DRUSTVENI ODNOSI MOCI I ZENSKA REPRODUKTIVNA SAMODETERMINACIJA: ISTRAZIVANJE STAVOVA STUDENTICA SVEUCILISTA U ZAGREBU/The social relations of power and women's reproductive self-determination: the research of attitudes of female students at the University of Zagreb

Abstract

Women's reproductive self-determination is shaped by different social interests in reproduction as well as by the cultural context: political, religious, corporate, medical, etc. interests of social actors and institutions usually limit the autonomy of women and couples in their reproductive decisions. For many women access to and attitude towards reproductive methods and techniques, as well as different approaches to birth, fundamentally influence the course of their lives. In a similar way the reproductive strategies and techniques deeply affect the cultural ideas of femininity, motherhood and family. The way women experience control over their reproductive abilities largely depends on their socio-economic and cultural circumstances. Socio-cultural norms that define when to become pregnant and how, what is preferred family size, attitudes towards infertility, adoption and abortion, what is the appropriate childbearing age or preferred baby's gender as well as what constitutes a healthy pregnancy, fetus and baby mutually shape and are shaped by ideologies of reproduction and institutional power relations which are in themselves supported by fundamentally patriarchal social norms. Women's reproductive activities (conception, pregnancy and birth) are ranked in accordance to the "quality control" of children they may produce. As a consequence, women are being perceived as either "good" or "bad" producer while stigmatizing reproductive morality is supported by stigmatizing social dimensions of reproductive technologies. Pregnant women are being observed through the discourse of "good" and "bad" women due to their "good" or "bad" reproductive bodies in accordance to the traditional female reproductive social roles. Development of reproductive technologies coupled with increased role of experts, different policy-makers and other stake-holders' in women's reproductive decision-making opened the space for building a new kind of "women's solidarity" although the female body is still controlled, usurped and "politically" shaped by different types of power relations and ideologies of reproductive technologies. This paper has two main goals: 1) to establish a theoretical template of a conceptual scheme for future empirical studies of women's reproductive self-determination in the context of social power relations, and 2) to present preliminary questionnaire and the results of its application on the convenience sample of female students at the University of Zagreb.

Headnote

APSTRAKT Zenska reproduktivna samodeterminacija oblikovana je pomocu razlicitih drustvenih interesa u reprodukciji i kulturnog konteksta: politicki, vjerski, korporativni, medicinski, itd. interesi drustvenih aktera i institucija najcesce ogranicavaju autonomiju zena i parova u uspostavljanju reproduktivne samodeterminacije. Za mnoge zene pristup i odnosprema reproduktivnim metodama i tehnikama, kao i pristupima raðanju, utjece na smjer kretanja njihovih zivota, kao sto i reproduktivni pristupi i tehnike duboko utjecu na kulturne ideje o zenskosti, majcinstvu i obitelji. Zene imaju iskustva razlicitih vrsta kontrole nad svojim reprodukcijskim sposobnostima, ovisno o njihovim socioekonomskim i kulturnim okolnostima. Drustveni i kulturni kontekst - socijalne norme o tome kako i kada postati trudnica, o velicini obitelji, o neplodnosti, o adopciji, o pobacaju, o tome kada prestati raðati, o selekciji spola, kao i o tome sto tvori zdravu trudnocu, fetus i bebe - sve oblikuje i oblikovano je pomocu drustvenih ideologija reprodukcije i institucionalnih odnosa moci, te poduprto drustvenim normama patrijarhata. Zenske reproduktivne aktivnosti (zacece, trudnoca i porod) rangirane su po sistemu "kontrole kvalitete" djeteta, pri cemu su zene "dobri" Ui "losi"proizvodaci, dok stigmatizirajuce socijalne dimenzije reproduktivnih tehnologija podupiru stigmatizirajuci reproduktivni moral. Zene-trudnice se u diskursu "dobrih" i "losih" zena, na temelju "dobrog" i "loseg" reproduktivnog tijela, po analogija s tradicionalnim zenskim reproduktivnim drustvenim ulogama raðanja i podizanja djece. Veca ponuda tehnickih mogucnosti za odluke o raðanju i dominacija eksperata, politike i drugih interesnih aktera otvara mogucnosti izgradnje nove vrste "zenske solidarnosti", premda su zenska tijela i dalje kontrolirana, uzurpirana i "politicki" oblikovana pomocu razlicitih tipova odnosa moci ideologija i reproduktivnih tehnologija.

Glavni cilj rada je uspostaviti teorijski predlozak konceptualne sheme za buduca empirijska istrazivanja reproduktivne samodeterminacije zena u kontekstu drustvenih odnosa moci te predstaviti preliminarni anketni upitnik i rezultate njegove primjene na prigodnom uzorku studentica Sveucilista u Zagrebu.

KLJUCNE RIJECI kontracepcija, majcinstvo, pobacaj, reproduktivna prava, reproduktivna samodeterminacija, studentice, zene

ABSTRACT Women's reproductive self-determination is shaped by different social interests in reproduction as well as by the cultural context: political, religious, corporate, medical, etc. interests of social actors and institutions usually limit the autonomy of women and couples in their reproductive decisions. For many women access to and attitude towards reproductive methods and techniques, as well as different approaches to birth, fundamentally influence the course of their lives. In a similar way the reproductive strategies and techniques deeply affect the cultural ideas of femininity, motherhood and family. The way women experience control over their reproductive abilities largely depends on their socio-economic and cultural circumstances. Socio-cultural norms that define when to become pregnant and how, what is preferred family size, attitudes towards infertility, adoption and abortion, what is the appropriate childbearing age or preferred baby's gender as well as what constitutes a healthy pregnancy, fetus and baby mutually shape and are shaped by ideologies of reproduction and institutional power relations which are in themselves supported by fundamentally patriarchal social norms. Women's reproductive activities (conception, pregnancy and birth) are ranked in accordance to the "quality control" of children they may produce. As a consequence, women are being perceived as either "good" or "bad" producer while stigmatizing reproductive morality is supported by stigmatizing social dimensions of reproductive technologies. Pregnant women are being observed through the discourse of "good" and "bad" women due to their "good" or "bad" reproductive bodies in accordance to the traditional female reproductive social roles. Development of reproductive technologies coupled with increased role of experts, different policy-makers and other stake-holders' in women's reproductive decision-making opened the space for building a new kind of "women's solidarity" although the female body is still controlled, usurped and "politically" shaped by different types of power relations and ideologies of reproductive technologies.

This paper has two main goals: 1) to establish a theoretical template of a conceptual scheme for future empirical studies of women's reproductive self-determination in the context of social power relations, and 2) to present preliminary questionnaire and the results of its application on the convenience sample of female students at the University of Zagreb.

KEY WORDS contraception, motherhood, abortion, reproductive rights, reproductive self-determination, students, women

Uvod

Kroz cijelu ljudsku povijest, glavna duznost zene bila je raðanje djece, osobito sinova, briga o njima, njihovo podizanje i odgoj, te sluzenje instituciji obitelji. Pritom je cijena zenskog zdravlja u izvrsavanju tih duznosti bila potpuno nepriznata, ali i neprepoznata. Daleko slabije zdravlje u razdobljima nerazvijene medicine, na koje su utjecali visestruki porodi i prijevremena smrt za vrijeme rada ili zbog slabosti i iscrpljenosti od trudnoce i raðanja objasnjavana je sudbinom i "bozjom voljom" (Cook, 1993: 73). Mnoge su zene umirale ili su bile kronicno onesposobljene od komplikacija trudnoce. No, maternalni mortalitet, morbiditet te komplikacije trudnoce i poroda nisu se smatrali relevantnim za pravnu regulaciju, edukaciju i zastitu drzave sve do 20. stoljeca, tj. sve do zapravo razvijenih feministickih pokreta. Zensko reproduktivno zdravlje bilo je osjetljivo pitanje za mnoge pravne tradicije jer se subjekt toga pitanja odnosi na seksualnost i moral. Tradicionalni moral, pak, jest patrijarhalan i odrazava zakone koji pokusavaju kontrolirati zensko ponasanje ogranicavanjem ili uskracivanjem pristupa zenskim reproduktivnim uslugama.

Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) procjenjuje da svake godine oko 500.000 zena umire od razloga povezanih s trudnocom, a da nesigurni pobacaji uzrokuju od 25%-50% smrti zena sirom svijeta (Cook, 1993: 73), upravo zato sto zene nemaju pristupa uslugama planiranja obitelji koje im trebaju ili nemaju sigurne procedure i humane tretmane zbog komplikacija oko pobacaja. Bolest i smrt majki moze biti potaknuta trudnocom, ali cesto je rezultat kulturnih, medicinskih i socioekonomskih faktora koji obezvrjeðuju status i zdravlje zena i djevojaka. U isto vrijeme, svake godine sirom svijeta oko 42 milijuna zena s nezeljenim trudnocama izabire pobacaj kao rjesenje svoje nezeljene trudnoce, a gotovo polovica toga broja, oko 20 milijuna, su nesigurne procedure (Haddad i Nour, 2009: 122). Isti autori navode kako oko 68.000 zena umire od nesigurnih pobacaja godisnje cime se nesigurni pobacaj pokazuje jednim od vodecih uzroka maternalne smrtnosti (13%). Od onih zena koje prezive nesiguran pobacaj 5 milijuna ce patiti od dugorocnih zdravstvenih komplikacija (Haddad i Nour, 2009: 122-126). Metode preveniranja, pak, nesigurnih pobacaja, kao sto su manje restriktivni zakoni o pobacaju kao i prosirena upotreba kontracepcije, suocavaju se sa socijalnim, politickim i religijskim preprekama, osobito u nerazvijenim zemljama gdje se i pojavljuje vecina nesigurnih pobacaja (97%). Prema podacima WHO (2011) svakih 8 minuta umire jedna zena u nerazvijenim zemljama od komplikacija koje proizlaze iz nesigurnih pobacaja. Nesigurni pobacaj WHO definira kao proceduru "prekidanja nezeljene trudnoce koju izvode ili osobe kojima nedostaju strucne vjestine ili u okolisu koji ne zadovoljava niti minimalne medicinske standarde, ili oboje". WHO navodi nesigurni pobacaj kao jedan od najlakse prevenirajucih uzroka maternalne smrtnosti, ali i stratesko javno zdravstveno pitanje.

Reproduktivna samodeterminacija i solidarnost u reprodukciji

U svim patrijarhalnim drustvima i dalje se smatra da je glavna uloga zene reproduktivna, tj. ispunjavanje uloge majke. Isto tako je i u Hrvatskoj. Stovise, socioloska istrazivanja ove teme (Galic, 2004, 2006; 2011; 2012; Cifric, Jerolimov 2007, Gorldberger 2005), kao i teoloska (Baloban, Crpic 1998) pokazuju da je u posljednjih 10 godina majcinstvo postalo preferirana vrijednost za zene u Hrvatskoj sve vise (Galic, 2012). Premda je u istrazivanju 2004. godine 49% nacionalne populacije RH majcinstvo smatralo glavnom zenskom ulogom, 2010. u ponovljenom istrazivanju nacionalne populacije taj broj je cak i porastao za 5%, pa je tada vecina zapravo od 54% nacionalne populacije RH smatralo majku glavnom zenskom ulogom u drustvu. Paternalisticka kontrola zenskog seksualnog i reproduktivnog ponasanja manifestira se uvijek u zakonima i politici. Ali, ne radi se samo o zakonima koji uskracuju, opstruiraju ili blokiraju pristup reproduktivnim zdravstvenim uslugama, nego se takoðer radi i o takvoj praksi koja moze postojati usprkos korektnim zakonima. Cak i onda kada zakoni ne pridonose tome da se opstruiraju pristupi reproduktivnim zdravstvenim uslugama, nerijetko se takve opstrukcije odvijaju u praksi i tesko ih je obuzdati. Najnovije primjere mozemo naci u Hrvatskoj gdje se iz godine u godinu povecava broj bolnica koje uskracuju zenama usluge prekida trudnoce, iako Hrvatska ima legalan "Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlucivanje o raðanju djece" koji je donijet jos u bivsoj drzavi, Jugoslaviji, 1978. godine i u dijelu koji se odnosi na pobacaj nije mijenjan.4

Kao sto je sto to bio slucaj kroz cijelu nasu povijest, tako je i danas da svako drustvo provodi drustvenu moc kontrole zenskih uloga kroz kontroliranje zenske seksualnosti i reproduktivnog izbora. Zastita zenskih reproduktivnih prava nije, nazalost, prioritet nijedne vlasti zapravo ni u jednoj razvijenoj drzavi, dok je u onim manje razvijenim drzavama taj problem daleko od zadovoljavajuce rijesenog.

Zato je i feministicko stajaliste o reprodukciji uvijek politicko pitanje koje nije nikada zauvijek rijeseno i obranjeno, nego stoji pred svakom novom generacijom zena kao novi izazov. Zenska reproduktivna prava stalno su u sferi politicke kontrole i patronizacije vladajuceg sustava ideologija, vlasti i drustvenih institucija (politickih, ekonomskih, religijskih itd.) od kojih osobito zadnje imaju veliki utjecaj sto je drustvo manje pod utjecajem emancipacijskih pokreta. S druge strane, usluge koje promoviraju i omogucuju maksimalno reproduktivno jene trudnoce, zastitu od spolno prenosivih bolesti i druge manifestacije spolnih i reproduktivnih disfzdravlje ukljucuju primjerenu spolnu edukaciju i savjetovanje te sredstva za pr evenir anje nezelunkcija ukljucujuci neplodnost. Reproduktivne zdravstvene usluge moraju reducirati maternalni mortalitet na najmanju mogucu mjeru i bitno pridonijeti zenskom reproduktivnom zdravlju.

Buduci da je vec u prethodnim istrazivanjima u Hrvatskoj utvrðeno da se radi o patrijarhalnom drustvu s vise ili manje razraðenim strukturama ama seksizma na svim razinama (Galic, 2004), vidljivo je da u patrijarhalnim drustvima nije uspostavljeno nacelo samodeterminacije zena kada je rijec o ljudskoj reprodukciji, nego su zenska tijela sredstva manipulacije u pravilu institucija drzave i crkve pri cemu se cesto ignorira misljenje zena, a njihovi se interesi stavljaju pod upitnik. S druge strane, pak, postivanje ljudskih prava reproduktivne samodeterminacije ukljucuje zabranu svih oblika diskriminacije protiv zena i promjenu zakona i praksi koji su instrumenti takve diskriminacije.

Reproduktivna samodeterminacij a trebala bi znaciti stjecanje autonomije zena i u njihovim zivotnim prilikama i sansama. Za mnoge zene pristup i odnos 3prema reproduktivnim metodama i tehnikama utjece na smjer kretanja njihovih zivota, kao sto i reprodukcija duboko utjecu na kulturne ideje o zenskosti, majcinstvu i obitelji. Zene imaju iskustva razlicitih vrsta kontrole nad svojim reprodukcijskim sposobnostima. Zacece, trudnoca i porod u drustvu su rangirani po sistemu "kontrole kvalitete" djeteta (Ettorre, 2002), pri cemu su zene "dobri" ili "losi" proizvoðaci. Utjecaj, interesi i moc drustvenih institucija mogu biti u raskoraku s interesima samih zena kao glavnih akterki, subjekata i nositeljica reprodukcije. Premda su zenska tijela kontrolirana, uzurpirana i "politicki" oblikovana pomocu odnosa moci ideologija i reproduktivnih tehnologija, veca ponuda razlicitih mogucnosti za odluke o raðanju ("prirodni" porod, surogat majcinstvo itd.) otvara mogucnosti izgradnje nove vrste "zenske solidarnosti", ali i drugih vrsta otvorenih pitanja. Samodeterminacij a upravo znaci da zenenositeljice reprodukcije zbog vlastitih zaloga i rizika tijela i zdravlja trebaju imati najveci udio u odlucivanju o reprodukciji ljudske vrste (Galic, 2006). Svaka uzurpacija zenskog autoriteta u reprodukciji odrazava odnos diskriminacije prema zenama.

Cak bi se prije moglo govoriti o negiranju i ignoriranju zenskog reproduktivnog zdravlja, od drzave do drzave, ovisno o vlastodrscima u pojedinim zemljama, negoli o njegovom postovanju i primjerenoj skrbi.

Glavni cilj ovog rada je stoga uspostaviti teorijski predlozak konceptualne sheme za buduca empirijska istrazivanja reproduktivne samodeterminacije zena u kontekstu drustvenih odnosa moci te predstaviti preliminarni anketni upitnik i rezultate njegove primjene na prigodnom uzorku studentica Sveucilista u Zagrebu. Predlozena konceptualna shema i glavni rezultati pilot istrazivanja u kojemu je ona koristena predstavljeni su u daljnjem tekstu.

Metodoloske napomene

Operacionalizacija

Zenska reproduktivna samodeterminacij a u ovom je istrazivanju mjerena putem sljedecih aspekata: stavovi o majcinstvu, stavovi o posvajanju djece, stavovi o pobacaju, stavovi o zenskoj neplodnosti, poznavanje i koristenje razlicitih kontracepcijskih metoda, zeljeni broj djece i razlozi za neimanje (vise) djece. Usko vezane teme uz reproduktivnu samodeterminaciju su i preferencije u vezi spola djeteta (osobne, partnerove i clanova uze obitelji) te preferirani oblik zajednice s partnerom. Navedene varijable cinile su u ovom istrazivanju zavisni sklop. Nezavisni sklop cinile su sljedece varijable: iskustvo trudnoce, iskustvo pobacaja, izvori informiranosti o majcinstvu, planiranju obitelji i trudnoci, sklonost seksizmu, nuzni uvjeti za donosenje odluke o majcinstvu te odreðene sociokulturne i sociodemografske karakteristike studentica: stupanj obrazovanja roditelja, stupanj religioznosti, politicka orijentacija te bracni status. Konceptualna shema istrazivanja prikazana je na slici 1.

Zbog ogranicenog opsega rada, u ovom radu iznosimo samo deskripciju rezultata vezanih za zensku reproduktivnu samodeterminaciju i analizu odabranih stavova s obzirom na preferirani oblik zajednice.

Terensko istrazivanje

Empirijsko istrazivanje provedeno je metodom ankete na prigodnom uzroku studentica Sveudlista u Zagrebu. Anketiranje se provodilo on-line, a distribucija linka na anketni upitnik izvrsena je putem drustvene mreze Facebook.5 Analizirano je ukupno 530 valjano ispunjenih upitnika. Istrazivanje je provedeno pocetkom rujna 2014. godine.

Iako prigodni uzorak ne omogucava generalizaciju na djelu studentsku populaciju, zahvaljujuci velicini uzroka dobivene rezultate smatramo indikativnim za odreðene trendove u stavovima i iskustvima studentica.

Opis uzorka

Studentice u uzorku dolaze s 30 razlicitih fakulteta Sveudlista u Zagrebu. Kako je rijec o prigodnom uzroku, a link su pocetno distribuirale studentice Filozofskog fakulteta, treba napomenuti da su one u uzorku znacajno nadzastupljene (35%) u odnosu na populaciju studentica Sveudlista u Zagrebu.

Dob studentica u uzorku kretala se od 18 do 35 godina, prosjecna dob iznosila je 22 godine (sd=2,5 godine). 6% studentica u uzorku su majke, a 18% studentica jos nije imalo spolne odnose. 39,2% studentica nije u intimnoj vezi, njih 48,5% je u vezi, ali ne zive s partnerom, 7,7% zivi s nevjencanim partnerom, a 4,5% ih je u braku. Sto se seksualne orijentacije tice, 90,8% ih je heteroseksualno, 2,6% homoseksualno, 5,5% biseksualno, dok se 1,1% njih odlucilo za opciju "ostalo". Oko 55% studentica je religiozno (36,7% "na svoj nacin", a 16,7% u skladu s Crkvenim ucenjem), dok gotovo 40% njih nije religiozno (28,8%) ili su protivnice vjere (10%).

Instrumenti

Instrument za mjerenje stavova o majcinstvu preuzet je od Hare-Mustin i Broderick (1978) i modificiran (preveden i skracen s 40 na 16 cestica). Instrument koji mjeri razloge za neimanje (vise) djece preuzet je od Damjanic (2007) i modificiran (skracen sa 16 na 11 cestica, neke cestice su preformulirane). Instrument koji mjeri stavove o pobacaju nastao je kombinacijom pojedinih cestica preuzetih od Galic (2011), Baloban i Crpic (1998) te Cifric i Marinovic Jerolimov (2004), dok su neke formulirane od strane autorica ovog istrazivanja. Preostali instrumenti i pitanja konstruirani su za potrebe ovog istrazivanja.

Statisticka obrada podataka

U radu se koristi osnovna deskriptivna statistika pojedinih varijabli - postoci odgovora po pojedinim kategorijama te aritmeticke sredine za ordinalne varijable. Od statistickih testova koristeni su Pearsonov hi-kvadrat test uz racunanje standardiziranih reziduala u svim celijama kontingencijske tablice koji su posluzili za interpretaciju najvecih doprinosa povezanosti analiziranih varijabli. Za utvrðivanje razlike u prosjecima skupina koristena je jednosmjerna analiza varijance uz odgovarajuce post hoc testove (Bonferonnijeve za homogene, a Tamhaneove T2 za nehomogene varijance). Svi zakljucci provedenih statistickih testova doneseni su na razini rizika od 5%.

Rezultati istrazivanja

Stavovi o majcinstvu

Stavove o majcinstvu smo ispitali pomocu 16 cestica. Najvece slaganje smo dobili u tvrdnji da "Otac i majka moraju u podjednakoj mjeri preuzeti brigu o djetetu" i to 96,8%. Dakle, gotovo sve ispitanice se zauzimaju na deklarativnoj razini za takav egalitarni stav, premda sva socioloska istrazivanja na nacionalnim uzorcima RH (Galic, 2004; Galic i Nikodem, 2009; Culig, Kufrin, Landripet, 2007) pokazuju da brigu o djeci vecinom preuzimaju majke. Iako se samo 7% studentica ne slaze s tvrdnjom da "zaposlene majke mogu jednako dobro odgajati djecu kao i nezaposlene", ipak ih 19,7% smatra da je u danasnje vrijeme za zenu "gotovo nemoguce istovremeno odgajati djecu i imati uspjesnu karijeru". Majcinstvo oko 55% studentica percipira najtezim poslom za zenu, a dojenje u javnosti smatra drustveno prihvatljivim oko polovice ispitanica. U isto vrijeme oko 35% studentica smatra da je za dijete najbolja solucija ako je ono roðeno u braku te jedna cetvrtina ispitanica smatra da je neodgovorno imati dijete ako zena nema stalnog partnera. Stajaliste o tome da "prava majka nikada ne bi dala svoje dijete na posvajanje" ne podrzava 60% studentica, ali je na temelju tog podatka nejasno kakav tip svjetonazora je u pozadini toga stajalista, pa cemo se tom pitanju posvetiti detaljnije u nekom od sljedecih istrazivanja. Nije zanemariv podatak da 18% studentica smatra da zena "ne moze ispuniti pravi smisao svoga zivota dok ne postane majka", te da zena koja "ocekuje postovanje mora prvenstveno biti dobra majka", sto govori dosta o njihovim predrasudama prema samima sebi kao zenama. Istodobno bi bilo zanimljivo vidjeti staj aliste o smislu zivota muskarca ako ne postane otac i kriterijima uzornog muskarca kao partnera i oca.

Stavovi o posvajanju djece

Stavovi o posvajanju djece mjereni su pomocu dva pitanja od kojih se prvo odnosilo na procjenu pozeljnosti posvajanja djeteta u odnosu na raðanje, a drugo na situacije u kojima bi se one osobno odlucile na posvajanje djece. Iako se vecina studentica (59,2%) izjasnila kako bi radije rodila nego posvojila dijete, samo 0,8% njih je izj avilo da nikad ne bi posvojile dijete. Njih 24% izj avilo je da im je svejedno hoce li roditi ili posvojiti, dok bi 6% radije posvojile nego rodile dijete. Preostalih 10% rekle su da uopce ne zele djecu.

Pri procjeni bi li se odlucile na posvajanje ako saznaju da su ona ili njezin partner neplodni, 79,4% odgovorilo je potvrdno. Slicno su odgovorile i u slucaju da nakon vise pokusaja umjetne oplodnje ne ostvare trudnocu - 74,2% bi se tada odlucile na posvajanje. No, oko situacije u kojoj nemaju partnera s kojim bi imale djecu misljenja su podijeljena: 37,5% bi se i tada odlucile na posvajanje, 35,7% ih je neodlucno sto bi napravile, dok 26,8% studentica u toj situaciji ne bi posvojile dijete.

Stavovi o pobacaju

Stavovi o pobacaju mjereni su uz pomoc tri instrumenta: (1) putem razlicitih tvrdnji o pobacaju koje se odnose na osobne preferencije, deklarativne stavove i moralne prosudbe, potom (2) procjenom tko bi trebao imati glavnu rijec pri donosenju odluke o pobacaju te (3) izjasnjavanjem studentica o tome koji su po njima opravdani razlozi za pobacaj.

U tablici 2 prikazani su postoci odgovora na pojedine cestice koje mjere stavove o pobacaju. Najprihvacenija je tvrdnja "Zena treba imati pravo izbora o zadrzavanju trudnoce." s kojom se slaze ili u potpunosti slaze oko tri cetvrtine ispitanih studentica. Ovaj nalaz govori o deklarativnom odobravanju prava zene na odluku o pobacaju vecine studentica. Meðutim, kad je rijec o njima osobno, vise od 40% njih izjavljuje kako osobno nikad ne bi napravile pobacaj. I ostali odgovori sugeriraju kako meðu studenticama postoje vrlo podijeljeni stavovi prema pobacaju. Tako na primjer, iako se vecina slaze da zena treba imati pravo izbora o zadrzavanju trudnoce, gotovo 70% njih smatra da otac djeteta takoðer ima pravo odlucivati o pobacaju. U slucaju da se partner protivi pobacaju, tek nesto vise od 40% studentica smatra da zena ipak treba sama odluciti o pobacaju. Iako vecina smatra da pobacaj nije pitanje u koje bi se Crkva trebala mijesati (69%), 44% ih se ipak slaze sa stavom da se pobacajem prekida vec zaceti zivot. Tek nesto vise od trecine njih smatra da je bolje pobaciti nego roditi nezeljeno dijete. Gotovo 30% ih smatra da je pobacaj zlocin protiv zivota te nemoralan i sebican cin, a gotovo 20% iskazuje ekstremno protivljenje pobacaju slazuci se s tvrdnjom da svaka zena koja zatrudni treba roditi dijete.

Na pitanje "Tko bipo Vasem misljenju trebao imatiglavnu rijec donosenju odluke opobacajuV' gotovo 57% studentica smatra da bi to trebala biti zajednicka odluka oba partnera zajedno. Pritom 19,3% smatra da bi to trebala biti zajednicka odluka samo ako su partneri u stalnoj vezi, dok za 37,3% studentica nije bitno jesu li partneri u stalnoj ili povremenoj vezi. Da bi ta odluka trebala biti iskljucivo na zeni koja je trudna smatra 36,6% studentica. Po 1% njih smatra da bi to trebala biti Vlada jer se radi o interesima nataliteta nacije ili Crkva jer je radi o interesima povecanja broja vjernika, dok 5,5% studentica navodi ostale razloge meðu kojima se najcesce navodi odgovor da bi pobacaj trebao biti zabranjen, tj. da nitko ne bi trebao donijeti takvu odluku.

Meðu ponuðenim opravdanim razlozima za pobacaj moze se uociti da su studenticama najprihvatljiviji razlozi trudnoca kao rezultat silovanja i trudnoca koja ugrozava zenin zivot. No treba uociti da gotovo 20% studentica pobacaj ne smatra opravdanim cak niti u ovim slucajevima. Trudnoca koja ugrozava zenino zdravlje i deformacija ploda opravdani su razlozi za pobacaj za oko dvije trecine ispitanih studentica, dok jedna trecina ne smatra pobacaj opravdanim u ovim situacijama. Oko polovice studentica smatra da je pobacaj opravdan u slucaju visokog rizika od genetski prenosivih bolesti s roditelja na dijete. Preostale navedene razloge od kojih se vecina odnosi na zeninu reproduktivnu samodeterminaciju (zena smatra da je premlada, ne zeli imati djece, ne zeli biti samohrana majka, ne zeli vise djece, zeli napredovati u karijeri...) podrzava tek manjina ispitanih studentica.

Stavovi o zenskoj neplodnosti

Stavovi o zenskoj neplodnosti pokrivaju tri razlicite teme. Prva se odnosi na problematicno pitanje trebaju li samo neplodne zene u braku imati pravo na umjetnu oplodnu ili sve zene bez obzira na njihov bracni status. Ispitane studentice u velikoj vecini ovdje ne iskazuju tradicionalan stav, vec se 47,9% u potpunosti, a 29,6% vecinom slaze s tvrdnjom: "Zena ko ja se lijeci od neplodnosti treba imati pravo na umjetnu oplodnju', bez obzira na to je li u braku ili nije." Druga tema odnosi se na to kako studentice percipiraju moguce uzroke zenske neplodnosti. 51% ih se slaze ili u potpunosti slaze da stresan nacin zivota moze uzrokovati neplodnost, gotovo 30% ih smatra da hormonalna kontracepcijska sredstva imaju nepouzdano dugorocno djelovanje i da mogu uzrokovati neplodnost, a oko 19% njih smatra da je za neplodnost cesto kriva nekvalitetna prehrana (npr. fast food, hrana prepuna antibiotika, hormona, suplemenata itd.). Sljedeca tema takoðer se odnosi na uzroke neplodnosti, ali one koje za to optuzuju same zene i njihov nacin zivota. Iako su te tvrdnje najmanje prihvacene, ipak neke studentice smatraju da bi se problem neplodnosti smanjio kad bi se zene u ranijoj zivotnoj dobi odlucivale na majcinstvo (oko 10%) i da je za neplodnost cesto kriv prevelik broj partnera i neodgovorno spolno ponasanje (oko 6%).

Zeljeni broj djece i razlozi za neimanje (vise) djece

Najvise studentica u nasem uzorku zeli imati dvoje (35,7%) ili troje (24,7%) djece. Samo 7,7% njih izjavilo je da ne zeli niti jedno dijete, dok 15,7% jos ne znaju koliko bi djece zeljele imati.

Glavni razlog za neimanje (vise) djece je losa financijska situacija koju navodi gotovo polovica ispitanih studentica. Slijede zabrinutost za buducnost djece, zabrinutost da se one same ne bi mogle dovoljno dobro brinuti o obitelji i kucanstvu te zdravstveno stanje sto navodi oko trecine studentica. Oko cetvrtine studentica ne zeli imati vise djece jer bi im to promijenilo kvalitetu zivota, odnosno morale bi se odreci nekih aktivnosti i ne bi mogle uzivati u zivotu kao do sada, a oko 16% njih boji se trudnoce i poroda.

Poznavanje i koristenje razlicitih kontraceptivnih metoda

Instrumente o kontracepciji ispunjavale su samo studentice koje su imale spolne odnose (N=433, odnosno 82% od ukupnog broja ispitanica).

Najcesce koristene kontracepcijske metode, odnosno one za koje je najveci broj studentica odgovorilo da ih koriste "ponekad" ili "uvijek" prilikom spolnih odnosa su muski kondomi (prezervativi) koje koristi 72% studentica, prekinuti snosaj (50%) te pracenje plodnih dana i suzdrzavanje od spolnih odnosa u vrijeme plodnih dana (36%). Kontracepcijske (hormonske) pilule ponekad ili uvijek koristi 21% studentica, dok se sve ostale navedene kontraceptivne metode gotovo uopce ne koriste. Osim sto ih ne koriste, studentice su i slabo informirane o ostalim kontraceptivnim metodama. Kontraceptivne metode za koje najveci broj studentica nikad nisu cule su unutarmaternicni sustav (58%), kontracepcijska injekcija (42%) i kontracepcijski implantati (38%). Za spermicidna sredstva nikad nije culo njih 28%, za kontracepcijske flastere 25%, a za zenske kondome18% ispitanih studentica.

Uz koristenje i poznavanje kontraceptivnih metoda, studentice smo pitali i o razlozima za i protiv koristenja kontracepcije. Glavni razlog za koristenje kontracepcije je sprecavanje trudnoce (89,9%), a u manjoj mjeri zastita od spolno prenosivih bolesti (66,1%). Velik dio studentica (41,4%) izjavile su da se boje koristiti hormonalnu kontracepciju zbog nezeljnih nuspojava, a 19% ih je izjavilo kako ne koriste kontracepciju jer narusava kvalitetu spolnih odnosa.

Preferirani oblik zajednice s partnerom i povezanost s reproduktivnom samodeterminacijom

U radu smo krenuli od pretpostavke kako je preferirani oblik zajednice usko povezan sa zenskom reproduktivnom samodeterminacijom. Podaci pokazuju da se vedna ispitanica, gotovo polovica njih (49,8%) u buducnosti vidi u crkvenom braku, dok 30% njih zeli sklopiti samo civilni brak. 15,7% izj avilo je da se vidi u trajnoj izvanbracnoj zajednici, a 4,7% da se ne vidi u nikakvoj trajnijoj zajednici s partnerom.

Kako bismo provjerili navedenu pretpostavku, ovu smo varijablu doveli u odnos s nekim kljucnim stavovima vezanim uz zensku reproduktivnu samodeterminaciju: zeljenim brojem djece, odabranim cesticama koje se odnose na stavove o majdnstvu, pobacaju i zenskoj neplodnosti te procjenom tko bi trebao imati glavnu rijec pri donosenju odluke o pobacaju.

Utvrðeno je da postoji statisticki znacajna povezanost izmeðu preferiranog oblika zajednice i zeljenog broj a djece (χ2= 177,61; df=18; p<0,001) - tablica 7. Ovoj povezanosti najvise pridonose11 nalazi da meðu studenticama koje se ne vide u nikakvoj trajnijoj zajednici s partnerom ili ne zele imati niti jedno dijete ili jos ne znaju koliko djece zele imati, a meðu studenticama koje zele crkveni brak vecina zeli imati dvoje ili troje djece. Takoðer se pokazalo kako studentice koje zele crkveni brak u znatno manjoj mjeri od ostalih odgovaraju da ne zele djecu ili da ne znaju koliko djece zele, a studentice koje se ne vide u braku, vec u trajnoj izvanbracnoj zajednici vecinom ili zele dvoje djece ili ne znaju.

Analiza odabranih stavova o majcinstvu pokazuje da studentice koje zele crkveni brak u vecoj mjeri od svih ostalih smatraju da je majcinstvo najtezi posao koji postoji te da zena ne moze ispuniti pravi smisao zivota dok ne postane majka. Nije utvrðena statisticki znacajna razlika u stavu o drustvenoj pozeljnosti dojenja u javnosti s obzirom na preferirani oblik zajednice. Sto se tice stavova o pobacaju, studentice koje zele sklopiti crkveni brak u manjoj mjeri od svih ostalih podrzavaju zenino pravo izbora o zadrzavanju trudnoce te se u vecoj mjeri slazu da tvrdnjom da osobno nikad ne bi napravile pobacaj. S druge strane, studentice koje se ne vide u nikakvoj trajnijoj zajednici s partnerom najsklonije su pobacaju - najmanje se slazu s tvrdnjom da nikad ne bi napravile pobacaj, a najvise da je bolje pobaciti nego roditi nezeljeno dijete. Osim toga, studentice koje zele crkveni brak vise su od ostalih studentica sklone optuzivati zene za probleme zenske neplodnosti te se u manjoj mjeri slazu s tvrdnjom da bi zena koja se lijeci od neplodnosti trebala imati pravo na "umjetnu oplodnju", bez obzira na to je li u braku ili nije. Drugim rijecima, preferencija crkvenog braka i dalje je vezana uz vrlo tradicionalne stavove o majcinstvu, pobacaju i neplodnosti; meðu onima koje preferiraju civilni brak ili trajnu izvanbracnu zajednicu u pravilu se ne pokazuju razlike u stavovima; dok su studentice koje se u buducnosti ne vide u nikakvoj trajnijoj zajednici s partnerom zapravo one koje imaju najliberalnije stavove o majcinstvu, pobacaju i zenskoj neplodnosti (tablica 8).

Zakljucak

Premda je majcinstvo je u studentskoj populaciji Republike Hrvatske iznimno rijetka pojava, ono se percipira jednim od najtezih poslova i to najvise kod onih studentica koje zele crkveni brak. Studentice generalno izrazavaju prilicno egalitarno misljenje o rodnim ulogama, ali uglavnom na deklarativnoj razini. Majcinsku ljubav vecina smatra nuzno bezuvjetnom, no dojenje u javnosti podrzava tek polovina studentske populacije. Iz toga bi se moglo zakljuciti da se zensko tijelo u ocima studentica Zagrebackog sveucilista dozivljava kao neprihvatljivo seksualizirano u situacijama dojenja, premda je to najnuzniji i najprirodniji nacin hranjenja dojenceta. Treba li posebno naglasiti da su, dakle, same studentice onda sklone predrasudama prema vlastitim tijelu i seksualnosti?

Iako podrsku braku kao temeljnoj instituciji za razvoj djece daje manjina studentica (35%), vecina daje prednost raðanju nad posvajanjem djece (oko dvije trecine), dok na deklarativnoj razini tri cetvrtine studentica podrzava reproduktivno pravo izbora, sto se poklapa s istrazivanjem nacionalne populacije (Galic, 2011). Ovaj nalaz govori o deklarativnom odobravanju prava zene na odluku o pobacaju vecine studentica. Meðutim, kad je rijec o njima osobno, vise od 40% ih izjavljuje kako osobno nikada ne bi napravile pobacaj. 44% studentica se ipak slaze sa stavom da se pobacajem prekida vec zaceti zivot, te ih u slucaju da im se partner protivi pobacaju, samo nesto vise od 40% smatra da zena ipak treba sama odluciti o pobacaju. Kao podrsku i opravdanje razlozima za pobacaj vecina studentica navodi ipak samo ugrozavanje zivota i zdravlja zene i ploda. Prema nalazima ovoga istrazivanja pokazuje se da ekonomski razlozi, karijera, mladost, zelja za djecom i slicni razlozi nisu opravdani za pobacaj. Glavnu rijec u donosenju odluke o pobacaju vecinom bi trebali dijeliti zene-trudnice i parovi koji su zaceli. Vecinska podrska odlucivanju bioloskog oca nije rijesena niti u omjerima snaga niti u koliziji neslaganja. Cini se da ovdje ipak nedostaje iskustva i razumijevanja fenomena kod ovako mlade populacije zena. O "trajnim" negativnim posljedicama pobacaja, pogotovo u korelaciji s posljedicama poroda, ne postoji relevantna informiranost, sto bi se moglo objasniti uocljivim utjecajem vjeronauka u skolama. Dodatni prilog utjecaju Katolicke crkve na ponasanje studentica je i relativno veliki broj onih koje jos nisu niti stupile u spolne odnose, a takvih je 18%. Umjetnu oplodnju, pak, kao metodu raðanja podrzava vecina studentica, kao i nacionalna populacija iz istrazivanja 2011. - oko tri cetvrtine ispitanih (Galic, 2011). Premda se kontracepcija vecinom percipira nuznom, uglavnom se koriste prezervativi i prekinuti snosaj, dok vecina nije niti informirana o nekim sredstvima, pri cemu neka nisu ni dostupna na hrvatskom trzistu, pogotovo ne za mlaðe zene, npr. spirala, spermicidi i sl.

Iz navedenih rezultata istrazivanja moze se sumirati kao glavni nalaz da je studentska populacija djevojaka u Republici Hrvatskoj neinformirana o nekim reproduktivnim sredstvima i varijantama, u stavovima o pobacaju iznose konzervativnija stajalista nego njihove majke ili starije gener acije zena, a kao opravdane razloge za pobacaj navode samo moguce ugrozeno zdravlje, sto je neokonzervativni pomak u odnosu na feministicke dosege drugoga vala feminizma od prije skoro 50 godina (Rowbothan, 1983; MacKinnon, 1989; Brownmiller, 1995). Rezultati istrazivanja ukazuju na neke pokazatelje vlastitog drustvenog statusa i uloge u drustvu za koje se mislilo da su ih prethodni feministicki pokreti vec prevladali, tako da se i danas ponovo javlja potreba za borbom oko istih bitaka s kojima su se vec bavile prethodne gener acije zena, a to je, nazalost, porazavajuci nalaz za razvoj feministickih teorija i diskursa.

Footnote

4 S obzirom na najnovije dogaðaje u Hrvatskoj oko uskracivanja zenama njihovih reproduktivnih prava na izbor u nekim klinickim bolnickim centrima RH, usprkos zadnjem zakonu o pobacaju "Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlucivanje o raðanju djece" jos iz 1978. godine u Jugoslaviji, jasno je uocljiv trend okretanja udesno populacijski angaziranih pokreta koji nastoje aktualizirati i mobilizirati politicke aktere za blokiranje slobode raðanja, sto se i ocitovalo u njihovom utjecaju na odbijanje 9 bolnica u Hrvatskoj da obavljaju usluge pobacaja na zahtjev pozivajuci se na "priziv savjesti" lijecnika, od kojih mnogi iste zahvate obavljaju u svojim privatnim ordinacijama u vecernjim satima gdje vise onda nemaju "prizive savjesti" protiv vlastitog novcanika. Nakon hitnog angazmana saveza zenskih udruga "Zenska mreza Hrvatske" koje su trazile ocitovanje nadleznog ministarstva zdravlja oko krsenja zakona, oglasilo se Ministarstvo zdravlja koje je za konkretne bolnice nalozilo provoðenje zakona na korist pacijentica, no nije pruzena nikakva garancija da ce se stvari doista i odvijati u skladu sa zakonom.

5 Link na anketni upitnik s pozivom na sudjelovanje u istrazivanju postavljen je na nekoliko Facebook stranica studentskih grupa i organizacija te na dvije Facebook stranice za roditelje (s napomenom da se pozivaju samo studentice Sveucilista u Zagrebu). Zahvaljujemo studenticama i studentu Odsjeka za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu: Anji Repalust, Deani Vincelj, Mihaeli Latinac i Filipu Fili na pomoci oko distribucije linka.

6 Cestice su soritrane prema prosjecnom slaganju pocevsi s najvecim rezultatom.

7 Cestice su soritrane prema prosjecnom slaganju pocevsi s najvecim rezultatom.

8 Razlozi su soritrani prema ucestalosti odabira pocevsi s najcesce odabranim.

9 Cestice su soritrane prema prosjecnom slaganju pocevsi s najvecim rezultatom.

10 Razlozi su soritrani prema ucestalosti odabira pocevsi s najcesce odabranim.

11 Interpretacija se zasniva na standardiziranim rezidualima (nisu prikazani u tablici).

References

Literatura:

Baloban, Stjepan i Crpic, Gordan (1998): Pobacaj i mentalitet u drustvu. Bogoslovna smotra, 68(4):641-654.

Brownmiller, Susan (1995). Protiv nase volje. Zagreb: Zagorka

Cifric, Ivan i Marinovic Jerolimov, Dinka (2004): Pobacaj kao bioeticki izazov. Sociologija iprostor, 45(3-4):247-268.

Cook, J. Rebecca (1993). International Human RightsandWomen's Reproductive Health, StudiesinFamilyPlanning, Vol. 24. No. 2 (Mar. - Apr.): 73-86.

Crpic, Gordan, Baloban, Josip (1998).

Damjanic, Zdenka (2007): Stavovi studentica Ekonomskog fakulteta u Zagrebu prema djeci i obiteljskoj politici. Zbornik Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, god. 5:165-185.

Ettorre, Elizabeth (2002). Reproductivegenetics, genderandthebody. London and New York: Routledge.

Galic, Branka (2012). Promjena seksistickog diskursa u Hrvatskoj? Usporedba rezultata istrazivanja 2004. i 2010. godine, Socijalna ekologija, 21(2):155-178.

Galic, Branka (2011): Stavovi o reproduktivnim pravima zena. U: Kamenov, Z. i Galic, B. (ur.): Rodna ravnopravnost i diskriminacija u Hrvatskoj. Istrazivanje "Percepcija, iskustva i stavovi o rodnojdiskriminaciji u RH" (str. 112-119).

Galic, Branka (2012). Zene i reprodukcija u Hrvatskoj - ekofeministicki diskurs, U: Drezgic, Rada, Duhacek, Dasa i Vasiljevic, Jelena (ur.) Ekofeminizam. Nova politicka odgovornost. Beograd: Univerzitet u Beogradu. Institut za filozofiju i drustvenu teoriju. Str. 201-223. ISBN: 978-86-82417-33-0.

Galic, Branka (2011). Reprodukcija i drustvena kontrola: reproduktivni status zena u Hrvatskoj i stavovi o njihovim reproduktivnim pravima, U: Radacic, Ivana i Vince Pahua, Jelka (Ur.) Ljudska prava zena. Razvoj na meðunarodnoj i nacionalnoj razini 30 godina nakon usvajanja Konvencije UN-a o uklanjanju svih oblika diskriminacije zena. Zagreb: Institut drustvenih znanosti Ivo Pilar. str. 297-317. ISBN 978-953-6666-77-5; CIP 773651.

Galic, Branka (2006). Stigma ili postovanje? Reproduktivni status zena u Hrvatskoj i sire, Revija za sociologiju, 37(3-4): 149-164;

Galic, Branka (2004). Seksisticki diskurs rodnog identiteta, Socijalna ekologija. 13(3-4):305-325.

Galic, Branka i Nikodem, Krunoslav (2009.), Percepcija rodnih jednakosti i sansi pri zaposljavanju u hrvatskom drustvu. Pogled nezaposlenih zena. Revija za socijalnu politiku, 16 (3): 253-271.

Goldberger, Goran. (2005.), Revitalizacija religije u sjeni naslijeða liberalne zakonske regulative: stavovi o pobacaju. Sociologija iprostor, 43, 2 (168): 409-437.

Haddad, B. Lisa i Nour, M. Nawal (2009). Unsafe Abortion: Unnecessary Maternal Mortality. Reviews in Obstetrics and Gynecology. Spring, 2(2) : 122126 (pregledano 28. 10. 2014.) URL: http://www.ncbi.nlm.nih.gov/pmc/ articles/PMC2709326/

Hare-Mustin, Rachel T. i Broderick, Patricia C. (1978): The Motherhood Inventory: A Questionnaire for Studying Attitudes toward Motherhood. Rad prezentiran na godisnjoj koncenciji Americkog psihologijskog udruzenja. Toronto, Ontario, Canada. (pregledano 26. 8. 2014.) URL: http://files.eric. ed.gov/fulltext/ED 167919.pdf

Lerum, Kari (2009). SexualityandReproduction, U: O'Brien, Jody/ed./ Encyclopedia of Gender and Society, Volume 1. Los Angelos: SAGE. Str. 773-780.

MacKinnon, Catherine A. (1989). Toward a feminist theory of the state. Harvard University Press.

Rowbotham, Sheila (1983). Svest zene - svet muskarca. Beograd: SIC.

World Health Organization (WHO) (2011). Unsafe abortion. Global and regional estimates of the incidence of unsafe abortion and associated mortality in 2008. (pregledano 29. 10. 2014.)

URL: http://whqlibdoc.who.int/publications/2011/9789241501118_eng.pdf