koji se koriste prilikom razvoja karakteristika p°Cinitelja, i induktivni i deduktivni. Ovdje ce biti opisano ukupno pet metoda, od cega prve cetiri primjenjuju induktivno rasudivanje, dok posljednja, analiza bihevioralnih dokaza, koristi deduktivno rasudivanje.

Kriminalisticka istrazna analiza

Kriminalisticka istrazna analiza6 (u daljnjem tekstu: CIA) danas je najpoznatija metoda profiliranja, a poznata je i pod nazivom "Crime Scene Analysis". Metoda je nastala na temelju istrazivanja provedenog izmedu 1979. i 1983. go dine kojem je glavni fokus bio razvoj tipologija uz pomoc ispitivanja raznolikih znacajki kaznenih djela koja su p°Cinili osudeni seksualni ubojice7 (Burgess i Ressler, 1986, prema Petherick i Ferguson, 2010). Tim se istrazivanjem htjelo utvrditi postoje Ii konzistentne znacajke u razliCitim kaznenim djelima koje bi mogle biti korisne u klasificiranju tih p°Cinitelja (Petherick, 2005, prema Petherick, 2009a) te je kasnije postalo temelj za brojna druga istrazivanja.

Osnova ove metode je dihotomija organiziranihl dezorganiziranih p°Cinitelja kaznenih djela koja p°Cinitelje razlikuje s obzirom na stupanj njihove sofisticiranosti prilikom planiranja i Cinjenja kaznenih djela i s obzirom na njihove kompetencije koje su vidljive sa mjesta zl°Cina (Petherick, 2009a). Prema dihotomij i organiziranihl dezorganiziranih p°Cinitelja, organizirano mjesto zl°Cina je ono kod kojeg je vidljivo prethodno planiranje, gdje je ciljana zrtva nepoznata osoba, mjesto zl°Cina reflektira sveukupnu kontrolu p°Cinitelja, koristene su mjere za obuzdavanje zrtve te su prisutni agresivni Cinovi prije smrti zrtve. S obzirom na misljenje da je mjesto zl°Cina odraz p°Ciniteljeve osobnosti, smatra se da su ti p°Cinitelji u svakodnevnom zivotu organizirani, sto znaCi da ce biti prosjecne do iznadprosjecne inteligencije, socija1no kompetentni, preferirati poslove kod kojih se trazi odredena vjestina, po redoslijedu rodenja su medu starijom djecom, a tijekom Cinjenja kaznenog kontroliraju svoje raspolozenje te mogu konzumirati alkohol (Petherick i Ferguson, 2010).

Dezorganizirano mjesto zl°Cina ukazuje na spontanost, a Zrtva iIi lokacija su poznate p°Cinitelju, mjesto zl°Cina je neuredno, prisutno je iznenadno nasilje, koristene su minimalne mjere obuzdavanja Zrtve te su prisutni seksualni Cinovi nakon smrti zrtve. S obzirom na te karakteristike, smatra se da su dezorganizirani p°Cinitelji ispodprosjecne inteligencije, socijalni neadekvatni, po redoslijedu rodenja su medu najmladom djecom, a tijekom Cinjenja kaznenog djela su anksioznog raspolozenja te minimalno konzumiraju alkohol (Petherick i Ferguson, 2010). Unatoc postojanju medusobno iskljuCivih klasifikacija, opcenito se smatra da ce se veCina p°Cinitelja nalaziti negdje izmedu tih dviju klasifikacija, a takve se p°Cinitelje naziva "mijesanima" (Petherick i Ferguson, 2010).

Kao i druge metode profiliranja, CIA se sastoji od odredenog broja koraka iIi faza u kojima se prikupljaju informacije 0 kaznenom djelu te su napravljene procjene njihove vaznosti i znacenja.

Prva faza, ulazi profiliranja, ukljucuje prikupljanje i integraciju svih poznatih materijala koji se odnose na kazneno djelo i zrtvu ukljucu- juCi, no nije sarno ogranieena na fizieke dokaze, policijska izvjesea, fotografije i video materijale (Douglas i sur., 1986, prema Petherick, 2009a). Model donosenja odluka ukljueuje integraciju raznolikih ulaza profiliranja u obrazac koji moze pom°Ci u odredivanju tipa i stila kaznenog djela, namjeru, procjenu rizika za postajanje Zrtvom, rizik p°Cinitelja, eskalaciju kaznenih djela, vremenske i mjesne cimbenike.

Treca faza je procjena kaznenog djela, u kojoj se pokusava konstruirati redoslijed dogadaja i ponasanja zrtve i p°Cinitelja. Na temelju tih informacija, donose se odluke 0 stupnju organizacije iIi dezorganizacije kaznenog djela, sto znaCi da se u toj fazi prvenstveno radi 0 primjeni tipologije (Petherick, 2009a). Cetvrta faza ukljueuje izradu kriminalistickog profila i daje uvid u p°Ciniteljevu proslost, fizieke karakteristike navike, vjerovanja, vrijednosti te u preddeliktno i postdeliktno ponasanje (Ressler i dr., 1988; prema Petherick, 2009a). Jednom kad je profil sastavljen, dostavlja se istraznom timu i integrira se u istragu generiranjem osumnjieenih osoba i procjenom onih za koje se smatra da vee odgovaraju. Ukoliko je uhieena osumnjieena osoba, smatra se da bi bilo potrebno provesti intervju kako bi se utvrdila valjanost cjelokupnog procesa profiliranja (Petherick, 2009a).

Iako je ova metoda danas najueestalija, primila je i odreden broj kritika. Medu najueestalijim kritikama jest Cinjenica da klasifikacija p°Cinitelja koja se temelji sarno na prezentaciji mjesta zl°Cina, u nekim slueajevima, moze istrazitelje odvesti na potpuno krivi put. To ee se vjerojatno dogoditi kada se p°Cinitelj iIi dinamika dokaza8 mijenjaju iIi ukoliko su fizieki dokazi na kojima se procjena temelji nejasni (Petherick, 2009a). Nadalje, Petherick i Turvey (2008, prema Petherick, 2009a) kritiziraju da se ova metoda svodi zapravo na jednostavnu redukciju ljudskog ponasanja na nekoliko vidljivih parametara koji zatim vode do karakteristika nepoznatog p°Cinitelja. Jos jedan nedostatak ove metode jest da se ne procjenjuje vaZnost individualnih karakteristika pojedinog tipa p°Cinitelja, vee je u primjeni metode svakom profileru ostavljeno na volju utvrditi koje karakteristike smatra vafuima iIi primjenjivima na specifieni zlocin.

PSIHOLOGIJA ISTRAGE

Psihologija istrage9 (u daljnjem tekstu: IP) je okvir za integraciju raznolikih aspekata psihologije u sva podrueja kriminalistieke i civilne istrage. Bavi se svim oblicima kriminaliteta koja su pod domenom rada policije, od podmetanja pozara i krade do ubojstva, silovanja eak i terorizma. Ova metoda se proteZe i u ona podrueja aktivnosti koja zahtijevaju istragu, no nisu uvijek konvencionalno unutar domene rada policije kao sto su utaje poreza, korupcija iIi organizirani kriminalitet (Youngs i Canter, 2005). Glavni zagovornik ove metode je David Canter, britanski psiholog, koji naglasava istrazivaeki pristup ponasanju p°Cinitelja. Metoda je induktivna i ovisi 0 koliCini i kvaliteti prikupljenih podataka (McGrath, 2000, prema Petherick,2009a).

Psihologija istrage ima pet osnovnih komponenti koje osiguravaju teoretsku podlogu i uobieajeno se nazivaju "pet - faktorski model". Te su komponente: meduljudska povezanost, vaZnost mjesta i vremena, kriminalne karakteristike, kriminalna karijera i forenzieka svjesnost te su zapravo refleksija p°Ciniteljeve proslosti i sadasnjosti (Canter, 1995; prema Petherick, 2009a).

Meduljudska povezanost se odnosi na stil interakcije koju ljudi primjenjuju kada se bave s drugim ljudima (Canter, 1995; prema Petherick, 2009a). Canter vjeruje da ee se p°Cinitelj prema zrtvama ponasati na sliean naCin kako se odnosi prema drugim ljudima u svakodnevici .. Vaznost vremena i mjesta takoder reflektira neke aspekte p°Ciniteljeve osobnosti s obzirom da meduljudski procesi uvelike ovise 0 vremenu i mjestu na kojem se dogode, tj., mjesto i vrijeme su eesto specifieno odabrani i s time osiguravaju daljnji uvid u p°Ciniteljeva djela (Canter, 1989, prema Petherick, 2009a). Ovime se sugerira da ee p°Cinitelj u podruejima koja dobro poznaje imati osjeeaj veee kontrole i udobnosti (Ainsworth, 2001, prema Petherick, 2009a). Kriminalne karakteristike daju istraZiteljima ideju 0 tipu kaznenog djela s kojim se suocavaju. Na taj se naCin zeli utvrditi mogu Ii priroda kaznenog djela i naCin na koje je ono p°Cinjeno dovesti do onog sto je karakteristicno za nekog p°Cinitelja tj., do odredene klasifikacije (Canter, 1989, prema Petherick, 2009a). Kriminalna karijera pretpostavlja da ee se p°Cinitelj tijekom Cinjenja serije kaznenih djela slicno ponasati, iako se uzima u obzir postojanje odredenog prostora za adaptaciju i promjenu. Ta adaptacija i promjena moze biti odraz proslih iskustava tijekom Cinjenja kaznenih djela te moze reflektirati evoluciju modus operandilO (Petherick, 2009a).

Posljednja komponenta je forenzicka svjesnost pocinitelja koja moze ukazati na porast njegova znanja 0 istraznim procedurama i tehnikama zbog prijasnjih iskustava s kazneno - pravnim sustaYom. P°Cinitelji mogu biti sofisticirani u tome da koriste tehnike koje ometaju policijske istrazitelje, kao sto je nosenje maski, rukavica iIi pokusaj unistavanja drugih dokaza (Ainsworth, 2000, prema Petherick, 2009a). Nadalje, Ainsworth (2000; prema Petherick, 2009a) spominje pet karakteristika iz kriminalistickog profila za koje smatra da su istraziteljima vrlo poucne: kriminalna proslost, socijalne i obiteljske karakteristike, osobne karakteristike i zaposlenje. Iako se nuZno ne pridaje vee a vaZnost tim znacajkama pro fila, Boon i Davies (1993, prema Petherick, 2009a) navode da su mjesto stanovanja i kriminalna proslost najkorisnije (naglasavajuCi tako Cinjenicu da se IP temelji na geografiji kriminaliteta).

Kritike IP su slicne onima u drugim induktivnim pristupim, no ukljucuju i neke druge. Znatan naglasak je smjesten na kritikama koristenja statistickih postupaka u odredivanju p°Ciniteljevih karakteristika, od cega je najzapazeniji multivarijantni analiticki postupak "Smallest Space Analysis II" (u daljnjem tekstu: SSA). SSA daje graficke prikaze odnosa izmedu varijabli. Specificno grupiranje varijabli moze indicirati na one grupe ponasanja koje su povezane, pri tome sugeriraju Ci teme u ponasanju p°Cinitelja, kaznenog djela iIi p°Ciniteljevih karakteristika. No, kao i sa svim statistickim postupcima, moguee je pogrijesiti u interpretaciji podataka (Petherick i Turvey, 2008, prema Petherick, 2009a).

DIJAGNOSTICKE EVALUACIJE

Povijesno gledano, neki od najranijih dostupnih primjera profiliranja su upravo dijagnosticka profiliranja te je prije osnivanja BSU-a, policija trazila pomoe psihologa i psihijatara u rjesavanju kaznenih djela i to s razliCitim rezultatima. Dijagnosticke evaluacije (u daljnjem tekstu: DE) ne predstavljaju pojedinacnu metodu profiliranja iIi pristup, vee genericki opis usluga koje nude psiholozi i psihijatri koji se oslanjaju na klinicke procjene u profiliranju p°Cinitelja (Bradley, 2003, prema Petherick i Turvey, 2010). Te procjene se provo de kada su potrebne i to cesto kao dio sireg dometa psiholoskih usluga koje nudi neki pojedinac (Wilson i sur., 1997, prema Petherick i Turvey, 2010).

Wilson i sur. (1997, prema Petherick, 2009a) prepoznaju dijagnosticke evaluacije kao oblik kriminalistickog profiliranja, a Gudjonsson i Copson (1997, prema Petherick, 2009a) navode da su dijagnosticke evaluacije manje definirane upravo zbog toga sto ne postoji unificirani pristup pod tom "metodom". Umjesto toga, edukacije, treninzi i iskustvo diktiraju pristup koji ee osoba poduzeti u danoj tocci sa odredenim slucajem te je tako profil rezultat profilerova razumijevanja p°Cinitelja, njegove osobnosti i mentalnih bolesti. Iako dijagnosticke evaluacije nisu unificirani pristup s jasnim teoretskim okvirom, Copson i sur. (1997, prema Petherick, 2009a) govore 0 sljedeCim znacajkama klinickog profiliranja:

* Napravljeno po narudibi: savjet klinicara se ne bi smio oslanjati na recikliranju neke vrste generickih nasilnih i antisocijalnih kriminalnih stereotipa.

* Interaktivno: s obzirom na stupanj sofisticiranosti i ovisno 0 sluibenikovom razumijevanju psiholoskih koncepata u pitanju.

* Rejleksivno: savjet bi trebao biti dinamican, u onoj mjeri u kojoj svaki element ima znacajan uCinak na svaki drugi element i evoluirajuCi, gdje nova informacija mora voditi do razmatranja ne sarno 0 elementu savjeta na kojeg se utjece vee i konstruktu u cjelini.

Iako je °Cito da u ovim podrucjima strucnjaci forenzike i mentalnog zdravlja mogu koristiti svoje vjestine, McGrath je takoder naveo da ni u kom slucaju ukljucenost u proces profiliranja ne bi smjela biti tretmanski orijentirana. S obzirom da je ukljucenost strucnjaka za mentalno zdravlje u profiliranje sporadicna, Dietz (1985, prema Petherick, 2009a) smatra da bi oni zbog toga mogli izgubiti doticaj sa zahtjevima policijske istrage i time ponuditi nejasne i/ili nevazne prijedloge. Ainsworth (2001, prema Petherick, 2009a) smatra da bi profili koje kreiraju strucnjaci iz podrucja mentalnog zdravlja mogli sadrZati izjave 0 nekim psihickim procesima p°Cinitelja koji nisu direktno primjetni te da pojasnjenja tih procesa ne moraju biti toliko korisna istraziteljima koliko ona iz drugih metoda. Problem moze iCi dalje od vrste savjeta ponudenih u profilima dijagnosticke evaluacije i protezu se i do poteskoea ukljuCivanja u samu policijsku istragu. Canter (1989, prema Petherick, 2009a) smatra daje jedan od problema taj da policij ski sluzbenici ne vole primati psihologe u svoju istrage osim ako se ne ocekuje uzaj amno povj erenj e i reciprocna korist te da j e tesko dati doprinos istrazi dok se ne stvori neko iskustvo, a opet, tesko je stvoriti iskustvo ako se osobu ne ukljucuje u takve istrage.

GEOGRAFSKO PROFILlRANJE

Dok kriminalisticko profiliranje pokusava definirati odredene karakteristike p°Cinitelja na temelju p°Cinjenog kaznenog djela (npr. dob, spol, rasa i inteligencija), geografsko profiliranje (u daljnjem tekstu: geoprofiliranje) se usredotocuje na sarno jedan aspekt kaznenog djela: p°Ciniteljevu mogueu lokaciju (Petherick, 2009a). Prema Rossmu (1997, prema Petherick, 2009a: 83) geografsko profiliranje se usredotocuje na "moguee prostorno ponasanje p°Cinitelja unutar konteksta lokacija i prostornih relacija izmedu raznolikih mjesta zl°Cina". Rossmo (2000) identificira geografsko profiliranje kao sustav pom°Ci u donosenju odluka koji se koristi kako bi se napravile procjene vjerojatne geografske regije u kojoj se nalazi lokacija p°Ciniteljeva mjesta stanovanja. Isto tako moze identificirati i lokaciju p°Ciniteljevog radnog mjesta iIi neku drugu lokaciju koja je p°Cinitelju dobro poznata (Ratcliffe, 2004, prema Petherick, 2009a). U sljedeeem ee odjeljku biti opisana neka od tih teoretskih postavki ovog modela.

Nacelo najmanjeg napora12 pretpostavlja da, ako su osobi dane dvije alternative za neku akciju, ona ee odabrati onu za koje ee trebati uloziti manje truda iIi, u slucaju destinacije, biti ee odabrana ona koja je najbliza (Rossmo, 2000).

Udaljenost propadanja13 se odnosi na ideju da ee se kaznena djela smanjiti u frekvenciji sto p°Cinitelj dalje putuje od svog mjesta stanovanja (Rengert i sur., 1999; van Koppen i de Keijser, 1997, prema Petherick, 2009a). Udaljenost prop adanja je i geografski izraz nacela najmanjeg napora (Harries, 1999, prema Petherick, 2009a) i nastaje kada p°Cinitelj pokazuje preferenciju za bliza mjesta zl°Cina. Rossmo (2000) isto tako smatra da postoji podrucje udobnosti iIi "buffer zone" direktno oko p°Ciniteljeva mjesta stanovanja. Unutar tog podrucja, mete su videne kao manje pozeljne zbog percipiranog rizika povezanog s Cinjenjem kaznenih djela preblizu mjestu stanovanja.

Kruznu hipotezu su predlozili Canter i Larkin (1993, prema Petherick, 2009a), koju su kasnije testirali Kocsis i Irwin (1997, prema Petherick, 2009a) te Snook i sur. (2002, prema Petherick, 2009a). Canter i Larkin (1993, prema Petherick, 2009a) su predlozili dva modela Cinjenja kaznenih djela s obzirom na blizinu i povezanost p°Ciniteljeva doma i p°Cinjenih kaznenih djela.

"Razbojnik14" model opisuje p°Cinitelja koji nap ada izvan svog mjesta stanovanja, no njegov je dom jos uvijek unutar kruga p°Cinjenih kaznenih djela i definiranje s dvjema najudaljenijima lokacijama kaznenih djela. S druge strane, "putnik15" napusta generalnu lokaciju svog doma kako bi p°Cinio kazneno djelo u drugoj geografskoj regiji, kasnije napustajuCi to podrucje i vracajuCi se opet u podrucje svog doma (Canter i Larkin, 1993, prema Petherick, 2009a). Ta su dva modela prezentirana na Slici 1.

Iako teorija izgleda vjerojatna i atraktivna, postoji niz pitanja u vezi tog modela. Kao prvo, iako su Canter i Larkin (1993, prema Petherick, 2009a) identificirali 87 posto p°Cinitelja kao "razbojnike", odluka 0 tome radi Ii se 0 "razbojniku" iIi "putniku" kada nije poznata lokacija p°Ciniteljeve kuce, moze biti pitanje srece iIi pogotka. Ako se pro filer oslanja na statisticku vjerojatnost da je p°Cinitelj "razbojnik", tada se isti oprez mora primijeniti kao i kod induktivnih metoda te se pojavljuje pitanje je Ii slucaj mozda statisticka anomalija16.

Racunalni sustavi za geografsko projiliranje razvijeni su kako bi olaksali proces izracunavanja informacija 0 mjestu zl°Cina, kao sto su "Rigel Profiler", autora Kim Roosma i "Dragnet", kojeg je razvilo SveuCiliste u Liverpoolu u Ujedinjenom Kraljevstvu (Petherick, 2009a).

Program "Dragnet" je geografski paket za utvrdivanje prioritetnih podrucja koji radi tako da, koristeCi lokacije serije kaznenih djela, utvrduje podrucja oko tih lokacija koja sadde vjerojatnu lokaciju p°Ciniteljeva doma. Prioriteti su opisani legendom, s time da "toplije" boje sugeriraju visoke prioritete, a "hladnije" boje sugeriraju nizi prioritet. Karta moze ukazati na prisutnost vise od jednog fokusa za istrazitelje, sto moze ukazivati ina vise od jednog p°Cinitelja (kao takvo, u tom kapacitetu, moze se reCi da sustav ima sposobnost povezivanja slucaja) (Petherick, 2009a).

"Dragnet" i "Rigel Profiler" nisujedini programi dostupni za upotrebu, ali su najcesce koristeni iIi opisani u literaturi. Nazalost, cijena programa onemogucava njihovu siru prakticnu iIi istrazivacku upotrebu. Uz nedostatne resurse, Rossmo (2000, prema Petherick i Turvey, 2008b) navodi i druga ogranicenja geografskog profiliranja. Autor pretpostavlja da se p°Cinitelj tijekom Cinjenja serije kaznenih djela ne seli na neko drugo mjesto stanovanja te da je serija kaznenih djela bila tocno povezana s odredenim p°Ciniteljem. No, u nekim slucajevima, prethodno nepovezani prekrsaji mozda nece biti prepoznati kao djelo istog p°Cinitelja tako dugo dok p°Cinitelj ne bude uhvacen. Takoder, ponasanja koja ukazuju na eskalaciju mogu takoder oteiati pokusaje pronalazenja p°Ciniteljajer voajerizam i krada osobne imovine (npr. donjeg rublja) od strane serijskog ubojice mogu ostati neprijavljeni iIi neprimijeceni.

Turvey (1999, prema Petherick i Turvey, 2008b) izrazava dodatne kritike vezane uz korisnost i pouzdanost geografskog profiliranja. Smatra da ova metoda iz sarno jedne manifestacije p°Ciniteljeva ponasanja (selekcije mjesta zl°Cina) pokusava izvesti zakljucke 0 njegovom znacenju unutar cjelokupnog ponasajnog i emocionalnog konteksta u kojem je stvoreno. Iako Rossmo navodi da je cjelokupni psiholoski profil potreban za kvalitetnu geografsku analizu, poznato je da neki geoprofileri nastavljaju i bez njega iIi da cak sami naprave psiholoski profil. Takoder, zbog ignoriranja sveukupnih ponasajnih dokaza, konteksta slucaja te ne koristenja cijelih kriminalistickih profila, geografsko profiliranje ne moze razlikovati izmedu dva iIi vise p°Cinitelja koji rade na istom podrucju.

ANALIZA BIHEVIORALNIH DOKAZA

Analiza bihevioralnih dokaza18 (u daljnjem tekstu: BEA) je najnovija od individualnih metoda profiliranja. Razvio ju je Brent Turvey i temelji se na forenzickoj znanosti i interpretaciji fizickih dokaza te onome sto oni znace 0 p°Cinitelju. Umjesto oslanjanja na prosjecne tipove p°Cinitelja, BEA profileri provode detaljne preglede mjesta zl°Cina i povezanih ponasanja te iz toga zakljucuju koje su karakteristike p°Cinitelja dokazane iz ponasanja i mjesta zl°Cina. Snaga BEA-e lezi u Cinjenici da pro filer radi sarno s onime sto je poznato, nista se ne pretpostavlja iIi nagada te je velik dio vremena proveden u utvrdivanju istinitosti fizickih dokaza i njihovih veza s kaznenim djelom (Petherick, 2003, prema Petherick, 2009a).

Kao i induktivne metode, BEA funkcionira na naCin da se svaki sljedeCi korak nadograduje na onaj prijasnji s ciljem osiguranja cjelokupne slike (prikazano na Slici 4.).

Prvi korak ove metode se nazivaJorenzicka analiza (u daljnjem tekstu: EFA) i odnosi se na pregled, testiranje i interpretaciju fizickih dokaza (Petherick, Turvey, 2008a). U tom se koraku svi fizicki dokazi koji se ticu slucaja pregledaju kako bi se procijenila vaZnost i utvrdila njihova sveukupna priroda i kvaliteta. EFA informira profilera na kojim dokazima treba temeljiti svoj profil, koji dokazi nedostaju, koji su dokazi mozda krivo interpretirani te kakvu vrijednost imaju u daljnjim analizama.

Josjedan aspekt forenzicke analize kojije vazan i koji utjece na dinamiku dokaza jest rekonstrukcija kaznenog djela. Cooley (1999, prema Petherick i 2009a) sugerira da je rekonstrukcija mjesta zl°Cina teme1j ove metode te da ce deduktivnim zakljuCivanjem, putem rekonstrukcije mjesta zl°Cina, pro filer dobiti prikladne informacije koje ce mu dopustiti da kreira najlogicniji profil nepoznatog pocinitelja.

Drugi korak BEA procesa, viktimoZogija, ispituje sve aspekte Zrtve, ukljucujuCi njezin zivotni stil, hobije, navike, prijatelje, neprijatelje i demografske karakteristike. Informacije dobivene kroz proucavanje viktimologije mogu pom°Ci u utvrdivanju toga postoji Ii i u kom razmjeru odnos izmedu Zrtve i p°Cinitelja (Petherick i Turvey, 2008a).

U trecem koraku BEA metode, analizi kaznenog djeZa, profiler utvrduje Cimbenike kao sto su metoda pristupa i nap ada, metoda kontrole, tip lokacije, narav i redoslijed bilo kakvih seksualnih Cinova, koristeni materijali, tip verbalnih aktivnosti i bilo kakve mjere opreza koje je p°Cinite1j poduzeo (Petherick i Turvey, 2008a).

Posljednji korakje stvarni kriminalisticki profil i nazvan je karakteristike p°Cinitelja. Sve informacije iz prijasnjih koraka su integrirane i procijenjene kroz znanstvenu metodu i deduktivno razmisljanje kako bi se utvrdilo sto fizicki dokazi, viktimologija, karakteristike mjesta zl°Cina zajedno govore 0 p°Cinitelju (petherick i Turvey, 2008a).

Turvey (2008, prema Petherick, 2009a) smatra da se u profilu ne bi smje1e navoditi karakteristike kao sto su dob, spol, rasa i inteligencijajer se tipicno procjenjuju induktivno i nisu bazirane na fizickim dokazima. Iako se BEA oslanja na deduktivnu logiku, ne moze biti karakterizirana kao Cisto deduktivna zbog toga sto se proces dedukcije dijelom oslanja na indukciju, koja stvara teorije koje su tada dokazima testirane.

KRIMINALISTICKO PROFILlRANJE U REPUBLICIHRVATSKOJ

U Republici Hrvatskoj kriminalisticko profiliranje je relativno neistrazeno podrucje. U sklopu Ravnateljstva policije Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske postoji Centar za forenzicna ispitivanja, istraZivanja i vjestacenja "Ivan Vucetie" koji se bavi kriminalisticko - tehnickim poslovima i vjestacenjima te koji izravno sudjeluje u otkrivanju gotovo svih kaznenih djela i njihovih p°Cinitelja na podrucju Republike Hrvatske i to je ujedno jedina forenzicna ustanova u Republici Hrvatskoj19. No, za sada u Hrvatskoj takvog strucnjaka, profilera, jos nema. Nadalje, u Hrvatskoj se gotovo nitko ne bavi kriminalistickim profiliranjem, kako na znanstvenom, tako i na strucnom planu, sto i objasnjava nepostojanje bilo kakve literature u Hrvatskoj vezano za tu temu. Doduse, na Visokoj policijskoj skoli na specijalistickom strucnom studiju kriminalistike postoji izbomi kolegij "Profiliranje"20, no on se ne bavi cjelokupnim konceptom kriminalistickog profiliranja, vee se pretemo orijentira na opCi pregled tehnika profiliranja i psiholoskih mehanizama koji su u pozadini nasilnih djela te ne ulazi dublje u to podrucje.

Uzimajuci u obzir sve te informacije i Cinjenicu da postoji svega jedan izborni kolegij na Visokoj policijskoj skoli, moze se reCi da je u Republici Hrvatskoj kriminalisticko profiliranje tek u zacecima, a kako je spomenuta potreba za strucnjacima ovog profila, jedan od prvih koraka bi trebao biti utv.rdivanje konkretnih vjestina i znanja koje su potrebne kako bi se neka osoba mogla time baviti te vidjeti postoje Ii u Hrvatskoj strucnjaci koji su za to kvalificirani iIi koji bi liZ dodatno obrazovanje to mogli postati. Iz dosadaSnje literature 0 kriminalistickom profiliranju, vidljivo je da svi autori naglasavaju da znanje osobe koja se time zeli baviti treba biti zaokruZeno, multidisciplinarno i sto je vise moguee holisticko.

BUDUCNOST KRIMINALISTICKOG PROFILlRANJA

Iako danasnji masovni mediji jos uvijek vole prikazivati kriminalisticko profiliranje kao neku tajnu i misterioznu tehniku, realnostje da se pojedinci iz razliCitih profesija i znanstvenih disciplina (kriminologija, sociologija, psihologija, psihijatrija, policija) diljem svijeta ukljucuju u praksu koja se moze zajednickim nazivom nazvati kriminalisticko profiliranje. Unatoc tome sto se primjenjuju razliCiti nazivi za tu praksu, Cinjenica jest da se kriminalisticko profiliranje razvilo upravo zahvaIjujuCi svim tim prakticarima i istraZivaCima koji su prove Ii mnogo godina u istraZivanjima p°Cinitelja ozbiljnih kaznenih djela i drugih vaznih pitanja vezanih za profiliranje.

Prilikom promisljanja 0 buduenosti kriminalistickog profiliranja, Petherick (2003; Turvey, 2008; prema Petherick, 2009d) navodi da je povijest profiliranja lako pratiti s obzirom da je vee bila zabiljezena i tako dostupna za pregled, no da je buduenost profiliranja nesto sasvim drugo. S obzirom na prirodu profiliranja i napretke koji su postignuti u posljednjih nekoliko godina, logicno je pretpostaviti da ee d°Ci do dodatnih unaprjedenja iIi bi se barem tome trebalo teziti. Poveeana primjena profiliranja u praksi je jednaka poveeanom broju znanstvenih i preglednih radova iz tog podrucja. VeCina tih radova daje opCi pregled profiIiranja (Ainsworth, 2001; Jackson i Bekerian, 1997, prema Petherick, 2009d), dok druga detaljnije opisuju specificne metode (Rossmo, 2000; Turvey, 2008, prema Petherick, 2009d). Osim rasprava 0 prakticnoj primjeni, neki posveeuju dosta vremena pitanjima profesionalizacije, znanstvenoj metodi, etici, odgovomosti profilera i obrazovanju. Nijednu od tih stvari ne bi trebalo razmatrati zasebno s obzirom da su one cesto medusobno povezane i isprepletene.

Bekerian i Jackson (1997, prema Petherick, 2009d) spominju veliku prepreku za razvoj profiliranja u buduenosti, a odnosi se na fragmentaciju samog tog podrucja. Autori smatraju da unatoc tome sto se sve metode profiliranja usredotocuju na ponasanje i dalje postoje poprilicne razlike u primjeni tih metoda. Postojanje tih varijacija moze biti vamo zbog znanstvenog procesa i napretka profiliranja, no previse raznolikosti moze dovesti do toga da to podrucje postane teoretski fragmentirano te tako manje primjenjivo u praksi. Prema Bekerian i Jackson (1997, prema Petherick, 2009d) postoje barem tri naCina koja mogu dovesti do fragmentacije u podrucju profiliranja: razlike u metodoloskim pristupima, individualne razlike izmedu profilera i kulturoloske razlike izmedu promatranih zemalja.

Jedan od naCina na koji se moze unaprijediti profiliranje jest kreiranje standarda prakse i odgovomosti. S obzirom na mnogostrukost trenutno koristenih pristupa profiliranja te zbog toga nastale fragmentacije, bilo bi nerazumno pretpostaviti da ee se sve te razlike lako rijesiti jedna profesionalna organizacija. Cinjenica jest da su mnoge teorije, praksa i ciljevi kriminalistickog profiliranja konzistentni kroz razliCite metode, no suptilne razlike i dalje sprjecavaju takvo ujedinjenje. Isto tako, iako takva unifikacija moze naizgled imati mnogo prednosti, razlike u pojedinim pristupima imaju svoje prednosti te mogu pom°Ci u podizanju standarda (Petherick, 2009d).

Neki tvrde da, s obzirom da kriminalisticko profiliranje nije znanost, nije potrebno primijeniti znanstvenu metodu. BuduCi da se znanstvena metoda moze primijeniti u mnogim vrstama istrage i osoba ne mora biti znanstvenik kako bi je primijenila, taj argument i nije najtocniji (Petherick, 2009d). Inman i Rudin (2001, prema Petherick, 2009d) navode da znanstvena metoda osigurava okvire za testiranje hipoteza, pri cemu je teorija formulirana i mjerena s obzirom na dokaze, a podrska iIi nedostatak podrske dokazima po tome potvrduje iIi pobija hipotezu. Bez oslanjanja na proces falsifikacije, ne moze se biti siguran da su neCiji zakljucci razumni iIi da su neCiji zakljucci vjerojatniji od nekih drugih. Kao takvo, vazno je testirati sve teorije koje se ticu p°Ciniteljeva ponasanja jer se sarno tako moze biti siguran da su doneseni zakljucci refleksija dostupnih dokaza, a ne rezultat neCije pristranosti.

Jos jedan naCin za unaprjedenje profiliranja, a koji uvelike nedostaje, provodenje je istrazivanja uCinkovitosti profiliranja i znacajki koje su bile od pom°Ci iIi koje su bile stetne. Mozda najcesCi oblik istraiivanja jesu ona koja utvrduju tocnost profilera (Gudjonsson i Copson, 1997; Pinizzotto, 1984; Pinizzotto i Finkel, 1990, prema Petherick, 2009d). Najnovije varijacije toga ne ciljaju sarno na utvrdivanje koliko su tocni profileri vee i koliko su tocni profileri u usporedbi s drugim grupama, kao sto su studenti, psiholozi i detektivi (Kocsis, 2001; Kocsis i sur., 2002; Kocsis i sur., 2000, prema Petherick, 2009d). Nedvojbeno, istrazivanja profiliranja se i dalje trebaju razvijati i to treba biti poduzeto u obliku originalnih istrazivanja temeljenih na podacima koji su podlomi znanstvenoj provjeri (Kocsis i sur., 2005, prema Kocsis i Palermo, 2007).

S obzirom da profileri imaju razliCite vrste i stupnjeve obrazovanja,jedno od podrucja u kojem definitivno postoji moguenost za unaprjedenje je razvoj etickih standarda. Postoji malo kriminalistickih profilera koji se time bave puno radno vrijeme. Kao rezultat toga, neki mogu reCi da se eticke smjemice profesionalnih organizacija u kojima su te osobe zaposlene ne primjenjuju na rad poduzet u ulozi profilera. Nazalost, predugo su eticka pravila iIi standardi bili odsutni u podrucju profiliranja te je zbog tog odsustva ponasanje mnogih prakticara unutar podrucja bilo neprikladno (Petherick, 2009d).

Jos jedna tema koja nije bila znacajnije obradena u literaturi i koja vjerojatno zasluiuje detaljniju analizu, nepostojanje je formalnog obrazovanja i obrazovnih standarda za zanimanje profilera. Postavlja se pitanje kojije prihvatljivi stupanj obrazovanja kojeg bi osoba trebala imati kako bi se mogla nazvati profilerom te iz kojih podrucja? Kao opee pravilo, moze se reci daje obavezno fakultetsko obrazovanje u drustvenim znanostima to jest magistarska diploma u podrucjima koja ukljucuju, no nisu ogranicena na, psihologiju, kriminologiju i forenzicke znanosti (Petherick, 2009d). Oni koji studiraju psihologiju ee dobiti znanja o aspektima ljudskog ponasanja i kogniciji, neuropsiholoskim osnovama ponasanja, tretmanu, procjeni, itd., dok oni koji studiraju kriminologiju iIi kazneno pravo ee uciti o ulozi, strukturi i funkciji policije, sudova i zatvora. Ovisno o programu, takoder mogu imati opsefua znanja iz bihevioralnih znanosti (Petherick i Ferguson, 2010). Bit je da nisu sva obrazovna iskustva jednaka te da se obrazovanje neke osobe u bilo kojem podrucju povezanom s profiliranjem razlikuje ovisno o odredenim cimbenicima.

Turvey (2008, prema Petherick, 2009d) prepoznaje vaznu Cinjenicu da je profiliranje multidisciplinama vjestina koju osoba razvija nakon sto postane vjesta u drugim disciplinama. Doduse, razvijanje vjestina je mnogo vise od samog Citanja nekolicine knjiga, uzimanja nekoliko kolegija iIi kraCih edukacija i biti u moguenosti pricati 0 toj temi. Nazalost, to je trenutno vrlo cest slucaj pri cemu kratke edukacije prevladavaju. Problemje da, iako te kratke edukacije mogu pom°Ci u komunikaciji s drugim profesionalcima, same po sebi ne daju status strucnjaka jer se u razvoju sposobnosti radi 0 mnogo vise nego 0 samom usvajanju znanja Te su edukacije skraeeni putovi do obrazovanja iIi informacija koje se nude na intenzivniji naCin, cesto bez kvalificiranih predavaca, provedbe obrazovnih standarda iIi procjene. To ne znaCi da ne bi trebalo pohadati kratke edukacije, no u pravom kontekstu i okvirima posebice jer mogu biti korisne iz raznolikih razloga (Petherick, 2009d).

ZAKLJUCAK

Kriminalisticko profiliranje se kroz povijest, a jos i sada, definira na razliCite naCine, no neovisno o koristenju neke odredene definicije i razliCitosti u pristupima iIi autorima, ipak postoji odreden stupanj suglasnosti u naCinu na koje je profiliranje definirano tako da, na njihovoj osnovnoj razini, sve definicije pokusavaju opisati isti temeljni koncept. Moze se reCi da je kriminalisticko profiliranje opCi pojam za bilo koji proces donosenja zakljucaka 0 karakteristikama p°Cinite1ja kaznenog djela, neovisno 0 koristenoj metodi iIi mislilackoj skoli, a svrha stvorenog profila je pruZanje pom°Ci istraiiteljima, prvenstveno policijskom osoblju, u identificiranju, a s time i u uhiCivanju nepoznatog/ih p°Cinitelja. Kada se raspravlja 0 svrsi kriminalistickog pro fila, jos jedna kljucna stvar koju je potrebno naglasiti jest da su kriminalisticki profili najuCinkovitiji upravo u obliku dopune tradicionalnim istraiivackim tehnikama, a ne kao samostalno rjesenje za otkrivanje p°Cinitelja nekog odredenog kaznenog djela te da niposto ne bi smjeli sluziti kao zamjena za konvencionalne procedure tipicno poduzete u kriminalistickim istragama.

U danasnjoj zajednici profiliranja postoji pet glavnih metoda kriminalistickog profiliranja koje djeluju relativno neovisno jedna od druge, no usprkos tome, javlja se dosta natjecanja i rasprava izmedu pobomika pojedine metode 0 tome Cija je metoda valjanija i pouzdanija. Iako postoje slicnosti medu tim metodama, glavna razlika odnosi se na to primjenjuju Ii induktivni iIi deduktivni pristup. Kako bi se utvrdilo koji pristup moze vise pom°Ci policiji, potrebno je provesti istrazivanja kojima bi se ne sarno utvrdila tocnost metoda profiliranja, odabranih pristupa logici vee i operacionalne korisnosti koju svaka od njih moze ponuditi. Jos jedna prepreka koju je hitno potrebno rijesiti jest pitanje fragmentacije tog podrucja, a pocetak u rjesavanju togaje da se ostvari postovanje i kvalitetna komunikacija i suradnja medu pobomicima razliCitih metoda u svrhu unaprjedenja cjelokupnog koncepta kriminalistickog profiliranja, a ne sarno jednog aspekta.

Sljedeci korak koji ee pom°Ci kriminalistickom profiliranju da bude priznato kao znanost, a ne sarno kao umjetnost, jest kreiranje standarda u obrazovanju i objektivnog postupka akreditacije te formiranje profesionalne organizacije koja ee brinuti 0 znanstvenom i teoretskom razvoju koncepta kriminalistickog profiliranja. Moze se reCi da je osnivanje Akademije bihevioralnog profiliranja dobar pocetak i osnova za daljnje razvijanje tog koncepta, no potrebno je mnogo dobre volje i suradnje medu svim strucnjacima koji se bave kriminalistickim profiliranjem kako bi se napravili potrebni koraci koji ee dovesti do toga da diljem svijeta profiliranje bude priznato kao disciplina koja ima svoju strucnu i znanstvenu vrijednost.

Posljednja stavka koje je ovdje potrebno spomenutijest pitanje postojanja kriminalistickog profiliranja u Republici Hrvatskoj. Kao sto je vidljivo iz prethodnog poglavlja u Republici Hrvatskoj se gotovo nitko ne bavi kriminalistickim profiliranjem kako na znanstvenom, tako i na strucnom planu te se moze reCi da je ovaj rad jedan od prvih radova u Republici Hrvatskoj koji se nesto detaljnije upustio u objasnjavanje ovog podrucja. Nedostatak znanja iz jednog od podrucja vamih za bavljenje profiliranjem (forenzicka znanost, psihologija, kriminologija) se ne mora nuzno smatrati glavnom preprekom zbog kojeg se netko ne bi trebao baviti kriminalistickim profiliranjem, vee sarno moze ukazivati na vamost multidisciplinamog pristupa gdje bi postojao profilerski tim u kojem bi strucnjaci iz razliCitih podrucja iznosili svoja gledista i tako se medusobno nadopunjavali u svom znanju i vjestinama. Naravno, vrlo je vamo da se svi strucnjaci koji se zele baviti tim podrucjem, konstantno usavrsavaju u razliCitim znanstvenim disciplinama kao i u metodama kriminalistickog profiliranja te da budu u toku s novim saznanjima koje se odnose na kriminalisticko profiliranje, kako bi mogli raditi sto bolje i kvalitetnije procjene kaznenog djela i karakteristika p°Cinitelj a.

Footnote

1 "Federal Bureau of Investigation" je savezna kriminalisticko-istraZna i obavjestajna agencija Ministarstva pravosuda Sjedinjenih Americkih Drzava (http://hr.wikipedia.org/wiki/FBI).

2 "Behavioral Sciences Unit" je jedna od jedinica FBI Akademije, a primarni joj je zadatak razvoj i primjena razlicitih vrsta treninga, provodenje istrazivanja i konzultacija iz podrucja bihevioralnih znanosti. Danas postoji pod nazivom National Center for the Analysis of Violent Crime (http://www.fbi.gov/about-us/training/bsu).

3 Izvomo - "Crime Clasiffication Manual"

4 Ovdje je potrebno razmotriti i cjelokupni kontekst situacije te uzeti u obzir Cinjenicu da BSU tipicno dobiva najteze slucajeve koje se tradicionalnom istragom ne mogu rijesiti (Fox i Levin, 1992, prema Chiesa i sur., 2009).

5 Izvorno - "Criminal Psychology"; kriminalisticka psihologija se bavi psiholoskim aspektima kriminainog ponasanja, njegovih uzroka, posljedica i prevencije (Howitt, 2006).

6 Izvomo - "Criminal Investigative Analysis"

7 Seksualni ubojica je naziv za osobu koja je pocinila seksualni napad na Zrtvu te je nakon toga usmrtila. Carich, M., Fisher, D. Kohut, M: Sexual murder and sexual serial killers: Towards a mind-body developmental theory. http://rockymountainwaywriting.com

8 Dinamika dokaza su svi utjecaji koji mogu promijeniti, preseliti, uciniti nejasnim iii unistiti fizicke dokaze neovisno 0 osobi iii okolnostima kOJe su dovele do tih promjena (Petherick i Ferguson, 2010).

9 Izvomo - "Investigative Psychology"

10 Modus operandi (MO) se odnosi na sva ona ponasanja p°Cinjena tijekom kaznenog djela koja slilZe dovrsavanju samog tog Cina, zastiti pociniteljeva identiteta i olaksavanju njegova bijega nakon zavrsetka. To je ponasanje nauceno i dinamicno s obzirom da evoluira kako se cinjenje kaznenih djela ponavlja i usavrsava (Gee i Belofastov, 2007).

11 "Smallest Space Analysis" je multivarijantna analiza koju je 1968. godine razvio Louis Guttman, a kasnije kompjutorizirao Lingoes (Bloombaum, 1970).

12 Izvomo - "The Least Effort Principle"

13 Izvomo - "Distance Decay"

14 Izvomo - "Marauder" model

15 Izvomo - "Commuter" model

16 U istraZivanju Canter i Larkina (1993, prema Petherick, 2009a) to bi znacilo da pocinitelj ulazi u onih 13% iii se mozda istraZivanje ne moze primijeniti na bilo koji znacajan nacin u toj zajednici iii regiji.

17 Slike 20. i 21., nastale su na temelju predloska iz knjige Serial Crime: Theoretical and Practical Issues in Behavioral Profiling - 2nd ed. (2009a), Petherick, W. (Ur.), str. 87 i 88.

18 Izvomo - "Behavioral Evidence Analysis"

19 http://www.forenzika.hr/DefaultCKV.aspx

20 http://www.isvu.hr/javno/hr/vu200/nas prog/2009/pred40544.shtml

References

LITERATURA

Bloombaum, M. (1970): Doing smallest space analysis. The Journal of Conflict Resolution, 14,409-416.

Canter, D. (1998): Profiling as Poison. InterAlia, 2,10-11.

Chiesa, R., Ducci, S., Ciappi, S. (2009): Profiling hackers: The Science of Criminal Profiling as Applied to the World of Hacking. Boca Raton: CRC Press LLC.

Cook, P.E., Hinman, D.L. (1999): Criminal Profiling: Science and Art. Journal of Contemporary Criminal Justice, 15,230-24l.

Devery, C. (201 0): Criminal Profiling and Criminal Investigation. Journal of Contemporary Criminal Justice, 26, 393-409.

Douglas, lE., Ressler, R.K., Burgess, AW., Hartman, C.R. (1986): Criminal Profiling from Crime Scene Analysis. Behavioral Sciences & the Law, 4, 401-42l.

Hicks, S.J., Sales B.D. (2006): Criminal Profiling: Developing an Effective Science and Practice. Washington DC: American Psychological Association.

Howitt, D. (2006): Introduction to Forensic and Criminal Psychology. Harlow: Pearson Education Limited.

Kocsis, R.N. (2006): Criminal Profiling: Principles and Practice. Totowa: Humana Press.

Kocsis, R. N., Hayes, A F. (2004): Believing Is Seeing? Investigating the Perceived Accuracy of Criminal Psychological Profiles. International Journal of Offender Therapy and Comparative Criminology, 48,149-160.

Kocsis, R. N., Palermo, G. B. (2007): Contemporary Problems in Criminal Profiling. U Kocsis, R. N. (Ur.), Criminal Profiling - International Theory, Research, and Practice (327-345). Totowa: Humana Press.

Norris, G. (2006): Criminal Profiling: A Continuing History. U Petherick, W. (Ur.), Serial Crime: Theoretical and Practical Issues in Behavioral Profiling (1-14). Burlington: Elsevier Academic Press.

Norris, G. (2009): Criminal Profiling: A Continuing History. U Petherick, W (Ur.), Serial Crime: Theoretical and Practical Issues in Behavioral Profiling - 2nd ed. (1-16). Burlington: Elsevier Academic Press.

Petherick, W. (2009a): Criminal Profiling Methods. U Petherick, W. (Ur.), Serial Crime: Theoretical and Practical Issues in Behavioral Profiling - 2nd ed. (1-16). Burlington: Elsevier Academic Press.

Petherick, W (2009b): Induction and Deduction in Criminal Profiling. U Petherick, W (Ur.), Serial Crime: Theoretical and Practical Issues in Behavioral Profiling - 2nd ed. (17-38). Burlington: Elsevier Academic Press.

Petherick, W (2009c): The Fallacy of Accuracy in Criminal Profiling. U Petherick, W (Ur.), Serial Crime: Theoretical and Practical Issues in Behavioral Profiling - 2nd ed. (109-121). Burlington: Elsevier Academic Press.

Petherick, W. (2009d): Where to from Here? U Petherick, W. (Ur.), Serial Crime: Theoretical and Practical Issues in Behavioral Profiling - 2nd ed. (2l3-233). Burlington: Elsevier Academic Press.

Petherick, WA, Ferguson, C.E. (2010): Criminal Profiling. U Petherick, WA, Turvey, B.E., Ferguson, C.E. (Ur.), Forensic Criminology (177-218). Burlington: Elsevier Academic Press.

Petherick, W A, Turvey, B. E. (2008a): Behavioral evidence analysis. U Turvey, B. E. (Ur.). Criminal Profiling: An Introduction to Behavioral Evidence Analysis (3rd. ed.), (133-154). Burlington: Academic Press.

Petherick, W A, Turvey, B. E. (2008b): Nomothetic Methods of Criminal Profiling. U Turvey, B. E. (Ur.). Criminal Profiling: An Introduction to Behavioral Evidence Analysis (3rd. ed.)(75-112). Burlington: Academic Press.

Rossmo, D.K. (2000): Geographic Profiling. Boca Raton: CRC Press LLC.

Snook, B., Cullen, R. M., Bennell, C., Taylor, P. J., Gendreau, P. (2008): The Criminal Profiling Illusion: What's Behind the Smoke and Mirrors? Criminal Justice and Behavior, 35, 1257-1276.

Turvey, B. E. (2008): A History of Criminal Profiling. U Turvey, B.E. (Ur.), Criminal Profiling: An Introduction to Behavioural Evidence Analysis (3rd ed.)(1-42). London: Academic Press.

Wilson, C. (2003): Mapping the Criminal Mind. New Scientist, 178,47-51.

Youngs, D. E., Canter, D.Y. (2005): Introducing Investigative Psychology. U Tredoux, c., Foster, D., Allan, A., Cohen, A., Wassenaar, D. (Ur.), Psychology and Law (321-342). Lansdowne: Juta and Company Ltd.

URLIZVORI:

Behavioral Science. U The FBI Academy. Dostupno na: http://www. fbi.gov / about -us/training/bsu, [06.10 .2011.].

Centar za forenzicna ispitivanja, istraiivanja i vjestacenja "Ivan Vuceti6". U Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske. Dostupno na: http://www.forenzika.hrlDefaultCKVaspx. [06.l 0.20 11.].

FBI. U Wikipediji. Dostupno na: http://hr. wikipedia.org/wikiIFBI, [01.07.2011].

Profiliranje. U ISVU. Dostupno na: http://www.isvu.hr/javno/hr/vu200/nasprog/2009/pred40544.shtrnl. [07.07.2011.].

Carich, M., Fisher, D. Kohut, M: Sexual murder and sexual serial killers: Towards a mind-body developmental theory. http://rockymountainwaywriting.com