Content area
Abstract
Baterijski napajani senzorski čvorovi omogućavaju prikupljanje podataka sa senzora koji su postavljeni na teško dostupnim ili udaljenim mestima. Ograničenje upotrebe baterijski napajanih senzorskih čvorova predstavlja konačan kapacitet baterije. U cilju produženja vremena rada do trenutka pražnjenja baterije koriste se algoritmi za optimizaciju potrošnje i perfomansi. Algoritam na osnovu zadatog kriterijuma i primenom tehnika za smanjenje potrošnje omogućava postizanje kompromisa između performansi i potrošnje, a samim tim i vremena trajanja baterije. Međutim, koliko god da je algoritam za optimizaciju efikasan, baterija će se eventualno isprazniti.
Prikupljanje energije iz okoline predstavlja potencijalno rešenje problema konačnog kapaciteta baterije. Ukoliko se koristi prikupljanje energije iz okoline, cilj algoritma optimizacije menja se u maksimizaciju performansi tako da se ne ugrozi operativnost senzorskog čvora. Ovaj koncept se u literaturi naziva koncept energetske neutralnosti. Da bi se postigla energetska neutralnost, algoritam pored informacije o trenutnom stanju napunjenosti baterije treba da ima i predviđanje o energiji koja će moći da se prikupi u budućnosti.
U okviru ove disertacije prvo su analizirane postojeće tehnike za smanjenje potrošnje. Prikazane su tehnike koje se primenjuju prilikom razvoja i tehnike koje se primenjuju u toku rada sistema. Nedostatak postojećih tehnika za smanjenje potrošnje u toku rada je što im je primena ograničena isključivo na opseg gde ne dolazi do degradacije performansi. To je posledica nepostojanja objektivne metrike degradacije.
Predložena je nova objektivna metrika degradacije performansi sistema za rad u realnom vremenu. Metrika degradacije performansi omogućava da se funkcija degradacije pridruži svakom tasku na sistemu prema vremenskoj kritičnosti. Uvođenjem metrike degradacije omogućeno je proširenje opsega primene postojećih tehnika za smanjenje potrošnje. Na osnovu uvedene metrike degradacije predstavljena je i nova tehnika za smanjenje potrošnje koja se zasniva na kontroli utilizacije (iskorišćenja procesorskog vremena). Predložena tehnika proširuje polje sistemskih parametara, čime je omogućen fin odabir kompromisa između potrošnje i performansi. Tehnika je verifikovana u simuliranom okru- ženju, gde je za proizvoljno izabran skup taskova prikazano da predložena tehnika omogućava odabir rada sistema sa manjom degradacijom performansi i manjom potrošnjom u odnosu na standardne tehnike za smanjenje potrošnje.
Nakon toga su analizirane postojeće tehnike za predviđanje dostupne energije u budućnosti. U zavisnosti od toga kako predviđaju dostupnu energiju za naredne vremenske intervale, tehnike mogu da se podele na tehnike koje koriste podatke iz prethodnih vremenskih intervala i tehnike koje koriste podatke iz vremenske prognoze. Tehnike koje koriste podatke iz prethodnih vremenskih intervala su jednostavnije za implementaciju jer su podaci uvek dostupni i mogu da daju bolje rezultate za predviđanje za naredni vremenski interval, odnosno kratkoročnu vremensku prognozu. Tehnike koje su zasnovane na vremenskoj prognozi uglavnom koriste podatke o oblačnosti, kojima modulišu podatke o solarnom zračenju za potpuno vedar dan. Nedostatak ovih tehnika je što je potrebno nabaviti podatke o vremenskoj prognozi, što predstavlja dodatni utrošak energije. Prednosti su što pružaju znatno manju grešku predviđanja za više sati u budućnosti, odnosno za srednjeročno i dugoročno predviđanje.





