U ovom radu prikazana je medijska lingvistika, jezikoslovna disciplina koja istražuje odnos jezika i medija, odnosno analizira kako djelatnici masovnih medija jezik koriste za prikaz stvarnosti (Perrin 2015). Ova se disciplina etablirala krajem 20. i početkom 21. st., kada je dobila svoj naziv u engleskome, njemačkome i ruskome jeziku. No, istraživanja о jeziku medija provođena su i prije tog vremena. Predstavnici kritičke lingvistike (npr. Fowler, Hodge, Tress i Krew 1979) te kritičke analize diskursa (npr. van Dijk 1985,1988) promatrali su promicanje političke ideologije jezičnim sredstvima u medijima. Kasniji jezikoslovci poput Bella (1991), Juckera (1992) ili Fairclougha (1995) učinili su pomak od ideologije te analizirali leksička, sintaktička i pragmatička svojstva medijskih tekstova. Danas medijska lingvistika surađuje s drugim disciplinama u provođenju multidisciplinarnih, interdisciplinarnih i transdisciplinarnih istraživanja. U tim se istraživanjima provodi jezična i diskursna analiza medijskih tekstova te se tekstovi kategoriziraju u žanrove, a žanrovi u veće funkcionalne i ine kategorije. Tekstovi se međusobno uspoređuju, a sagledava se i njihov nastanak te reakcija publike na njih. Ovaj rad nudi nekoliko prijedloga za razvoj ove discipline u Republici Hrvatskoj, počevši od prihvaćanja predloženoga hrvatskog naziva medijska lingvistika. Između ostaloga, preporuča se pokretanje kolegija о medijskoj lingvistici na filološkim i komunikološkim studijskim programima te tješnja suradnja jezikoslovaca i komunikologa u provođenju istraživanja о jeziku medija. Također, predlaže se proširivanje fokusa na nedovoljno istražene žanrove te primjena metoda ove discipline na istraživanje nastanka medijskih tekstova na hrvatskome jeziku.
Ključne riječi: medijska lingvistika, jezik medijā, analiza diskursa
This paper describes media linguistics, a linguistic discipline which studies the relationship between language and the media, i. e. which analyses how mass media professionals employ language to depict reality (Perrin 2015). The discipline was established in the late 20th and early 21st century, when it was given a name in English, German and Russian language. However, research on the language of the media had been conducted before that time. The representatives of critical linguistics (e.g. Fowler, Hodge, Tress and Krew 1979) and critical discourse analysis (e.g. van Dijk 1985,1988) observed how language means are employed to promote political ideology in the media. Later linguists such as Bell (1991), Jucker (1992) or Fairclough (1995) shifted the focus from ideology to the analysis of lexical, syntactic and pragmatic properties of media texts. Today, media linguistics collaborates with other disciplines in conducting multidisciplinary, interdisciplinary and transdisciplinary research studies. In those studies, researchers carry out language and discourse analyses of media texts, categorize texts into genres and group genres into categories on the basis of function or some other property. They also compare texts and examine their genesis as well as the audiences reaction to them. This paper offers several suggestions for the development of media linguistics in the Republic of Croatia, starting with the adoption of the proposed Croatian name medijska lingvistika. Among other things, it proposes the development of courses about media linguistics as a part of study programmes in the fields of philology and communication science as well a closer co-operation between linguists and communication scientists in studies about the language of the media. Further, it recommends broadening the focus of research to understudied genres and applying the methods of media linguistics to studies about the genesis of media texts in the Croatian language.
Keywords: media linguistics, language of the media, discourse analysis
1. Uvod
Pojava tiska2, a kasnije i elektroničkih medija3, omogućila je brzo širenje vijesti do velikoga broja ljudi, ali je ujedno otvorila put razvoju novoga funkcionalnog sti1 la: novinsko-publicističkoga stila, koji se naziva i jezikom medija. Novine, radijske i televizijske emisije te internetski portali lako su dostupni, posljedica čega je velika izloženost javnosti tom funkcionalnom stilu. Interes jezikoslovaca za jezik medija doveo je i do nastanka nove znanstvene discipline, medijske lingvistike. U ovome radu će biti predstavljena osnovna načela medijske lingvistike te njezina povijest. Zatim če biti opisane metode u istraživanjima, a rad će biti zaključen prikazom suvremenih istraživanja u sklopu medijske lingvistike te raspravom о njezinu budućem razvoju. Svrha rada je dati poticaj za razvoj medijske lingvistike te za provođenje istraživanja i podučavanje о jeziku medija u Republici Hrvatskoj.
2. Osnovna načela medijske lingvistike
Sveprisutnost medija rezultirala je time da danas mnogi posjeduju pasivno znanje njihova jezika, a nije rijetkost i da, ne samo publika, nego i sami mediji satirično ismijavaju taj jezik (Van Hout i Burger 2016). Međutim, jeziku medija nije posvećena pažnja u priručnicima za novinare ili djelatnike u odnosima s javnošću. U tim djelima opisani su koraci u stvaranju npr. televizijske reportaže, novinske vijesti ili priopćenja, no jezične upute svode se na tek pokoju riječ о duljini rečenice ili cijeloga teksta (Skerlep 2001, Lüger 2017). I dokkomunikolozi ne pokazuju interes za jezik svoje struke, jezikoslovci rezultate komunikoloških istraživanja kombiniraju s lingvističkom teorijom kako bi razvili medijsku lingvistiku. Bell (1995) navodi nekoliko razloga zašto među jezikoslovcima vlada velik interes za jezik medija:
1) Mediji su pristupačan izvor podataka za istraživanje i podučavanje.
2) Mediji djeluju kao svojevrsne jezične institucije koje oblikuju jezik neke zajednice. Brusenskaya i Kulikova (2018) potvrđuju to, navodeći kako su mediji krajem 20. stoljeća zamijenili književnost kao izvor jezične norme u Rusiji.
3) Mediji upravo pomoću jezika razvijaju odnos sa svojom publikom.
4) Mediji su ujedno i kulturne institucije koje odražavaju, ali istovremeno i izgrađuju kulturni, društveni ili politički život neke zajednice. Khodjayorov (2022) opisuje kako su obitelj i obrazovne ustanove nekoć bile glavni izvori stjecanja vrijednosti i znanja, no u međuvremenu su tu ulogu preuzeli mediji.
Medijska lingvistika definirana je kao lingvistička disciplina koja istražuje odnos jezika i medija (Perrin 2015). Riječ je о relativno mladoj disciplini, čiji naziv donedavno još nije bio općeprihvaćen (Brusenskaya i Kulikova 2018), a konferencije posvećene njoj počele su se održavati tek prije nekoliko godina (Lüger 2017). Van Hout i Burger (2016) razlikuju dva pristupa odnosu jezika i medija. S jedne strane, radovi posvećeni jeziku medija istražuju kako se novinari koriste jezikom da bi prikazali stvarnost. S druge strane, radovi koji obrađuju jezik u medijima bave se načinom na koji su jezične ideologije, jezični standardi i jezične promjene tematizirani u medijima. U medijskoj lingvistici prevladava prvi pristup. Kao disciplina na razmeđi teorijske i primijenjene lingvistike, ona analizira jezik medija, no istovremeno ga i unaprjeđuje primjenom lingvističkih spoznaja (Perrin 2015).
Sama riječ medij ima nekoliko različitih značenja, kako je prikazano na mrežnim stranicama Kontrastive Medienlinguistik4, no medijska lingvistika u obzir uzima medije kao institucije i organizacije masovne komunikacije te područja masovne komunikacije5 koja nastaju u tim institucijama i organizacijama. Drugim riječima, medijska lingvistika istražuje ne samo sredstva komunikacije preko kojih se informacije prenose (poznata i kao masovni mediji)6, nego i mjesta na kojima taj prijenos počinje (npr. novinska redakcija, televizijska kuca, marketinška agencija itd.). Neka od pitanja na koja istraživanja masovnih medija odgovaraju jesu sljedeća (Khodjayorov 2022):
1) Kako masovni mediji utječu na jezičnu normu?
2) Koja su funkcionalna i stilska obilježja jezika masovnih medija?
3) Po kojim se kriterijima medijski tekstovi kategoriziraju u žanrove?
4) Po kojim se jezičnim obilježjima razlikuju masovni mediji i sustavi u kojima oni nastaju?
Luginbühl (2015) i Schmitz (2016) dijele masovne medije na tradicionalne i nove. Od četiri dominantna medija koje navode Hudeček i Mihaljević (2009), novine, radio i televizija, ubrajaju se u tradicionalne masovne medije, dok je internet novi masovni medij.
Tekstom se u medijskoj lingvistici smatra cjelina sastavljena od verbalnih i neverbalnih znakova (Dobrosklonskaya 2013). Analiza teksta u medijima ne obuhvaća pritom samo zapisane, odnosno izgovorene riječi i rečenice, već i popratne fotografije, videosnimke, zvučne zapise itd. Također, medijska lingvistika ne analizira isključivo gotov proizvod, već proučava i proces njegova nastanka, kao i reakciju publike na taj proizvod (Khodjayorov 2022). Kako kaže Perrin (2015), nije dostatno istraživati samo gotov tekst, večje nužno saznati što djelatnici u medijima čine, kako i zašto to čine te što takvim postupcima postižu. Pri istraživanju reakcije sagledava se što pak publika čini te koji je učinak njenih postupaka.
Iz navedenoga je vidljivo da se medijska lingvistika zanima i za aktere u medijima (izvori, novinari, urednici, gledatelji, čitatelji itd.). Njima medijska lingvistika pristupa sinkronijski i dijakronijski. Sinkronijska istraživanja sagledavaju kako u nekome danom trenutku jezik jedne skupine aktera utječe na drugu, dok dijakronijska istraživanja promatraju te utjecaje kroz dulje vremensko razdoblje (ibid.).
3. Povijest medijske lingvistike
Prvi radovi u kojima se spominje engleski naziv media linguistics pojavili su se kraj em 2 0. s t., a nekoliko godina kasnij e u ruski j e j ezik ušla rij eč медиалингвистика (Dobrosklonskaya 2013). U njemački su jezik naziv Medienlinguistik uveli Möhn, Roß i Tjarks-Sobhani (2001, navedeno u Perrin 2015). Navedeni engleski, ruski i njemački nazivi nemaju uvriježenu jednako vrij ednicu u hrvatskome. Naziv medijska lingvistika, koji se koristi u ovome radu, prijevod je autorice i njezin prijedlog za buduće radove na hrvatskome jeziku o ovoj temi.
Međutim, radovi koji obrađuju jezik medija pojavili su se puno prije naziva same discipline. Prva istraživanja bila su kvalitativne naravi, usredotočena na pridržavanje ili kršenje normi standardnoga jezika u novinama (Lüger 2017). Iskorak je napravio Charles Bruneau (1958, navedeno u Lüger 2017), istraživši ne samo jezik več i proces nastanka novinskih tekstova. Broj radova о jeziku medija značajno počinje rasti 1970-ih u oba hladnoratovskabloka (Gazizovi Dementieva 2020; vidi Dobrosklonskaya 2013 za popis ruskih i anglofonih lingvista koji su istraživali jezik medija). U tome razdoblju prevladavala su istraživanja о promicanju ideologije jezičnim sredstvima (Bell 1995). Pioniri u takvim istraživanjima bili su pripadnici Medijske grupe sa Sveučilišta u Glasgowu (eng. Glasgow University Media Group), koji su kritički promatrali sadržaj, raspored informacija i vokabular u novinskim člancima kako bi razotkrili ideologiju u njima (Thornborrow 2006, Cotter i benAron 2017). Na njih su se nastavili Fowler, Hodge, Kress i Trew (1979) predstavnici kritičke lingvistike, koji su analizi vokabulara dodali i analizu gramatičkih struktura.
S vremenom je kritičku lingvistiku zamijenila kritička analiza diskursa (Bell 1995). Polazište je kritičke analize diskursa da svaki tekst ima skrivenu ideologiju (Jones 2012) i zadaća je takve analize otkriti kako se pomoću jezika uspostavlja socijalna i politička kontrola nad publikom (Widdowson 2004). Mediji su se pokazali pogodnim predmetom za takvu analizu zbog svoje uloge kao nositelja diskursa u zajednici (Bell 1995).
Među najpoznatijim predstavnicima kritičke analize diskursa je Teun A. van Dijk, no osim njegovih djela о ideologiji u novinskim člancima, važni su mu i radovi о formalnoj i tematskoj strukturi novinskoga članka (van Dijk 1985,1988). U njima je autor opisao standardnu strukturu novinskoga teksta, uvevši pritom nazivlje koje je i danas u uporabi. Osim toga, sastavio je pravila (makro-strategije) za određivanje teme novinskoga članka.
Na njemačkome govornom području značajno je djelo Pressesprache HeinzHelmuta Lúgéra (1983). U toj brojem stranica maloj, ali sadržajem bogatoj knjizi, autor je analizirao leksik i sintaksu novinskih tekstova te predložio podjelu (tada postojećih) novinskih žanrova u pet kategorija.
Allan Bell (1991) analizirao je strukturu novinskih članaka prema van Dijkovu predlošku, no u istraživanje je također uključio proces njihova nastanka i aktere uključene u taj proces, kao i razumijevanje čitatelja. Novitet u odnosu na dotadašnja istraživanja jest u tome što je Bell proširio istraživačko područje na radio i televiziju. Pogotovo se ističe njegova analiza načina na koji radijski spikeri svoj izgovor i leksik prilagođavaju ciljanoj publici. Osim navedenoga, autor je istražio jezičnu kreativnost u reklamama, koja se očituje u korištenju posudenica i dijalektalizama te u igri riječima.
Od ostalih istraživanja iz 1990-ih ističe se Juckerovo (1992) о strukturi imenskih skupina u ozbiljnim novinama (eng. broadsheets) i tabloidima. Fairclough (1995) je među prvima pisao o intertekstualnosti u medijima, zaključivši daje svaki medijski tekst sastavljen od dijelova prethodnih (pismenih i usmenih) tekstova.
Kako se širilo područje istraživanja medijske lingvistike, tako su se razvijale i istraživačke metode. Danas postojeće metode i njihov nastanak bit če opisan u sljedećem odjeljku.
4 . Metodologija medijske lingvistike
Kao lingvistička disciplina medijska lingvistika promatra sve jezične razine u medijima. Na primjer, na razini morfologije istražuje tvorbu i širenje neologizama, dok na razini semantike, između ostaloga, analizira metafore i načine na koje neka složena tema biva pojednostavljena za ciljanu publiku (Perrin 2015).
Međutim, analiza medijskih tekstova ne uključuje samo lingvističke metode, već i metode iz drugih disciplina, od kojih je medijska lingvistika također preuzela nazivlje (Dobrosklonskaya 2013). I Luginbühl (2015) kaže: Preklapanje s drugim disciplinama neizbježno je zbog složenosti i varijacija u predmetu о kojemu se raspravlja.7
S obzirom na način na koji medijska lingvistika surađuje s drugim disciplinama, istraživanja mogu biti multidisciplinarna, interdisciplinarna i transdisciplinarna (Perrin 2015).
U multidisciplinarnim istraživanjima svaka disciplina svojim metodama i teorijama doprinosi potrazi za odgovorima na istraživačka pitanja (ibid.). U takvim istraživanjima discipline djeluju samostalno, ali se međusobno nadopunjuju. Integracija metoda omogućava dobivanje uvida u obilježja jezika medija te u njegov utjecaj na individualnu i kolektivnu svijest (Khodjayorov 2022). Kao najčešće discipline s kojima medijska lingvistika provodi multidisciplinarna istraživanja Cotter i ben-Aron (2017) navode sociolingvistiku i analizu diskursa, a Perrin (2015) tomu dodaje i etnografiju8.
Alatima sociolingvistike analiziraju se razlike među žanrovima i registrima (Cotter i ben-Aron 2017). Također, sociolingvističkim pristupom promatra se kako medijski tekst tijekom svoga nastanka registrom biva prilagođen ciljanoj publici (Perrin 2015).
Analiza diskursa uključuje teorije i metode pragmalingvistike, sistemske funkcionalne gramatike, kritičke analize diskursa i konverzacijske analize. Zajedno svi ti pristupi pomažu bolje razumjeti medije i njihovu ulogu u društvu (Cotter i benAron 2017). Pragmatičkim se pristupom, slično kao i sociolingvističkim, istražuje kako medijski djelatnici pretpostavke о ciljanoj publici iskorištavaju u odabiru riječi i činjenica koje če biti prezentirane. U tome pogledu pragmalingvistika sagledava npr. pridržavanje ili kršenje Griceovih maksima9 (Cotter i ben-Aron 2017).
Pristup sistemske funkcionalne gramatike primjenjuje se u promatranju triju vrsta značenja - ideacijskoga, interpersonalnoga i tekstnoga značenja. Ideacijsko značenje (eng. ideational meaning) u novinskim tekstovima istražuje se analizom metafora ili glagolskih stanja. Na primjer, uporaba aktivnoga ili pasivnoga glagolskog stanja otkriva je li naglasak na radnji ili na onima koji radnju provode. Istraživanje interpersonalnoga značenja (eng. relational meaning) uključuje analizu modalnih glagola i priloga kojima autor medijskoga teksta izražava svoj stav. Konačno, tekstno značenje (eng. textual meaning) biva analizirano sagledavanjem rasporeda informacija u rečenicama (Cotter i ben-Aron 2017).
Kritička analiza diskursa, kako je prethodno spomenuto, razotkriva i kritizira ideologiju u medijskim tekstovima. Iako je u središtu ovoga pristupa izbor riječi i gramatičkih konstrukcija, u međuvremenu su razvijeni alati za promatranje vizualnih komponenti (fotografija, videa itd.), što omogućuje multimodalnu kritičku analizu svih sastavnica u elektroničkim medijima (Thornborrow 2006).
Metode konverzacijske analize primjenjuju se prvenstveno na usmeno realiziranim žanrovima poput intervjua ili kontakt-emisije. Njima se istražuju strategije započinjanja i završavanja razgovora, postavljanja pitanja i odgovaranja na njih, izmjene sugovornika itd. (Bell 1995, Thornborrow 2006, Cotter i ben-Aron 2017).
Svi pristupi objedinjeni pod nazivom analiza diskursa promatraju jezik medija ne samo na razini riječi ili rečenice, već i iznad nje. Također, u obzir uzimaju sudionike i temu diskursa te druge sastavnice koje se pojavljuju uz govoreni ili pisani tekst (Cotter i ben-Aron 2017).
Etnografski pristupi usredotočeni su na opisivanje nastanka medijskoga teksta. Etnografskim metodama dobiva se uvid u razmišljanje autora i njegov stavprema jeziku te u primjenu tih stavova u radu (Cotter i ben-Aron 2017).
Od drugih disciplina s kojima medijska lingvistika surađuje vrijedi izdvojiti semiotiku i psiholingvistiku. Suvremeni su mediji multimodalni (Lüger 2017), novinska reportaža na internetu sadrži poveznice na druge reportaže, a oko nje se nalaze fotografije i videosnimke. U videosnimkama govor je pak praćen gestama ili izrazima lica. Pri analizi svih navedenih komponenti primjenjuju se semiotičke metode (Perrin 2015). S druge strane psiholingvističkim se metodama analiziraju koherencija i razumljivost medijskoga teksta (ibid).
Disciplina novijega datuma nastanka čije spoznaje medijska lingvistika primjenjuje jest pisanje tekstova (eng. writing studies, njem. Schreibforschung). Riječ je о disciplini koja promatra odnos funkcije pisanja, strukture teksta i okoline u kojoj on nastaje. Njenim se metodama sagledava utjecaj radne atmosfere u redakciji na nastanak teksta, istražuju se optimalne strategije i rutinske radnje pri pisanju te proučava suradnja dvoje ili više novinara u pisanju zajedničkoga članka (ibid.).
U interdisciplinarnim istraživanjima dvije znanstvene discipline ili više njih razvijaju zajedničke teorije i metode za analizu grade. Perrin (2015) opisuje četiri metode za istraživanje nastanka teksta, proizašle iz interdisciplinarne suradnje medijske lingvistike i drugih disciplina: analiza verzija (njem. Versionenanalyse), analiza progresije (njem. Progressionsanalyse), analiza varijacija (njem. Variationsanalyse) i analiza metadiskursa (njem. Metadiskursanalyse).10 Odabir metode ovisi о predmetu istraživanja. Svaka metoda sagledava jedan aspekt nastanka teksta, no sve se metode međusobno nadopunjuju.
Ako je istraživanje usredotočeno na sam jezik, prikladno je primijeniti analizu verzija. Tom se metodom proučava kako u intertekstualnome lancu iz jednoga teksta nastaje drugi i koje se jezične promjene pritom događaju. Perrin (2015) ovom metodom pokazuje kako je nekoliko rečenica preuzeto iz govora jednoga španjolskog političara i uklopljeno u članak u jednim njemačkim novinama.
Analiza progresije istražuje uporabu jezika kao kognitivnu aktivnost. Analiza je podijeljena u tri dijela: promatranje radne okoline i razgovor s promatranim novinarom, računalno snimanje procesa pisanja te naknadni verbalni protokol s novinarom о strategijama tijekom pisanja. Takvim postupkom utvrđuje se razlog za odabir određene jezične konstrukcije, a dobiva se i uvid u potencijalne kontradikcije između onoga što novinar kaže u razgovorima (prvi i treći dio) te onoga što zaista čini (drugi dio). Međutim, takvu analizu nije moguće provoditi s više ljudi istovremeno.
Analiza varijacija orijentirana je na uporabu jezika kao društvenu aktivnost i otkriva kako se novinari jezično prilagodavaju različitim publikama.11 Međutim, ta metoda u načelu ne uključuje razgovor s novinarima, stoga obično ostaju nepoznati razlozi za odabir određene jezične konstrukcije.
Kada je u središtu istraživanja uporaba jezika kao kognitivno-društvena aktivnost, primjenjuje se analiza metadiskursa. Tom se metodom promatra komunikacija о jeziku medu djelatnicima medija. To uključuje zaprimanje kritike u vezi s jezičnom kvalitetom teksta i reagiranje na nju, razrješavanje nesporazuma te usuglašavanje i primjenu jezičnih pravila unutar kolektiva.
U transdisciplinarnim istraživanjima znanstvena disciplina surađuje s neznanstvenim područjem kako bi se steklo znanje nužno za rješavanje nekog problema. Zajedničkom primjenom spoznaja medijske lingvistike i jezične svijesti djelatnika u medijima otkrivaju se problemi u radu medija i razvijaju rješenja za njihovo otklanjanje (Perrin 2015).
5. Suvremena istraživanja u medijskoj lingvistici
Istraživanja u kojima se primjenjuju netom opisane metode mogu se prema obrađivanoj temi podijeliti u šest kategorija (Dobrosklonskaya 2013):
1) definiranj e statusa medij ske lingvistike u okviru suvremenih lingvističkih istraživanja,
2) klasifikacija tekstova prema raznovrsnim kriterijima (npr. medij ili funkcija) i opis nastalih kategorija,
3) leksička, sintaktička i stilska analiza j ezika medij skih tekstova,
4) podjela na žanrove i njihov opis,
5) diskursna analiza medijskih tekstova (produkcija i recepcija, socijalni i kulturni kontekst, ideološki i politički faktori, prisutnost kulturnih obilježja),
6) manipulativni potencij al j ezika (metode za uvj eravanj e korištene u marketingu i odnosima s javnošću).
Prvi radovi iz područja medijske lingvistike promatrali su tiskane medije, no suvremeni su radovi usredotočeni na internet. Primjerice, Gazizov i Dementieva (2020) analizirali su jedan novinski portal u Mordoviji12 te uočili oslanjanje urednika na stilgonzo-novinarstva13, uz potpuno zanemarivanje novinarske etike. Tekstovi na tome portalu pripadali su različitim žanrovima, a format im je bio multimodalan te nije bilo nijednoga teksta koji nije bio popraćen fotografijama.
Općenito od kraja 20. st. sve više istraživanja zahvaća multimodalnost medijskih tekstova (Luginbühl 2015). Na primjer, dok su nekoć naslovi na naslovnicama bili sagledavani zasebno (usp. Veselica-Majhut 2005), danas se oni promatraju zajedno s popratnim fotografijama (Lüger 2017). Međutim, puno je više istraživanja posvećeno samome tekstu i to prvenstveno na leksičkoj razini.
Brusenskaya i Kulikova (2018) analizirale su jezik ruskih medija te zaključile da ga je teško razlučiti od jezika svakodnevice. Kao primjer navode prisutnost igara riječima te vulgarnih, pogrdnih izraza koji tek katkad bivaju cenzurirani. Također, uočile su i znatan broj posuđenica iz engleskoga jezika.
Do sličnih su rezultata došli i drugi jezikoslovci. Van Hout i Burger (2016) govore о stapanju institucionalnoga i svakodnevnoga govora u medijima. Najbolje je to vidljivo na društvenim mrežama ili na novinskim portalima koji imaju otvorenu mogućnost komentiranja članaka: medijski djelatnik napiše tekst po pravilima novinsko-publicističkoga funkcionalnog stila, a čitatelji odgovaraju komentarima napisanima razgovornim funkcionalnim stilom. Gazizov i Dementieva (2020) uočili su pak povećanu prisutnost vulgarizama u tekstovima na ruskim novinskim portalima. Ti izrazi pogotovo se ističu kada se nalaze u naslovu, gdje im je funkcija prvenstveno privlačenje čitatelja, a ne prenošenje informacije. О govoru mržnje u bosansko-hercegovačkim medijima pisao je Terzič (2022), koji zabrinjavajućim smatra naglašavanje etničke pripadnosti u naslovima о kriminalnim djelima. Khodjayorov (2022) se također dotaknuo nepotrebne uporabe posuđenica iz engleskoga jezika u uzbekistanskim medijima, dok su о utjecaju engleskoga jezika na hrvatske medije pisale Brdar (2010), Barbarič (2011) te Sapunar Knežević i Togonal (2012). Barbarič, na primjer, ne smatra problematičnim upotrebu ustaljenih anglicizama, no kritički se osvrće na korištenje izraza na engleskome jeziku koji često ostanu neobjašnjeni i neprevedeni.
Dosad navedeni radovi istraživali su leksik u novinskim tekstovima, no postoje radovi i о leksiku u reklamama. Gjuran-Coha i Pavlovič (2009) kao jezična obilježja reklama na hrvatskome jeziku navode glagole u imperativu, pridjeve u superlativu, frazeme i njihove modifikacije te metafore. Kelava (2009) je od navedenih obilježja pobliže istražila pridjeve i glagole u imperativu.
Za razliku od leksičke razine, istraživanja na sintaktičkoj razini tek su u povojima. Lüger (2017) čak kritizira lingviste (npr. Dardano 1973, Allaire 1990, Lebsanft 1997) jer iz rada u rad ponavljaju generalizacije о sintaktičkoj složenosti medijskih tekstova bez ikakvih dokaza. Autor također smatra da bi trebalo istraživati tipove rečenica i u drugim medijima, a ne samo u dnevnim novinama.
Suvremena istraživanja nisu uspjela napraviti iskorak ni u podjeli medijskih tekstova na žanrove te u kategorizaciji žanrova u veće skupine. Dobrosklonskaya (2013) kao razlog tomu navodi velike stilske razlike među tekstovima, dok Lüger (2017) smatra da pojava novih obrazaca i hibridnih formi kategorizaciju čini nemogućom. Neke klasifikacije postoje, zasnovane najviše na funkciji tekstova. Silić i Pranjkovič (2007) razlikuju sedam žanrovskih kategorija s obzirom na funkciju teksta: informativni, popularizatorski, prosvjetiteljski, pedagoški, propagandni, agitativni i zabavni žanrovi. Te kategorije prema stilu klasificiraju u dvije veće skupine; jezik žanrova u prve četiri kategorije stilski je neobilježen, dok je za žanrove u potonje tri kategorije tipičan stilski obilježen, tj. emocionalno-ekspresivan jezik. Dobrosklonskaya (2013) preuzimapodjelu Viktora Vinogradova (n. d.) po kojoj se svi medijski tekstovi mogu smjestiti u jednu od sljedećih kategorija: vijest, komentar i analiza, topla ljudska priča14 i reklama.
Međutim, nijedna podjela ne uzima u obzir hibridne tekstne vrste, koje mogu imati više funkcija. Na primjer, Catenaccio (2008) te McLaren i Guráu (2005) nazivaju priopćenje hibridnom tekstnom vrstom jer ima dvije funkcije - promotivnu i informativnu. Zbog toga bi priopćenje trebalo pripadati dvjema žanrovskim kategorijama, a ne samo jednoj. No, neki lingvisti, poput Lassen (2006), zauzimaju stav da se hibridni tekstovi kao što je priopćenje nikako ne mogu smatrati samostalnim tekstnim vrstama te ih ni ne pokušavaju kategorizirati.
Diskursna analiza medijskih tekstova razvija se u više smjerova. Dok su u početku bili promatrani samo gotovi tekstovi, danas se istražuje i njihov nastanak te učinak koji imaju na ciljanu publiku. Sieurs i Jacobs (2005) primijenili su analizu progresije u istraživanju nastanka priopćenja u jednoj nizozemskoj banci, a Perrin (2013) je saznanja iz nekoliko projekata usredotočenih na nastanak medijskoga teksta objedinio u knjizi posvećenoj lingvistici pisanja vijesti.
U nastanku teksta promatra se i utjecaj kulture. Dobrosklonskaya (2013) utvrđuje da nacionalna kultura uvelike utječe na odabir teme u medijima. Kao primjer navodi razlike u temama britanskih i ruskih medija: u britanskim se medijima redovito pojavljuju reportaže о kraljevskoj obitelji i imigraciji, dok su u ruskim medijima prevladavajuće teme kriminal i korupcija. Luginbühl (2015), međutim, uvodi drukčiji pojam kulture. On svaki masovni medij vidi kao zasebnu kulturu, a norme i vrijednosti tih medija/kultura utječu na jezik koji se u njima koristi.
Cotter i ben-Aron (2017) usporedile su nekadašnja očekivanja о razvoju medija i njihov stvaran razvoj te zaključile da se nisu dogodile znatne promjene u načinu na koji publika prima medijske tekstove. Istraživanja su pokazala da publika vijesti i dalje prima asinkrono (s vremenskim odmakom od trenutka nastajanja) te da novinare još uvijek vidi kao neutralne aktere koji objektivno prenose informacije.
Konačno, u zadnjih četvrt stoljeća izašlo je nekoliko radova koji su istražili manipulativni potencijal jezika. Između ostalog, Maleková (2010,2013) je primjenom Jacobsovih (1999) metoda istražila kako autori priopćenja samoupućivanjem ili samocitiranjem15 stvaraju dojam objektivnosti i time uvjeravaju čitatelje da zauzmu njihovu stranu.
Većina dosad navedenih radova sagledavala je medijske tekstove na samo jednome jeziku, iz samo jedne države ili unutar samo jednoga medija. No, razvila se u međuvremenu i poddisciplina kontrastivne medijske lingvistike. Ona uspoređuje dva predmeta istraživanja ili više njih ne bi li pronašla sličnosti i razlike u njihovoj jezičnoj uporabi. Analiza masovnih medija provodi se u kontrastivnoj medijskoj lingvistici na četiri razine:
1) interkulturalna razina: usporedba jezika, država s istim jezikom, regija, supkultura itd.,
2) dijakronijska razina: promatranje jedne komunikacijske zajednice u različitim vremenskim razdobljima,
3) intermedijska razina: usporedba različitih medija,
4) intramedijska razina: usporedba tekstova i autora u istome mediju.16
6. Umjesto zaključka: prijedlozi za budućnost
Istraživanja о jeziku medija provođena su i prije negoli je nastala medijska lingvistika kao zasebna disciplina posvećena samo tome predmetu istraživanja. Ta disciplina danas surađuje s drugim disciplinama u multidisciplinarnim, interdisciplinarnim i transdisciplinarnim istraživanjima, što studije koje nastaju u sklopu medijske lingvistike nužno čini složenima jer sadrže mnoštvo metoda čija primjena iziskuje mnogo vremena. Međutim, Bell (1995) i Thornborrow (2006) smatraju daje složenost istraživanja u skladu sa složenošču samoga predmeta istraživanja. Kako bi se zahvatilo sve medije i sve žanrove u njima, potrebno je provesti analizu koja uključuje više razina, a time i opširniju metodologiju.
Mediji su neiscrpno vrelo istraživanja i sigurno je da će područje istraživanja medijske lingvistike i primjene njenih spoznaja biti prošireno u budućnosti. Kako kažu Cotter i ben-Aron (2017): Kakva god promjena u medijima bila, izazov je i dalje pronaći skrivene uzorke u uporabi jezika 17
Prethodno je spomenuta potreba podrobnije klasifikacije žanrova te provedbe sintaktičke analize u drugim medijima osim dnevnih novina. Perrin (2015), nadalje, vidi moguću primjenu spoznaja medijske lingvistike u savjetovanju о tekstu (njem. Textberatung)18. Riječ je о disciplini u sklopu koje bi lingvisti promatrali proces pisanja, a zatim analizirali nastali tekst s medijskim djelatnikom te dali savjete za jezično poboljšanje. Na taj bi se način medijska lingvistika približila komunikologiji, koja dosad nije pokazivala interes za jezične teme (Lüger 2017). Prvi korak ka tome bilo bi uvođenje kolegija о medijskoj lingvistici na filološkim i komunikološkim studijima, za što se zalažu Brusenskaya i Kulikova (2018).
U Republici Hrvatskoj tek poneki filološki studiji nude kolegije о medijskoj lingvistici, npr. Jezik medija u zemljama njemačkoggovornogpodručja19 u sklopu diplomskoga studija germanistike na Filozofskome Fakultetu u Zagrebu ili Jezik medija20 na diplomskome studiju germanistike Sveučilišta u Zadru. Stručni i sveučilišni studiji novinarstva, odnosa s javnošću, komunikologije i si. uključuju kolegije о hrvatskome i/ili engleskome jeziku medija, no sadržaji i ishodi tih kolegija razlikuju se od studija do studija. Na primjer, na Sveučilištu Sjever studentima prve godine sveučilišnoga prijediplomskog studija Komunikologija, mediji i novinarstvo obvezan je predmet Hrvatski jezik u medijima. Međutim, iz plana i programa toga kolegija21 vidljivo je da je on ustvari repetitorij pravopisa i gramatike standardnoga hrvatskog jezika i ne bavi se jezikom medija niti potiče njegovo istraživanje. S druge strane, u sklopu obveznoga prijediplomskog kolegija Hrvatski jezik i novinarska stilistika22 na sveučilišnom studiju Novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu analiziraju se suvremeni medijski tekstovi s ciljem izgradnje svijesti о utjecaju jezičnih strategija na prijenos informacija. Velik iskorak u razvoju medijske lingvistike na području Republike Hrvatske bilo bi pokretanje kolegija о medijskoj lingvistici u okviru komunikoloških, ali i filoloških studijskih programa, pri čemu bi svrha takvih kolegija bilo kritičko promišljanje i uspoređivanje jezika korištenog u medijima u Hrvatskoj, ali i u drugim državama. Od takvih bi kolegija velike koristi imali budući novinari i komunikolozi, koji bi i prije početka karijere stekli uvid u jezik svoje struke, pogotovo u jezične razlike između različitih medija i njihovih žanrova.
U hrvatskoj lingvistici napisan je znatan broj radova о jeziku medija, od kojih se svakako ističe knjiga Hudeček i Mihaljevič (2009) sa sveobuhvatnom analizom na nekoliko jezičnih razina. U više navrata održani su i skupovi posvećeni toj temi (Vlastelić 2016). U budućnosti bi bilo hvalevrijedno proširiti istraživanja s novinskih članaka ili reklama na slabo istražene žanrove, poput priopćenja. Također, dosadašnja su istraživanja obuhvaćala samo gotove tekstove (usmene i pismene), no ne i njihov nastanak. Istraživanje u kojemu bi se analizom progresije sagledalo pisanje reportaže ili pripremanje televizijskoga priloga svakako bi pomoglo dubljemu razumijevanju jezika medija u Hrvatskoj. Nadalje, istraživanja bi osim medijskih djelatnika mogla obuhvatiti čitatelje, slušatelje i gledatelje, odnosno njihovo primanje i razumijevanje medijskih tekstova i priloga te utjecaj tih tekstova i priloga na njihove stavove. Predložena bi istraživanja zajednički mogli provoditi lingvisti i komunikolozi, što bi pridonijelo zbližavanju njihovih znanosti. No, prije svega trebalo bi etablirati medijsku lingvistiku kao znanstvenu disciplinu, što uključuje prihvaćanje ovdje predloženoga naziva te njegovo korištenje u znanstvenim radovima, na znanstvenim konferencijama i u nazivima visokoškolskih kolegija.
1 izv. prof. dr. sc. Snježani Veselici Majhut, prof. dr. sc. Ireni Zovko Dinković i anonimnim recenzentima na komentarima i savjetima kojima su pomogli pri nastanku ovoga rada.
2 Tisak su novine i druga povremena izdanja koja izlaze u razmacima od najviše šest mjeseci, a u nakladi većoj od 500 primjeraka. Tiskano djelo koje izlazi povremeno u nakladi manjoj od 500 primjeraka smatrat će se tiskom akoje namijenjeno raspačavanju. (Zakon о medijima, NN 59/04,84/11,81/13,114/22)
3 [E]lektronićki su mediji audiovizualni programi, radijski programi i elektroničke publikacije. (Zakon о elektroničkim medijima, NN 111/21,114/22)
4 Izvor: http://www.kontrastive-medienlinguistik.net/ (Pristupljeno 17. ožujka 2023.)
5 Prijevod autorice s njemačkoga jezika.
6 Luginbühl 2015.
7 Prijevod autorice s engleskoga jezika.
8 Pojam etnografija ovdje se koristi u značenju koje mu pridaju postmoderni etnolozi/antropolozi, kao disciplini koja se koristi jezikom i njegovim izričajnim sredstvima za opis proučavane stvarnosti. Izvor: https:// www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=18528 (Pristupljeno 3. siječnja 2024.)
9 Maksime su opisane u Grice (1995).
10 Svi nazivi na hrvatskome prijevod su autorice.
11 Ova je metoda bila primjenjivana i prije negoli je službeno dobila naziv (vidi Bell 1991).
12 Mordovija je jedna od republika u europskome dijelu Rusije. Izvor: https://enciklopedija.hr/natuknica. aspx?id=41895 (Pristupljeno 18. ožujka 2023.)
13 Gonzo-novinarstvo vrsta je novinarstva karakteristična po subjektivnome načinu pisanja, pri čemu je sam autor nerijetko jedan od sudionika priče (Lechpammer 2022).
14 Na engleskome feature. Prijevod preuzet iz Car (2013).
15 Samoupućivanje (eng. self-reference) je obilježje priopćenja koje se očituje u tome da tijelo koje je izdalo priopćenje samo sebe u tekstu naziva punim imenom. Pod samocitiranjem (eng. self-quotation) misli se na pojavu da se u priopćenju često pojavljuju izjave predstavnika tijela koje je izdalo priopćenje, s time da te izjave često nisu ustvari ni bile izrečene, već su izmišljene za potrebe priopćenja. Oba obilježja, uz poluperformativne konstrukcije (eng. semi-performatives), služe za stvaranje dojma neutralnosti u priopćenju (Jacobs 1999).
16 Izvor: http://www.kontrastive-medienlinguistik.net/ (Pristupljeno 17. ožujka 2023.)
17 Prijevod autorice s engleskoga jezika.
18 Prijevod autorice.
19 Izvor: https://germamstika.ffzg.unizg.hr/2021/09/04/opis-kolegiia-jezik-medija-u-zemljama-njemackoggovornog-podrucja/ (Pristupljeno 8. siječnja 2024.)
20 Izvor: https://germanistika.unizd.hr/Portals/9/silabusi/2020-21/HB_Jezik%20medija_HR.pdf (Pristupljeno 8. siječnja 2024.)
21 Izvor: https://www.unin.hr/ishodi_ucenja/index.php?action=print-syllabus8dd=496 (Pristupljeno 5. siječnja 2024.)
22 Izvor: https://www.fpzg.unizg.hr/predmet/hjns (Pristupljeno: 5. siječnja 2024.)
Izvori
Barbaric, Tina (2011). Odnos hrvatskih medija prema engleskome jeziku: snobovi ili trendsetteri?. Median.ali 5(10): 93-105
Bell, Allan (1991). The Language of News Media. Oxford: Blackwell
Bell, Allan (1995). Language and the Media. Annual Review of Applied Linguistics 15: 23-41
Brdar, Irena (2010). Engleske riječi u jeziku hrvatskih medija. LAHOR 2(10): 217-232
Brusenskaya, L. A. i E. G. Kulikova (2018). Media linguistics: origins, problems and prospects. Медиаобразование /Media Education 1:168-183
Car, Viktorija (2013). Englesko-hrvatski politološki rječnik: Mediji. Političke analize 4(14): 64-67
Catenaccio, Paola (2008). Press Releases as a Hybrid Genre: Addressing the Informative/Promotional Conundrum. Pragmatics 18(1): 9-31. http://doi.Org/10.1075/prag.18.l.02cat
Cotter, Colleen i Diana ben-Aron (2017). Discourse approaches: Language in use and the multidisciplinary advantage. Cotter, Colleen i Daniel Perrin, ur. The Routledge Handbook of Language and Media. Abingdon: Routledge, 44-61. http://doi.org/10.4324/9781315673134.ch3
Dobrosklonskaya, Tatiana (2013). Media linguistics: A new paradigm in the study of media language. Volodina, Maja N., ur. Mediensprache und Medienkommunikation im interdisziplinären und interkulturellen Vergleich. Mannheim: Institut für deutsche Sprache, 37-47
Etnografija. Hrvatska enciklopedija. https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=18528 (Pristupljeno 3. siječnja 2024.)
Fairclough, Norman (1995.). Media discourse. London: Arnold
Fowler, Roger, Bob Hodge, Gunther Kress i Tony Trew (ur.) (1979). Language and Control. London: Routledge and Kegan Paul
Gazizov, Ramis Rassykhovich i Kseniya Vladimirovna Dementieva (2020). The Problem of Adapting Regional Media Linguistics to Modern Communicative Conditions. Journal of Research in Applied Linguistics ll(Special Issue: Proceedings of the 7th International Conference on Applied Linguistics (ALI 2020), Saint Petersburg, 13-14 June 2020): 329-336. http://doi.org/10.22055/RALS.2020.16328
Gjuran-Coha, Anamarija i Ljiljana Pavlovič (2009). Elementi reklamne retorike u hrvatskim reklamnim porukama. FLUMINENSIA 21(1): 41-54
Grice, Paul (1995). Studies in the Way of Words. 4. izdanje. Harvard: Harvard University Press
Hrvatski jezik i novinarska stilistika. Fakultet političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, https ://www. fpzg.unizg.hr/predmet/hjns (Pristupljeno 5. siječnja 2024.)
Hrvatski jezik u medijima. Sveučilište Sjever, https://www.unin.hr/ishodi_ucenja/index. php?action=print-syllabus&id=496 (Pristupljeno 5. siječnja 2024.)
Hudeček, Lana i Milica Mihaljević (2009). Jezik medija: publicistički funkcionalni stil. Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada
Jacobs, Geert (1999). Pre formulating the News: An Analysis of the Metapragmatics of the Press Releases. Amsterdam: John Benjamins Publishing Company
Jezik medija. Sveučilište u Zadru. https://germanistika. unizd.hr/Portals/9/silabusi/2020-21/ HB_Jezik%20medija_HR.pdf (Pristupljeno 8. siječnja 2024.)
Jezik medija u zemljama njemačkog govornog područja. Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. https://germanistika.ffzg.unizg.hr/2021/09/04/opis-kolegija-jezik-medija-u-zemljama-njemackog-govornog-podrucja/ (Pristupljeno 8. siječnja 2024.)
Jones, Rodney H. (2012). Discourse Analysis: A Resource Book for Students. Abingdon: Routledge, http://doi.org/10.1163/26659077-02203007
Jucker, Andreas H. (1992). Social Stylistics: Syntactic Variation in British Newspapers. Berlin: Mouton de Gruyter
Kelava, Bernarda (2009). Jezik hrvatskih reklamnih poruka. Hrvatistika 3(3): 75-82
Khodjayorov, Malik Berdimurodovich (2022). Media Linguistics and Its Role in the Language of Modern Mass Media. International Journal for Research in Applied Science & Engineering Technology 10(IV): 2142-2145. http://doi.org/10.22214/ijraset.2022.41903
Kontrastive Medienlinguistik. http://www.kontrastive-medienlinguistik.net/ (Pristupljeno 17. ožujka 2023.)
Lassen, Inger (2006). Is the press release a genre?: A study of form and content. Discourse Studies 8(4): 503-530. http://doi.org/10.1177/1461445606061875
Lechpammer, Stela (2022). Uvod u novinarstvo: Edukativni materijali za učenike osnovnih i srednjih škola о medijima i novinarstvu. Zagreb: Agencija za elektroničke medije i UNICEF
Lüger, Heinz-Helmut (1983). Pressesprache. Tübingen: Max Niemeyer Verlag
Lüger, Heinz-Helmut (2017). Media Linguistics: Interfaces to Media and Communication Studies. Bedijk, Kristina i Christane Maaß, ur. Manual of Romance Languages in the Media. Berlin: De Gruyter, 10-31. http://doi.org/10.1515/9783110314755-002.
Luginbühl, Martin (2015). Media Linguistics: On Mediality and Culturally. lOplusl: Living Linguistics 1:9-26
Maleková, Danica (2010). The Genre o f Institutional Press Release: A Critical Discourse. Doktorska disertacija. Brno: Masarykova univerzita
Maleková, Danica (2013). Self-Reference in the Leads of Institutional Press Releases. Brno Studies in English 36(1): 41-58. http://doi.org/10.5817/BSE2013-l-3
McLaren, Yvonne i C&acaron;lin Gur&acaron;u (2005). Characterising the Genre of the Corporate Press Release. LSP & Professional Communication 5(1): 10-30
Mordovija. Hrvatska enciklopedija, https://enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=41895 (Pristupljeno 18. ožujka 2023.)
Perrin, Daniel (2013). The Linguistics of Newswriting. Amsterdam: John Benjamins Publishing Company. http://doi.Org/0.1075/aals.ll
Perrin, Daniel (2015). Medienlinguistik. 3. izdanje. Konstanz: UVK. http://doi.org/10.21256/zhaw-4879
Sapunar Knežević, Andrea i Marijana Togonal (2012). Hrvatski jezični standard u jeziku javne komunikacije: Uloga medija u oblikovanju hrvatske jezične svijesti i kulture. Medianali 6(12): 17-34
Schmitz, Ulrich (2016). Kulturwissenschaftliche Orientierungin der Medienlinguistik. Jäger, Ludwig i suradnici, ur. Sprache - Kultur - Kommunikation: Ein internationales Handbuch zu Linguistik als Kulturwissenschaft / Language - Culture - Communication: An International Handbook of Linguistics as a Cultural Discipline. Berlin: De Gruyter Mouton, 901-908. http://doi.org/10.1515/9783110224504-093
Silič, Josip i Ivo Pranjković (2007). Gramatika hrvatskoga jezika: za gimnazij e i visoka učilišta. 2. izdanje. Zagreb: Školska knjiga
Skerlep, Andrej (2001). Re-evaluating the role of rhetoric in public relations theory and in strategies of corporate discourse. Journal of Communication Management 6(2): 176187. http://doi.org/10.1108/13632540210807026
Sieurs, Kim i Geert Jacobs (2005). Beyond preformulation: an ethnographic perspective on press releases. Journal of Pragmatics 37(8): 1251-1273. http://doi.Org/10.1016/j.pragma.2004.ll.007
Terzič, Dario (2022). Zamaskirani jezik mržnje - provokativni i zapaljivi naslovi. In Medias Res: Časopis filozofije medija 11(20): 3331-3342. http://doi.Org/10.46640/imr.ll.20.6
Thornborrow, J. (2006). Media: Analysis and Methods. Brown, Keith, ur. Encyclopedia of Language and Linguistics. 7. svezak. Oxford: Elsevier, 616-623. http://doi.org/10.1016/ B0-08-044854-2/00705-7
van Dijk, Teun A. (1985). Structures of News in the Press, van Dijk, Teun A., ur. Discourse and Communication: New Approaches to the Analysis of Mass Media Discourse and Communication. Berlin: Walter de Gruyter, 67-93.
van Dijk, Teun A. (1988). News as Discourse. Hillsdale: Lawrence Erlbaum Associates
Van Hout, Tom i Peter Burger (2016). Mediatization and the language of journalism. Garcia, Ofelia, Nelson Flores i Massimiliano Spotti, ur. Oxford Handbook of Language and Society. Oxford: Oxford Handbooks, 489-504. http://doi.org/10.1093/ oxfordhb/9780190212896.013.9
Veselica-Majhut, Snježana (2005). Textual Analysis of Večernji List Front Page Headlines. SRAZ 50: 3-23
Vlastelić, Anastazija (2016). Jezik medija - dosezi, izazovi i perspektive. FLUMINENSLA 28(1) : 250-253
Widdowson, H.G. (2004). Text, Context, Pretext: Critical Issues in Discourse Analysis. Malden: Blackwell Publishing
Zakon о elektroničkim medijima. Narodne novine 111/21,114/22
Zakon о medijima. Narodne novine 59/04,84/11,81/13,114/22
You have requested "on-the-fly" machine translation of selected content from our databases. This functionality is provided solely for your convenience and is in no way intended to replace human translation. Show full disclaimer
Neither ProQuest nor its licensors make any representations or warranties with respect to the translations. The translations are automatically generated "AS IS" and "AS AVAILABLE" and are not retained in our systems. PROQUEST AND ITS LICENSORS SPECIFICALLY DISCLAIM ANY AND ALL EXPRESS OR IMPLIED WARRANTIES, INCLUDING WITHOUT LIMITATION, ANY WARRANTIES FOR AVAILABILITY, ACCURACY, TIMELINESS, COMPLETENESS, NON-INFRINGMENT, MERCHANTABILITY OR FITNESS FOR A PARTICULAR PURPOSE. Your use of the translations is subject to all use restrictions contained in your Electronic Products License Agreement and by using the translation functionality you agree to forgo any and all claims against ProQuest or its licensors for your use of the translation functionality and any output derived there from. Hide full disclaimer
© 2024. This work is published under http://suvlin.ffzg.hr/index.php/en/about-the-journal/editorial-policy (the “License”). Notwithstanding the ProQuest Terms and Conditions, you may use this content in accordance with the terms of the License.
Abstract
U ovom radu prikazana je medijska lingvistika, jezikoslovna disciplina koja istražuje odnos jezika i medija, odnosno analizira kako djelatnici masovnih medija jezik koriste za prikaz stvarnosti (Perrin 2015). Ova se disciplina etablirala krajem 20. i početkom 21. st., kada je dobila svoj naziv u engleskome, njemačkome i ruskome jeziku. No, istraživanja о jeziku medija provođena su i prije tog vremena. Predstavnici kritičke lingvistike (npr. Fowler, Hodge, Tress i Krew 1979) te kritičke analize diskursa (npr. van Dijk 1985,1988) promatrali su promicanje političke ideologije jezičnim sredstvima u medijima. Kasniji jezikoslovci poput Bella (1991), Juckera (1992) ili Fairclougha (1995) učinili su pomak od ideologije te analizirali leksička, sintaktička i pragmatička svojstva medijskih tekstova. Danas medijska lingvistika surađuje s drugim disciplinama u provođenju multidisciplinarnih, interdisciplinarnih i transdisciplinarnih istraživanja. U tim se istraživanjima provodi jezična i diskursna analiza medijskih tekstova te se tekstovi kategoriziraju u žanrove, a žanrovi u veće funkcionalne i ine kategorije. Tekstovi se međusobno uspoređuju, a sagledava se i njihov nastanak te reakcija publike na njih. Ovaj rad nudi nekoliko prijedloga za razvoj ove discipline u Republici Hrvatskoj, počevši od prihvaćanja predloženoga hrvatskog naziva medijska lingvistika. Između ostaloga, preporuča se pokretanje kolegija о medijskoj lingvistici na filološkim i komunikološkim studijskim programima te tješnja suradnja jezikoslovaca i komunikologa u provođenju istraživanja о jeziku medija. Također, predlaže se proširivanje fokusa na nedovoljno istražene žanrove te primjena metoda ove discipline na istraživanje nastanka medijskih tekstova na hrvatskome jeziku.