TEORIJSKA KONCEPTUALIZACIJA KOLEKTIVNIH SJECANJA U SOCIOLOGIJI I SRODNIM DRUSTVENIM ZNANOSTIMA

Abstract

Collective memory is a trans-disciplinary concept and scholars have approached it from the fields of sociology, history, political science, psychology, among other disciplines.Thus, social memory studies are an intellectually far-reaching field, but nevertheless, or perhaps as a result, also an evasive field without clear focus and efficient analytical evaluation of research problems as well as research subjects and approaches. The aim of this paper is to examine the conceptualisation of collective memories in relation to sociology and related social sciences. Therefore, the goal is to explain and sharpen collective memory theoretical tools for their further use in theory and research. Accordingly, we will examine definitions offered by J. Olick (Olick, 1999; Olick, Vinitzky-Seroussi, & Levy, 2011b), A. Confino (1997) and B. French (2012). Collective memories, therefore, could be seen as changeable and dynamic images of the past, mediated through concerns of the present, in response to various social and political factors. Besides, collective memories are a social construction constituted through a multiplicity of circulating sign forms, with interpretations shared by some social actors and contested by others in response to heterogeneous positions in a hierarchical social field. In the so-called memory battlefield political elites often ay a predominant role, while others confront difficulties in articulating their voices.

Headnote

Kolektivna sjecanja interdisciplinarni su koncept te, osim sto su predmet interesa sociologa, sadrzajno koegzistiraju u drugim znanostima i disciplinama kao sto su povijest, politologija, psihologija, antropologija, studiji kultura. Kada uzmemo u obzir niz znanosti i studija koje se kolektivnim sjecanjima bave, ubrzo postaje jasno kako su ona akademski bogato i plodno polje, no jos su i danas vrlo evazivno polje kojemu manjka jasnih znanstvenih fokusa te sistemske evaluacije problema, pristupa i predmeta istrazivanja. Stoga je svrha ovog rada razmotriti koncept kolektivnih sjecanja u odnosu na njegovu primjenu u sociologiji i srodnim drustvenim znanostima. S ciljem konceptualnog izostravanja teorijskog alata kolektivnih sjecanja, u radu se razmatraju definicije J. Olicka (Olick, 1999; Olick, Vinitzky-Seroussi i Levy, 2011b), A. Confina (1997) i B. French (2012). Kolektivna sjecanja sagledavaju se kao dinamicke i promjenjive strukture znacenja o proslosti za koje se interes pojavljuje zbog potreba o tome u sadasnjosti, odnosno kao odgovor na drustvene i politicke faktore u sadasnjosti. Nadalje, kolektivna sjecanja konstruiraju se na raznim drustvenim razinama koje su hijerarhijski odreðene te se sjecanja istodobno predstavljaju, interpretiraju i prihvacaju meðu drustvenim akterima meðu kojima politicke elite imaju primat nad njihovim tumacenjima, a ostali drustveni akteri teze artikuliraju svoj glas na tzv. bojnom polju memorije.

Kljucne rijeci: kolektivna sjecanja, politika sjecanja, sociologija, identitet, odnosi moci u drustvu

Theoretical Conceptualisation of Collective Memories in Sociology and Related Social Sciences

Andriana BENCIC

Jasenovac Memorial Site, Jasenovac

Collective memory is a trans-disciplinary concept and scholars have approached it from the fields of sociology, history, political science, psychology, among other disciplines. Thus, social memory studies are an intellectually far-reaching field, but nevertheless, or perhaps as a result, also an evasive field without clear focus and efficient analytical evaluation of research problems as well as research subjects and approaches. The aim of this paper is to examine the conceptualisation of collective memories in relation to sociology and related social sciences. Therefore, the goal is to explain and sharpen collective memory theoretical tools for their further use in theory and research. Accordingly, we will examine definitions offered by J. Olick (Olick, 1999; Olick, Vinitzky-Seroussi, & Levy, 2011b), A. Confino (1997) and B. French (2012). Collective memories, therefore, could be seen as changeable and dynamic images of the past, mediated through concerns of the present, in response to various social and political factors. Besides, collective memories are a social construction constituted through a multiplicity of circulating sign forms, with interpretations shared by some social actors and contested by others in response to heterogeneous positions in a hierarchical social field. In the so-called memory battlefield political elites often play a predominant role, while others confront difficulties in articulating their voices.

Keywords: collective memories, the politics of memory, sociology, identity and power

UVOD

Kolektivna sjecanja ubrajaju se u metapojmove drustvenih znanosti te im se moze pripisati citav niz definicija. Jedna od njih jest da su kolektivna sjecanja nacini na koje ljudi konstruiraju svoju proslost kao dijeljena kulturna znanja i repertoare (shared cultural knowledge) (Confino, 1997, str. 186). U teorijskom i istrazivackom smislu, treba biti svjestan da je najopsezniji dio ukupnih studija kolektivnih sjecanja podrucje politike sjecanja te da je uvijek vazno postaviti pitanje tko stvara sjecanja, zbog cega, i u koju svrhu.

Interdisciplinarnost kolektivnih sjecanja dvosjekli je mac znanstvene uporabe toga koncepta. S jedne strane, kolektivna sjecanja imaju izvanredan potencijal za siroku akademsku uporabu, pa ne cudi brojnost znanosti i disciplina koje se bave kolektivnim sjecanjima. Tek neke od njih jesu sociologija, povijest, politologija, psihologija, antropologija, studiji kultura, knjizevnost (Olick, Vinitzky-Seroussi i Levy, 2011b, str. 55). S druge strane, upravo zbog visestrukih znanstvenih horizonata unutar kojih se pojam kolektivnih sjecanja smjesta, kao i zbog raznolikosti nacina na koje ljudi konstruiraju svoju proslost, studiji kolektivnih sjecanja ostaju bez jasnih fokusa. Unatoc suvremenim naporima da se objedini problematika studija kolektivnih sjecanja1 te unatoc uspostavljanju istrazivackih centara, akademskih kolegija, casopisa i zbornika kolektivnih sjecanja, problematika sjecanja ostaje razdvojena unutar raznih disciplinarnih konteksta te uspostavljeni centri djeluju ne znajuci jedni za druge. Zbog toga studiji kolektivnih sjecanja ni do danas nisu uspjeli razviti institucionalnu potporu koja bi bila jamac formiranja i djelovanja koherentnog znanstvenog polja sjecanja (Olick i sur., 2011b, str. 18-20).

Stoga je svrha ovog rada konceptualizirati, operacionalizirati i teorijski izostriti koncept kolektivnih sjecanja iz perspektive sociologije i sociologiji srodnih drustvenih znanosti. S ciljem mapiranja kolektivnih sjecanja, u prvom dijelu rada iznosi se povijesni razvoj kolektivnih sjecanja, u drugom dijelu iznose se teorijska i pojmovna odreðenja, dok je u trecem, zavrsnom, dijelu ponuðena definicija kolektivnih sjecanja koja se razlaze na najvaznije socioloske i srodne dimenzije te se usredotocuje na objasnjenja meðuodnosa kolektivnih sjecanja s pojmovljem identiteta, zajednice, nacije i moci.

POVIJESNA KONTEKSTUALIZACIJA KOLEKTIVNIH SJECANJA U ODNOSU NA SOCIOLOGIJU I SRODNE DRUSTVENE ZNANOSTI

Pojam kolektivnih sjecanja zaokupljao je drustvene istrazivace jos od vremena anticke Grcke, no sve do pocetka 20. st. nije bila uspostavljena jasna i distinktivna socijalna perspektiva o sjecanju. Pojam kolektivnih sjecanja poceo se konceptualno razvijati u prvoj polovici 20. st. unutar raznih drustve- nih i humanistickih disciplina, ponajprije sociologije, psihologije, povijesti i knjizevnosti2 (Halbwachs, 1925; Bloch, 1925; Mead, 1932; Bartlett, 1932). Francuski sociolog M. Halbwachs, otac kolektivnih sjecanja i poznati Durkheimov ucenik, bitno je oznacio i odredio pojam kolektivnih sjecanja dajuci im teorijsku tezinu i utemeljenost, pa su njegove ideje najvise utjecale na mnoge druge teoreticare i istrazivace kolektivnih sjecanja.3

Kao sto je u uvodu naznaceno, studiji kolektivnoga sjecanja najcesce su kritizirani zbog manjka konceptualnih jasnoca i teorijske izostrenosti na sirokom polju uporabe u drustvenim znanostima. Teoreticari i istrazivaci trenutacno rabe vrlo sirok spektar termina kako bi odredili i objasnili drustvene dimenzije sjecanja. Ti termini oznacuju odreðene uze aspekte sjecanja, no treba napomenuti da meðu njima postoje i brojna preklapanja u znacenjima, a zatim i u uporabi. Sociolog P. Connerton rabi pojam drustvenoga sjecanja (social memory), J. Bodnar uvodi pojam javnoga sjecanja (public memory) te mu ujedno sup(r)otstavlja pojam vernakularnoga sjecanja (vernacular memory), J. Assmann govori o kulturnom i komunikacijskom sjecanju (cultural memory/communicative memory), T. Snyder artikulira razliku izmeðu kolektivnih nacionalnih i masovnih individualnih sjecanja (collective national memory/mass individual memory), dok Winter i Sivan rabe pojam kolektivnoga prisjecanja ili kolektivnog upamcivanja (collective remembering/remembrance), eda bi istaknuli ulogu drustvenih aktera u stvaranju sjecanja.4

Kolektivna sjecanja pojavljuju se u centru drustveno-znanstvenog diskursa (tzv. memory boom, memory industry) kao neposredna posljedica pojave i razvoja multikulturalizma, pada komunizma, pojave politike kajanja (politics of regret, Olick, 2007) i politike viktimizacije (Kammen, 1995), ali vrlo bitno i kao reakcija i odgovor na holokaust kao rat i stradanje dotad neviðenih razmjera koji je obiljezio 20. st. U suptilnom socioloskom zargonu, B. Schwartz istice tri povezana aspekta koji su se u intelektualnoj kulturi pojavili 1970-ih godina i koji su u svojem meðudjelovanju potaknuli interes za socijalnu konstrukciju proslosti. Istice da su multikulturalisti bili ti koji su prepoznali historiografiju kao izvor kulturne dominacije te su se suprotstavili dominantnim povijesnim narativima5 uime drugih potlacenih grupa u drustvu. Zatim, postmodernisti su napali konceptualna naglasavanja linearnosti povijesnih zbivanja, istine i identiteta te su poceli poticati interes za proucavanje meðuodnosa povijesti, sjecanja i moci. Naposljetku, teoreticari hegemonije, koji su prepoznali klasno uspostavljenu politiku sjecanja, osvijetlili su sjecanja kao podrucje borbe i osporavanja te su upozorili na druge oblike sjecanja (osobito tzv. "sjecanja odozdo"), kao i na ceste primjere instrumentalizacija i revizija proslosti (Schwartz, 1996, str. 275-279).

U kontekstu razvoja kolektivnih sjecanja, te ujedno u prilog sociologiji rata, treba naglasiti da su javne kontroverze o politickim i kulturnim dimenzijama rata i ratnih komemoracija oduvijek bile meðu najvaznijim temama u studijima kolektivnih sjecanja. Dok je Prvi svjetski rat bio svojevrstan katalizator herojskih sjecanja, Drugi svjetski rat i strahote vezane uz holokaust bili su povod istrazivanjima i pisanjima o tzv. skepticnim kao i skrivenim sjecanjima (Gillis, 1994; Young, 1993). Kraj Hladnog rata te oruzani sukobi i etnicki konflikti koji su se dogodili 1990-ih godina posluzili su kao jos jedna povijesna prekretnica koja je potaknula novi duboki interes za kolektivna sjecanje na ratove i zlocine (Judt, 2005). Nadalje, brojna su meðukulturna istrazivanja dosljedno pokazala da upravo ratovi ostavljaju najvece usjeke u nasim sjecanjima (Glowsky, Ellermann, Kromeier i Andorfer, 2008, str. 99-115; Liu, 2005, str. 171-191). Zbornik radova o kolektivnim sjecanjima na ratove, sto ga je priredio Jan-Werner Mueller, Memory & Power in Post-War Europe: Studies in the Presence of the Past , na primjerima brojnih europskih studija slucajeva identificira veze izmeðu sjecanja i moci u kontekstu razdoblja nakon Drugoga svjetskog rata i poraca te u kontekstu razdoblja koje je uslijedilo nakon Hladnog rata. Osim sto zbornik pridonosi analitickoj jasnoci pojmovlja sjecanja, vazan je i za razumijevanje povijesti europskih ratova i za razumijevanje transformacije identiteta Europe u vremenu.

Za razumijevanje kolektivnih sjecanja vazno je upozoriti na specificno drustveno-povijesno vrijeme u kojem se ona pojavljuju te identificirati taj prostorni i vremenski trenutak osim u odnosu na netom spomenute globalne drustvene promjene i u odnosu na vazne unutardisciplinarne zaokrete u sociologiji i povijesti. Kolektivna sjecanja se kao istrazivacki problem ne pojavljuju slucajno, nego se pojavljuju s "kulturnim obratom" (Hunt, 1989; Jameson, 1998), a on je u povijesnoj znanosti vremenski i sadrzajno obiljezen prijelazom iz socijalne povijesti u "novu kulturnu povijest" (Burke, 2006). Odnosno, u povijesti se 1980-ih godina dogodio disciplinarni pomak s proucavanja "makropovijesti" (braudelovska totalna povijest do kraja 1960-ih, procesi "dugoga trajanja", istrazivanje ekonomskih i drustvenih makrostruktura) na proucavanje "mikropovijesti" (koncept kulture postaje oznaciteljem za vrlo sirok spektar drustvenih i simbolickih reprezentacija dostupnih danom drustvu, naglasak se stavlja na mikroelemente kulture i svakodnevni zivot). Nadalje, trend mikrospecijalizacija u povijesnoj znanosti 1990-ih godina doveo je do atomizacije povijesti u niz nepovezanih podrucja. Uza sukob socijalne povijesti i kulturne povijesti, generalni pluralitet shvacanja te brojne unutarznanstvene polemike (Historikerstreit/ Streitgeschichte, Sabrow, Jessen i Grosse Kracht, 2003) postale su karakteristicne za suvremenu povijest, u kojoj je pojam memory poceo zauzimati vrlo vazno mjesto.6

U skladu s disciplinarnim promjenama u drugim drustvenim znanostima, i sociologija je preusmjerila svoje zariste s proucavanja drustvenih struktura i normativnih sistema (funkcionalizam u Americi, marksizam) na proucavanje sociokulturnih praksi, pa se funkcionalisticka definicija kulture kao sustava normi, vrijednosti i obrazaca ponasanja promijenila, prosirila i preusmjerila na razmatranja kulture kao simbolicke dimenzije svih drustvenih procesa (Bourdieu, 1984; Brubaker, 1996, 2004; Brubaker i Cooper, 2000). Zajedno s reorijentacijom sociologije i zajedno sa strujanjima u recentnoj povijesti, teorijski i istrazivacki fokusi preusmjereni su na simbolicka znacenja kulture, a sto je nadalje utjecalo na shvacanje da postoji mnogo diskurzivnih okvira znacenja te da svi oni "imaju svoju vlastitu povijest" (Jenkins, 2008). Oni okviri znacenja usmjereni na sagledavanje proslosti isticu upravo "borbu oko znacenja", sto dovodi do povecanog interesa za kolektivno (drustveno) sjecanje i do razvoja studija kolektivnih sjecanja (social memory studies). U centar paznje dospijevaju pitanja o prijenosu, ocuvanju i promjenama simbolickih okvira znacenja usmjerenih na sagledavanje proslosti i sadasnjosti.

Unutar sociologije, povijesno sinkronijski, studiji kolektivnih sjecanja dijelom su nastali na Mannheimovoj tradiciji sociologije znanja (Mannheim, 2013a [1952]), Mertonovoj tradiciji sociologije znanosti (Merton, 1973) te na Bergerovoj i Luckmannovoj tradiciji fenomenoloske sociologije (socijalne konstrukcije stvarnosti) (Berger i Luckmann, 1967). Zbog toga sociolozi odreðuju drustveno / kolektivno sjecanje kao podrucje sire sociologije znanja (Swidler i Arditi, 1994), a vazna jest socioloska znacajka kolektivnih sjecanja i da se ona socijalno konstruiraju (Berger i Luckmann, 1967) i generacijski prenose (Mannheim, 2013b [1952]).

STO SU KOLEKTIVNA SJECANJA? TEORIJSKA I POJMOVNA ODRE\ENJA

Za odreðivanje pojma kolektivnih sjecanja najzasluzniji je vec spomenuti francuski sociolog M. Halbwachs, koji je u knjizi Drustveni oblici pamcenja (Les cadre sociaux de la memoire, 1925) odredio kolektivna sjecanja kao u svojoj biti drustvena, isticuci da "ljudi sjecanja stjecu u drustvu, u drustvu se prisjecaju i u drustvu lokaliziraju svoja sjecanja" (Halbwachs, 1992, str. 38). Sjecanja nastaju u drustvenim grupama te ima onoliko sjecanja koliko ima i drustvenih grupa. Forme / oblici sjecanja variraju od jedne do druge drustvene grupe i aranzmana kojima pojedinci pripadaju (obitelj, profesija, okolina, obrazovni sustav). Halbwachs naglasava da su ti drustveni okviri sjecanja uvijek primarni - cak i u naizgled ocitom individualnom sjecanju (Halbwachs, 1992). Jedna od najdalekoseznijih spoznaja Halbwachsove rane teorije o sjecanju jest da ljudi istodobno sudjeluju u razlicitim kolektivnim sjecanjima te da ljudi mijenjaju sjecanja koliko i sjecanja mijenjaju njih.

U vidu najosnovnije podjele, znatan dio kolektivnih sjecanja odnosi se na tzv. "opredmecena", kulturna sjecanja: knjige, filmovi, muzeji, komemoracije, spomenici. Te je forme, setove i prakse Confino slikovito nazvao "kolima sjecanja" (vehicle of memory, Confino, 1997), a Assmann samom kulturom sjecanja (cultural memory, Assmann, 2011). S druge strane, postoje i one dimenzije kolektivnih sjecanja koje se ne ostvaruju u materijalnim i predmetnim oblicima, a to su, primjerice, mitovi ili price o nastanku nacija. Te dimenzije kolektivnih sjecanja upucuju na shvacanje da su sama kolektivna sjecanja drustveno, kulturno i politicki uvjetovan, tekuci i mijenjajuci proces, u kojem proslost utjece na sadasnjost, kao i sadasnjost na proslost. Sjecanja se ostvaruju u umovima samih individua, a tada se radi o individualno konceptualiziranim sjecanjima (Olick, 1999), odnosno individualno konceptualiziranim predodzbama o proslosti.7 O konceptualnoj razlici izmeðu individualnih i kolektivnih sjecanja pisali su (i nastavljaju pisati) brojni teoreticari sjecanja (Halbwachs, 1992; Olick 1999; Irwin-Zarecka, 1994; Crane, 1997; Snyder, 2002, str. 39-59; Mueller, 2002, str. 1-39), o cemu ce u nastavku rada biti vise objasnjenja.

Najpoznatiji predstavnici struje "opredmecenih", kulturnih sjecanja jesu francuski povjesnicar P. Nora i sociolog P. Connerton. P. Nora je obiljezio teoriju sjecanja uvodeci pojam "mjesta sjecanja" u svojoj sedmosvescanoj knjizi Sites of Memory, Les lieux de mémoire, 1984-1992, u kojoj se opsirno bavio proucavanjem komemorativnih praksi, rituala i prostora koji obiljezavaju francuska nacionalna sjecanja (Nora, 1996). Sociolog P. Connerton takoðer se nastavlja na tu struju. U svojoj poznatoj knjizi Kako drustva pamte (How Societes Remember) govori o raznim ekspresijama drustvenog sjecanja (social memory), a sredisnju vaznost pridaje analiziranju znacenja komemorativnih svecanosti u zivotu zajednice / drustva. Kao svojevrsna kanonska djela, i pionirska Halbwachsova teorija, i Norino kapitalno djelo o mjestima sjecanja te Connertonova knjiga o kolektivnom (drustvenom) sjecanju, upucuju i na fine veze, ali i na razlike izmeðu individualnih i kolektivnih sjecanja. U kanonska djela o kolektivnim sjecanjima ulaze i radovi poznatoga izraelskog sociologa E. Zerubavela, koji govori o odnosima izmeðu kognitivne sociologije i kolektivnih sjecanja. E. Zerubavel objasnjava vezu sociologije, povijesti i sjecanja u odnosu na kalendare, rituale i komemoracije, koje naziva socijetalnim dimenzijama mnemonickih zajednica, u kojima i pomocu kojih drustvene grupe stvaraju i konstituiraju svoju povijest (Zerubavel, 1996, 2003).

Kada je rijec o interesu sociologa za pojam kolektivnih sjecanja, u sredistu je zanimanja odnos kolektivnih sjecanja i kolektivnih identiteta (Olick i sur., 2011b). Uloga sjecanja u izgradnji identiteta i osjecaja pripadnosti stoga je opci topos socioloske teorije. Identitet se, kao relacijski koncept, uspostavlja u odnosu na ono sto je zapamceno. Jasno je da na taj nacin neke proslosti bivaju zapamcene, a neke zaboravljene. Kao sto je rekao Renan, pamcenje i zaborav ovise jedno o drugome (Renan, 1990, str. 8-22). U procesu selektivnog usvajanja proslosti iz perspektive sadasnjosti naglasenije su politicke od kulturnih dimenzija kolektivnih sjecanja. Na taj nacin u centar zanimanja sociologa i ostalih istrazivaca dospijeva pojmovlje "izumljivanja tradicije" (invented tradition, Hobsbawm i Ranger, 1983), "zamisljene zajednice" (imagined communities, B. Anderson, 2006) te instrumentalizacije i revizije proslosti. Osim brojnih veza kolektivnih sjecanja i politike, upravo je podrucje borbe nad stvaranjem znacenja u drustvenoj (kulturnoj) areni odreðenoj odnosima moci srz razumijevanja kolektivnih sjecanja i politike sjecanja.

Pa iako je na polju politike sjecanja (the politics of memory) cesto prenaglasena instrumentalisticka dimenzija strateske manipulativne proizvodnje sjecanja, treba imati na umu da su cisti instrumentalisticki pristupi u politici sjecanja jednostrani te zavaravaju. Politika sjecanja u svojim konceptualizacijama ima i vrlo vaznu kulturnu dimenziju (Schwartz, 2011, str. 243) jer se odvija unutar bojnoga polja memorije (Bauman, 2008), koje je polje kulture.

Stoga se unutar pristupa prezentizma razlikuju instrumentalisticka i znacenjska dimenzija sjecanja (meaning dimension of collective memory, Olick i Robins, 1998, str. 128). Instrumentalisticka dimenzija vidi sjecanje kao polje manipulacije prosloscu za sadasnje ciljeve, a znacenjska dimenzija govori o selektivnom sjecanju kao neizbjeznoj posljedici nasih interpretacija proslosti smjestenih unutar sociokulturnih okvira sadasnjosti. Koncept "izumljivanja tradicije", koji su skovali Hobsbawm i Ranger (1983), te Bodnarova studija o sluzbenim i vernakularnim sjecanjima u Americi (1992), paradigmatski su primjer instrumentalistickoga prezentizma. Ti su pristupi ideoloski motivirani te se u pravilu ne odnose na sjecanja koja njeguju manjine ni na sjecanja koja nastaju na individualnoj razini. Primjeri znacenjske dimenzije sjecanja jesu Halbwacshova djela, koja sjecanja postavljaju u sociokulturne okvire (Halbwachs, 1992), te Mannheimova djela o "drustvenoj biti generacije", koja sugeriraju da su generacije, osim starosnom strukturom, u bitnom odreðene pripadnistvom specificnoj iskustvenopovijesnoj i kulturnoj zajednici koju vezu zajednicka uvjerenja, vrijednosti i prozivljena zivotna iskustva (Mannheim, 2013b, str. 276-320). Halbwachsova i Mannheimova teorija na taj nacin pokazuju da je dimenzija sociokulturne situiranosti vazan i neizostavan aspekt politike sjecanja, a koji izostaje iz cistih instrumentalistickih pristupa. Najjasniji izraz viseslojnosti politike sjecanja sazet je u clanku Olicka i Levyja, "Collective Memory and Cultural Constraints: Holocaust Myth and Rationality in German Politics" (1998), gdje autori na primjeru djelovanja i izjava politickih lidera pokazuju na koje nacine kolektivna sjecanja na holokaust ogranicavaju i oblikuju suvremenija djelovanja i izjave u njemackoj politici. Veza izmeðu zapamcene proslosti i konstruirane sadasnjosti jest ponavljajuce, no isto tako mijenjajuce, ogranicenje, kao i ponovno pregovaranje u vremenu - a ne samo strateski utjecaj na sadasnjost (Olick i Levy, 1998). Olick i Levy, postavljajuci konceptualna razlikovanja mitskih i racionalnih ogranicenja holokausta na kasnija vremena u Njemackoj, objasnjavaju njemacki nagli prijelaz s antisemitizma na filosemitizam, zatim njemacko inzistiranje na dobrim meðudrzavnim odnosima s Izraelom 1950-ih i 1960-ih te diskurzivno odmicanje suvremene njemacke politike od uloge pocinitelja, odnosno izrazavanje u trecem licu o razdoblju Hitlera i nacionalsocijalizma (Olick i Levy, 1998, str. 925-931). To pokazuje da su ogranicenja holokausta kao referentnog okvira samorazumijevanja (ali i nacina kako Njemacku vide Drugi) postavljena na bojno polje memorije, na kojem mitske i racionalne predodzbe o proslosti ponekad djeluju zajedno, a ponekad se natjecu - no vazno je uvidjeti da one ne stoje samo kao breme nad sadasnjoscu ili kao ideoloski utjecaj, nego te predodzbe oblikuju individualne i kolektivne identitete te utjecu na njihovu daljnju transformaciju. Zato autori zakljucuju da "Njemacka nije talac tabua koji proizlaze iz strahota Auschwitza, vec je 'talac' mijenjajucih oblika kolektivnoga sjecanja, sto Njemackoj politickoj kulturi daje njezin jedinstveni karakter" (Olick i Levy, 1998, str. 934).

Povjesnicar kulture A. Confino upozorava da, unatoc dalekoseznim utjecajima koje politika sjecanja moze ponuditi u objasnjenjima proslosti i sadasnjosti, a cega je zasigurno primjer clanak Olicka i Levyja, u nekim drugim analizama povijesti i kolektivnih sjecanja prenaglasavanje cistih instrumentalistickih dimenzija u politici sjecanja moze biti vrlo opasno. Kritizirajuci studiju sjecanja The Vichy Syndrome Henryja Roussoa, Confino naglasava da Rousso narativno slijedi tugu nakon Osloboðenja, zatim represiju 1950-ih i 1960-ih godina, 1968. godinu kao drustvenu prekretnicu, filmove The Sorrow and the Pity (1971) i Shoah (1985) te zidovsku opsesiju Vichyjem i holokaustom. Iako to svakako jesu vazni povijesni nara- tivi i sjecanja, treba se zapitati - cija su to sjecanja? (Confino, 1997, str. 1393-1394). Vidljivo je da su ta sjecanja konstruirali francuski politicari i intelektualci: Charles de Gaulle, Komunisticka partija, redatelj Shoaha Claude Lanzmann, clanovi Zastupnickoga doma. Iako knjiga iznosi vrlo vazne manifestacije francuskoga sjecanja, ta su sjecanja ogranicena svojom uskom usmjerenoscu na politiku sjecanja (Confino, 1997, str. 1394). Odnosno, Rousso proucava samo ona sjecanja stvorena "odozgo", a ignorira konstrukciju svih drugih sjecanja te veze tih sjecanja sa svakodnevnim iskustvom. Zbog toga se Vichy Syndrome, kao studija sjecanja odozgo, ne moze smatrati, iako na to pretendira, studijom kolektivnoga sjecanja. U sferi koja je odmaknuta od politicke, u privatnoj sferi obitelji i prijatelja, treba pretpostaviti da postoje vrlo razlicite interpretacije povijesti i sjecanja.

Jednu od najplodnijih konceptualnih dihotomija za jasniju konceptualizaciju i bolje razumijevanje aspekata kolektivnih sjecanja iznosi T. Snyder razlikovanjem kolektivnih nacionalnih sjecanja i masovnih individualnih sjecanja8 (Snyder, 2002, str. 39-59). S obzirom na to da su kolektivna sjecanja politicki vazna na nacine koje potpuno ne razumijemo, potrebno je nastaviti objasnjavati kako se mijenjaju osobna sjecanja, a kako se mijenjaju nacionalna sjecanja - koja cesto bivaju nasilno ponovno uspostavljena (osobito nakon ratova) (Mueller, 2002, str. 2). Snyder govori da kolektivna ili nacionalna sjecanja postavljaju drustveni okvir kroz koji nacionalno osvijesteni pojedinci mogu organizirati svoju povijest, dok se masovna individualna sjecanja odnose na sjecanja na dogaðaje koje su pojedinci zaista prozivjeli (Snyder, 2002, str. 39). Te dvije forme sjecanja uvijek utjecu jedna na drugu (osobito nacionalna sjecanja mogu utjecati na masovna individualna sjecanja) te se ponekad preklapaju, ponekad se znatno razlikuju ili se meðusobno natjecu (Snyder, 2002). No vazno je da ocrtavanje njihovih konceptualnih distinkcija omogucuje teoreticarima sjecanja objasnjenje nijansiranih razlika izmeðu politickih, socioloskih i povijesnih perspektiva o sjecanju. T. Snyder govori da su masovna individualna sjecanja zivotne sudbine pojedinaca koji su stradali i patili, dok su kolektivna nacionalna sjecanja sudbine mrtvih u kojima oni postaju brojke, cinjenice i dogaðaji koji sluze da ojacaju i legitimiraju nacionalnu proslost i povijest (Snyder, 2002, str. 50). Svojevrsna napetost izmeðu ponekad nedovoljno konceptualiziranih individualnih i kolektivnih sjecanja utjece na napetosti izmeðu raznih pristupa u studijima kolektivnih sjecanja, najsnaznije ocrtanih u spomenutom isticanju instrumentalistickih, a zanemarivanju znacenjskih dimenzija sjecanja, te u zanemarivanju interpretacijskih i recepcijskih narativa sjecanja.

KONCEPTUALIZACIJA SOCIOLOSKIH DIMENZIJA KOLEKTIVNIH SJECANJA

Nakon uvida u povijesni razvoj te nakon sire razradbe teorijskih i pojmovnih dimenzija kolektivnih sjecanja, u trecem, zavrsnom, dijelu iznosi se definicija kolektivnih sjecanja kojoj je cilj pruziti konceptualna objasnjenja najvaznijih socioloskih i srodnih dimenzija kolektivnih sjecanja.

Predlozena definicija oslanja se na teorijske pretpostavke raznih drustvenih istrazivaca: sociologa Jeffreyja Olicka (Olick, 1999; Olick i sur., 2011b), lingvisticke antropologinje Brigittine French (2012) te povjesnicara kulture Alona Confina (1997). Iz dijelova njihovih definicija izdvojene su i objasnjene one socioloski najistaknutije dimenzije kolektivnih sjecanja, a to su identitet, zajednica, nacija i moc.

Kolektivna su sjecanja dinamicke i promjenjive strukture znacenja o proslosti te su bitno povezana s izgradnjom kolektivnih identiteta, zajednice i nacije (Olick, 1999; Olick i sur., 2011b). Kao dinamicke i promjenjive strukture, kolektivna sjecanja oblikuju se kroz lece drustvenih i politickih faktora u sadasnjosti (French, 2012). Oblikovana kroz prizmu sadasnjih zbivanja, kolektivna sjecanja uvijek se ostvaruju meðu drustvenim akterima koji zauzimaju polozaje na tzv. drustvenom bojnom polju memorije. Meðu drustvenim akterima, politicke elite zadobivaju dominantnu ulogu nad konstrukcijom znacenja o sjecanjima i povijesnim dogaðajima (Confino, 1997).

Prva naglasena socioloska dimenzija kolektivnih sjecanja jest odnos kolektivnih sjecanja i identiteta. Za razumijevanje samoga koncepta kolektivnih sjecanja vazno je primijetiti da su sjecanja dinamicki i mijenjajuci procesi u kojima proslost djeluje na sadasnjost, ali i sadasnjost djeluje na interpretacije proslosti. Isticanjem naravi sjecanja kao promjenjivih struktura znacenja koje su cesto odgovor na drustvene i politicke faktore u sadasnjosti (Olick i sur., 2011b; French, 2012), Olick i French naglasavaju i ulogu sjecanja u izgradnji kolektivnih identiteta, koju Olick i izravno istice. Jos je Halbwachs isticao da se sjecanja uokviruju u sadasnjosti jednako koliko i u proslosti te da su zbog toga sjecanja promjenjiva radije nego konstantna (Halbwachs, 1992). Ovu je Halbwachsovu formulaciju Olick sazeo tvrdnjom da su kolektivna sjecanja aktivan proces stvaranja smisla tijekom vremena u kojem proslost postaje filter za razumijevanje sadasnjosti (Olick, 1999, str. 341). Stoga kazemo da se kolektivna sjecanja oblikuju kroz lece sadasnjosti, a njihovi sadrzaji i znacenja bitno ovise upravo o tekucim drustvenim i politickim faktorima (French, 2012). Pojavljivala se ona kao politicki ili drustveno motivirana, kroz kolektivna sjecanja drustvene grupe daju smisao svojim vlastitim zivotima, odnosno svojoj proslosti i sadasnjosti, indi- vidualnoj i kolektivnoj. Zbog toga se u sociologiji kolektivna sjecanja najvise dovode u vezu s konstrukcijom individualnih i kolektivnih identiteta te se ta dva koncepta (sjecanja, identitet) ne mogu sagledavati odvojeno jedan od drugoga.

Dinamicka konstrukcija kolektivnih sjecanja u sadasnjosti, koju i Olick i French naglasavaju, podrazumijeva i bitnu ulogu sjecanja u izgradnji zajednice i nacije. Za bolje objasnjenje uloge sjecanja u izgradnji zajednice i nacije bit ce upotrijebljeni vec spomenuti koncepti "zamisljene zajednice" B. Andersona (2006) i "izumljivanja tradicije" E. Hobsbawma i T. Rangera (1983). Postavljanjem pitanja kako se sjecanja ponasaju na razini grupe ili zajednice moze se uvidjeti da upravo zajednicka sjecanja koja dijelimo omogucuju koheziju grupe i stvaranje grupnog identiteta, odnosno omogucuju sam nastanak zajednice. Zajednica se ne moze konstituirati bez mogucnosti dopiranja do vlastite proslosti kao ni bez mogucnosti dijeljenja te proslosti s drugim pripadnicima zajednice. B. Anderson, koji je osmislio sintagmu "zamisljene zajednice" u svojoj studiji nacije i nacionalizma, govori da nacije upravo tako dopiru do svojih clanova - kroz zajednicke, dijeljene price. Zbog toga je nacija za Andersona paradigmatski primjer "zamisljene zajednice", jer se meðu pripadnicima nacije konstruira osjecaj nacionalnoga zajednistva, unatoc cinjenici sto se vecina pripadnika nacije nikada nece susresti. No upravo taj moment konstrukcije nacije postaje glavni kriterij za razlikovanje jedne nacije od druge (Anderson, 2006). A kako bi se nacija uopce mogla ostvariti kao "zamisljena zajednica", potrebno je i "izumiti tradiciju". Izraz "izumljivanje tradicije" skovao je povjesnicar E. Hobsbawm kako bi upozorio da je prostor i vrijeme potrebno ispuniti sadrzajem, kolektivnim sjecanjima i drugim simbolima te ih ponavljati, kako bi se nacija utemeljila kao neupitan pojam i sadrzaj. Zato stvaranje nacije ide ruku pod ruku sa stvaranjem nacionalne tradicije (Hobsbawm i Ranger, 1983).

Bez obzira na to sto se Andersonov pristup, kao i Hobsbawmov i Rangerov, smjestaju u instrumentalisticke pristupe kolektivnih sjecanja i politike sjecanja, njihovi pristupi imaju snaznu eksplikativnu dimenziju u objasnjenju veza izmeðu sjecanja, zajednice i nacije. Sjecanja grupa, kao i nacionalna sjecanja, te konstrukcija zajednice i nacije bitne su socioloske dimenzije sjecanja. Isticanje njihovih veza i meðuodnosa osnovica je razumijevanja povijesnoga, socioloskoga i strukturnoga nastanka i razvoja nacija, kao i razumijevanja njihovih povijesti.

Drugi dio ponuðene definicije kolektivnih sjecanja naglasava da je kljuc razumijevanja kolektivnih sjecanja nerazdvajanje narativa sjecanja u njihovu tumacenju. Stoga A. Confino istice potrebu osvjestenja nastajanja kolektivnih sje- canja na raznim razinama drustva te njihovo koegzistiranje kroz interpretacije mnogih drustvenih aktera koji zauzimaju hijerarhijske polozaje u drustvu te na taj nacin utjecu na stvaranje sjecanja (Confino, 1997; French, 2012; Kansteiner, 2002). Teorijski uvid da drustveni akteri sudjeluju na razne nacine u konstrukciji kolektivnih sjecanja, sto ukljucuje i odnose moci, vrlo je vazan socioloski aspekt za istrazivanje kolektivnih sjecanja. Odnosno, sjecanje je uvijek uronjeno u slozene politicke i klasne odnose moci te uvijek pojedine grupe odreðuju sto treba zapamtiti (ili zaboraviti), tko treba zapamtiti i u koju svrhu (Confino, 1997, str. 1393; Gillis, 1994). Na tom tragu B. MacDonald upozorava da se konceptom kolektivnih sjecanja moze objasniti na koji nacin "proslost postaje resurs u borbama koje se vode u sadasnjosti" (MacDonald, 2002, str. 133-134).

Treba naglasiti da, iako politicke elite pokusavaju zadobiti dominantnu ulogu u definiranju povijesnih dogaðaja i sjecanja - one su zapravo tek jedna grupa na bojnom polju memorije (Bauman, 2008). Kolektivna sjecanja stalno se osporavaju i mijenjaju kroz rad povijesti i rad sjecanja (Confino i Fritzche, 2002). Dobar primjer rada sjecanja jesu studije koje upucuju na vazne promjene u reputacijama poznatih povijesnih licnosti, primjerice Georgea Washingtona, Abrahama Lincolna i Kristofa Kolumba.9 Istrazivanja o povijesnim reputacijama upucuju i na nuznost kombiniranja kvantitativnih i kvalitativnih istrazivackih metoda u svrhu dobivanja potpunih uvida u raznolika sjecanja. Kako bi se istrazilo misljenje politickih elita, ili kako bi se zadobio uvid u trenutacna nalicja nacionalnih sjecanja, te kako bi se istrazila misljenja ostalih drustvenih aktera o reputacijama povijesnih licnosti, poduzimaju se viseslojna longitudinalna istrazivanja koja obuhvacaju analize udzbenickoga i medijskoga diskursa, zatim uporabu metode ankete ili primjenu metode dubinskih intervjua koja omogucuje sagledavanje struktura i dubinskih sadrzaja sjecanja raznih pojedinaca.

ZAKLJUCAK

U radu je iznesena teorijska i pojmovna konceptualizacija kolektivnih sjecanja. Kroz sagledavanje povijesnog razvoja kolektivnih sjecanja te kroz sire i uze odreðenje pojma kolektivnih sjecanja naposljetku su operacionalizirane najvaznije socioloske i srodne dimenzije toga koncepta.

U prilog konstruiranju identiteta kao najvaznije socioloske dimenzije kolektivnih sjecanja teoreticar sjecanja i egiptolog Jan Assmann pise: "Ako smo mi sami ono sto pamtimo, tada su price koje mozemo o sebi ispricati velik dio onoga sto jesmo" (Assmann, 1997, str. 14). Odnosno, sjecanja zadobivaju odlucujucu ulogu u oblikovanju nasih individualnih i ko- lektivnih zivota. Ona su kohezivni element izmeðu proslosti, sadasnjosti i buducnosti. Zbog toga koncept kolektivnih sjecanja ne podrazumijeva samo nacine reprezentacije proslih dogaðaja (pretezito proizvedene od strane politickih elita) nego kao jednako vazne kolektivna sjecanja podrazumijevaju utjecaj i integraciju povijesnih dogaðaja i sjecanja u prakse nasih individualnih zivota.

Potrebno je istaknuti i da se kolektivna sjecanja istodobno predstavljaju ("politika sjecanja"), osporavaju ("ratovanje sjecanjem") i prihvacaju ("kultura sjecanja", J. Assmann, 2011) te se svi ti procesi prozimaju i mijenjaju na bojnom polju memorije (Bauman, 2008).

Pazljiva konceptualizacija i operacionalizacija kolektivnih sjecanja sociologiji i srodnim drustvenim znanostima nudi vrlo plodna teorijska i istrazivacka polazista i pretpostavke. Pojmovi identiteta, zajednice, nacije i moci u kontekstu kolektivnih sjecanja izrazavaju neka od svojih najvaznijih suvremenih teorijskih i metodoloskih znacenja. Preduvjet istrazivanja kolektivnih sjecanja jest shvacanje sjecanja kao tekucega i mijenjajucega procesa, kao podrucja borbe i polja sukobljavanja. Svijest o supostojanju razlicitih sjecanja i povijesnih narativa u kojima sudjeluju mnogi drustveni akteri te mogucnost pazljiva i kritickoga sagledavanja njihovih promjena i meðuodnosa, polazisni je pristup case study istrazivanjima kolektivnih sjecanja, kao i solidan pokusaj dopiranja do slozene povijesne zbilje.

Footnote

BILJESKE

1 Najznacajniji pomak u skupljanju, prezentaciji, organiziranju i evaluaciji radova koje razumijevamo pod "rubrikom kolektivnog sjecanja" priredili su Olick, Vinitzky-Seroussi i Levy (2011a) u zborniku The Collective Memory Reader, Oxford University Press. Takoðer pogledati zbornike koje su priredili Jan-Werner Mueller (2002), Memory & Power in Post-War Europe: Studies in the Presence of the Past. Cambridge University Press; te Erll i Nunning (2008), The Cultural Memory Studies: An International and Interdisciplinary Handbook. Berlin, New York: Walter de Gruyter.

2 Studiji kolektivnih sjecanja danas su na razne nacine isprepleteni s poljima suocavanja s proslosti (veze sjecanja, pravde i legitimiteta), politike povijesti (veze politika sjecanja i politike povijesti) te teorijama identiteta, nacije i etniciteta. Zbog tematskih ogranicenja rada nece se ulaziti u objasnjenja nijansiranih razlika meðu tim podrucjima i teorijama s kolektivnim sjecanjima.

3 Teorije i pristupi o kolektivnim sjecanjima koje iznosi M. Halbwachs razmatraju se u nastavku rada.

4 U svrhu ovog rada primarno se rabi termin "kolektivnih sjecanja" (u mnozini), dok termin "drustvenih sjecanja" u operacionalizaciji pojma u ovom radu nosi isto znacenje kao termin "kolektivna sjecanja". Neki od prethodno navedenih termina u radu rabe se s ciljem isticanja specificnih aspekata sjecanja i s ciljem razgranicenja i suptilnog imenovanja pojmovlja unutar koncepta "kolektivnih sjecanja".

5 U radu je potrebno upozoriti na terminoloske slicnosti i razlike izmeðu pojmova narativ, diskurs i reprezentacija. Navedeni pojmovi u odnosu na kolektivna sjecanja imaju preklapajuca znacenja, no vazno je odrzati i njihova izvorna znacenjska razlikovanja. Narativ je u najjednostavnijem smislu prica ili ureðeni slijed dogaðaja, no najvaznija je funkcija narativa da stvara referentne okvire za razumijevanje nacina na koje se drustveni red konstruira. Narativi su vrlo vazni i za stvaranje identiteta i samoodreðenja (Barker, 2004, str. 131). Kada govorimo o kolektivnim sjecanjima, govorimo o razlicitim narativima sjecanja i razlicitim narativima o proslosti. Diskurs se ponekad rabi u preklapajucem znacenju s narativom, pa govorimo o diskursima o proslosti i o diskurzivnim okvirima unutar kojih sjecanja nastaju. Diskurs, Foucaultovim rjecnikom, regulira ono sto treba biti receno pod odreðenim drustvenim i kulturnim okolnostima te tko moze govoriti, gdje i kada. Osim sto odreðuje znacenja, diskurs je povezan i s djelovanjem moci (Barker, 2004, str. 54), a odnosi moci najizrazeniji su aspekt kolektivnih sjecanja. Govorimo i o nacinima reprezentiranja sjecanja. Reprezentacije stvaraju one mape znacenja koje su konstitutivne za kulturu i istrazivanje kulture koje je uvijek bilo povezano s istrazivanjem procesa reprezentacije. Reprezentacija, kao i diskurs, nije nevina refleksija, nego je povezana s pitanjima moci kroz proces selekcije i organiziranja, koji su neizbjezan dio stvaranja reprezentacija i stvaranja sjecanja (Barker, 2004, str. 177).

6 Povjesnicari se bave odnosom povijesti i kolektivnih sjecanja primarno se fokusirajuci na njihove epistemoloske veze (Cubitt, 2007; Ankersmit, 2001; Hutton, 1993). I dok jedni sagledavaju povijest i sjecanja kao potpuno drugacije pojmove (uobicajeno je sjecanje inferioran pojam), drugi ih sagledavaju kao nastavljajuce jedno na drugo. Primjerice, R. G. Collingwood ostro se zalaze za razlikovanje povijesti i sjecanja, govoreci da je "povijest forma organiziranog i inferencijalnog znanja, dok je sjecanje potpuno neorganizirano, neutemeljeno i neprovjerljivo" (Collingwood, 2005 [1946], str. 8). S druge strane, u vremenu legitimiranja koncepta kolektivnih sjecanja na polju povijesti neki od najvaznijih radova jesu History as an Art of Memory povjesnicara Patricka H. Huttona (1993) te knjiga izraelskoga povjesnicara Yosefa Yerushalmija Zakhor: Jewish History and Jewish Memory (1996 [1982]).

7 Za opsirnije objasnjenje razlika izmeðu individualistickih i kolektivistickih koncepcija kolektivnih sjecanja pogledati u: Vuckovic Juros (2010), Kako nastaju kolektivna sjecanja: promisljanja o interakcionistickom modelu kolektivnih sjecanja. Revija za sociologiju, 40(1), 79-101.

8 T. Snyder ocrtava razlike izmeðu navedena dva tipa sjecanja na primjeru poljsko-ukrajinskoga graðanskog rata (1943.-1947.), gdje se susrecemo s masovnim individualnim sjecanjima velikoga broja Poljaka i Ukrajinaca, a gdje obje nacionalnosti smatraju da su bile nevine zrtve, a ovi Drugi agresori u meðusobnom sukobu. Kao primjer kolektivnoga nacionalnog sjecanja Snyder istice odnos Litavaca prema Vilniusu, koji je Poljska vratila Litvi 1939. god. Naime, graðani Litve taj su grad uvijek promatrali kao simbol svoje nacionalne kul- ture te borbe za nezavisnost. Iako se izmeðu Poljaka i Litavaca nisu vodile krvave bitke, i premda su Litavci tada cinili tek 6% populacije Vilniusa, povratak Vilniusa Litvi ostao je usjecen u kolektivnim sjecanjima Litavaca kao pravedan povratak (Snyder, 2002, str. 39-59).

9 Pogledati clanke Schwartz, B. (1991), Social Change and Collective Memory: The Democratization of George Washington. American Sociological Review, 56, 221-236; Schwartz, B. (1996), Memory as a Cultural System: Abraham Lincoln in World War II. American Sociological Review, 61, 908-927; Schuman, H., Schwartz, B. i D'Arcy, H. (2005), Elite Revisionists and Popular Beliefs: Christopher Columbus, Hero or Villain? Public Opinion Quarterly, 69, 2-29.

References

LITERATURA

Anderson, B. R. O'G. (2006). Imagined communities: Reflections on the origin and spread of nationalism. Rev. ed. London, New York: Verso.

Ankersmit, F. R. (2001). Historical representation. Stanford, California: Stanford University Press.

Assmann, J. (1997). Moses the Egyptian: The memory of Egypt in western monotheism. Cambridge, MA: Harvard University Press.

Assmann, J. (2011). Communicative and cultural memory. U P. Meusberger (Ur.), Cultural memories. The geographical point of view (str. 15-29). Springer: Klaus Tschira Stifung.

Barker, C. (2004). The sage dictionary of cultural studies. Sage Publication: London, Thousand Oaks, New Delhi. doi:10.4135/97814 46221280

Bartlett, F. C. (1932). Remembering: A study in experimental and social psychology. Cambridge, UK: Cambridge University Press.

Bauman, Z. (2008). Categorial murder, or the legacy of the twentieth century and how to remember it. U Z. Bauman, Does ethics have a chance in a world of consumers? (str. 78-109). London: Harvard University Press.

Berger, P. L. i Luckmann, T. (1967). The social construction of reality: A treatise in the sociology of knowledge. Garden City, NY: Doubleday.

Bloch, M. (1925). Mémoire collective, tradition, et coutume: a propos dans livre. Revue de Synthèse Historique, 40, 73-83.

Bodnar, J. E. (1992). Remaking America. Public memory, commemoration and patriotism in the twentieth century. Princeton, New Jersey: Princeton University Press.

Bourdieu, P. (1984). Distinction: A social critique of the judgement of taste. Cambridge, Massachusetts: Harvard University Press.

Brubaker, R. (1996). Nationalism reframed: Nationhood and the national question in the new Europe. Cambridge: Cambridge University Press. doi:10.1017/CBO9780511558764

Brubaker, R. (2004). Ethnicity without groups. Boston, MA: Harvard College. doi:10.1017/cbo9780511489235.004

Brubaker, R. i Cooper F. (2000). Beyond identity. Theory and Society, 29(1), 1-47. doi:10.1007/s11186-015-9259-2.

Burke, P. (2006). Sto je kulturalna povijest? Zagreb: Antibarbarus.

Collingwood, R. G. [1946] (2005). The idea of history. Revised edition. Oxford i New York: Oxford University Press.

Confino, A. (1997). Collective memory and cultural history: Problems of method. The American Historical Review, 102(5), 1386-1403. doi:10. 1093/ahr/120.4.1611

Confino, A. i Fritzche, P. (2002). The work of memory: New directions in the study of German society and culture. Urbana: University of Illinois Press.

Connerton, P. (1989). How societies remember. Themes in the social sciences. New York: Cambridge University Press. doi:10.1017/cbo978051 1628061

Crane, S. A. (1997). Writing the individual back into collective memory. The American Historical Review, 102(5), 1372-1385. doi:10.1093/ahr/ 120.4.1611

Cubitt, G. (2007). History and memory. Manchester: Manchester University Press.

Erll, A. i Nünning, A. (Ur.) (2008). Cultural memory studies: An international and interdisciplinary handbook. Berlin New York: Walter de Gruyter.

French, B. M. (2012). The semiotics of collective memories. Annual Review of Anthropology, 41(1), 337-353. doi:10.1146/annurev-anthro102214-014226

Gillis, J. R. (1994). Memory and identity: The history of a relationship. U J. R. Gillis (Ur.), Commemorations: The politics of national identity (str. 3-24). Princeton: Princeton University Press.

Glowsky, D., Ellermann, H., Kromeier, K. i Andorfer, V. (2008). A global collective memory? Results from a quantitative pilot study. Comparativ, 2, 99-115.

Halbwachs, M. [1925] (1952). Les cadres sociaux de la mémoire. Paris, France: Presses Universitaires de France.

Halbwachs, M. (1992). On collective memory. The heritage of sociology. Chicago, IL: University of Chicago Press.

Hobsbawm, E. J. i Ranger, T. O. (1983). The invention of tradition. Past and present publications. Cambridge, New York: Cambridge University Press.

Hunt, L. (1989). The new cultural history. Berkley, CA: University of California Press. doi:10.1525/california/9780520064287.001.0001

Hutton, P. H. (1993). History as an art of memory. Hanover i London: University Press of New England.

Irwin-Zarecka, I. (1994). Frames of remembrance: The dynamics of collective memory. New Brunswick, NJ: Transaction Publishers.

Jameson, F. (1998). The cultural turn. Selected writings on the postmodern 1983-1998. London, New York: Verso.

Jenkins, K. (2008). Promisljanje historije. Zagreb: Srednja Europa.

Judt, T. (2005). Postwar: A history of Europe since 1945. New York: Penguin Books.

Kammen, M. (1995). Review of frames of remembrance: The dynamics of collective memory. Historical Theory, 34(3), 245-261. doi:10.1111/ hith.10762

Kansteiner, W. (2002). Finding meaning in memory: A methodological critique of collective memory studies. History and Theory, 41(2), 179-197. doi:10.1111/hith.10762

Liu, J. H. (2005). Social representations of events and people in world history across 12 cultures. Journal of Cross-Cultural Psychology, 36(2), 171-191. doi:10.1177/0022022104272900

MacDonald, B. (2002). Balkan Holocausts?: Serbian and Croatian victimcentred propaganda and the war in Yugoslavia. New approaches to conflict analysis. Manchester, New York: Manchester University Press.

Mannheim, K. [1952] (2013a). The problem of a sociology of knowledge. U P. Kecskemeti (Ur.), Essays on the sociology of knowledge (str. 134-190). London: Routledge and Kegan Paul.

Mannheim, K. [1952] (2013b). The problem of generations. U P. Kecskemeti (Ur.), Essays on the sociology of knowledge (str. 276-320). London: Routledge and Kegan Paul.

Mead, G. H. (1932). The philosophy of the present. La Salle, IL: Open Court.

Merton, R. K. (1973). The sociology of science. Theoretical and empirical investigations. Chicago i London: University of Chicago Press.

Mueller, J.-W. (2002). Introduction: The power of memory, the memory of power and the power over memory. U J.-W. Mueller (Ur.), Memory and power in post-war Europe. Studies in the presence of the past (str. 1-39). Cambridge: Cambridge University Press. doi:10.1017/cbo 9780511491580.001

Nora, P. (1996). Realms of memory (3 Vols.). New York: Columbia University Press.

Olick, J. K. (1999). Collective memory: The two cultures. Sociological Theory, 17(3), 333-348. doi:10.1111/0735-2751.00083

Olick, J. K. (2007). The politics of regret: On collective memory and historical responsibility. London: Routledge.

Olick, J. K. i Levy, D. (1998). Collective memory and cultural constraint: Holocaust myth and rationality in German politics. American Sociological Review, 62(6), 921-936. doi:10.2307/2657347

Olick, J. K. i Robbins, J. (1998). Social memory studies: From "collective memory" to the historical sociology of mnemonic practices. Annual Reviews Sociological, 24, 105-140. doi:10.1146/annurev.soc.24.1.105

Olick, J. K., Vinitzky-Seroussi, V. i Levy, D. (Ur.) (2011a). The collective memory reader. Oxford i New York: Oxford University Press.

Olick, J. K., Vinitzky-Seroussi, V. i Levy, D. (2011b). Introduction. U J. K. Olick, V. Vinitzky-Seroussi i D. Levy (Ur.), The collective memory reader (str. 3-63). Oxford i New York: Oxford University Press.

Renan, E. (1990). What is a nation? U H. K. Bhabha (Ur.), Nation and narration (str. 8-22). London: Routledge.

Sabrow, M., Jessen, R. i Grosse Kracht, K. (2003). Zeitgeschichte als Streitgeschichte. Grosse Kontroversen seit 1945. München: C. H. Beck Verlag.

Schuman, H., Schwartz, B. i D'Arcy, H. (2005). Elite revisionists and popular beliefs: Christopher Columbus, hero or villain? Public Opinion Quarterly, 69(1), 2-29. doi:10.1093/poq/nfi001

Schwartz, B. (1991). Social change and collective memory: The democratization of George Washington. American Sociological Review, 56(2), 221-236. doi:10.2307/2095781

Schwartz, B. (1996). Introduction: The expanding past. Qualitative Sociology, 19(3), 275-282. doi:10.1007/BF02393272

Schwartz, B. (2011). From Abraham Lincoln and the forge of American memory. U J. K. Olick, V. Vinitzky-Seroussi i D. Levy (Ur.), The collective memory reader (str. 242-249). Oxford i New York: Oxford University Press.

Snyder, T. (2002). Memory of sovereignty and sovereignty over memory: Poland, Lithuania and Ukraine, 1939-1999. U J.-W. Mueller (Ur.), Memory and power in post-war Europe. Studies in the presence of the past (str. 39-59). Cambridge: Cambridge University Press. doi:10.1017/ cbo9780511491580.002

Swidler, A. i Arditi, J. (1994). The new sociology of knowledge. Annual Review of Sociology, 20, 305-329. doi:10.1146/annurev.so.20.080 194.001513

Vuckovic Juros, T. (2010). Kako nastaju kolektivna sjecanja: promisljanja o interakcionistickom modelu kolektivnih sjecanja. Revija za sociologiju, 40(1), 79-101. doi:10.5613/rzs

Yerushalmi, Y. H. (1996). Zakhor: Jewish history and Jewish memory. Seattle, WA: University of Washington Press.

Young, J. E. (1993). The texture of memory: Holocaust memorials and meaning. New Haven: Yale University Press.

Zerubavel, E. (1996). Social memories: Steps to a sociology of the past. Qualitative Sociology, 19(3), 283-300. doi:10.1007/BF02393273

Zerubavel, E. (2003). Time maps: Collective memory and the social shape of the past. Chicago, IL: University of Chicago Press. doi:10.7208/chicago/ 9780226924908.001.0001