Content area
Abstract
U ovom radu bavimo se teorijskim, stilskim, komparativnim i hermeneutičkim istraživanjem vizuelnih elemementa u prozi srpskog postmodernizma i neoavangarde. Pod vizuelnim elementima podrazumevamo ovom prilikom: slike, ilustracije, karikature, embleme, kolaže i fotomontaže. Cilj istraživanja je upućivanje na specifičan odnos između teksta i slike u višemedijskoj postmodernoj i neoavangardnoj prozi: odnos koji nije mimetičan, kao što je to slučaj sa formom klasične slikovnice, već metaforički, alegorijski, simbolički, ironijski ili dekonstruktivni. Istraživanje je panoramsko i temelji se na korpusu književnih radova sledećih autora: Vladana Radovanovića, Save Damjanova, Vojislava Despotova i Milorada Pavića.
U uvodnom delu rada preciznije obrazlažemo pojmove „vizuelnog elementa“, „proze“ (u neoavangardnom i postmodernom kontekstu), odnosno šta tačno podrazumevamo pod stilskim odrednicama „neoavangarda“ i „postmodernizam“. U kontekstu savremene eksperimentalne književnosti, tradicionalna genološka određenja poput „proze“ ili „poezije“ nisu dovoljna da obuhvate različite međužanrovske i višemedijske pojave poput grafotekstualne književnosti, te prozu i pseudoprozu definišemo kao književne tekstove izražene narativne strukture čiji odnos sa vizuelnim elementima nije isključivo samoreferentni. Slična problematika postoji i u slučaju termina „neoavangarda“ i „postmoderna“ usled raznolikosti tumačenja ovih stilskih formacija u relevantnoj literaturi. U ovom radu se stoga odlučujemo za zajedničku upotrebu ovih termina, upućujući time ne samo na već dokumentovane pojave prožimanja neoavangarde i postmoderne u srpskoj književnosti („Mlada srpska proza“), već i na njihovo zajedničko poreklo u eksperimentalnim postupcima starije manirističke književnosti (srednji vek, renesansa, barok). Govoreći o vizuelnim elementima u prozi, skrećemo pažnju na tendenciju književnog teksta da, pod uticajem vizuelnih elemenata u višemedijskom odnosu, poprima osobine ergodičke, odnosno nelinearno čitljive književnosti.
Deo istraživanja posvećen stvaralaštvu Vladana Radovanovića počinje osvrtom na teorijsku strukturu njegovog manifesta-studije Vokovizuel. Pri interpretaciji ovog dela u ključu poetike avangardnog manifesta, izvlačimo zaključke da je Vokovizuel delo sa manifestnim odlikama koje se prepliću sa metodologijom naučno utemeljene, radikalno progresivne književne teorije. Značajna osobenost Vokovizuela je i metateorijski aspekt ovog dela, putem kojeg Radovanović ističe nedoslednosti u aktuelnom sistemu književne genološke klasifikacije. Takve su nedoslednosti jedan od glavnih uzroka, prema autoru, zašto višemedijskoj književnosti nije posvećena ozbiljnija pažnja u književnoteorijskim razmatranjima glavnog toka. Naučni postupak u Vokovizuelu pre svega je usmeren na definisanje tzv. „vokovizuelnog“, naročitog vida umetnosti u kojoj su tekstualni i vizuelni medijum podjednako zastupljeni. U radu se stoga bavimo ispitivanjem i preispitivanjem Radovanovićevih ideja o ovom predloženom teorijskom određenju, razmatrajući pritom da li se, prema Radovanovićevim teorijskim upustvima, „vokovizuelno“ može smatrati književnošću ili ne. U ovom delu rada pažnja je posvećena i ispitivanju Radovanovićevog specifičnog naučnog aparata, pojmovnika, metodologije, kao i njegovih shvatanja moderne i klasične umetničke estetike i semiotike. Naposletku komentarišemo i dopunjujemo Radovanovićev pregled višemedijske tradicije evropske književnosti od antičke do srednjevekovne književnosti.
U drugom delu celine o stvaralaštvu Vladana Radovanovića bavimo se teorijskim i istorijskim određenjem njegovih najznačajnijih vokovizuelnih dela: grafičke poeme Pustolina i konceptualističkog projekta Poliedar. Modernističke uzore Pustoline pronalazimo u poznom stvaralaštvu Stefana Malarmea, odnosno u njegovoj eksperimentalnoj vizuelnoj poemi Bacanje kocke i nedovršenom ergodičkom projektu Knjiga. U vizuelnoj strukturi Pustoline pronalazimo elemente koji ovo delo povezuju sa ranijom tradicijom višemedijske književnosti (figuralnu poeziju i baroknu lavirintsku pesmu), kao i unikatno avangardističke postupke poput nelinearne sintaksičke tipografije, vizuelnog „kvarenja“ tekstualnog materijala, kao i osobenosti knjige-objekta (providan papir, papir sa otvorima, stranice koje se otvaraju kao svitak). U slučaju Poliedra, tumačili smo vizuelno-ergodičke osobine dela.
Sledeći odeljak istraživanja posvećen je istraživanju emblema kao višemedijskog oblika u kojem tekst i slika zajednički oblikuju značenje. Nakon osvrta na ovakvu višemedijsku strukturu baroknog emblema, iznosimo pretpostavku da emblem poseduje poetičke osobenosti postmodernog otvorenog dela, imajući u vidu visok nivo aluzivnosti, metaforičnosti i različitih interpretacija koje pruža emblemski višemedijalni oblik. U književnosti srpske postmoderne i neoavangarde, strukturu emblema i emblemske knjige najviše je oponašao, ironizovao i rekontekstualizovao Sava Damjanov u svojim radovima „Index citatnosti“ (u okviru knjige Istorija kao apokrif) i Itika Jeropolitika@VUK. „Index citatnosti“ sadrži nekoliko desetina višemedijalnih struktura koje su zapravo postmoderna redakcija klasične forme baroknog emblema. Tumačeći poreklo, a potom i značenje vizuelnih elemenata prisutnih na tim post-emblemima, zapažamo da poseduju visok nivo citatnosti i upućivanja ka drugim književnim i umetničkim delima, kao i da mnogi od njih potiču iz evropske ezoterijske i alhemičarske tradicije, sa kojim je Damjanov i u ostalim svojim delima održavao kontakt. Itiku Jeropolitiku@VUK tumačimo kao hipertekstualni nastavak barokne emblemske zbirke Itika Jeropolitika. U bližem čitanju i vizuelnom tumačenju pojedinačnih emblema izvornog izdanja otkrivamo Damjanovljeve načine parodiranja, komentarisanja, dopisivanja, ironizovanja, dekonstruisanja i rekontekstualizovanja originalnih vizuelnih materijala u postmodernom i neoavangardnom ključu.





