NOVE SPOZNAJE U ISTRAZIVANJIMA SAMOPOSTOVANJA: KONSTRUKT SIGURNOSTI SAMOPOSTOVANJA

Abstract

In scientific and popular psychological literature, self-esteem is often mentioned as an indicator of mental health, mature personality and adaptation of an individual. However, recently there has been a growing number of contradictory findings on self-esteem, the reason for which can be found in an old-fashioned approach to investigating self-esteem, i.e. neglecting various aspects of self-esteem, as well as different measures for self-esteem. The aim of this article is to familiarize researchers with new insights in self-esteem research, point out the complexity of the construct and give guidelines for future research. The article explains why the use of different self-esteem measures often results in contradictory findings concerning self-esteem level. We also introduce the construct of self-esteem security that can shed light on the abovementioned contradictory findings. Furthermore, the definition of self-esteem security as well as various operationalisations of this construct are given, and commonalities and differences with related constructs explained. Finally, the article presents results of recent self-esteem research and new findings in this area.

Headnote

Samopostovanje se vrlo cesto spominje i u znanstvenoj i u popularnoj literaturi s podrucja psihologije kao pokazatelj mentalnoga zdravlja, zrele licnosti i prilagodbe pojedinca. Medutim, u novije vrijeme sve je vise kontradiktornih nalaza s podrucja samopostovanja, cemu uzrok mozemo traziti u ponesto zastarjelom pristupu istrazivanju samopostovanja, odnosno ignoriranju raznih aspekata samopostovanja, kao i raznih nacina mjerenja samopostovanja. Cilj ovog rada jest upoznati istrazivace s novijim spoznajama u istrazivanjima samopostovanja, upozoriti na kompleksnost ove varijable te dati smjernice za buduca istrazivanja. U radu upozoravamo na razlicite i cesto kontradiktorne nalaze s obzirom na iskoristene mjere samopostovanja, posebno vezano uz razinu samopostovanja. Objasnjavamo i konstrukt sigurnosti samopostovanja koji moze objasniti navedene kontradiktorne nalaze s obzirom na razinu samopostovanja. Osim definiranja pojma sigurnosti samopostovanja, u radu navodimo moguce operacionalizacije toga konstrukta te razjasnjavamo slicnosti i razlike sa srodnim konstruktima. Konacno, u radu su prikazani rezultati novijih istrazivanja samopostovanja i nove spoznaje s ovoga podrucja.

Kljucne rijeci: razina samopostovanja, sigurnost samopostovanja, implicitno samopostovanje, paradoksalno samopostovanje, obrambeno samopostovanje

CI LJ EVI RADA

Vecina ljudi samopostovanje smatra vaznim (Baumeister i sur., 2003.), pa ne zacuduje sto se radi o jednoj od najcesce istrazivanih varijabli u psihologijskim istrazivanjima. Medutim, vecina domacih istrazivaca promatra samopostovanje iskljucivo kao indikator adaptacije. To samo po sebi nije pogresno, jer samopostovanje i jest dobar pokazatelj mentalnoga zdravlja ili prilagodbe pojedinca, no sma tramo zabrinjavajudm sto se u velikom broju istrazivanja, posebno kod nas, rabe neadekvatne mjere samopostovanja. Tako se npr. cesto rabi mjera osobnoga samopostovanja, iako se istrazuju medugrupni odnosi, pa bi bilo prikladnije upotrijebiti mjeru kolektivnoga samopostovanja. Nadalje, u istrazivanjima koja se provode kod nas pretezno se rabi samo mjera opcega eksplidtnog samopostovanja, a ignoriraju se razni aspekti samopostovanja, kao i implicitne mjere samopostovanja. Konacno, problematicnim sma tramo i upotrebu uglavnom samo razine samopostovanja u istrazivanjima, jer su mnoga istrazivanja vec potvrdila vaznost ispitivanja sigurnosti samopostovanja. Takav tretman samopostovanja uzrok je ibrojnim kontradiktornim nalazima u literaturi.

Cilj je ovog rada upoznati istrazivace s novijim spoznajama o samopostovanju, upozoriti na kompleksnost ove varijable te dati smjernice za buduca istrazivanja. Upozorit cemo na nalaze s obzirom na primijenjene mjere samopostovanja te objasniti konstrukt sigurnosti samopostovanja koji moze objasniti kontradiktorne nalaze s obzirom na razinu samopostovanja. Konacno, navest cemo moguce operadonalizadje toga konstrukta i upozoriti na slicnosti i razlike s nekim srodnim konstruktima.

STRUKTURA I MJ ERE N JE SAMOPOSTOVANJA

Samopostovanje definiramo kao rezultat formiranoga pojma o sebi, odnosno kao vrednovanje ili evaluadju sebe. Coopersmith (1967.) pod pojmom samopostovanje razumijeva evaluaciju koju pojedinac stvara ili odrzava o sebi, a koja odrazava stav prihvacanja ili odbijanja i upucuje na razinu na kojoj pojedinac sebe dozivljava sposobnim, uspjesnim, znacajnim i vrijednim. Dakle, pojedind s visokim samopostovanjem postuju sebe i smatraju se vrijednima, dok su pojedind niskoga samopostovanja skloni odbadvanju sebe, nezadovoljstvu sobom i prijeziru prema sebi (Rosenberg, 1965.). Upravo te spoznaje o vaznosti samopostovanja za svakodnevno funkdoniranje ljudi navele su istrazivace na to da sve cesce ispituju samopostovanje kao pokazatelj adaptadje ili dobrobiti pojedinca.

Rana istrazivanja samopostovanja koristila su se iskljucivo jednodimenzionalnim mjerama samopostovanja. Kako se samopostovanje definirá kao evaluacija vlastite slike o sebi, odnosno opci pozitivni ili negativni stav koji pojedinac ima o sebi, mjere samopostovanja nastojale su zahvatiti upravo taj opä stav pojedinca. Tako se vecina skala osobnoga samopostovanja koje se navode u literaturi temelji na procjeni globalnoga samopostovanja, odnosno opcega zadovoljstva sobom: Kuhn i McPartland TST skala, 1954.; Sherwoodova Self-Concept Inventory skala, 1962.; Rosenbergova RSES, 1965.; Julian, Bishop i Fiedler-ova JBF skala, 1966. (prema Rubin i Hewstone, 1998.). Iako se neki mjerni instrument! kojima se mjeri samopostovanje sastoje od specificnih samoprocjena, smatralo se da je samopostovanje nedjeljiv konstrukt (Marsh, 1986., prema Tafarodi i Swann, 1995.). Potvrdu takvu pristupu dale su i strukturalne analize mjernih instrumenata samopostovanja, koje su konzistentno pokazivale nadredeni faktor opcega samopostovanja i niz faktora nizeg reda koji se odnose na specificne facete samoevaluacije (Van Tuinen i Ramanaiah, 1979.; Fleming i Watts, 1980.; Shavelson i Bolus, 1982; Fleming i Courtney, 1984; sve prema Tafarodi i Swann, 1995.).

Medutim, neki autori ovakvu konceptualizaciju samopostovanja smatraju problematicnom, jer cak i najpoznatiji instrument za mjerenje samopostovanja - Rosenbergova skala osobnoga samopostovanja - faktorskom analizom najcesce izlucuje dva faktora. Iako faktori zapravo samo razlikuju pozitivno i negativno formulirane cestice skale, ta je änjenica bila povod detaljnijem promisljanju strukture samopostovanja. Tako su se istrazivaä vratili polazistu da samopostovanje ima niz specificnih aspekata, odnosno domeña na koje se odnosi. Najcesce je u istrazivanjima ispitivana akademska ili skolska kompetentnost, atletska kompetentnost kada su uzorak cinili sportasi, socijalno prihvacanje, samopostovanje vezano uz fizicki izgled i regulacija ponasanja (Janis i Field, 1959. - Feelings of Inadequacy Scale; Fitts, 1964. - Tennessee Self-Concept Scale; Coopersmith, 1967. - Self-Esteem Inventory; Harter, 1985. - Self-Perception Scale).

No takav pristup rasclanjuje samopostovanje na niz vrlo specificnih domeña i udaljuje se od njegove izvorne definicije da se radi o opcoj evaluaciji sebe. Stoga istrazivaci razlikuju pojedine domeñe samopostovanja, ali prihvacaju i koncept opcega samopostovanja kao opceg osjecaja vlastite vrijednosti (Coopersmith, 1967.; Harter, 1999.). Takav pristup cini nam se prihvatljivim i logicnim, jer svaki pojedinac moze imati razlicitu procjenu vlastite kompetentnost! na razlicitim podrucjima, ali svejedno i opcu evaluaciju sebe kao vise ili manje vrijedne osobe. K tome, neki modeli samopoimanja, i s njim usko povezanoga samopostovanja, hijerarhijski su organizirani. Mnoge empirijske potvrde dobio je multidimenzionalni model Shavelsona, Hubnera i Statona (1976.), koji pretpo- stavlja hijerarhijsku strukturu samopostovanja, pri cemu su opcenitiji aspekti nadredeni specificnijima, pa je tako opee samopostovanje na samom vrhu hijerarhijske strukture. Model takoder pretpostavlja da su opcenitiji aspekti, koji su hijerarhijski visi, ujedno i stabilniji. Medutim, ostaje nerazjasnjeno metodolosko pitanje mjerenja samopostovanja, jer nas i ovaj model vraca na pocetno pitanje - zelimo li mjeriti samopostovanje kao opeenitu evaluaciju sebe i jedinstven konstrukt ili pak zelimo zahvatiti mnostvo specificnih domeña samopostovanja.

Logicno je pretpostaviti da sve domeñe ipak nisu jednako vazne ili presudne za razinu opcega samopostovanja. Stoga su neka novija istrazivanja samopostovanja krenula u smjeru odredenja nekoliko "osi" samopostovanja, tj. domeña koje zapravo odreduju opee vrednovanje sebe. Vjerojatno najprihvacenije osi samopostovanja jesu sodjalna vrijednost i kompetentnost, koje prepoznaju brojni teoreticari (Diggory, 1966.; Brisset, 1972.; Franks i Marolla, 1976.; Gecas i Schwalbe, 1986.; Bandura, 1992.; Harter, 1999.; Brown, 1998.; prema Tafarodi i sur., 2003.). To je u skladu i s Maslowljevom hijerarhijom potieba, u kojoj je samopostovanje detinirano dvjema komponentama: kompetentnosdi i postovanjem iskazanim od drugih. U skladu je i s Harterovom, koja navodi slicna dva faktora u podlozi opcega samopostovanja. Izbor te dvije domeñe nije slucajan, jer odrazava dva kriterija kojima se vodimo u samoproejeni - objektivnoj evaluaeiji vlastitih sposobnosti i vjestina te evaluaeiji utemeljenoj na socijalnoj prihvacenosti. S takvom se konceptualizacijom slazu i Tafarodi i Swann (1995.), koji domenu prihvacenosti/neprihvacenosti nazivaju samosvidanjem (engl. self-liking), a domenu opee vlastite snage ili slabosti zovu samokompetentnost (engl. self-competence). Mnoga istrazivanja, prije svega eksploratorne i konfirmatorne faktorske analize te istrazivanja diskriminativne valjanosti, potvrdila su ove dvije dimenzije samopostovanja (Franks i Marolla, 1976.; Openshaw i sur., 1981.; Barber i Thomas, 1986.; Gecas i Schwalbe, 1986.). Tafarodi smatra kako upravo te dvije domeñe odgovaraju cesto dobivanoj dvofaktorskoj strukturi Rosenbergove skale samopostovanja (Ang i sur., 2006.) te potvrduju dvodimenzionalnost konstrukta samopostovanja, jer dvije dimenzije razlicito koreliraju s brojnim relevantnim varijablama poput negativnih zivotnih dogadaja ili ponasanjima poput pamcenja i prepoznavanja rijeä koje se odnose na socijalnu vrijednost (Tafarodi i Milne, 2002.), ili pak ustrajnosti u rjesavanju zadataka nakon pozitivne ili negativne povratne informadje o vlastitoj uspjesnosti (Tafarodi i Vu, 1997.). Istrazivaäma je najzanimljiviji odnos dviju dimenzija samopostovanja, samosvidanja i samokompetentnosti, posebno tzv. paradoksalno samopostovanje, o cemu ce biti vise rijeä kasnije. Me- du tim, vazno je napomenuti da dva navedena aspekta samopostovanja nisu potpuno nezavisna, negó se medu njima redovito dobiva umjerena pozitivna povezanost (Tafarodi i Vu, 1997.; Tafarodi i sur., 2001.; Tafarodi i sur., 2003.). To ne iznenaduje, jer su kompetentni pojedinci obicno bolje prihvaceni, a pojedinci koji se svidaju sami sebi i dobivaju potvrdu od socijalne okoline imaju vise samopouzdanja u ostvarivanju vlastitih ciljeva u socijalnom kontekstu. Vjerojatno je upravo ta veza razlogom sto je velik broj analiza skala samopostovanja rezultirao faktorom viseg reda i potvrduje samopostovanje kao unidimenzionalan konstrukt.

Dakle, s jedne strane mnogo nalaza govori u prilog multi dimenzionalne strukture samopostovanja, no s druge strane neki autori isticu nezamjenjivost globalne mjere samopostovanja. Tako Kernis (2003.) navodi da specificne samoevaluacije mogu biti dobri prediktori globalnoga samopostovanja iskljucivo onda kada se odnose na centralne aspekte samopoimanja pojedinca te da i ta da cak do 50% ukupne varijance opcega samopostovanja ostaje neobjasnjeno. Smatramo kako bi ovu polemiku trebalo rjesavati zasebno za svako pojedino istrazivanje, a ne trazeci opee nácelo koje bi vrijedilo u svakoj situaciji. Cak se i Rosenberg (1969.) istodobno zalagao za upotrebu mjere globalnoga samopostovanja i za usmjeravanje na pojedine aspekte samopostovanja koji äne ejelinu. Po njegovu misljenju, treba zasebno proucavati i samopostovanje vezano uz domeñe i globalno samopostovanje. Slazemo se s takvim razmisljanjem i vjerujemo kako bi odabir skale samopostovanja u smislu njezine specificnosti trebao ovisiti u prvom redu o cilju istrazivanja. U istrazivanjima je vazno zahvatiti onaj aspekt samopostovanja na koji se odnosi primijenjeni tretman koji se zeli evaluirati ili pak aspekt samopostovanja na koji bi trebala djelovati eksperimentalna manipulacija.

RAZINA SAMOPOSTOVANJA

Razina samopostovanja, definirana kao pozitivne i negativne evaluacije i osjecaji prema sebi, jedna je od najistrazivanijih varijabli u istrazivanjima licnosti. U vecini teorija i pristupa spominje se kao glavni stup adaptacije. Medutim, postoje dva problema vezana uz razinu samopostovanja.

Prvo, iako se razina samopostovanja zaista pokazala vaznim korelatom brojnih fenomena s podrueja ljudskoga ponasanja, medukul turna istrazivanja pokazala su da je distribu cija samopostovanja u populaciji pomaknuta prema visim vrijednostima (Schmitt i Allik, 2005.). Tako umjetna, statisticka podjela na visoko i nisko samopostovanje, koja se rabi u istrazivanjima, nije sasvim opravdana. Naime, nisko samopostovanje nalazimo kod depresivnih osoba i nekih drugih klinickih po- pulacija, ali rijetko kod studenata, koji su najcesca populacija u istrazivanjima samopostovanja. Ipak, niskim samopostovanjem cesto se proglasava umjereno samopostovanje koje odgovara srednjoj vrijednosti na skali samopostovanja. Drugim rijecima, u vecini istrazivanja pod pojmom "nisko samopostovanje" zapravo se misli na osobe koje su pomalo nesigurne u svoj pojam o sebi. To potvrduju i istrazivanja koja su pokazala da je nisko samopostovanje povezano s manjom jasnocom slike o sebi (Campbell i sur., 1996., prema Kernis, 2003.). Poznato je i to da osobe tzv. niskoga samopostovanja imaju i neke pozitivne stavove o sebi (Pelham, 1991., prema Kernis, 2003.). Ti nalazi cine pitanje razlike izmedu visokoga i niskoga samopostovanja manje kritienim - u smislu da je razlika zapravo u razini samopostovanja, a ne u vrstama samopostovanja.

Drugi problem odnosi se na nalaze o visokom samopostovanju. Naime, istrazivanja redovito isticu pozitivne posljedice visokoga samopostovanja. Specificno, pojedinci visokoga samopostovanja bolje se nose s neuspjehom u usporedbi s pojedincima niskoga samopostovanja (DiPaula i Campbell, 2002.; Baumeister i sur., 2003.). Nadalje, osobe visega samopostovanja opeenito se osjecaju sretnijima u zivotu (Diener i Diener, 1995.; DeNeve i Cooper, 1998.; Fumham i Cheng, 2000.; Shackelford, 2001.). Konacno, istrazivanja su pokazala da visoko samopostovanje ublazava anksioznost (Greenberg i sur., 1992.) i predvida orijentaeiju prema cilju i samoefikasnost kod studenata (Ang i sur., 2006.). Vecina istrazivanja provedenih kod nas usmjerena je na akademski kontekst i potvrduju da je samopostovanje prediktor skolskog uspjeha i prilagodbe studiju (Lackovic-Grgin i Soric, 1997.; Rijavec i sur., 1999.). Novija istrazivanja posebno upucuju na vaznost povratne informaeije za razvoj samopostovanja na raznim podruejima (Brajsa-Zganec i sur., 2000.), pokazujuci, primjerice, da pohvaljeni ucenici imaju vise samopostovanje od nepohvaljenih i opominjanih (Smojver-Azic i sur., 2005.). Osim pozitivnih uänaka visokoga samopostovanja, istrazivanja su pokazala i to da nisko samopostovanje dovodi do nekih negativnih pojava, poput delinkventnoga ponasanja (Baumeister i De Wall, 2005.), neprimjerena ponasanja kod studenata (Ang i sur., 2006.), depresije (Whisman i Kwon, 1993.), bulimije (Button i sur., 1996.; Bulik i sur., 2001.) te sklonosti psihickim bolestima (Roberts i Monroe, 1994.; Bardone i sur., 2000.; sve prema DeHart i sur., 2006.) i nezadovoljstvu vezama (Swann i sur., 1992.; Murray i sur., 2000.; DeHart i sur., 2003.; sve prema DeHart i sur., 2006.). To potvrduju i istrazivanja provedena kod nas, koja su pokazala da je samopostovanje negativno povezano sa samoopterecivanjem (engl. self-handicapping; Burusic i Brajsa-Zganec, 2005.), perfekcionizmom (Kolic-Vehovec, 2003.), osamljenoscu (Lackovic-Grgin i sur., 1998.), zlostavljanjem u djetinjstvu (Cosic i sur., 2002.) te strahom od negativne evaluacije (Radovanovic i Glavak, 2003.), kao i da postoji veza izmedu samopoimanja i samopostovanja te depresije (Stamac Ozanic, 2007.). Nalazi istrazivanja koji upucuju na zakljucak da je nisko samopostovanje u jezgri mnogih problema u zadnje su vrijeme doveli do toga da se (prije svega u SAD-u) radi na podizanju samopostovanja kod djece kao preventivne strategije kojom se nastoji prevenirati delinkventno, agresivno i pretjerano sramezljivo ponasanje djece i mladih. Visoko samopostovanje smatra se pozeljnom osobinom koju treba razvijati sto ranije jer pojedincu donosi brojne psiholoske dobrobiti.

Medutim, noviji nalazi koji rabe razinu samopostovanja kao prediktorsku varijablu cesto su kontradiktorni i upucuju na zakljucak da visoko samopostovanje uopce nije jamstvo zadovoljstva zivotom te da je povezano s nizom problematicnih ponasanja i pristranosti u kognitivnom procesiranju. Tako se npr. pokazalo da je visoko samopostovanje, izmedu ostalog, povezano i sa samoopterecivanjem, agresivnosti (Baumeister i sur., 1996.), predrasudama (Crocker i sur., 1987.; Verkuyten, 1996.), diskriminacijom (posebno onih koji predstavljaju prijetnju slici o sebi), narcizmom, sklonosti pojedinca obrambenim reakcijama (Kernis i sur., 1993.; Kernis i Goldman, 2002.; Jordan i sur., 2005.) i nizom drugih pristranosti (Blaine i Crocker, 1993.; Gibbons i McCoy, 1991.; Tice, 1991.; Kernis, 2003.). Neka istrazivanja provedena kod nas takoder su pokazala da visoko samopostovanje moze imati nepozeljne ucinke - na primjer, da moze biti prediktor pristranosti i diskriminacije u medugrupnim odnosima (Jelic, 2003.). To dovodi u pitanje pretpostavku da se radi o adaptivnoj karakteristici. Zasto bi ljudi zadovoljni sobom imali potrebu za takvim pristranostima u percepriji i ponasanju?

Donedavno je vecina autora smatrala kako su razne strategije i pristranosti kojima se sluze osobe visokoga samopostovanja nesto sto je kljucno kako bi to samopostovanje odrzale, uzdigle ili vratile na zadovoljavajucu razinu i da su samim time nedjeljivo povezane s visokim samopostovanjem. Temeljno visoko samopostovanje daje im sigurnost da se upuste u ponasanja koja mogu biti nepozeljna ili ugrozavati druge ljude. Tako se, na primjer, pokazalo da smo skloni reagirati obrambeno, pa cak i agresivno, kad nam je ugrozen ego, i to posebno ako imamo moc (npr. sef u nekoj tvrtki), a osobno se osjecamo nekompetentnima (Fast i Chen, 2009.). Medutim, slazemo se s novijim objasnjenjima, po kojima je uporaba takvih pristranosti zapravo odraz nesigurnosti samopostovanja (Kernis, 2003.). Tomu u prilog govori i cinjenica da nisu svi ljudi visokoga samopostovanja skloni pristranostima i obrambenim mehanizmima, odnosno da se moze imati visoko samopostovanje bez takvih obrambenih reakcija na prijetnju.

SIGURNOST SAMOPOSTOVANJA

Dosadasnja istrazivanja upucuju na kvalitativno razliäte oblike visokoga samopostovanja. Teoreticari samopostovanja smatraju kako su neki pojedind visokoga samopostovanja posebno skloni obrambenim reakcijama i pristranostima u procesiranju, jer istodobno imaju dva kontradiktorna stava o sebi: na eksplidtnoj razini pozitivan stav, a na manje svjesnoj, impliritnoj, negativan stav o sebi. U novijoj literaturi to se naziva dvojnim stavovima (Wilson i sur., 2000.). Suvremeni teoreticari (Ded i Ryan, 1995.; Kernis, 2003.) smatraju da zapravo postoje dva oblika visokoga samopostovanja: sigurno i krhko. Jedan noviji model, koji uspjesno nastoji objasniti kontradiktorne nalaze o visokom samopostovanju, jest tzv. model ugrozenog egoizma (Kernis, 2000.). Po Kernisovu misljenju, visoko, ali krhko, samopostovanje (engl. fragile self-esteem) koje je lako ugroziti, cesto izaziva najizrazenije obrambene reakdje i najvise pristranosti u procesiranju kako bi se to samopostovanje odrzalo visokim. Cesto ga se jos naziva i obrambenim samopostovanjem. Drugim rijedma, ovdje govorimo ne samo o razini negó i o sigurnosti samopostovanja, kao vaznoj odrednid ponasanja.

Ideja o obrambenom ili nesigurnom samopostovanju nalazi potvrdu u klinickoj praksi, koja nudi mnogo primjera uspjesnih pojedinaca koji iza vrlo pozitivnog eksplidtnog, odnosno javno iskazanog, stava o sebi kriju osjecaj neadekvatnosti i sumnju u sebe. Ta sumnja i neadekvatnost mogu u situadji prijetnje samopostovanju aktivirati obrambene reakdje kako bi se ponovo uspostavio pozitivan stav o sebi. Nadalje, dosadasnja istrazivanja potvrduju da visoko samopostovanje moze imati siguran, ali i obrambeni, oblik. Kernis i suradnid (Kernis i Goldman, 2002.; Kernis, 2003.) pokazali su da se osobe nestabilnoga visokog samopostovanja ponasaju kao da je njihovo samopostovanje stalno u pitanju te lose podnose kritiku, imaju obrambeni stav u interakdji s drugima, pokazuju vise razine ljutnje i neprijateljstva te su jako selektivne u prihvacanju povratne informadje. Nadalje, vise se hvale prijateljima svojim uspjesima, koristeci se pritom samouvélicavanjem i vise se samoopterecuju.

U literaturi se mogu nad tri modela za razlikovanje sigurnoga i krhkoga ili obrambenoga visokog samopostovanja: 1. stabilnost samopostovanja, 2. kontingentnost samopostovanja, 3. razliäte razine implidtnoga i eksplidtnoga samopostovanja. Kratko cemo se osvrnuti na svaki od navedenih modela.

STABILNOST SAMOPOSTOVANJA

Poj am stabilnosti samopostovanj a odnosi se na vremenske fluktuadje u samopostovanju kao stanju i operadonalizira se kao varijabilitet globalnoga osobnog samopostovanja u relativno `kratkom vremenu.

Samopostovanje se obicno tretira kao stabilna karakteristika pojedinca, koja se, jednom formirana, tesko moze promijeniti. Ova je perspektiva bliska vecini istrazivaca s ovoga podrucja jer omogucuje povezivanje samopostovanja s raznim (adekvatnim i neadekvatnim) oblicima ponasanja i dozivljavanja. Mnogi autori, kao i skale samopostovanja, temelje se na ideji o samopostovanju kao stabilnoj karakteristici (Rosenberg, 1965.; Fleming i Courtney, 1984.; Tfzesniewski i sur., 2003.) i uglavnom ispituju samopostovanje kao korelat nekih drugih psiholoskih varijabli. To potvrduju i nalazi nekih novijih istrazivanja i metaanaliza koji su pokazali da su korelacije ponovljenih mjera samopostovanja relativno visoke (0,50 - 0,70) i usporedive sa stabilnosti osobina licnosti (Trzesniewski i sur., 2003.). Pri tome se samopostovanje pokazalo najmanje stabilnim tijekom djetinjstva, nesto stabilnijim u adolescenciji i ranoj odrasloj dobi te ponovo relativno nestabilnim u srednjoj i starijoj dobi (Trzesniewski i sur., 2003.), i to neovisno o spolu, etnickoj pripadnosti, nacionalnosti ili primijenjenoj mjeri samopostovanja.

Medutim, kada samopostovanje opisujemo stabilnom karakteristikom licnosti svakoga pojedinca, velik problem predstavlja priroda promjena u samopostovanju, do kojih dolazi zbog eksperimentalne manipulacije. Naime, uputom se moze ugroziti samopostovanje pojedinca, sto moze izazvati neke obrambene reakcije kako bi se samopostovanje odrzalo ili uzdiglo. Dakle, ako je moguce samom uputom ili povratnom informacijom izazvati promjenu u razini samopostovanja, namece se pitanje je li zaista rijec o crti licnosti ili ipak o trenutacnom stanju pojedinca.

Skloni smo se sloziti s nekim suvremenim autorima koji smatraju kako je samopostovanje relativno trajna karakteristika. Iako je samopostovanje pojedinca podlozno manjim promjenama u razini zbog npr. prijetnje samopostovanju, dugorocno gledano svaki pojedinac ima svoju karakteristicnu razinu samopostovanja. Pri tome vjerujemo da je stabilnost razine samopostovanja takoder varijabla po kojoj se pojedinci mogu razlikovati. Drugim rijeäma, kod nekih ce pojedinaca karakteristicna razina samopostovanja varirati vise, a kod drugih manje.

Novija istrazivanja upucuju na zakljucak da je stupanj stabilnosti samopostovanja tijekom vremena, uz prosjecnu razinu samopostovanja, vazna odrednica individualnih razlika u ponasanju i reakcijama na prijetnju samopostovanju (Kernis i sur., 1991.; Kernis i sur., 1993.; Greenier i sur., 1995.). Problemom obrambenoga samopostovanja posebno se bavio Kernis sa suradnicima (1993.) te utvrdio da je razlika u stabilnosti samopostovanja povezana s obrambenosti, tj. da je nestabilno visoko samopostovanje obrambenijega karaktera od stabilnoga samopostovanja. Kernis je takoder utvrdio da je razina samopostovanja izvrstan prediktor depresije, ali samo kod ljudi aje je samopostovanje stabilno (Kernis i sur., 1991.). Kernis (2003.) smatra da je samopostovanje nestabilno kada pozitivna slika o sebi zapravo skriva manje svjesnu sumnju u sebe, koja se katkad iskazuje u kontekstu neuspjeha. Tada se javljaju obrane kako bi se ponovo osnazila pozitivna slika o sebi.

Treba jos spomenuti da se u novije vrijeme javljaju i drugacije operacionalizacije stabilnosti samopostovanja, primjerice pomocu apstraktnosti samopoimanja (Updegraff i sur., 2010.). Radi se o stupnju u kojem ljudi konstruiraju vazne temelje svojega samopostovanja na sirok, fleksibilan i apstraktan nacin (a ne na konkretan i specifican nacin). Tako utemeljeno samopostovanje manje varira zbog dnevnih dogadaja ili osjecaja, odnosno stabilnije je.

KONTINGENTNOST (ZAVISNOST) SAMOPOSTOVANJA

Teoreticari i istrazivaci samopostovanja u novije vrijeme isticu da se pojedinci razlikuju po stupnju na kojem njihovo samopostovanje opcenito ovisi o ishodima (Deci i Ryan, 1995.; Kernis, 2003.). Medutim, dok neki smatraju da je samopostovanje svih ljudi ovisno o ishodima na jednom podrucju - na primjer, na podrucju sodjalne prihvacenosti, kao sto tvrdi Leary (Leary i Baumeister, 2000.) - drugi isticu da samopostovanje moze biti ovisno o ishodima na raznim specificnim podrucjima (Crocker i Wolfe, 2001.). Ta polemika zapravo prati pitanje jednodimenzionalnosti ili visedimenzionalnosti samopostovanja.

Pojam zavisnoga samopostovanja oznacuje upravo variranje samopostovanja, ovisno o dogadajima, odnosno ishodima na podrucjima koja su nam vazna. Iako je sam pojam novijega datuma, temelji se na Jamesovu shvacanju samopoimanja, prema kojem ishodi na pojedinom specificnom podrucju utjecu na samopoimanje i samopostovanje pojedinca kada je rijec o podrucju koje mu je vazno i u koje je ukljucen, jer tada ovisi o uspjehu i neuspjehu postignutom na torn podrucju (Crocker i sur., 2003.; Crocker i Wolfe, 2001.). Variranje u razini samopostovanja bit ce vece nakon pozitivnih ili negativnih ishoda na podrucjima koja su pojedincu vazna u usporedbi s takvim ishodima na podrucjima nevaznim za samopostovanje. Moguc uzrok tomu jest i to sto se upravo rezultati koje pojedinac postize na tim podrucjima (o kojima je samopostovanje zavisno) generaliziraju na vrijednost cijele osobe. Istrazivanja zavisnoga samopostovanja obicno su ogranicena na nekoliko kljucnih podrucja: akademsko samopostovanje, fizicki izgled, odobravanje drugih, odnosno socijalna prihvacenost, te ljubav i podrska obitelji (Crocker i Wolfe, 2001.).

IMPLICITNO SAMOPOSTOVANJE

Buduci da je dañas, posebno u mdividualistickim kulturama, moderno, prihvaceno i socijalno pozeljno imati visoko samopostovanje, odnosno djelovati samouvjereno i sigurno u vlastitu vrijednost, valja ocekivati da ce se to odraziti i na ispunjavanje skala samopostovanja. Naime, prosjecne razine samopostovanja dobivene eksplicitnim mjerama samopostovanja redovito su pomaknute prema visim vrijednostima, cemu uzrok mozemo traziti u socijalno pozeljnom odgovaranju na tvrdnje u upitnicima i skalama samopostovanja. Stoga se istrazivaä sve cesce okreäi trazenju implidtnih mjera opcega samopostovanja kojima bi se taj problem mogao izbjeä.

U literaturi se mogu naci tri kriterija koja odredenu mjeru äne implidtnom: a) sudionid nisu svjesni änjenice da se neki stav mjeri (Brunei i sur., 2004.), b) sudionid nemaju svj están pristup tom stavu (Asendorpf i sur., 2002.), c) sudionid nemaju kontrolu nad ishodom mjerenja (Fazio i Olson, 2003., prema De Houwer, 2006.). Implidtne mjere dugo su se zasnivale na projektivnim testovima i jednostavnom vremenu latendje, no u novije vrijeme sve se vise rabe: test implidtnih asodjadja (IAT Greenwald i sur., 1998.), zadatak afektivnog udesavanja (engl. affective priming task; Fazio i sur., 1995.), Go-No Go Task (GNAT; Nosek i Banaji, 2001.) te ekstrinzicni afektivni Simonov zadatak (engl. Extrinsic Affective Simon Task - FAST; De Houwer, 2003.). Osim tih "racunalnih" mjera, rabe se i neki drugi nadni mjerenja implicitnoga samopostovanja, poput zadatka asocijacija na zadane rijeä (engl. word association task; Stacy, 1997.), preferendjom za vlastite inidjale (engl. name letter effect; Koole i sur., 2001.; Pelham i sur., 2005.) ili preferendjom za brojeve datuma rodenja, a neki istrazivaä uzimaju i veliänu potpisa unutar zadanog okvira kao mjeru pozitivnosti stava o sebi (Stapel i Blanton, 2004.). U nasoj zemlji, koliko nam je poznato, dosad se rabio samo IAT kao mjera implidtnoga samopostovanja (Jelic i Tonkovic, 2009.).

Temeljna prednost implidtnih mjera samopostovanja lezi u änjenid da su nereaktivne, tj. da sudionid nisu ni svjesni da su evaluirani u trenutku kad npr. potpisuju svoje ime niti se od njih trazi da daju neku procjenu o sebi. Upravo stoga istrazivaä vjeruju da takve mjere mogu dati realniju sliku o samom sudioniku, oäscenu od zelje da se prikaze u najboljem svjetlu. Iako jos uvijek vladaju polemike oko toga sto zaista mjerimo implidtnim mjerama, sve je vise istrazivaca koji ih rabe, kao i provjera valjanosti koje im govore u prilog (Bosson i sur., 2000.). Medukulturna istrazivanja takoder daju potvrdu valjanosti implidtnih mjera samopostovanja (Kurman, 2003.).

Zanimljivo je da se cesto dobivaju razne razine implicitnoga i eksplicitnoga opceg samopostovanja, sto je u skladu s idejom o sigurnom i krhkom samopostovanju. To implicitne mjere cini posebno atraktivnima, jer one nude mogucnost razlikovanja "obrambenih" i "sigurnih" pojedinaca unutar jedne razine samopostovanja i jasniji uvid u vezu izmedu evaluacije sebe i reakcija na prijetnju samopostovanju (Jordan i sur., 2005.). Nadalje, istrazivanja koja su uzimala i implicitnu i eksplicitnu mjeru samopostovanja pokazala su da je implicitno samopostovanje bolji prediktor neverbalne anksioznosti (Spalding i Hardin, 1999., prema DeHart i sur., 2006.) i negativnoga raspolozenja (Greenwald i Farnham, 2000.) od eksplicitnoga samopostovanja. Nadalje, implicitno samopostovanje (ali ne i eksplicitno) predvida pristranost u vlastitu korist te socijalno nepozeljna ponasanja nakon neuspjeha (Pelham i Hetts, 1999.). Konacno, kombinacija visokoga eksplidtnog i niskoga implidtnog samopostovanja povezana je s visim nardzmom osobe (Bosson i Swann, 1998.; Bosson i sur., 2003.; Jordan i sur., 2003., sve prema DeHart i sur., 2006.; Zeigler-Hill, 2006.) te s brojnim pristranostima u procesiranju koje vode samouzdizanju (Bosson i sur., 2003.).

Smatramo kako sva tri navedena nacina odredivanja sigurnosti samopostovanja mogu biti vrlo korisna jer produbljuju nase razumijevanje udnaka visokoga samopostovanja. No gledano teorijski, mjerenje razina implidtnoga i eksplidtnoga samopostovanja smatramo najopravdanijim, jer je upravo to razlika na koju se konstrukt sigurnosti samopostovanja odnosi. Nadalje, prilikom mjerenja implidtnoga i eksplidtnoga samopostovanja rijec je o opcem samopostovanju, dok se kod kontingentnoga samopostovanja zbog prijetnje preusmjeravamo na drugo podrucje samopostovanja. Kod stabilnosti postoji problem ponovljenih mjerenja istom skalom (postoji svijest o samom predmetu mjerenja kao i veca vjerojatnost socijalno pozeljnih odgovora). No buduca istrazivanja trebaju se usmjeriti prema poboljsanju mjerenja implidtnoga samopostovanja, jer trenutacno na ovom podrucju jos ima dosta nejasnoca i kompleksnih pitanja s kojima se treba suodti kako bismo mogli odrediti je li i kako implidtno samopostovanje povezano s drugim konstruktima, poput sigurnoga ili optimalnoga samopostovanja. Slazemo se s istrazivacima koji dlj vide u stvaranju modela koji mogu objediniti slicnosti i razlike u eksplidtnim i implidtnim mjerama unutar jedinstvenoga procesnog okvira koji objasnjava i fenomenologiju (Krizan, 2008.).

PARADOKSALNO SAMOPOSTOVANJE

Osim navedenih modela za razlikovanje sigurnoga i krhkoga samopostovanja, smatramo vaznim istaknuti jos jedan konstrukt - paradoksalno samopostovanje. Taj naziv oznacuje suprotstavljene razine dvaju razlidtih oblika ili domeña samopo- stovanja i najcesce se rabi u kontekstu suprotnih razina samosvidanja i samokompetentnosti.

Iako su dimenzije samopostovanja obicno umjereno pozitivno korelirane (osobe visokoga samosvidanja obicno imaju i visok rezultat na samokompetentnosti i obratno), postoji i druga mogucnost - da pojedinci imaju nizak rezultat na jednoj dimenziji, a ipak visok na drugoj. Tu mogucnost spominje jos William James (1890./1950.), isticuci kako je samopostovanje pojedinca neovisno o objektivnim razlozima te osobe za zadovoljstvo ili nezadovoljstvo i navodeci primjere ljudi koji, usprkos velikom uspjehu na svim poljima djelovanja, ostaju nesigurni u vlastitu vrijednost, kao i onih koji uobrazeno prolaze kroz zivot ne primjecujuci i ne mareci za vlastite neuspjehe. Kako paradoksalno samopostovanje zapravo znaci izazov opceprihvacenom uvjerenju da je samopostovanje pojedinca odredeno povratnom informacijom koju dobiva iz okoline, mnogi su se istrazivaä u novije vrijeme zainteresirali za povezanost paradoksalnoga samopostovanja i selektivnoga pamcenja iskustava (Bruner, 1994.; Singer i Salovey, 1996.; Kihlstrom, 1997.; sve prema Tafarodi i sur., 2003.). Istrazivanja pokazuju da pojedinci paradoksalno niskoga samosvidanja (dakle, ujedno visoke samokompetentnosti), usprkos svojoj uspjesnosti, uz pomoc pristranosti pamcenja zadrzavaju osjecaj vlastite bezvrijednosti i on ih cini osjetljivima i sklonima samookrivljavanju i razocaranju u svakoj situaciji u kojoj nisu uspjeli sasvim zadovoljiti vlastiti visoki standard ucinkovitosti (Tafarodi i Vu, 1997.). Tafarodi i suradnici (2001.) takoder su pokazali da, iako pristranost pamcenja pridonosi odrzavanju paradoksalnoga samopostovanja, kod tzv. paradoksalnih pojedinaca ipaku vecoj mjeri negó kod neparadoksalnih dolazi do promjene u samosvidanju cetiri mjeseca kasnije. Najnovija istrazivanja nastoje utvrditi u kakvoj su vezi paradoksalnost samopostovanja i njegova stabilnost, odnosno imaju li paradoksalni pojedinci ujedno i nestabilnije samopostovanje od neparadoksalnih. Zasad nema istrazivanja koje bi ponudilo jednoznacan odgovor na to pitanje. Medutim, dodatnu potvrdu ideji da su upravo suprotstavljene razine samopostovanja najjace povezane s pristianostima u procesiranju informacija i u ponasanju nude istrazivanja koja su proucavala suprotstavljene razine osobnoga i socijalnoga samopostovanja. Rezultati istrazivanja provedenog u prirodnim uvjetima na dvije etnicke skupine pokazuju da upravo pojedinci visokoga socijalnog i niskoga osobnog samopostovanja pokazuju najvise pristranosti prema vlastitoj grupi i sklonost diskriminaciji druge grupe (Jelic, 2003.).

Smatramo kako bi paradoksalno samopostovanje takoder trebalo tretirati kao nacin odredivanja sigurnosti samopostovanja. Stoga predlazemo da se u raniju klasifikaciju kao treä model uvede usklaâenost samopostovanja, jer taj naziv ukljucuje i razliäte razine eksplicitnoga i implicitnoga opceg samopostovanja, ali i razlicite razine pojedinih podrucja samopostovanja, odnosno paradoksalno samopostovanje.

SRODNI KONSTRUKTI

Mnogi se autori bave konstruktom samopostovanja, pa nije cudo sto u literaturi ima mnogo naziva za vrlo slicne ili srodne konstrukte, sto dovodi do zabune i nejasnoca. Osim sigurnosti samopostovanja, kojom smo se bavili i u ovom radu, u literaturi se nalaze i ponesto drugaciji nazivi i operacionalizacije koje cemo kratko spomenuti i objasniti. Prije svega valja upozoriti na razliku izmedu stabilnosti samopostovanja, koja se obicno operacionalizira kao varijabilitet globalnoga osobnog samopostovanja u relativno kratkom vremenu, i konstrukta postojanosti samopostovanja (engl, self-esteem certainty), koji se cesto prevodi kao stabilnost ili sigurnost samopostovanja, ali se odnosi na samoiskazanu sigurnost vlastita samopostovanja, odnosno na vlastitu percepciju toga koliko je nase samopostovanje utvrdeno i postojano. Nazivi obrambeno samopostovanje i krhko samopostovanje obicno oznacuju samopostovanje podlozno raznim pristranostima i obrambenim reakcijama kako bi se odrzalo, odnosno samopostovanje koje je lako ugroziti i koje na prijetnju reagira vrlo obrambeno (za razliku od optimalnoga ili autenticnoga samopostovanja). Nadalje, labilnost samopostovanja odnosi se na mjeru u kojoj je samopostovanje reaktivno na dnevne prijetnje i poticaje, a obicno se odreduje korelacijom dnevnoga samopostovanja s dnevnim dogadajima (Butler i sur., 1994.).

ZAKUUCAK

Pod pojmom samopostovanje razumijevamo evaluaciju samoga sebe, u smislu stupnja prihvacanja sebe onakvima kakvima se percipiramo na relevantnim dimenzijama. Pri tome razina samopostovanja moze varirati ovisno o dnevnim dogadajima ili zivotnim izazovima, a cak i visoko samopostovanje moze biti izrazito obrambenoga karaktera ako osoba na nesvjesnoj razini nosi duboko usadenu sumnju u sebe. Kontradiktorni nalazi vezani uz visoko samopostovanje pokazuju da razina samopostovanja ne moze objasniti niz nepozeljnih i obrambenih reakcija koje se javljaju zbog prijetnje samopostovanju.

Novija istrazivanja upucuju na sigurnost samopostovanja kao varijablu koja moze pridonijeti boljem razumijevanju funkrije samopostovanja, jer je sigurnost samopostovanja pokazatelj njegove autenticnosti. Iako sigurnost i razina samopostovanja nisu statisticki nezavisne varijable (medusobno su u niskoj pozitivnoj korelaciji), sigurnost ima i niz jedinstvenih korelata. Stoga smatramo kako bi podjela visokoga samopostovanja na sigurno i nesigurno mogla razrijesiti neke dvojbe unutar teorije samopoimanja i objasniti zbunjujuce nalaze koji se ticu korelata visokoga samopostovanja. Sigurno samopostovanje najcesce se operacionalizira kroz stabilnost samopostovanja, iako su moguce i drugacije operacionalizacije (zavisnost samopostovanja, uskladenost samopostovanja).

Smatramo da su svi navedeni konstrukti put prema mjeri autenticnoga samopostovanja, koju tek treba operacionalizirati. No do tada smatramo kako bi istrazivaci samopostovanja trebaliu skia du s novim spoznajama sto preciznije odrediti koje i kakvo samopostovanje zele mjeriti s obzirom na njegovu strukturu. Takoder sugeriramo istrazivacima da konstrukt samopostovanja zahvacaju na vise nacina - koristeci se mjerom razine i mjerom sigurnosti samopostovanja (jer upravo njihovo izjednacavanje dovodi do kontradiktornih nalaza koje je tesko objasniti), kako bi njihovi nalazi zaista bili relevantni i ponudili jasniji uvid u ovaj vazan i zanimljiv konstrukt, a ne pridonijeli postojecoj konfuziji u literaturi. Teorijski gledano, najopravdanijim smatramo mjerenje razina implicitnoga i eksplicitnoga samopostovanja. No kako implicitne mjere jos uvijek imaju brojne nedostatke te su cesto kompliciranije za provedbu, predlazemo i drugu mjeru uskladenosti samopostovanja - paradoksalno samopostovanje.

Sidebar

New Findings in Self-Esteem Research: Self-Esteem Security

Sidebar

In scientific and popular psychological literature, self-esteem is often mentioned as an indicator of mental health, mature personality and adaptation of an individual. However, recently there has been a growing number of contradictory findings on self-esteem, the reason for which can be found in an old-fashioned approach to investigating self-esteem, i.e. neglecting various aspects of self-esteem, as well as different measures for self-esteem. The aim of this article is to familiarize researchers with new insights in self-esteem research, point out the complexity of the construct and give guidelines for future research. The article explains why the use of different self-esteem measures often results in contradictory findings concerning self-esteem level. We also introduce the construct of self-esteem security that can shed light on the abovementioned contradictory findings. Furthermore, the definition of self-esteem security as well as various operationalisations of this construct are given, and commonalities and differences with related constructs explained. Finally, the article presents results of recent self-esteem research and new findings in this area.

Keywords: self-esteem level, secure self-esteem, implicit self-esteem, paradoxical self-esteem, defensive self-esteem

References

LITERATURA

Ang, R. R, Neubronner, M., Oh, S. i Leong, V (2006.), Dimensionality of Rosenberg's Self-Esteem Scale among Normal-Technical Stream Students in Singapore. Current Psychology, 25 (2): 121-131. doi:10.1007/ S12144-006-1007-3

Asendorpf, J. B., Banse, R. i Mucke, D. (2002.), Double Dissociation between Implicit and Explicit Personality Self-Concept: The Case of Shy Behaviour. Journal of Personality and Social Psychology, 83 (2): 380393. doi: 10.1037/0022-3514.83.2.380

Bandura, A. (1992.), Exercise of Personal Agency through the Self-Efficacy Mechanism. U: R. Schwarzer (ur.), Self-Efficacy: Thought Control of Action (str. 3-38), Washington, D.C., Hemisphere.

Barber, B. K. i Thomas, D. L. (1986.), Dimensions of Adolescent Self-Esteem and Religious Self-Evaluation. Family Perspective, 20:137-149.

Baumeister, R. F. i De Wall, C. N. (2005.), The Inner Dimension of Social Exclusion: Intelligent Thought and Self-Regulation among Rejected Persons. U: K. Williams, J. Forgas i W. Von Hippel (ur.), The Social Outcast: Ostracism, Social Exclusion, Rejection, and Bullying (str. 53-73), New York, Psychology Press.

Baumeister, R. E, Campbell, J. D., Krueger, J. I. i Vohs, K. D. (2003.), Does High Self-Esteem Cause Better Performance, Interpersonal Success, Happiness, or Healthier Lifestyles? Psychological Science in the Public Interest, 4 (1): 1-44. doi: 10.1111/1529-1006.01431

Baumeister, R. F., Smart, L. i Boden, J. M. (1996.), Relation of Threatened Egotism to Violence and Aggression: The Dark Side of High Self-Esteem. Psychological Review, 103 (1): 5-33. doi:10.1037/0033-295X. 103.1.5

Blaine, B. i Crocker, J. (1993.), Self-Esteem and Self-Serving Biases in Reactions to Positive and Negative Events: An Integrative Review. U: R. F. Baumeister (ur.), Self-Esteem: The Puzzle of Low Self-Regard (str. 55-85), Hillsdale, NJ, Erlbaum.

Bosson, J. K., Brown, R. P, Zeigler-Hill, V i Swann, W. B., Jr. (2003.), Self-Enhancement Tendencies among People with High Explicit Self-Esteem: The Moderating Role of Implicit Self-Esteem. Self and Identity, 2 (3): 169-187. doi: 10.1080/15298860309029

Bosson, J. K., Swann, W. B., Jr. i Pennebaker, J. W. (2000.), Stalking the Perfect Measure of Implicit Self-Esteem: The Blind Men and the Elephant Revisited? Journal of Personality and Social Psychobgy, 79 (4): 631-643. doi: 10.1037/0022-3514.79.4.631

Brajsa-Zganec, A., Raboteg-Saric, Z. i Franc, R. (2000.), Dimenzije samopoimanja djece u odnosu na opazenu socijalnu podrsku iz razlicitih izvora. Drustvena istrazivanja, 9 (6): 897-912.

Brunei, F. F, Tietje, B. C. i Greenwald, A. G. (2004.), Is the Implicit Association Test a Valid and Valuable Measure of Implicit Consumer Social Cognition? Journal of Consumer Psychobgy, 14 (4): 385-404. doi:10. 1207/sl5327663jcpl404_8

Bulik, C. M., Wade, T. D. i Kendler, K. S. (2001.), Characteristics of Monozygotic Twins Discordant for Bulimia Nervosa. International Journal of Eating Disorders, 29 (1): 1-10. doi:10.1002/1098-108X(200101) 29:1 < 1 : : AID-EAT1 > 3.3.CO;2-A

Burusic, J. i Brajsa-Zganec, A. (2005.), Odnos samohendikepiranja, samopostovanja i jasnoce pojma o sebi. Psihologijske teme, 14 (1): 83-90.

Butler, A. C, Hokanson, J. E. i Flynn, H. A. (1994.), A Comparison of Self-Esteem Lability and Low Trait Self-Esteem as Vulnerability Factors for Depression. Journal of Personality and Social Psychobgy, 66 (1): 166-177. doi:10.1037/0022-3514.66.1.166

Button, E. J., Sonuga-Barke, E. J. S., Davies, J. i Thompson, M. (1996.), A Prospective Study of Self-Esteem in the Prediction of Eating Problems in Adolescent Schoolgirls: Questionnaire Findings. British Journal of Clinical Psychology, 35 (2): 193-203. doi:10.1111/j.2044-8260.1996. tb01176.x

Coopersmith, S. (1967.), The Antecedents of Self-Esteem, San Francisco, Freeman.

Crocker, J. i Wolfe, C. T. (2001.), Contingencies of Self-Worth. Psychobgical Review, 108 (3): 593-623. doi:10.1037/0033-295X.108.3.593

Crocker, J., Thompson, L., McGraw, K. i Ingerman, C. (1987.), Downward Comparison, Prejudice, and Evaluation of Others: Effects of Self-Esteem and Threat. Journal of Personality and Social Psychology, 52 (5): 907-916. doi: 10.1037/0022-3514.52.5.907

Crocker, J., Luhtanen, R. K., Cooper, M. L. i Bouvrette, S. (2003.), Contingencies of Self-Worth in College Students: Theory and Measurement. Journal of Personality and Social Psychobgy, 85 (5): 894-908. doi:10. 1037/0022-3514.85.5.894

Cosió, I., Buljan-Flander, G. i Karlovic, A. (2002.), Povezanost zlostavljanja u djetinjstvu i nekih aspekata psihickog funkcioniranja adolescenata. Suvremena psihologija, 5 (2): 191-205.

De Houwer, J. (2006.), What Are Implicit Measures and Why Are We Using Them? U: R. W. Wiers and A. W. Stacy (ur.), Handbook of Implicit Cognition and Addiction (str. 11-28), Thousand Oaks, CA, Sage.

De Houwer, J. (2003.), The Extrinsic Affective Simon Task. Experimental Psychology, 50 (2): 77-85.

Deci, E. L. i Ryan, R. M. (1995.), Self-Determination Theory, New York, Plenum Press.

DeHart, T, Pelham, B. W. i Tennen, H. (2006.), What Lies Beneath: Parenting Style and Implicit Self-Esteem. Journal of Experimental Social Psychology, 42 (1): 1-17. doi:10.1016/j.jesp.2004.12.005

DeNeve, K. M. i Cooper, H. (1998.), The Happy Personality: A Meta-Analysis of 137 Personality Traits and Subjective Well-Being. Psychological Bulletin, 124 (2): 197-229. doi:10.1037/0033-2909.124.2.197

Diener, E. i Diener, M. (1995.), Cross-Cultural Correlates of Life Satisfaction and Self-Esteem. Journal of Personality and Social Psychology, 68 (4): 653-663. doi:10.1037/0022-3514.68.4.653

DiPaula, A. i Campbell, J. D. (2002.), Self-Esteem and Persistence in the Face of Failure. Journal of Personality and Social Psychology, 83 (3): 711-724. doi:10.1037/0022-3514.83.3.711

Fast, N. J. i Chen, S. (2009.) When the Boss Feels Inadequate: Power, Incompetence, and Aggression. Psychological Science, 20 (11): 1406-1413. doi:10.1111/j.l467-9280.2009.02452. x

Fazio, R. H., Jackson, J. R., Dunton, B. C. i Williams, C. J. (1995.), Variability in Automatic Activation as an Unobtrusive Measure of Racial Attitudes: A Bona Fide Pipeline? Journal of Personality and Social Psychology, 69 (6): 1013-1027. doi:10.1037/0022-3514.69.6.1013

Fitts, P M. (1964.), Perceptual-Motor Skill Learning. U: A. W. Melton (ur.), Categories of Human Learning, New York, NY, Academic Press.

Fleming, J. S. i Courtney, B. E. (1984.), The Dimensionality of Self-Esteem: II. Hierarchical Facet Models for Revised Measurement Scales. Journal of Personality and Social Psychology, 46 (2): 404-421. doi:10.1037// 0022-3514.46.2.404

Franks, D. D. i Marolla, J. (1976.), Efficacious Action and Social Approval as Interacting Dimensions of Self-Esteem: A Tentative Formulation through Construct Validation. Sociometry, 39 (4): 324-341. doi: 10.2307/3033498

Fumham, A. i Cheng, H. (2000.), Lay Theories of Happiness. Journal of Happiness Studies, 1 (2): 227-246.

Gecas, V i Schwalbe, M. L. (1986.), Parental Behavior and Adolescent Self-Esteem. Journal of Marriage and Family, 48: 37-46.

Gibbons, F. X. i McCoy, S. B. (1991.), Self-Esteem, Similarity, and Reactions to Active Versus Passive Downward Comparison. Journal of Personality and Social Psychology, 60 (3): 414-424. doi: 10.1037/0022-3514. 60.3.414

Greenberg, J., Solomon, S., Pyszczynski, T, Rosenblatt, A., Burling, J., Lyon, D., Simon, L. i Pinel, E. (1992.), Why Do People Need Self-Esteem? Converging Evidence that Self-Esteem Serves an Anxiety-Buffering Function. Journal of Personality and Social Psychobgy, 63 (6): 913-922

Greenier, K. D" Kernis, M. H. i Waschull, S. B. (1995.), Not AU High (or Low) Self-Esteem People are the Same: Theory and Research on Stability of Self-Esteem. U: M. H. Kernis (ur.), Efficacy, Agency, and Self-Esteem (str. 51-68), New York, Plenum Press.

Greenwald, A. G. i Farnham, S. D. (2000.), Using the Implicit Association Test to Measure Self-Esteem and Self-Concept. Journal of Personality and Social Psychology, 79 (6): 1022-1038. doi: 10.1037/00223514.79.6.1022

Greenwald, A. G., McGhee, D. E. i Schwartz, J. K. L. (1998.), Measuring Individual Differences in Implicit Cognition: The Implicit Association Test. Journal of Personality and Social Psychobgy, 74 (6): 1464-1480. doi: 10.1037/0022-3514.74.6.1464

Harter, S. (1985.), Competence as a Dimension of Self-Evaluation: Toward a Comprehensive Model of Self-Worth. U: R. L. Leahy (ur.), The Development of the Self, Orlando, FL, Academic Press.

Harter, S. (1999.), The Construction of the Self: A Developmental Perspective, New York, Guilford.

James, W. (1890./1950.), The Principles of Psychology, Dover, New York. (Original work published 1890.)

Janis, I. L. i Field, P B. (1959.), Sex Differences and Factors Related to Persuasibility. U: C. I. Hovland i I. L. Janis (ur.), Personality and Persuasibility, New Haven, CT, Yale University Press.

Jelic, M. (2003.), Provjera postavki teorije socijalnog identiteta na etnickim grupama, Magistarski rad, Odsjek za psihologiju, Filozofski fakultet, Zagreb.

Jelic, M. i Tonkovic, M. (2009.), Test implicitnih asocijacija u ispitivanju samopostovanja. Psihologijske teme, 18 (1): 183-201.

Jordan, C. H., Spencer, S. J. i Zanna, M. P (2005.), Types of High Self-Esteem and Prejudice: How Implicit Self-Esteem Relates to Ethnic Discrimination among High Explicit Self-Esteem Individuals. Personality and Social Psychobgy Bulbtin, 31 (5): 693-702. doi:10.1177/014 6167204271580

Kernis, M. H. (2000.), Substitute Needs and Fragile Self-Esteem. Psychological Inquiry, 11: 298-300.

Kernis, M. H. i Goldman, B. M. (2002.), Stability and Variability in Self-Concept and Self-Esteem. U: M. Leary i J. Tangney (ur.), Handbook of Self and Identity (str. 106-127), New York, Guilford Press.

Kernis, M. H., Cornell, D. P, Sun, C. R., Berry, A. J. i Harlow, T. (1993.), There's More to Self-Esteem than Whether it is High or Low: The Importance of Stability of Self-Esteem. Journal of Personality and Social Psychology, 65 (6): 1190-1204. doi:10.1037/0022-3514.65.6.1190

Kernis, M. H., Grannemann, B. D. i Mathis, L. C. (1991.), Stability of Self-Esteem as a Moderator of the Relation between Level of Self-Esteem and Depression. Journal of Personality and Social Psychology, 61 (1): 80-84. doi: 10.1037/0022-3514.61.1.80

Kernis, M. H. (2003.), Toward a Conceptualization of Optimal Self-Esteem. Psychological Inquiry, 14 (1): 1-26 doi:10.1207/S15327965PLI 140101

Kolic-Vehovec, S. (2003.), Perfekcionizam, ispitna anksioznost i akademsko samopoimanje darovitih gimnazijalaca. Drustvena istrazivanja, 12 (5): 679-702.

Koole, S. L., Dijksterhuis, A. i van Knippenberg, A. (2001.), What's in a Name: Implicit Self-Esteem and the Automatic Self. Journal of Personality and Social Psychology, 80 (4): 669-685. doi:10.1037/0022-3514. 80.4.669

Krizan, Z. (2008.), What is Implicit about Implicit Self-Esteem? Journal of Research in Personality, 42 (6): 1635-1640. doi:10.1016/j.jrp.2008. 07.002

Kurman, J. (2003.), Why is Self-Enhancement Low in Certain Collectivist Cultures? An Investigation of Two Competing Explanations. Journal of Cross-Cultural Psychology, 34 (5): 496-510. doi: 10.1177/0022 022103256474

Lackovic-Grgin, K. i Soric, I. (1997.), Korelati prilagodbe studiju tijekom prve godine. Drustvena istrazivanja, 6 (4-5): 461-475.

Lackovic-Grgin, K., Penezic, Z. i Soric, I. (1998.), Usamljenost i samoca studenata: uloga afilijativne motivacije i nekih osobnih znacajki. Drustvena istrazivanja, 7 (4-5): 543-558.

Leary, M. R. i Baumeister, R. F. (2000.), The Nature and Function of Self-Esteem: Sociometer Theory. U: M. Zanna (ur.), Advances in Experimental Social Psychology (Vol. 32, str. 1-62), San Diego, CA, Academic Press.

Nosek, B. A. i Banaji, M. R. (2001.), The Go/No-Go Association Task. Social Cognition, 19 (6): 625-666. doi:10.1521/soco.l9.6.625.20886

Openshaw, D. K., Thomas, D. L. i Rollins, B. C. (1981.), Adolescent Self-Esteem: A Multidimensional Perspective. Journal of Early Adolescence, 1 (3): 273-282. doi:10.1177/027243168100100306

Pelham, B. W. i Hetts, J. J. (1999.), Implicit and Explicit Personal and Social Identity: Toward a More Complete Understanding of the Social Self. U: T. Tyler, R. Kramer and O. John (ur.), The Psychobgy of the Social Self, Erlbaum, New York.

Pelham, B. W, Koole, S. L., Hardin, C. D., Hetts, J. J., Seah, E. i DeHart, T (2005.), Gender Moderates the Relation between Implicit and Explicit Self-Esteem. Journal of Experimental Social Psychology, 41 (1): 84-89. doi:10.1016/j.jesp.2003.10.008

Radovanovic, N. i Glavak, R. (2003.), Povezanost straha od negativne evaluacije sa samopoimanjem i socijalnom percepcijom kod adolescenata. Drustvena istrazivanja, 12 (6): 1123-1139.

Rijavec, M., Raboteg-Saric, Z. i Franc, R. (1999.), Komponente samoreguliranog ucenja i skolski uspjeh. Drustvena istrazivanja, 8 (4): 529-541.

Rosenberg, M. (1965.), Society and the Adolescent Self-Image, Princeton, NJ, Princeton University Press.

Rosenberg, M. J. (1969.), The Conditions and Consequences of Evaluation Apprehension. U: R. Rosenthal i R. L. Rosnow (ur.), Artifact in Behavioral Research (str. 279-349), New York, Academic Press.

Rubin, M. i Hewstone, M. (1998.), Social Identity Theory's Self-Esteem Hypothesis: A Review and Some Suggestions for Clarification. Personality and Social Psychology Review, 2 (1): 40-62. doi:10.1207/sl5 327957pspr0201_3

Schmitt, D. E i Allik, J. (2005.), Simultaneous Administration of the Rosenberg Self-Esteem Scale in 53 Nations: Exploring the Universal and Culture-Specific Features of Global Self-Esteem. Journal of Personality and Social Psychology, 89 (4): 623-642. doi: 10.1037/0022-3514. 89.4.623

Shackelford, T. K. (2001.), Self-Esteem in Marriage. Personality and Individual Differences, 30 (3): 371-390. doi:10.1016/S0191-8869(00)000 23-4

Shavelson, R. J., Hübner, J. T. i Staton, G. C. (1976.), Self-Concept: Validation of Construct Interpretation. Review of Educational Research, 46 (3): 407-441. doi: 10.3102/00346543046003407

Smojver-Azic, S., Racki, Z. i Ziväc-Becirevic, I. (2005.), Problemi u ponasanju i osobine licnosti opomenutih i pohvaljenih ucenika. Napredak, 146 (1): 5-16.

Stacy, A. W. (1997.), Memory Activation and Expectancy as Prospective Predictors of Alcohol and Marijuana Use. Journal of Abnormal Psychology, 106 (1): 61-73. doi:10.1037/0021-843X.106.1.61

Stamac Ozanic, M. (2007.), Neuskladeni pojam o sebi kao osnova za sklonost depresivnosti ili samohendikepiranju osoba s neadaptivnim atribucijskim stilom, Neobjavljeni magistarski rad, Zagreb, Odsjek za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Stapel, D. A. i Blanton, H. (2004.), From Seeing to Being: Subliminal Social Comparisons Affect Implicit and Explicit Self-Evaluations. Journal of Personality and Social Psychology, 87 (4): 468-481. doi:10.1037/00223514.87.4.468

Tafarodi, R. W. i Vu, C. (1997.), Two-Dimensional Self-Esteem and Reactions to Success and Failure. Personality and Social Psychology Bulletin, 23 (6): 626-635. doi:10.1177/0146167297236006

Tafarodi, R.Wi Milne, A. B. (2002.), Decomposing Global Self-Esteem. Journal of Personality, 70 (4): 443-484. doi: 10.1111/1467-6494.05017

Tafarodi, R. W. i Swann, W. B. (1995.), Self-Liking and Self-Competence as Dimensions of Global Self-Esteem: Initial Validation of a Measure. Journal of Personality Assessment, 65 (2): 322-342. doi:10. 1207/sl5327752j pa6502_8

Tafarodi, R. W, Marshall, T. C. i Milne, A. B. (2003.), Self-Esteem and Memory. Journal of Personality and Social Psychology, 84 (1): 29-45. doi:10.1037//0022-3514.84.1.29

Tafarodi, R. W., Tam, J. i Milne, A. B. (2001.), Selective Memory and the Persistence of Paradoxical Self-Esteem. Personality and Social Psychology Bulletin, 27 (9): 1179-1189. doi:10.1177/0146167201279010

Tice, D. M. (1991.), Esteem Protection or Enhancement? Self-Handicapping Motives and Attributions Differ by Trait Self-Esteem. Journal of Personality and Social Psychology, 60 (5): 711-725. doi:10.1037/ 0022-3514.60.5.711

Trzesniewski, K. H., Donnellan, M. B. i Robins, R. W. (2003.), Stability of Self-Esteem across the Life Span. Journal of Personality and Social Psychology, 84 (1): 205-220. doi: 10.1037/0022-3514.84.1.205

Updegraff, J. A., Emanuel, A. S., Suh, E. M. i Gallagher, K. M. (2010.), Sheltering the Self from the Storm: Self-Construal Abstractness and the Stability of Self-Esteem. Personality and Social Psychology Bulletin, 36 (1): 97-108. doi:10.1177/0146167209353331

Verkuyten, M. (1996.), "Twelve angry men". Accounting for Britain's Minority Position during the EU Summit in Maastricht. Journal of Language and Social Psychology, 15 (4): 444-467. doi:10.1177/0261927X 960154003

Whisman, M. A. i Kwon, P (1993.), Life Stress and Dysphoria: The Role of Self-Esteem and Hopelessness. Journal of Personality and Social Psychology, 65 (5): 1054-1060. doi:10.1037/0022-3514.65.5.1054

Wilson, T. D., Lindsey, S. i Schooler, T. Y. (2000.), A Model of Dual Attitudes. Psychobgical Review, 107 (1): 101-126. doi:10.1037/0033-295X. 107.1.101

Zeigler-Hill, V. (2006.), Discrepancies between Implicit and Explicit Self-Esteem: Implications for Narcissism and Self-Esteem Instability. Journal of Personality, 74 (1): 119-143. doi: 10.1111/j.1467-64942005.00371.x