Procesiranje indirektnog izrazavanja neslaganja

Abstract

Indirect speech is a phenomenon in which a speaker says something he does not literally mean, knowing that the listener will probably understand it correctly. One of the most recent theories of indirect speech, the theory of the strategic speaker, states that indirect speech is not just a social ritual (a technique of politeness used to save the interlocutor's face), but also a logical strategy. Therefore, indirect speech provides the speaker with an opportunity to deny the real meaning of his words and protect himself when the words do not take root. The aim of this research was to investigate whether there is a difference between the perception of the clarity of the speech act, the listener's certainty about the real meaning of the speaker's speech act, and the perception of the mutual knowledge shared by the speaker and the listener with regard to the level of directness of the speech act. It was expected that the variable of directness of the speech act will affect the change in mentioned dependent variables. A total of 134 students (101 females and 33 males) from the Faculty of Humanities and Social Sciences in Rijeka participated in the research. All respondents read two scenarios of conversation which described an event after which one of the actors gives feedback to another actor in the form of disagreement. In both scenarios the same feedback speech acts which varied from the most direct speech act (You are wrong.) to the most indirect speech act (It is really difficult to find the right solution to this problem.) were used. The research has shown that there is a difference in the perception of the mutual knowledge shared by the speaker and the listener with regard to the level of directness of the speech act. The more direct the speech act, the higher the perceptions of mutual knowledge. The same pattern was obtained for perception of the listener's certainty about the real meaning of the speech act as well as for perception of the clarity of the speech act.

Headnote

Sazetak

Indirektni govor je fenomen u kojem govornik kaze nesto sto ne misli doslovno vjerujuci pritom da ce slusatelj razumjeti pravo znacenje poruke. Jedna od novijih teorija indirektnog govora, teorija strateskog govornika, navodi da indirektan govor nije samo socijalni ritual (tehnika pristojnosti u svrhu ocuvanja obraza sugovornika) vec i logicka strategija. Prema tome, indirektni govor pruza govorniku mogucnost nijekanja pravog znacenja svojih rijeci kada one ne nailaze na plodno tlo, cime, na neki nacin, zasticuje sebe. U ovom je istrazivanju cilj bio ispitati postoji li razlika u procjeni jasnoce recenicnog izraza, sigurnosti slusatelja o stvarnom znacenju govornikova recenicnog izraza i procjeni zajednickog znanja slusatelja i govornika s obzirom na razinu direktnosti recenicnog izraza. Ocekivali smo da ce varijabla direktnosti jezicnog izraza utjecati na promjenu u navedenim zavisnim varijablama. Ispitano je 134 ispitanika (101 zena i 33 muskarca) studenata Filozofskog fakulteta u Rijeci. Svi su ispitanici citali dva scenarija razgovora u kojima je opisan dogadaj nakon kojeg jedan od aktera daje povratnu informaciju drugom akteru u formi neslaganja. U oba su scenarija koristeni jednaki recenicni izrazi povratne informacije koji su varirali od najdirektnijeg izraza (U krivu si.) do najneodredenijeg izraza (Zaista je tesko pronaci pravo rjesenje ovogproblema.). Istrazivanje je pokazalo da postoji razlika u procjeni zajednickog znanja govornika i slusatelja s obzirom na razinu direktnosti recenicnog izraza. Sto je izraz direktniji, to su i procjene zajednickog znanja vise. Isti je obrazac dobiven za procjenu sigurnosti slusatelja o stvarnom znacenju recenicnog izraza kao i za procjenu jasnoce recenicnog izraza.

Kljucne rijeci: indirektan govor, teorija strateskog govornika, teorija pristojnosti, zajednicko znanje

Processing Indirect Disagreement

Abstract

Indirect speech is a phenomenon in which a speaker says something he does not literally mean, knowing that the listener will probably understand it correctly. One of the most recent theories of indirect speech, the theory of the strategic speaker, states that indirect speech is not just a social ritual (a technique of politeness used to save the interlocutor's face), but also a logical strategy. Therefore, indirect speech provides the speaker with an opportunity to deny the real meaning of his words and protect himself when the words do not take root. The aim of this research was to investigate whether there is a difference between the perception of the clarity of the speech act, the listener's certainty about the real meaning of the speaker's speech act, and the perception of the mutual knowledge shared by the speaker and the listener with regard to the level of directness of the speech act. It was expected that the variable of directness of the speech act will affect the change in mentioned dependent variables. A total of 134 students (101 females and 33 males) from the Faculty of Humanities and Social Sciences in Rijeka participated in the research. All respondents read two scenarios of conversation which described an event after which one of the actors gives feedback to another actor in the form of disagreement. In both scenarios the same feedback speech acts which varied from the most direct speech act (You are wrong.) to the most indirect speech act (It is really difficult to find the right solution to this problem.) were used. The research has shown that there is a difference in the perception of the mutual knowledge shared by the speaker and the listener with regard to the level of directness of the speech act. The more direct the speech act, the higher the perceptions of mutual knowledge. The same pattern was obtained for perception of the listener's certainty about the real meaning of the speech act as well as for perception of the clarity of the speech act.

Keywords: indirect speech, theory of the strategic speaker, politeness theory, mutual knowledge

Procesamiento de la expresión indirecta del desacuerdo

Resumen

Habla indirecta es un fenómeno en el que el hablante dice algo que no piensa literalmente, sabiendo que a pesar de esto es muy probable que el oyente le entienda bien. Una de las teorías recientes del habla indirecta, la Teoría del hablante estratégico, afirma que el habla indirecta no es sólo un rito social (técnica de cortesía con el fin de salvar las apariencias del interlocutor), sino también una estrategia lógica. Por lo tanto, el habla indirecta permite al hablante negar el significado verdadero de sus palabras y protegerse si éstas no caen en tierra fértil. El objetivo de esta investigación fue investigar si hay alguna diferencia en la evaluación de la claridad de expresión, la seguridad del oyente en cuanto al significado verdadero de la expresión del hablante y la evaluación del saber común que tienen oyente y hablante tomando en consideración el nivel de franqueza de la expresión. Hemos esperado que la variable de franqueza de la expresión influirá en el cambio en dichas variables dependientes. Se ha examinado a 134 estudiantes de la Facultad de Filosofía y Letras de Rijeka (101 mujeres y 33 hombres). Todos los examinados leyeron dos guiones de las conversaciones en las que se describe un acontecimiento después del que un actor reacciona hacia el otro en forma de desacuerdo. En los dos guiones se usaron las mismas expresiones para reaccionar que variaron desde la expresión más directa (No tienes razón. ) hasta la expresión menos directa (De verdad es muy difícil encontrar la solución para este problema.) La investigación ha demostrado que existe cierta diferencia en la evaluación del saber común del hablante y oyente dependiendo del nivel de franqueza de la expresión. Cuanto más directa es la expresión, tanto más altas son las evaluaciones del saber común. El mismo patrón se ha obtenido para evaluar la seguridad del oyente sobre el significado verdadero de la expresión, tanto como para evaluar la claridad de la expresión.

Palabras claves: habla indirecta, teoría del hablante estratégico, teoría de la cortesía, saber común

Primljeno: 27.05.2015.

Uvod

U svakodnevnoj se komunikaciji ljudi cesto koriste indirektnim govorom da bi prenijeli informacije o vlastitim namjerama. Ponekad kada govorimo, mislimo nesto drugo od onoga sto nase rijeci zaista znace. Kada ono sto mislimo prenijeti komunikacijom nije kompatibilno s onim sto nas recenicni izraz doslovno znaci, tada govorimo indirektno (Sternberg, 2005). Indirektan je govor oblik govomog iskaza u kojem govornik kaze nesto sto ne misli doslovno vjerujuci pritom da ce slusatelj razumjeti pravo znacenje poruke (Pinker, 2007; Pinker, Nowak i Lee, 2008). U vecini slucajeva govornik prikriva svoje zahtjeve i misljenja, pritom prikrivajuci stvarne osjecaje. Primjer indirektnog govora moze biti "Vrata su ti tamo", sto zapravo znaci da smo postavili zahtjev slusatelju da otide ili "Trebalo bi ugasiti svijetlo", sto je zapravo trazenje od slusatelja da ugasi svijetlo. Razlicite su teorije pokusale odgovoriti na pitanje zasto i u kojim situacijama govornici preferiraju indirektan naspram direktnom govoru. U ovom radu spomenut cemo dvije, teoriju pristojnosti i teoriju strateskoga govornika.

Teorija pristojnosti

Jedna je od najutjecajnijih teorija indirektnog govora teorija pristojnosti (engl. Politeness Theory; Brown i Levinson, 1987). Teorija polazi od premise da se ljudi koriste indirektnim govorom u svrhu ocuvanju "obraza" (postovanja i autonomije). Obraz je oblik javnog samopostovanja koji svi projiciramo, i koji smo motivirani ocuvati u socijalnim interakcijama (Marti, 2006). Mnoge govorne aktivnosti poput kritiziranja ili uvreda predstavljaju prijetnju obrazu. Tada ljudi pribjegavaju strategijama pristojnosti da bi umanjili tu prijetnju (Bonnefon, Feeney i Villejoubert, 2009). Govorni iskazi mogu inducirati razlicite emocije u sugovornicima, a primjena indirektnih govornih iskaza cesto unaprjeduje kooperativne odnose u svakodnevnoj komunikaciji (Akmajian, Demers, Farmer i Harnish, 2001; Horn i Ward, 2006; Sperber i Wilson, 1996).

Teorija strateskoga govornika

Pinkerova teorija strateskoga govornika (engl. Theory of the Strategic Speaker; Lee i Pinker, 2010; Pinker, 2008) navodi da jezik i komunikacija nisu uvijek samo cista suradnja dviju strana (kao sto je to pretpostavljeno u teoriji pristojnosti), vec su za sudionike nejasna mjesavina suradnje i konflikta. Pritom se sudionici koriste indirektnim govorom da bi razrijesili tu nejasnocu. Pinker (Pinker i sur., 2008) navodi da indirektan govor nije samo socijalni ritual (engl. politeness) vec i logicka strategija. Teorija polazi od ideje da indirektni govor pruza govorniku mogucnost demantiranja pravog znacenja njegovih rijeci kada one ne nailaze na plodno tlo. Buduci da pravo/doslovno znacenje nikad nije izreceno, osoba ima mogucnost nijekanja i zasticivanja sebe.

Prema Pinkeru (2007, 2008) su neke od vrsta situacija gdje se indirektan govor namece kao najbolje rjesenje one u kojima ne postoji nesigurnost u interpretaciju onoga sto govornik govori, ali se ipak koristi indirektni govor. Takvu vrstu situacija Pinker objasnjava tendencijom percipiranjajezika kao digitalnog medija (Terkourafi, 2011). Pinker (1994) sugerira da ljudi implicitno percipiraju direktan govor kao orude pomocu kojeg se izrazavaju namjere na nedvosmislen, cjelovit i dostatan nacin, sto su sve karakteristike digitalne transmisije. Buduci da indirektan govor ne posjeduje te karakteristike, omogucuje demantiranje pravog znacenja govornog cina, pogotovo u situacijama u kojima dolazi do povrede pravila ponasanja u odredenom tipu odnosa. Tip odnosa koji dvije osobe njeguju ima veliki utjecaj na ponasanje koje se smatraju prihvatljivim izmedu njih. U jednom su tipu odnosa neka ponasanja dobrodosla, dok u drugom mogu izazvati velike probleme medu akterima. Recimo, suprug moze uzeti komadic hrane iz tanjura svoje supruge (zajednicko dijeljenje), no ne smije iz tanjura svog sefa (povreda statusa dominacije). Kada pojedinac mora povrijediti pravila ponasanja koja su prihvacena u odredenom tipu odnosa, to najcesce dovodi do osjecaja srama, nelagode, ali takoder moze biti osudeno od strane drustva i stigmatizirano (Fiske, 1991, 1992, 2000). Upravo je zato indirektnost u govoru optimalno rjesenje prilikom rjesavanja ovakvih problema. Hipoteza nije da je jezik zapravo neovisan o kontekstu ili precizan u transmisiji, vec da je direktan govor percipiran kao takav, i dovodi do toga da ljudi doziraju razinu direktnosti u govoru u odredenim situacijama. Drugim rijecima, koristenje indirektnoga govora u odredenim tipovima odnosa u kojima bi direktan govor bio opasan za ocuvanje istog sluzi kao mehanizam za istovremeno prenosenje poruke, ali i odrzavanje dosadasnjeg tipa odnosa.

Teorija strateskog govornika temelji se na pretpostavci o zajednickom znanju govornika i slusatelja. Mogucnosti nijekanja u situacijama kada je znacenjska namjera govornog cina transparentna proizlaze iz cinjenice da sintakticka pravila jezika cine rekurzivni sistem, odnosno recenica moze sadrzavati recenicu iste vrste ("ona zna da ti znas", Pinker, 1994). To omogucava govorniku da iznese rekurzivnu tvrdnju u kojoj je jedna ideja (Maji se svida Marko) umetnuta u drugu (On zna da se Maji svida Marko) (Pinker, 2008). Kada dvije ili vise strana imaju rekurzivnu reprezentaciju tudeg znanja o predmetu komunikacije, njihovo se razumijevanje naziva zajednicko znanje (Clark, 1996b; Clark i Carlson, 1981; Clark, Schreuder i Buttrick, 1983). Drugim rijecima, dva subjekta A i B imaju zajednicko znanje o tvrdnji Xkada A zna X, B zna X, A zna da B zna X, i B zna da A zna X. Mnogi autori smatraju da sugovornici koriste zajednicko znanje da bi efikasno komunicirali. Govornici koriste poznate informacije u konstruiranju svojih iskaza, a slusatelji da bi shvatili govornikove namjere. No, da bi nesto definirali kao zajednicko znanje, nije dovoljno da informaciju znaju pojedinacno oba aktera, vec da oboje znaju da onaj drugi zna tu informaciju (Clark i Carlson, 1981; Keysar, Barr, Balin i Paek, 1998; Lee, 2001; Noveck i Sperber, 2004).

Prema ovoj pretpostavci direktan govor generira zajednicko znanje i odnosi su ocuvani ili ponisteni njime. S druge strane, indirektan govor omogucuje samo jednako individualno znanje, ali ne i zajednicko znanje (A ne zna ili nije siguran da B zna X kao ni obrnuto). Za primjer moze posluziti situacija udvaranja, gdje muskarac pozove zenu u svoj stan da vidi njegovu umjetnicku zbirku. Iako oboje znaju da se radi o pozivu na ljubavni (a ne prijateljski) susret, to nije nikad javno izreceno. Buduci da namjera nije izravno recena, ona ne postaje njihovo zajednicko znanje, i ostavlja mogucnost drugacije interpretacije i ocuvanje odnosa kakav su dosad imali (prijateljski). To je strategija kojom se ljudi koriste da bi zastitili sebe, obraz drugih, ali i odnos koji imaju s osobom (Bryant, 2012; Lee i Pinker, 2010).

Negativna povratna informacija i izrazavanje neslaganja

Postoji niz situacija u svakodnevnom zivotu i komunikaciji kada pribjegavamo koristenju indirektnih govornih cinova. Jedna su od cescih situacija izrazavanje negativnih povratnih informacija ili neslaganja s osobom, njezinim misljenjem, stavovima i izjavama. Istrazivanja pokazuju da indirektan govor cesto ima negativne konotacije, a ljudi ga interpretiraju kao nacin izrazavanja negativnog misljenja ili neslaganja (Holtgraves, 1999). Sifianou (2012) navodi da je neslaganje dobar primjer visesmjernosti i multifunkcionalnosti govornih cinova. Neslaganje moze utjecati na obraz govornika i slusatelja (visesmjernost), te moze imati vise funkcija, od prenosenja misljenja do izazivanja sukoba. Takoder, kada se stavi u kontekst teorija indirektnog govora, a ponajvise teorije pristojnosti, neslaganje se smatra prijetnjom obrazu slusatelja jer govornik porucuje slusatelju da je u krivu (Holtgraves, 1997; Sifianou, 2012). U takvoj situaciji nase misljenje/znanje/osjecaji predstavljaju prijetnju obrazu osobe kojoj dajemo negativnu povratnu informaciju. Da bi umanjili prijetnju, koristimo se indirektnim govorom (Holtgraves, 1997). Bonnefon i suradnici (Bonnefon, De Neys i Feeney, 2011; Bonnefon i sur., 2009; Bonnefon i Villejoubert, 2006) proveli su niz istrazivanja u kojima su prikazali strategije pristojnosti i ocuvanja obraza u situacijama davanja negativne povratne informacije. Koristili su nekoliko scenarija u kojima govornik daje pozitivnu ili negativnu povratnu informaciju sugovorniku o nekom njegovu uratku, misljenju ili prijedlogu, koristeci pritom kvantifikator neki. Pronasli su da kada osoba cuje izraz poput "nekima se nije svidio tvoj kolac" ili "neki misle da si u krivu", ona ce pridodati vecu vjerojatnost da se govornik koristi izrazom neki misleci pritom na sve, nego sto bi to ucinila u neutralnom (neki ljudi su ostali na zabavi) ili pozitivnom kontekstu (nekima se svidio tvoj kolac). Osim toga, slusac tada ne percipira kvantifikator kao izraz kolicine, vec kao orude pomocu kojega govornik na pristojan nacin daje negativnu povratnu informaciju (Bonnefon i sur., 2009, 2011). Gulan, Valerjev i Bajsanski (2014) potvrdili su te rezultate u hrvatskom jeziku.

U situacijama davanja negativne povratne informacije i izrazavanja neslaganja koristenje indirektnoga govora nam omogucuje da smanjimo osjecaj neugode koji osjecamo prilikom izrazavanja neslaganja, prijetnju obrazu osobe s kojom se ne slazemo (prema teoriji pristojnosti; Brown i Levinson, 1987), ali i mogucnost nijekanja pravog znacenja u situaciji kada ono moze predstavljati problem za nas (prema teoriji strateskog govornika; Pinker, 2008). Primjer za posljednju situaciju moze biti davanje povratne informacije (u formi neslaganja) nadredenom koji inzistira na tome. Ako govornik direktno kaze svoje pravo misljenje, potencijalno ce ugroziti odnos koji ima s nadredenim, pa mozda cak i propustiti priliku za unaprjedenjem. Zato mu preostaje koristiti indirektan govor kojim ce zamaskirati stvarno misljenje na nacin da osoba zna sto misli. Kada se neslaganje iznese direktno, govornik pretvara vlastito i slusateljevo individualno znanje u zajednicko znanje. Koristeci indirektan govor govornik moze to sprijeciti. Iako i govornik i slusatelj znaju pravo znacenje govornikovih rijeci, odnosno njihovo je individualno znanje jednako ili barem priblizno jednako (buduci da slusatelj ne moze sa sigurnoscu znati pravo znacenje govornikovih rijeci), govornik to nije pretvorio u zajednicko znanje i na taj nacin ugrozio obraz slusatelja. Drugim rijecima, govornik ne zna ili nije siguran da je slusac shvatio njegove rijeci, kao sto ni slusac nije siguran ili ne zna je li govornik zna da je shvatio njegove rijeci. To omogucuje govorniku priliku da negira stvarno znacenje svojih rijeci u slucaju da to bude potrebno.

Pinker (Lee i Pinker, 2010) je u svom istrazivanju pokazao da direktnost recenicnog izraza zaista ima efekt na procijenjenu sigurnost da ce slusac shvatiti pravo znacenje govornikova izraza. Sto je recenicni izraz bio direktniji, to su i ispitanici bili sigurniji u pravo znacenje izraza. Osim toga, pokazalo se da procjena zajednickog znanja slusatelja i govornika takoder ovisi o direktnosti jezicnog izraza. Sto je poruka jasnija i direktnija, to su ispitanici procjenjivali zajednicko znanje vecim. No, sto se stupanj rekurzivnosti recenice povecavao, to je opadala sigurnost ispitanika u procjenama zajednickog znanja slusatelja i govornika. Jedino za direktan recenicni izraz nije bilo razlike u procjeni zajednickog znanja ovisno o stupnju rekurzivnosti recenice. To se slaze s Pinkerovom hipotezom da je samo direktan govor percipiran kao nedvojben, jasan i cjelovit dok indirektan govor nema te kvalitete, zbog cega se prilikom vecih razina rekurzivnosti recenica prava poruka izraza postepeno gubi (Lee i Pinker, 2010). Polazeci od hipoteze da jezik i komunikacija nisu uvijek samo suradnja dviju strana (kao sto je to pretpostavljeno u teoriji pristojnosti), vec su za sudionike nejasna mjesavina suradnje i konflikta, Pinker (Lee i Pinker, 2010) je provjerio teoriju strateskog govornika samo u situacijama gdje akter govornik trazi nesto od aktera slusaca: da ga pusti bez placanja kazne u scenariju podmicivanja, ili seksualni odnos u situaciji zavodenja ili pak uslugu. U ovom cemo istrazivanju koristiti drugaciji tip situacije koji jos nije empirijski provjeren u kontekstu teorije strateskog govornika: situacija gdje govornik mora izraziti svoje neslaganje s misljenjem, odnosno prijedlogom slusaca. Koristit cemo metodu koju su Bonnefon i suradnici (2009, 2011) koristili u istrazivanjima percepcije znacenja kvantifikatora (neki) u situacijama prijetnje obrazu slusatelja. Oni su koristili kratke scenarije u kojima akter prezentira svoj uradak (npr. kolac, sliku, govor) ili svoje misljenje grupi ljudi, nakon cega dobiva pozitivnu ili negativnu povratnu informaciju od jednog clana grupe.

Cilj je ovog istrazivanja bio ispitati efekt direktnosti recenicnog izraza na procjenu jasnoce recenicnog izraza, sigurnosti slusatelja o stvarnom znacenju govornikova recenicnog izraza i procjenu zajednickog znanja slusatelja i govornika. Osnovna je pretpostavka da ce s porastom direktnosti recenicnog izraza rasti i procjene jasnoce, sigurnosti i zajednickog znanja. Ako ljudi zaista osjecaju da apstraktna lingvisticka varijabla direktnosti, koja je u pozadini beskonacnog opsega izraza, odgovara vjerojatnosti da ce slusac poduzeti neku akciju i znaju da na temelju toga govornici strateski upravljaju tom povezanoscu na nacin da zastite sebe, onda bi trebala postojati razlika u procjeni zajednickog znanja govornika i slusatelja s obzirom na razinu direktnosti recenicnog izraza. Takoder, trebala bi postojati razlika u procjeni sigurnosti slusatelja o stvarnom znacenju govornikova recenicnog izraza i u jasnoci recenicnog izraza s obzirom na direktnost recenicnog izraza. Sto je direktniji recenicni izraz, to bi procjene jasnoce i sigurnosti slusatelja o stvarnom znacenju govornikova recenicnog izraza trebale biti vise. Osim toga, ocekuje se da ce procjene zajednickog znanja slusatelja i govornika opadati povecanjem stupnja rekurzivnosti recenice. Jedino se za direktan recenicni izraz ne ocekuje razlika u procjeni zajednickog znanja ovisno o stupnju rekurzivnosti recenice.

Nadalje, empirijskom se provjerom teorije pristojnosti pokazalo da se velicina svake potencijalne prijetnje obrazu jednoliko povecava funkcijom triju faktora: socijalne udaljenosti izmedu govornika i slusatelja (Holtgraves, 2002; Holtgraves i Yang, 1992), moci koju slusatelj ima nad govornikom (Blum-Kulka, Danet i Gherson, 1985; Holtgraves i Yang, 1990, 1992) i stupnjem nametanja kojeg govornik svojim govornim izrazom namece slusatelju (Brown i Gilman, 1989; Holtgraves i Yang, 1992). Povecanje bilo kojeg od ova tri faktora dovodi do koristenja strategija pristojnosti da bi se smanjila prijetnja obrazu (Bargiela-Chiappini, 2003). Lee i Pinker (2010) su u svim scenarijima pretpostavili da je stupanj nametanja podosta velik, no nisu kontrolirali stupanj socijalne udaljenosti i moc koju slusac ima nad govornikom. U ovom cemo istrazivanju ukljuciti varijaciju moci koju slusac ima nad govornikom. U jednom ce scenariju razlika u moci biti velika u obliku relacije sef-podredeni, a u drugom scenariju mala u obliku relacije dva ravnopravna clana zbora. Ocekujemo da u situaciji male razlike u moci nece postojati efekt direktnosti recenicnog izraza na procjenu jasnoce recenicnog izraza, sigurnosti slusatelja o stvarnom znacenju govornikovog recenicnog izraza i procjenu zajednickog znanja slusatelja i govornika, dok ce u situaciji velike razlike u moci taj efekt postojati.

Metoda

Ispitanici

U ispitivanju su sudjelovala 134 ispitanika, studenata psihologije Sveucilista u Rijeci (101 studentica i 33 studenta), u dobi od 18 do 28 godina (M=21.63, SD=2.36).

Mjerni postupci i nacrt

U eksperimentalnom su nacrtu manipulirane nezavisne varijable direktnost recenicnog izraza, koja je imala cetiri razine (vrlo neodredeno, indirektno, gotovo otvoreno i otvoreno) i razlika u moci govornika i slusatelja, koja je imala dvije razine (velika i mala). Razine direktnosti recenicnog izraza manipulirane su izmedu ispitanika, a razlika u moci unutar ispitanika. Zavisne su varijable zajednicko znanje slusatelja i govornika operacionalizirano kao procjena razine znanja druge osobe o znacenju recenicnog izraza na skali od 4 stupnja (1 oznacava procjenu nepostojanja zajednickog znanja, a 4 procjenupotpunog zajednickog znanja), jasnoca recenicnog izraza (povratne informacije) govornika operacionalizirana kao procjena je li recenicni izraz povratne informacije jasno prenosio stvarni sadrzaj poruke na skali od 4 stupnja (1 oznacava upotpunosti nejasan recenicni izraz, a 4 upotpunostijasan recenicni izraz) i sigurnost slusatelja u pravo znacenje recenicnog izraza operacionalizirana kao procjena je li i s kojim stupnjem sigurnosti slusatelj shvatio pravo znacenje recenicnog izraza na skali od 5 stupnjeva (1 predstavlja opciju da slusatelj sigurno ne misli da mu je govornik porucio da je u krivu, a 5 predstavlja opciju da slusatelj sigurno misli da mu je govornik porucio da je u krivu).

Ispitanici su citali dva scenarija (koji su predstavljali situacije velike i male razlike u moci) razgovora razlicitih ljudi u kojima su opisani dogadaji nakon kojeg jedan od aktera daje povratnu informaciju drugom akteru u formi neslaganja. U svakom je scenariju neslaganje izrazeno jednim od cetiri moguca recenicna izraza cija je direktnost varirana od najdirektnijeg recenicnog izraza (U krivu si.) preko gotovo otvorenog recenicnog izraza (Moguce je da si u krivu.) i indirektnog recenicnog izraza (Mislim da bi trebalo pristupiti ovom problemu na drugaciji nacin.) do najneodredenijeg izraza (Zaista je tesko pronaci pravo rjesenje ovog problema.). U prvom se scenariju radi o razgovoru nadredenog (sefa) i njegova podredenog u tvrtki o problemu s proracunom, te je taj scenarij predstavljao situaciju velike razlike u moci slusatelja i govornika. Sef daje prijedlog rjesenja problema, a podredeni mu daje negativnu povratnu informaciju o predlozenom rjesenju. U drugom scenariju koji je predstavljao malu razliku u moci slusatelja i govornika, odvija se razgovor dvojice ravnopravnih clanova studentskoga vokalnog zbora koji pokusavaju pronaci nacin da sakupe dovoljno novaca da odu na natjecanje u Milano. Jedan od clanova predlaze rjesenje, a drugi mu daje negativnu povratnu informaciju. Svi su ispitanici citali oba scenarija i odgovarali na pitanja vezana uz njih. Faktor direktnost recenicnog izraza je manipuliran izmedu ispitanika za svaki tekst. Tako je svaki ispitanik citao oba teksta u jednom od cetiri uvjeta direktnosti recenicnog izraza, no nikad nisu oba teksta bila u istom uvjetu direktnosti. Napravljena je rotacija redoslijeda tekstova i direktnosti recenicnog izraza.

Zadatak je ispitanika bio procijeniti zajednicko znanje govornika i slusatelja, odnosno pokusati se postaviti u situaciju govornika i slusatelja, te kroz tri pitanja procijeniti razinu znanja druge osobe o znacenju recenicnog izraza. Svako je od pitanja predstavljalo dublju razinu rekurzivnosti recenicnog izraza (mali, srednji i veliki). Prije svakog je pitanja o zajednickom znanju slusatelja i govornika naglaseno stvarno znacenje recenicnog izraza, odnosno da je govornik pokusao reci slusatelju da je u krivu. Prvo se pitanje odnosi na procjenu misli li govornik da ga je slusatelj shvatio. Drugo se pitanje odnosi na procjenu misli li slusatelj da govornik zna da je shvatio pravo znacenje recenicnog izraza. Trece se pitanje odnosi na procjenu misli li govornik da slusatelj zna da on zna da je shvatio pravo znacenje recenicnog izraza. Osim toga, ispitanici su procjenjivali jasnocu recenicnog izraza (povratne informacije) govornika, odnosno je li recenicni izraz povratne informacije bio jasan i je li jasno prenosio stvarni sadrzaj poruke, te je li ga je slusatelj shvatio i s kojim stupnjem sigurnosti (procjena sigurnosti slusatelj a u pravo znacenje recenicnog izraza).

Postupak

Ispitivanje je provedeno u grupama po 20 ispitanika. Sudionicima su podijeljene knjizice sa zadacima koje su na prvoj stranici sadrzavale uputu, a na sljedecim stranicama dva scenarija i odgovarajuca pitanja. Ispitivanje je u prosjeku trajalo izmedu 10 i 15 minuta.

Rezultati

Izracunati su deskriptivni podaci (aritmeticka sredina i standardna devijacija) za procjenu sigurnosti slusatelja u pravo znacenje recenicnog izraza i jasnocu recenicnog izraza, zasebno za dvije razine razlike u moci. Podaci su prikazani u Tablici 1. Iz navedene se tablice vidi da se prosjecna vrijednost odgovora na svako od pitanja povecava s obzirom na direktnost recenicnog izraza.

Da bi se ispitalo postoji li razlika u procjeni sigurnosti u stvarno znacenje recenicnog izraza i procjeni jasnoce recenicnog izraza s obzirom na direktnost recenicnog izraza neslaganja, provedene su dvije jednosmjerne analize varijance za nezavisne uzorke. Buduci da ispitanici nisu citali tekstove u svim uvjetima direktnosti recenicnog izraza, provedene su zasebne analize za malu i veliku razliku u moci. U post hoc analizama koristen je Bonferronijev test s kriterijem znacajnosti od .05. Rezultati analiza prikazani su u Tablici 1. Oni pokazuju da postoji efekt direktnosti recenicnog izraza na procjenu sigurnosti slusatelja u pravo znacenje recenicnog izraza i na procjenu jasnoce recenicnog izraza za obje razine razlike u moci. Sto je direktniji recenicni izraz, to su ispitanici sigurniji u stvarno znacenje izraza i procjenjuju recenicni izraz jasnijim.

Da bi se provjerilo postoji li razlika u procjenama zajednickog znanja ovisno o stupnju rekurzivnosti i direktnosti recenicnog izraza, provedene su dvije dvosmjerne analize varijance, u kojima je zavisna varijabla bila zajednicko znanje, a nezavisne rekurzivnost i direktnost recenicnog izraza (3x4), s ponovljenim mjerenjima na faktoru rekurzivnosti. Prva je analiza varijance provedena za malu razliku u moci, a druga za veliku razliku u moci. Upost hoc analizama koristen je Bonferronijev test. Rezultati pokazuju da ne postoji glavni efekt rekurzivnosti sadrzaja (F(2, 260)=0.69; p>.05), kao ni interakcija rekurzivnosti recenicnog izraza i direktnosti recenicnog izraza u situaciji male razlike u moci (F(6,260)=0.96; p>.05). Pronaden je samo glavni efekt direktnosti recenicnog izraza na procjenu zajednickog znanja govornika i slusatelja (F(3,130)=87.34; p<.01; n^=.67). Sto je direktniji recenicni izraz, to su procjene zajednickog znanja govornika i slusatelje vece.

U situaciji je velike razlike u moci dobiven efekt rekurzivnosti na procjenu zajednickog znanja govornika i slusatelja (F(2,260)=23.78; p<.01; n^=.16). Glavni efekt rekurzivnosti upucuje na vecu procjenu zajednickog znanja kod najmanje razine rekurzivnosti (M=3.01, SD=0.77) u odnosu na srednju (M=2.88; SD=0.82) i najvecu razinu rekurzivnosti (M=2.54, SD=0.91). Nadalje, pronaden je glavni efekt direktnosti recenicnog izraza na procjenu zajednickog znanja govornika i slusatelja (F(3,130)=52.71; p<.01; n^=.55). Sto je direktniji recenicni izraz, to su procjene zajednickog znanja govornika i slusatelje vece. Osim ovog efekta dobivena je i znacajna interakcija rekurzivnosti i direktnosti recenicnog izraza (F(6,260)=2.22; p<.05; n2=.05). Post hoc analiza upucuje na najmanju procjenu zajednickog znanja kod najvece razine rekurzivnosti (M=2.54, 5D=0.07) u odnosu na srednju (M=2.89, 5D=0.05) i najmanju (M=3.02, 5D=0.06) razinu rekurzivnosti, za sve razine direktnosti recenicnog izraza.

Rasprava

Dobiveni se rezultati uklapaju u Pinkerov teorijski okvir istrazivanja fenomena indirektnoga govora (Lee i Pinker, 2010; Pinker, 2007, 2008). Prvo, postoji razlika u procjeni jasnoce recenicnog izraza, sigurnosti slusatelja o stvarnom znacenju govornikova recenicnog izraza i procjeni zajednickog znanja slusatelja i govornika s obzirom na razinu direktnosti recenicnog izraza. Sto je direktniji jezicni izraz, to su ispitanici smatrali da je recenicni izraz jasniji, da ce ga slusatelj vjerojatnije shvatiti te da ce slusatelj i govornik imati jednako znanje o sadrzaju koji se pokusava prenijeti komunikacijom. Rezultati idu u prilog teoriji strateskog govornika koja se zasniva na pretpostavci da se direktan govor percipira kao nedvojben. Prilikom pregovaranja socijalnih odnosa signali mnogih tipova odnosa su dvosmisleni (npr. koliko blizu mora muskarac sjesti do zene da ona shvati da joj se udvara). Suoceni s tim dvosmislenostima ljudi koriste sigurnost kao fokalnu (zarisnu) tocku. Fokalna je tocka salijentna lokacija na kojoj se dva racionalna subjekta sloze u situaciji kada im je bolja opcija da suraduju nego da djeluju odvojeno, te kada ne postoji racionalna osnova za odabirjedne naspram druge opcije (Clark, 1996a, 1996b; Clark, Schreuder i Buttrick, 1983). Primjer toga moze biti cijena oko koje se dogovore kupac i prodavac nakon cjenkanja. Pinker smatra da je direktan govor percipiran kao fokalna tocka (100% sigurnosti), dok su svi indirektni izrazi percipirani s manje od 99% sigurnosti. Kada ne postoji fokalna tocka koja bi pokrenula mijenjanje tipa odnosa, govornik si osigurava moguce poricanje stvarnog znacenja i odnos ostaje isti. Dakle, indirektan je govor koristan dokle god pruza prividnu mogucnost demantiranja, cak i kada to zapravo nije moguce (Pinker, 2007). Indirektan govor kombinira veliku dobrobit jer efikasno prenosi informacije i minimalnu cijenu jer omogucuje negiranje stvarnog znacenja recenicnog izraza.

Nadalje, zajednicko znanje ispitano je kroz tri pitanja, a prije svakog je pitanja naglaseno stvarno znacenje recenicnog izraza, odnosno da je govornik pokusao reci slusatelju da je u krivu. Svako od pitanja predstavlja dublju razinu rekurzivnosti recenice. Pinker (Lee i Pinker, 2010) je u svojem istrazivanju pokazao da se kod svih recenicnih izraza, osim direktnoga, dogada opadanje procjena zajednickog znanja s povecanjem rekurzivnosti recenice. Samo je direktan govor percipiran kao nedvojben, jasan i cjelovit dok indirektan govor nema te kvalitete zbog cega se prilikom vecih razina rekurzivnosti recenica prava poruka izraza postepeno gubi. U ovom se istrazivanju pokazalo da u situaciji velike razlike u moci slusatelja i govornika dolazi do opadanja procjene zajednickog znanja s obzirom na stupanj rekurzivnosti sadrzaja. No to se javlja cak i kod direktnog recenicnog izraza, sto nije slucaj u Pinkerovim istrazivanjima (Lee i Pinker, 2010). Jedno od mogucih objasnjenja jest specificnost pitanja koja se odnose na zajednicko znanje. Ona predstavljaju podosta velik zahtjev za ispitanike jer se povecanjem rekurzivnosti sadrzaja zapravo povecava i kompleksnost pitanja koja se na njega odnose.

U ovom su istrazivanju koristena samo dva razlicita scenarija i upravo to predstavlja osnovno ogranicenje ovog istrazivanja. Buduca bi istrazivanja trebala ukljuciti drugacije scenarije davanja negativne povratne informacije unutar kojih se moze varirati jacina prijetnje obrazu slusatelja/primatelja negativne povratne informacije. Brown i Levinson (1987) smatraju da se kolicina pristojnosti mijenja ovisno o velicini prijetnje obrazu - sto je ona veca, to govornici rabe vise markera pristojnosti. Povecanje socijalne udaljenosti izmedu govornika i slusatelja, moci koju slusatelj ima nad govornikom i stupnjem nametanja koji govornik svojim govornim izrazom namece slusatelju dovodi do koristenja strategija pristojnosti da bi se smanjila prijetnja obrazu (Bargiela-Chiappini, 2003). Ljudi vise koriste indirektan govor kada traze veliku uslugu, kada je sugovornik nepoznat ili na visem polozaju od njih, odnosno ima vecu moc i status. Te pretpostavke imaju i empirijsku potvrdu. Félix-Brasdefer (2006) je pokazao da su u situacijama kada je udaljenost u moci velika (relacija profesor-student i sef-podredeni) ispitanici koji su bili u ulozi podredenog, odnosno aktera s manje moci, koristili vise indirektnog govora. Autor ih je stavio u dvije situacije: pozdravljanja i trazenja usluge od nadredenog. U situaciji kada su morali traziti uslugu, odnosno kada je njihov cin predstavljao vece nametanje, vecu prijetnju obrazu drugog aktera, ispitanici su koristili vise indirektnog govora nego u situaciji pozdravljanja. Istrazivanja (Holtgraves i Yang, 1990, 1992; Stephan, Liberman i Trope, 2010) su pokazala da ljudi koriste strategije pristojnosti u vecoj mjeri kada razgovaraju s osobom koja ima vise moci od njih i kada je tema osjetljiva (zahtjev za necime, trazenje usluge, odbijanje). U skladu s time ocekivali smo da u situaciji male razlike u moci govornika i slusatelja nece doci do razlike u procjenama ispitanika s obzirom na direktnost recenicnog izraza, no to nije potvrdeno. Da bi mogli bolje ispitati utjecaj varijacije razlike u moci izmedu govornika i slusatelja, u buducim bi se istrazivanjima trebali koristiti ujednaceni scenariji koji su medusobno usporedivi. Primjer toga moze biti razgovor dvaju clanova studentske udruge o rjesenju nekog problema. U situaciji male razlike u moci akteri bi bili dva ravnopravna clana, dok u situaciji velike razlike u moci akteri bi mogli biti clan predsjednik i clan studentske udruge. Tada bi takoder trebalo naglasiti na koji je nacin predsjednik studentske udruge mocniji od clana (npr. moze ga samostalno izbaciti iz udruge, moze mu dati dosadan posao koji treba napraviti i sl.) i sto mogu biti posljedice direktnog izrazavanja neslaganja s njime. Na taj bismo nacin mogli provjeriti postoji li razlika u procjenama ispitanika ovisno o razlici u moci govornika i slusatelja, sto u ovom istrazivanju nije bilo moguce.

Jedno od ogranicenja ovog istrazivanja proizlazi iz karakteristike uzorka neujednacenog po spolu. Iako pretpostavke teorije strateskog govornika nisu provjerene u svjetlu spolnih razlika, dosadasnja su istrazivanja spolnih razlika u indirektnom govoru pokazala nekonzistentne rezultate, te su se najcesce fokusirala na pitanje odrazava li jezik koji koriste zene njihovu poziciju u drustvu, bilo da je ona potlacena ili ravnopravna muskarcima (Wardhaugh, 2010). No, ipak postoje istrazivanja koja idu u prilog hipotezi o postojanju spolnih razlika u procesiranju indirektnog govora (Ang i Kuo, 2003; Carli, 1990; Holmes, 1988; Montgomery, 2008; Mulac, Wiemann, Widenmann i Gibson, 1988). Macaulay (2001) je napravila analizu nekoliko televizijskih i radijskih intervjua koje su provodili muski i zenski voditelji, te je pronasla da zene koriste vise indirektnosti prilikom trazenja informacija od drugih, i to koriste cesce u situacijama kada je pitanje koje postavljaju sugovorniku tesko ili osobno. Voditeljice su koristile indirektne recenicne izraze da bi odrzale status u razgovoru i uspjesno nastavile ispitivanje do kraja. Dosad su se istrazivanja bavila pitanjem spolnih razlika u indirektnom govoru primarno u okviru teorije pristojnosti. Pokazalo se da zene u vecoj mjeri koriste strategije pristojnosti od muskaraca, cesce koriste pozitivnu pristojnost i cesce ublazavaju kritike da ne bi ugrozile obraz sugovornika (Hobbs, 2003). U sljedecim bi istrazivanjima bilo zanimljivo ukljuciti pitanje spolnih razlika, no pritom treba biti vrlo oprezan. Ako je zaista istina da zene u vecoj mjeri koriste indirektan govor, onda bi trebalo koristiti scenarije u kojim su akteri i muskarci i zene, sto u ovom istrazivanju nije bio slucaj. Osim toga, moguce je da zene, jer cesce koriste indirektnost, bolje prepoznaju i shvacaju pravo znacenje recenicnih izraza neovisno o stupnju direktnosti istih. Osim toga, potrebno je ispitati koriste li zene vise indirektnosti u razgovoru sa zenama ili muskarcima, i utjece li samo obiljezje situacije na govornu strategiju koju ce osoba odabrati.

Nadalje, potrebno je navesti kako je vazno ogranicenje ovog rada kulturalno homogen uzorak. Naime, istrazivanja proizasla iz teorije pristojnosti pronalaze kulturalne varijabilnosti u procjeni prijetnje obrazu i odgovarajuce razine pristojnosti i indirektnog govora koji se koristi u tim situacijama (Scollon i Scollon, 1981). Iako su se odrednice velicine prijetnje obrazu (socijalna udaljenosti izmedu govornika i slusatelja, moc koju slusatelj ima nad govornikom i stupanj nametanja kojeg govornik svojim govornim izrazom namece slusatelju) potvrdile univerzalnima kroz kulture, postoje varijacije koje treba imati na umu. Ono sto se smatra velikom prijetnjom obrazu slusatelja u jednoj kulturi, nije nuzno da ce se smatrati prijetnjom u drugoj. Recimo, u kolektivistickim kulturama poput Juzne Koreje za razliku od individualistickih kultura poput SAD-a varijable socijalna udaljenost i razlika u moci govornika i slusatelja imaju vecu ulogu u svakodnevnim interakcijama, a posljedicno utjecu na razinu direktnosti koja je primjerena u razlicitim vrstama odnosa (Ambady, Koo, Lee i Rosenthal, 1996; Holtgraves i Yang, 1992). Na tragu su toga Ang i Kuo (2003) pronasli da u situacijama odbijanja necijeg zahtjeva muskarci individualisticke orijentacije preferiraju direktnije recenicne izraze dok muskarci kolektivisticke orijentacije preferiraju indirektne recenicne izraze.

Zakljucno, u skladu je s prijasnjim istrazivanjima (Lee i Pinker, 2010) i ovo istrazivanje pokazalo da ljudi zaista osjecaju da apstraktna lingvisticka varijabla direktnosti odgovara vjerojatnosti da ce slusac poduzeti neku akciju i znaju da na temelju toga govornici strateski upravljaju tom povezanoscu na nacin da zastite sebe. Prema tome, njihove procjene jasnoce recenicnog izraza, sigurnosti u pravo znacenje izraza i zajednicko znanje govornika i slusatelja rastu s porastom direktnosti recenicnog izraza, no potrebno je naglasiti da su istrazivanja u podrucju indirektnoga govora na hrvatskom jeziku malobrojna. Nastavak ovakve vrste istrazivanja moze pridonijeti mogucnosti generalizacije nekih opcih psiholingvistickih principa koju su utvrdeni u drugim jezicima.

References

Literatura

Akmajian, A., Demers, R.A., Farmer, A.K. i Harnish, R.M. (2001). Linguistics: An introduction to language and communication. Cambridge: The MIT Press.

Ambady, N., Koo, J., Lee, F. i Rosenthal, R. (1996). More than words: Linguistic and nonlinguistic politeness in two cultures. Journal of Personality and Social Psychology, 70, 996-1011.

Ang, R. i Kuo, E. (2003). Effects of gender and individualism-collectivism on directness of refusal. South Pacific Journal of Psychology, 14, 76-80.

Bargiela-Chiappini, F. (2003). Face and politeness: New (insights) for old (concepts). Journal of Pragmatics, 35, 1453-1469.

Blum-Kulka, S., Danet, B. i Gherson, R. (1985). The language of requesting in Israeli society. U: J. Forgas (Ur.), Language in social situations (str. 113-139). New York: Springer-Verlag.

Bonnefon, J.F. i Villejoubert, G. (2006). Tactful or doubtful? Expectations of politeness explain the severity bias in the interpretation of probability phrases. Psychological Science, 17, 747-751.

Bonnefon, J., Feeney, A. i Villejoubert, G. (2009). When some is actually all: Scalar inferences in face-threatening contexs. Cognition, 112, 249-258.

Bonnefon, J.F., De Neys, W. i Feeney, A. (2011). Processing scalar inferences in face-threatening contexts. U: L. Carlson, C. Holscher i T. Shipley (Ur.), Proceedings of the 33rd annual conference of the cognitive science society (str. 3389-3394). Austin, TX: Cognitive Science Society.

Brown, P. i Levinson, S. (1987). Politeness. Cambridge: Cambridge University Press.

Brown, R. i Gilman, A. (1989). Politeness theory and Shakespeare's four major tragedies. Language in Society, 18, 159-212.

Bryant, G.A. (2012). Is verbal irony special? Language and Linguistics Compass, d(11), 673-685.

Carli, L. (1990). Gender, language and influence. Journal of Personality and Social Psychology, 59, 941-951.

Clark, H.H. (1996a). Using language. Cambridge: Cambridge University Press.

Clark, H.H. (1996b). Communities, commonalities, and communication. U: J. Gumperz i S. Levinson (Ur.), Rethinking linguistic relativity (str. 324-355). Cambridge: Cambridge University Press.

Clark, H.H. i Carlson, T.B. (1981). Context for comprehension. U: J. Long i A. Baddeley (Ur.), Attention and performance IX (str. 313-330). Hillsdale, NJ: Lawrence Erlbaum Associates.

Clark, H.H., Schreuder, R. i Buttrick, S. (1983). Common ground and the understanding of demonstrative reference. Journal of Verbal Learning and Verbal Behavior, 22, 245-258.

Félix-Brasdefer, J.C. (2006). Linguistic politeness in Mexico: Refusal strategies among male speakers of Mexican Spanish. Journal of Pragmatics, 38, 2158-2187.

Fiske, A.P. (1991). Structures of social life: The four elementary forms of human relations. New York, NY: Free Press.

Fiske, A.P. (1992). The four elementary forms of sociality: Framework for a unified theory of social relations. Psychological Review, 99, 689-723.

Fiske, A.P. (2000). Complementarity theory: Why human social capacities evolved to require cultural complements. Personality and Social Psychology Review, 4, 76-94.

Gulan, T., Valerjev, P. i Bajsanski, I. (2014). Focus and the interpretation of quantifiers in face-threatening contexts. Review of Psychology, 21(1), 23-29.

Hobbs, P. (2003). The medium is the message: Politeness strategies in men's and women's voice mail messages. Journal of Pragmatics, 35, 243-262.

Holmes, J. (1988). Paying compliments: A sex-preferential positive politeness strategy. Journal of Pragmatics, 12, 445-465.

Holtgraves, T.M. (1997). Yes, but...: Positive politeness in conversation arguments. Journal of Language and Social Psychology, 16, 222-239.

Holtgraves, T.M. (1999). Comprehending indirect replies: When an how are their conveyed meanings activated? Journal of Memory and Language, 41, 519-540.

Holtgraves, T.M. (2002). Language as social action: Social psychology and language use. Mahwah, NJ: Erlbaum.

Holtgraves, T.M. i Yang, J. (1990). Politeness as universal: Cross-cultural perceptions of request strategies and inferences based on their use. Journal of Personality and Social Psychology, 59, 719-729.

Holtgraves, T.M. i Yang, J. (1992). The interpersonal underpinnings of request strategies: General principles and differences due to culture and gender. Journal ofPersonality and Social Psychology, 62, 246-256.

Horn, L.R. i Ward, G. (2006). The handbook of pragmatics. Oxford: Blackwell Publishing.

Keysar, B., Barr, D.J., Balin, J.A. i Paek, T.S. (1998). Definite reference and mutual knowledge: Process models of common ground in comprehension. Journal of Memory and Language, 39, 1-20.

Lee, B.P.H (2001). Mutual knowledge, background knowledge and shared belifs: Their roles in establising common ground. Journal of Pragmatics, 33, 21-44.

Lee, J.J. i Pinker, S. (2010). Rationales for indirect speech: The theory ofthe strategic speaker. Psychological Review, 117, 785-807.

Macaulay, M. (2001). Tough talk: Indirectness and gender in requests for information. Journal of Pragmatics, 33, 293-316.

Marti, L. (2006). Indirectness and politeness in Turkish-German bilingual and Turkish monolingual requests. Journal of Pragmatics, 38, 1836-1869.

Montgomery, M. (2008). An introduction to language and society. London: Routledge.

Mulac, A., Wiemann, J.M., Widenmann, S.J. i Gibson, T.W. (1988). Male/female language differences and effects in same-sex and mixed-sex dyads: The gender-linked language effect. Communication Monographs, 55, 315-335.

Noveck, I.A. i Sperber, D. (2004). Experimental pragmatics. New York, NY: Palgrave Macmillian.

Pinker, S. (1994). The language instinct: How the mind creates language. New York, NY: Penguin Books.

Pinker, S. (2007). The evolutionary social psychology of off-record indirect speech acts. Intercultural Pragmatics, 4-4, 437-461.

Pinker, S. (2008). The stuffof thought: Language as a window into human nature. New York: Penguin Group.

Pinker, S., Nowak, M.A. i Lee, J.J. (2008). The logic of indirect speech. Proceedings of the National Academy of Sciences, USA, 105, 833-838.

Scollon, R. i Scollon, S. (1981). Narrative, literacy, and face in interethnic communication. Norwood: Ablex.

Sifianou, M. (2012). Disagreements, face and politeness. Journal of Pragmatics, 44, 1554-1564.

Sperber, D. i Wilson, D. (1996). Revelance: Communication and cognition. Oxford, England: Blackwell.

Stephan, E., Liberman, N. i Trope, Y. (2010). Politeness and psychological distance: A construal level perspective. Journal of Personality and Social Psychology, 98, 268-280.

Sternberg, R.J. (2005). Kognitivnapsihologija. Jastrebarsko: Naklada Slap.

Terkourafi, M. (2011). The puzzle of indirect speech. Journal of Pragmatics, 43, 2861-2865.

Wardhaugh, R. (2010). An introduction to sociolinguistics. Oxford: Wiley-Blackwell.