Fiktivni brakovi sklapaju se radi ostvarivanja ciljeva nevezanih uz zasnivanje zivotne zajednice bracnih drugova. Buduci da se danas najcesce spominju fiktivni brakovi sklopljeni radi stjecanja dozvole boravka i/ili drzavljanstva, u radu je provedena analiza postojecih pravnih rjesenja sadrzanih u domacem Zakonu o strancima. Meðutim, svaki je brak koji nije sklopljen s ciljem ostvarivanja zivotne zajednice, neovisno o specificnoj fraudoloznoj namjeri nupturijenata, u istoj mjeri nepozeljan. S obzirom na nepostojanje adekvatnog pravnog rjesenja u obiteljskom zakonodavstvu ponudit ce se konkretan prijedlog de lege ferenda radi sprjecavanja i sankcioniranja svih fiktivnih brakova na osnovi obiteljskog zakonodavstva, imajuci u vidu nekoliko uspjesnih i neuspjesnih inozemnih pravnih rjesenja, kao i nepobitnu tvrdnju da je pravo na brak ljudsko pravo, koje moze trpjeti tek manja ogranicenja.
Kljucne rijeci: brak, fiktivni brakovi, brakovi iz racuna, bracna smetnja, pretpostavke za valjanost braka
FICTIVE MARRIAGES
The purpose of fictive marriages has nothing to do with the establishment of a life union of two spouses. Fictive marriages are usually mentioned nowadays because of the fraudulent intention of the spouses to enter into a marriage purely for immigration purposes. Thus, in this paper the author analyses the legal solutions of the domestic Aliens Act. Fictive marriages are generally undesirable, independently of the fraudulent intention of specific spouses. However, there is no adequate legal solution in the applicable Family Act. Thus, the author will offer a concrete de lege ferenda proposal to prevent and to punish all fictive marriages under the family legislation, bearing in mind, on the one hand, some successful and unsuccessful foreign legal solutions, and on the other, the indisputable assertion that the right to marry is a human right, which can suffer only minimal restrictions.
Keywords: marriage, fictive marriages, sham marriages, impediment to marriage, requirements for a valid marriage
1. UVOD
Ucestale reforme hrvatskog obiteljskog zakonodavstva nisu utjecale na definiciju braka, koja se odrzala istovjetnom u svim zakonskim tekstovima.1 To jasno ukazuje na pravni kontinuitet u teorijskom shvacanju osnovnih obiljezja bracnog prava.
Clanak 12. sadasnjeg Obiteljskog zakona, bas kao i ranije stilizacije, glasi: "brak je zakonom ureðena zivotna zajednica zene i muskarca". Isto tako, u prvom stavku cl. 13. i dalje stoji norma iz ranijih zakona kojom se propisuje da se "brak sklapa suglasnom izjavom zene i muskarca u graðanskom ili vjerskom obliku".
Dva osnovna obiljezja braka proizlaze iz ovih zakonskih odredaba: nacelo pristanka na brak slobodnom odlukom zene i muskarca te zasnivanje zivotne zajednice bracnih drugova. M. Alincic je ta obiljezja, zajedno uz monogamnost i trajnost (sto ne znaci i nemogucnost raskida) braka, nazivala "strukturalnim elementima braka".2 Drugim rijecima, bracni drugovi mogu slobodno ostvariti svoju zivotnu zajednicu na nacin koji zele, ako pritom postuju postojece strukturalne elemente, koji odrazavaju tipicnost instituta braka.
U ovom ce se radu razmotriti posljedice svjesnog iskljucivanja barem jed - nog od strukturalnih elemenata braka te nastojati ponuditi adekvatna pravna rjesenja. Preciznije, odlucilo se analizirati fenomen fiktivnih brakova, buduci da ta drustveno nepozeljna pojava plijeni sve vise pozornosti inozemne, ali i domace javnosti. 3 Fiktivni su brakovi sve aktualnije pitanje jer se najcesce u praksi sklapaju radi olaksanog stjecanja dozvola boravka ili drzavljanstva. Naime, sklapanjem braka jedan nupturijent cesto ostvaruje odreðenu materijalnu korist, jer drugom nupturijentu omogucuje ishoðenje dozvole boravka i/ili stjecanja drzavljanstva na mnogo jednostavniji nacin negoli onim redovitim. Upravo ta uzajamna korist, koju oba subjekta ostvaruju, obiljezava takve brakove. To i jest razlog sto se u praksi cesto nazivaju brakovima iz koristi ili brakovima iz racuna.
Fiktivnim brakovima nedostaje minimalno jedan od strukturalnih elemenata braka, a pritom se misli na zasnivanje zivotne zajednice cjelokupnih osobnosti bracnih drugova. Napose, rijec je o brakovima sklopljenima radi ostvarivanja nekih drugih ciljeva, koji nemaju veze sa zivotnom zajednicom, a koji se ne bi (ili bi se teze) postigli bez bracnog statusa. Buduci da nevjesta i zenik ne zele zasnovati zivotnu zajednicu, prima facie, moglo bi se tvrditi da nedostaje i strukturalni element pristanka na brak slobodnom voljom; no, u nastavku ce se objasniti zasto to nije u potpunosti ispravno tvrditi. Meðutim, moguce je da pokraj strukturalnog elementa zasnivanja zivotne zajednice cjelokupnih osobnosti bracnih drugova, fiktivnim brakovima nedostaje jos jedan strukturalni element, odnosno monogamnost. Nerijetko su osobe, koje na fraudolozan nacin pokusavaju ostvariti odreðena prava na temelju (novog) bracnog statusa, osobito kad je u pitanju ostvarivanje prava na boravak i/ili posljedicno na drzavljanstvo, vec u braku. U nastavku ce se analizirati koja su primjenjiva pravna rjesenja pojavi li se takva situacija. Preciznije, konstatirat ce se kako je u biti, uzme li se u obzir lex lata obiteljsko zakonodavstvo, moguce (neizravno i uzgredno) boriti se protiv tih nepozeljnih fenomena iskljucivo pozivajuci se na nedostatak elementa monogamnosti.
Fiktivni brakovi nisu nepoznanica u recentnoj povijesti obiteljskoga prava. U proslosti ih je sankcionirao Osnovni zakon o braku iz 1946. 4 ; docim se u kasnijem Zakonu o braku i porodicnim odnosima SRH iz 1978. vise nisu spominjali, kao, uostalom, ni u recentnijem obiteljskom zakonodavstvu. No, sama cinjenica da su nekoc bili sankcionirani, pa zatim vise nisu, ne znaci nuzno da je rijec o zastarjelom drustvenom problemu. Nasuprot, drzi se da je danas mnogo aktualniji negoli prije dvadeset ili trideset godina.
Drustvo je u konstantnoj transformaciji. Odreðena pravna postignuca u pogledu zastite slabijih osoba uklonila su opasnost zloporabe instituta braka u te svrhe. Mnogi bi se primjeri mogli navesti. Meðu inima, brakovi su se sklapali radi jamcenja slabijim subjektima, u proslosti ponajprije zenama, boljih materijalnih uvjeta u slucaju smrti ili nemogucnosti privreðivanja "glave" obitelji. Nadalje, cest razlog sklapanja fiktivnih brakova bio je stjecanje bracnog statusa djece, osobito prije izjednacavanja statusa djece roðene u i izvan braka. Stovise, s obzirom na odreðena patrijarhalna obiljezja drustva, bracni je status davao odreðeni ugled, svojevrstan drustveni legitimitet. Biti u braku bilo je pozeljnije negoli biti samac.
Postojali su u proslosti (ali jos i danas postoje) razlozi nevezani uz ostvarivanje socijalnih prava ili ugleda i casti, vec uz stjecanje imovinske koristi.5 Pa su tako ljudi cesto pronalazili "poriv" za sklapanje fiktivnih brakova u fraudoloznom stjecanju odreðenih stvarnopravnih pogodnosti, nasljednopravnih interesa ili - premda je to cesce u nekim inozemnim sustavima - uzivanja odreðenih poreznih prednosti.6
Odreðene zadovoljene ljudske potrebe, ponajprije one koje ulaze u kategoriju socijalnih prava, zamijenjene su drugima, novim potrebama, za ostvarivanje kojih se danas ponovno iskoristavaju pogodnosti bracnog statusa. Moglo bi se zakljuciti da pojava fiktivnih brakova fluktuira u vremenu primjereno drustvenim "potrebama", odnosno lakseg ili tezeg ostvarivanja odreðenih prava mimo postojanja bracnog statusa.
U nekom povijesnom smislu tesko je, gledajuci u proslost, dati negativnu konotaciju svim tim "skrivenim namjerama". Ipak, drzi se bitnim istaknuti da iz perspektive obiteljskopravne znanosti valja zastititi bit i specificnosti instituta braka od bilo koje nepozeljne situacije koja predstavlja devijaciju od onih temeljnih strukturalnih elemenata.
Trenutacno se u javnosti govori iskljucivo o brakovima iz koristi, i to samo onih sklopljenih radi stjecanja dozvole boravka ili drzavljanstva. To jos dodatno suzava polje interesa drustva, koje je usredotoceno, kad su u pitanju brakovi iz koristi, gotovo iskljucivo na odnos stranac - drzavljanin ili ilegalni stranac - legalni stranac. Meðutim, potrebno je sustavno moci prepoznati i sankcionirati, ako ne unaprijed sprijeciti, sve fiktivne brakove, i to na osnovi obiteljskoga, prije negoli upravnog ili kaznenog, prava.7 Nesporno je da se, primjereno cilju koji se fiktivnim brakom zeli postici, moze pojaviti potreba i za upravnopravnim ili cak kaznenopravnim sankcioniranjem tih nezakonitih radnji, sto je trenutacno i jedino moguce u hrvatskom pravnom sustavu, i to samo u odreðenim slucajevima. Meðutim, nedostaje osnovno obiteljskopravno ureðenje tog problema, a upravo je to potaknulo ovo istrazivanje. Naime, kroz analizu postojecih pravnih rjesenja nastojat ce se ponuditi prijedlog de lege ferenda.
Pravna rjesenja koja ce se predloziti u radu, a koja teze sprjecavanju i sankcioniranju svih fiktivnih brakova na osnovi obiteljskog prava, promisljena su imajuci u vidu nekoliko uspjesnih i neuspjesnih inozemnih pravnih rjesenja, kao i nepobitnu tvrdnju da je pravo na brak ljudsko pravo, koje moze trpjeti tek manja ogranicenja.8
2. FIKTIVNI BRAKOVI U hRVATsKOm pRAVNOm sUsTAVU
Fiktivni brakovi nisu predmet ureðenja u domacem obiteljskom pravu. Meðutim, to ne znaci da je taj fenomen nepoznat hrvatskom zakonodavcu. Zakon o strancima u dijelu kojim ureðuje boravak stranaca izricito spominje brakove iz koristi.9
Zapravo ne cudi sto je domaci zakonodavac postavio kao prioritet suzbijanje tih brakova iz koristi. Intervencija bilo koje drzave, pa tako i Republike Hrvatske, promptnija je kad je u pitanju zastita nacionalnih interesa, u ovom specificnom slucaju kontrole legalnog migracijskog protoka, negoli u reguli ranju odreðenih pitanja koja bi mogla biti relevantna iskljucivo u kontekstu ureðenja obiteljskopravnih odnosa meðu pojedincima. Poglavito se misli na situacije iz ranije spomenutih primjera gdje pogodnost cini ostvarivanje odreðenih stvarnih i/ili nasljednih prava.
No, zadovoljenje iskljucivo sankcioniranjem brakova sklopljenih radi ostvarivanja dozvole boravka i/ili drzavljanstva moglo bi dovesti do fragmentarnog i nepotpunog ureðenja materije. Fragmentarnog jer se na taj nacin ureðuje samo jedan od mogucih oblika fiktivnih brakova, onaj radi nezakonitog stjecanja dozvole boravka, a posljedicno mozebitnog stjecanja drzavljanstva. Nepotpunog jer se na taj nacin normiraju iskljucivo upravnopravne posljedice takvog braka. U konacnici to moze dovesti do neucinkovite primjene prava.
Hrvatski Zakon o strancima svrstava strance u dvije kategorije. Jednu kategoriju cine stranci koji su ujedno i graðani Europske unije, odnosno drzavljani neke druge drzave clanice.10 U drugu se pak kategoriju svrstavaju svi ostali stranci, koji dolaze iz trecih zemalja (ekstra EU). Razlika u reguliranju ulaska, kretanja i boravka jednih ili drugih stranaca nije rezultat diskriminacije, vec prava svih graðana Unije na slobodu kretanja i boravka, koja proizlazi iz primarnog prava Europske unije.11 Ostali stranci nisu graðani Unije, stoga za njih vrijede razlicita pravila, koja odrazavaju slobodu odabira imigracijske politike svake pojedinacne drzave clanice, imajuci takoðer u vidu zastitu sigurnosti unutarnjeg prostora Unije. S time u vezi, podsjeca se da iz drzavljanstva bilo koje drzave clanice Unije proizlazi, kao posljedicni status, graðanstvo Unije.12 Neovisno o nacionalnim pravilima (strozim ili blazim) glede stjecanja dozvole boravka ili drzavljanstva, posljedicno stranac ekstra EU stjece citav niz prava na cijelom teritoriju Unije. Ta se prava ostvaruju mnogo lakse ako je stranac clan obitelji drugog stranca koji legalno boravi na teritoriju EU-a, ili pak graðanina Unije. Napose, pravo na spajanje obitelji, koje pociva na temeljnom pravu na jedinstvo obitelji, povlascuje clanove obitelji pri ulasku u zemlju u kojoj se nalazi bracni drug ili drugi clan obitelji s kojim se zele ponovno spojiti.
Pravo na spajanje obitelji, propisano cl. 55. Zakona o strancima, zahtijevalo bi prilicno opseznu analizu, koju nije moguce provesti u ovom kontekstu. No, za potrebe ovog rada dostatno je zakljuciti da biti neciji clan obitelji, ili u ovom slucaju neciji bracni drug, znatno olaksava ostvarivanje prava na bo - ravak, a zatim i na drzavljanstvo. Kad se promisli o tome da mnogi drzavljani tzv. "trecih" zemalja, vecinom iz manje sretnih i mirnih krajeva svijeta, zele uci i slobodno se kretati Unijom, shvaca se opasnost zloporabe prava na spajanje obitelji. Stoga je jasno da stjecanje laznog bracnog statusa, kao preduvjet uzivanja prava na spajanje obitelji, predstavlja realnu i konkretnu prijetnju.13
Domaci je zakonodavac svjestan takve prijetnje. Na to ukazuje ponajprije clanak 1., stavak 4. Zakona o strancima, koji nudi vrlo opsezan popis akata Europske unije s kojima su odredbe domaceg zakona usklaðene. Meðu inima spominju se Rezolucija Vijeca 97/C 382/01 od 4. prosinca 1997. o mjerama koje se trebaju prihvatiti kako bi se suzbili brakovi iz racuna, kao i osnovni pravni akti sekundarnog prava Europske unije koji su relevantni u ovom kontekstu.14 Zanemari li se to da je domaci zakonodavac takve brakove nazvao "iz koristi", a ne "iz racuna", nesporno je da je nastojao uzeti u obzir upute sadrzane u Rezoluciji.
Clanak 57., stavak 1., ponajprije, vrlo jasno propisuje da se privremeni boravak u svrhu spajanja obitelji nece odobriti ako je brak sklopljen iz koristi. Zatim, u drugom stavku, stoji da "brakom iz koristi, u smislu ovog Zakona, smatra se brak koji je sklopljen radi izbjegavanja uvjeta koji su potrebni za ulazak i boravak stranca".
Nadalje, u stavku 3., zakonodavac nudi prilicno iscrpan popis okolnosti koje bi mogle ukazivati na to da je brak sklopljen iz koristi. A to su: 1) kad bracni drugovi ne odrzavaju bracnu zajednicu; 2) kad bracni drugovi ne izvrsavaju obveze koje proizlaze iz braka; 3) kad se bracni drugovi nisu upoznali prije sklapanja braka; 4) kad bracni drugovi ne daju dosljedne osobne podatke; 5) kad bracni drugovi ne govore jezik koji oboje razumiju; 6) ako su za sklapanje braka dana materijalna sredstva, osim ako je rijec o mirazu, ukoliko supruznici dolaze iz krajeva u kojima se regulira davanje miraza; 7) ako postoje dokazi ranijih brakova iz koristi sklopljenih od strane doticnih u Republici Hrvatskoj ili inozemstvu.
Na kraju, stavak 4. propisuje da se clanak 57. na odgovarajuci nacin primjenjuje na izvanbracne zajednice te u slucaju odobrenja stalnog boravka stranaca.
U slucaju da se primjenom cl. 57. utvrdi postojanje braka iz koristi, osim odbijanja dozvole, Zakon o strancima clankom 105. propisuje odgovarajucu sankciju: izricanje rjesenja o protjerivanju (stavak 1., tocka 4.).
Usporedi li se sadrzaj clanka 57. s europskom Rezolucijom iz 1997., razvidno je da se hrvatski zakonodavac potrudio uskladiti materiju. Napose, pozitivno je to sto je zakonodavac predvidio odgovarajucu upravnopravnu sankciju. Osim toga, korisno je imati izricito nabrojene okolnosti koje bi mogle ukazivati na to da je rijec o braku iz koristi. Meðutim, kao sto se vec isticalo, prema misljenju autorice, iz vise razloga ova bi materija trebala biti predmetom i obiteljskopravnog ureðenja.
Prije svega, definicija iz drugog stavka primjenjiva je iskljucivo na potrebe ureðenja ulaska i boravka stranaca. Zacijelo bi bilo korisnije imati sveobuhvatnu definiciju fiktivnih brakova u Obiteljskom zakonu. Mogucnost prepoznavanja fiktivnih brakova iskljucivo u kontekstu imigracije ogranicava potencijalno polje primjene odredaba. Ono bi bilo sire, ako bi navedeno pitanje bilo ureðeno Obiteljskim zakonom.
Navika hrvatskog zakonodavca visestrukog definiranja istog pravnog pojma neminovno dovodi do fragmentarnosti pravnih rjesenja. Nije prvi put da obiteljskopravni odnos dobiva svoju specificnu definiciju u drugom zakonu.15 Takav nomotehnicki pristup pospjesuje pravnu nesigurnost: brakovi iz koristi, rectius, fiktivni brakovi trebaju biti predmetom normiranja Obiteljskog zakona.
Zakon o strancima trebao bi biti horizontalno usklaðen s obiteljskim zakonodavstvom i crpiti definiciju i ureðenje tog pitanja prilikom odlucivanja o izdavanju dozvole boravka iz obiteljskog zakonodavstva. Drugim rijecima, obiteljsko zakonodavstvo je ono koje bi trebalo postaviti discrimen izmeðu stvarnih i laznih brakova, i to ne samo s ciljem izricanja obiteljskopravnih sankcija, vec svih ostalih sankcija (upravnih i kaznenih). Dopustanjem da svaki zakon ponudi svoju definiciju laznih brakova tesko se ostvaruje ona ranije spomenuta koherentnost pravnog sustava, ciji bi konacni cilj trebao biti kaznjavanje drustveno nepozeljnih, ali i nezakonitih postupanja pojedinaca.
Drugi razlog zabrinutosti zbog postojeceg pravnog ureðenja odnosi se na pitanje pouzdanosti utvrðivanja postojanja okolnosti iz stavka 3. clanka 57. Zakona o strancima. Neke od nabrojenih okolnosti prilicno jasno mogu dokazati postojanje braka iz koristi, kao sto su primjerice cinjenica da se bracni drugovi ne poznaju ili da ne govore jedan zajednicki jezik, da ne poznaju uzajamne osnovne podatke ili pak da su za sklapanje braka dana materijalna sredstva. Takve okolnosti lako se prepoznaju i mimo poznavanja obiteljskog prava. Meðutim, neke druge okolnosti kao sto su nedostatak kohabitacije ili neizvrsavanje obveza koje proizlaze iz braka mogu, ali ne moraju, ukazivati na brak iz koristi. Affectio maritalis moze itekako postojati iako dvije osobe neko vrijeme zive odvojeno, primjerice ako ih poslovne karijere vode u razlicite gradove. Nadalje, postavlja se pitanje koji su to konkretni kriteriji za utvrðivanje toga izvrsavaju li se obveze koje proizlaze iz braka. Misli li se pritom na osobna prava i duznosti iz cl. 30., 31., 32. i 33. Obiteljskoga zakona? Bez bilo kakve intencije umanjivanja kvalifikacija policijskih sluzbenika, postavlja se pitanje jesu li sluzbenici, pozvani utvrðivati je li odreðeni brak sklopljen iz koristi ili nije, dovoljno upoznati s obiteljskopravnim zakonodavstvom. S obzirom na sirok opseg zadaca na koje su pozvani policijski sluzbenici, ne bi ni bilo ispravno od njih ocekivati poznavanje dinamike obiteljskopravnih odnosa. Stoga, nije tesko zakljuciti da mogu nastati propusti - onda kada policijski sluzbenici ne primijete da nema realne zivotne zajednice, iako neki banalni objektivni pokazatelji upucuju na suprotnu konstataciju. Misli se primjerice na slucaj kada bracni drugovi "konstruiraju" izgled doma tako da drze osobne stvari na istom mjestu kako bi izgledalo da ondje zive zajedno, premda u trenutku kontrole nisu zateceni zajedno. Moze se takoðer dogoditi i suprotan scenarij, u slucaju da policijski sluzbenici, prilikom utvrðivanja kohabitacije ili okolnosti "izvrsavanja obveza koje proizlaze iz braka", ishitreno zakljuce da je odreðeni brak iz koristi i onda kada nije. Sto u tim slucajevima? Na koji nacin bracni drugovi, koji tvrde da su istinski povezani (affectio maritalis), mogu stititi svoju bracnu zajednicu? Prema clanku 108. Zakona o strancima, protjerani bracni drug moze pokrenuti upravni spor kojim ce se protiviti rjesenju o protjerivanju, i to na nacin da ce traziti da se utvrdi "autenticnost" njegova braka. Ali, lex lata, taj brak prema obiteljskom pravu postoji i valjan je. Stovise, brak bi postojao i bio valjan cak u onom prvom spomenutom slucaju, tj. kad bi prema Zakonu o strancima bilo nedvojbeno da je iz koristi. To dovodi do apsurda da ce se stranca, koji je postupio protivno Zakonu o strancima, deportirati, dok ce njegov brak i dalje proizvoditi ucinke prema obiteljskom zakonodavstvu.
U svjetlu tih obeshrabrujucih zakljucaka ne doima li se clanak 57. Zakona o strancima lex imperfecta u odnosu na obiteljskopravne posljedice razotkrivanja takvog braka?
Odgovor na to pitanje dovodi do zakljucka da je nuzno reformirati obiteljsko zakonodavstvo. Potrebno je uvesti pravna rjesenja radi suzbijanja fiktivnih brakova koja bi djelovala preventivno i represivno u borbi protiv takvih zloporaba instituta braka. Preventivno bi maticar imao ovlasti utvrðivati one okolnosti spomenute u clanku 57. Zakona o strancima. Uostalom, dostatno je istaknuti da je Rezolucija iz 1997. u proucenim pravnim poredcima, primjerice u talijanskom, njemackom i francuskom, implementirana u razne graðanske zakonike, a ne u njihove pojedinacne zakone o strancima. Buduci da bi bilo previse ambiciozno ocekivati da se takve nepostene namjere uvijek mogu otkriti unaprijed, sud bi djelovao represivno, s obzirom na to da bi bio pozvan odlucivati o valjanosti takvog braka u bracnom sporu ponistaja braka. Osim toga, kad bi za to postojale osnove, nadlezna bi tijela dodatno izricala i odgovarajuce upravnopravne i/ili kaznenopravne mjere.
Posljednja okolnost navedena u trecem stavku clanka 57. Zakona o strancima doima se prilicno nejasnom, odnosno tesko dokazivom. Jasno je da zakonodavac zeli upozoriti na moguci recidivizam u sklapanju brakova iz koristi. No, koji bi bili konkretni pokazatelji? Jedino oni potvrðeni stranim presudama o ponistaju takvih brakova ili inozemnim zapisnicima maticara koji su odbili vjencati par ili koji su pak o svojim sumnjama obavijestili javnog tuzitelja.16 Suprotno tomu, tesko je zamisliti koji bi to mogli biti pokazatelji u tuzemnoj praksi. To bi mogla biti jedino evidencija o ranijem odbijanju izdavanja dozvole boravka ili o ranijem rjesenju o protjerivanju. No, dolazi se ponovno do nesklada: Kako bi uopce taj subjekt mogao pokusati ponovno sklopiti brak u Hrvatskoj ako raniji brak jos uvijek traje, s obzirom da u hrvatskom obiteljskom pravu nema osnove za njegov ponistaj? Takav brak u domacem pravnom sustavu moze prestati jedino razvodom ako to sami (fiktivni) bracni drugovi zatraze jer su u meðuvremenu postigli nezakoniti cilj. No, u tom slucaju, gdje bi bio dokaz o zloporabi braka?
Na kraju, nuzno je kratko se osvrnuti na posljednji stavak clanka 57. Zakona o strancima. Tom odredbom zakonodavac upozorava na mogucu zloporabu izvanbracnih zajednica u svrhu ostvarivanja prava na ulazak i boravak, a to uvijek pozivajuci se na pravo spajanja obitelji. Misljenje je autorice da je prepoznavanje fiktivnih izvanbracnih zajednica doista slozeno i prilicno tesko s obzirom na cinjenicu da u hrvatskom obiteljskom pravu ne postoji formalni okvir koji bi jasno ocrtavao obiljezja takvih obiteljskih zajednica, kako u proslosti tako ni u najnovijem obiteljskom zakonu.
U slucaju sumnje u izvanbracnu zajednicu iz koristi jos se vise istice potre - ba poznavanja biti osnovnih obiljezja izvanbracnih zajednica u obiteljskom pravu, koje takoðer karakterizira onaj tipican cilj zasnivanja zivotne zajednice cjelokupnih osobnosti izvanbracnih drugova. Tesko je u praksi utvrditi koje izvanbracne zajednice u stvarnosti zadovoljavaju zadanim kriterijima. Prepoznati, pak, koje od njih su lazne doima se doista malo vjerojatnim.
Zloporaba instituta braka nerijetko biljezi i kaznenopravne posljedice. Valja odmah spomenuti Glavu XVIII. Kaznenog zakona (Kaznena djela protiv braka, obitelji i djece).17 Napose, misli se na clanke 167., 168. i 169., koji sankcioniraju dvobracnost, omogucavanje sklapanja nedozvoljenog braka i sklapanje prisilnog braka. Meðutim, citirane norme nisu primjenjive u slucaju sklapanja braka iz koristi. Osobito, s obzirom na (ne)postojece ureðenje fiktivnih brakova, clanak 168., koji se odnosi na omogucavanje sklapanja nedozvoljenog braka, nije primjenjiv. Razlog tomu jest da se u tom clanku izricito govori o ovlastenoj osobi (maticar) koja omogucuje sklapanje braka iako je svjesna da nisu ispunjene pretpostavke za postojanje i valjanost braka. Clanak nije primjenjiv jer de facto obiteljski zakonodavac ne prepoznaje opasnost sklapanja fiktivnih brakova. Meðutim, i onda kad bi se to promijenilo, smatramo da bi odredba clanka 168. bila od marginalne relevantnosti. Naime, drzimo malo vjerojatnim da maticar sudjeluje u sirem kriminalnom planu, gdje svjesno omogucuje sklapanje fiktivnih brakova. U svakom slucaju takve bi situacije sankcionirao clanak 168. tek onda kad bi se reformirale pretpostavke za sklapanje braka u obiteljskom zakonodavstvu. Ono sto nedostaje u Glavi XVIII. Kaznenog zakona je odredba analogna onoj za prisilne brakove, koja bi kaznjavala nevjestu i zenika pri namjeri sklapanja braka iz koristi. Uostalom, nije tesko zamisliti najcesci scenarij sklapanja brakova iz koristi: nevjesta i zenik daju lazni iskaz maticaru, koji trenutacno nema instrumente za sprjecavanje sklapanja takvog braka ako zadovoljavaju drugim pretpostavkama. U drugim drzavama poput Spanjolske i Francuske, gdje postoji svijest o opasnosti brakova iz koristi, maticari imaju pravo voditi odvojene razgovore s nevjestom i zenikom te eventualno djelovati preventivno u sprjecavanju sklapanja takvih nepozeljnih brakova.18
Ipak, u iscekivanju tih promjena de lege ferenda, postoji de lege lata rjesenje koje se moze koristiti u ovim slucajevima. Konkretno, misli se na clanak 326. Kaznenog zakona, uveden posljednjim izmjenama.19
Prema stavku 1. clanka 326. "tko iz koristoljublja omoguci ili pomogne drugoj osobi nedozvoljeno uci, izici, kretati se ili boraviti u Republici Hrvatskoj ili drugoj drzavi clanici Europske unije ili potpisnici Sengenskog sporazuma, kaznit ce se kaznom zatvora od sest mjeseci do pet godina."
S obzirom na kratko vrijeme primjene te norme nije pronaðena praksa koja bi upucivala na to kvalificira li se na taj nacin i ponasanje pojedinca koji sklapanjem braka omogucuje strancu ulazak ili boravak u Republici Hrvatskoj ili drugoj drzavi. Tek sto se pomisli na motiv koristoljublja i poveze se s onom okolnosti iz Rezolucije (i hrvatskog zakona o strancima) glede davanja materijalnih sredstava za sklapanje braka, jasno je da se clanak 326., stavak 1. moze primjenjivati i u slucaju sklapanja braka iz koristi.20 No, i tu se postavlja isto pitanje kao i prije: Ne bi li bilo oportuno utvrðivati ovo kazneno djelo na temelju obiteljskopravnog ureðenja fiktivnih brakova? Uostalom, kazneni zakonodavac u Glavi XVIII. Zakona jasno ukazuje na to da se ravna prema Obiteljskom zakonu te da ne nudi svoje definicije obiteljskopravnih instituta.
Na samom kraju drzi se oportunim objasniti zasto se u kontekstu brakova iz koristi cesto govorilo o stjecanju dozvole ulaska i boravka te stjecanja drzavljanstva, a da se pritom nije nijednom spomenuo Zakon o hrvatskom drzavljanstvu.21 Zakon o hrvatskom drzavljanstvu, za razliku od mnogih inozemnih zakona, primjerice talijanskog, ne predviða automatizam stjecanja drzavljan stva na temelju bracnog statusa.22 Zakljucilo bi se da je u hrvatskom pravnom poretku ogranicena opasnost hitrog stjecanja drzavljanstva na temelju bracnog statusa. Ipak, valja upozoriti da clanak 10. Zakona o hrvatskom drzavljanstvu znatno olaksava stjecanje hrvatskog drzavljanstva priroðenjem bracnim drugovima hrvatskih drzavljana, kojima je odobren stalni boravak.23 Pozivanje na dozvolu boravka vraca pitanje zakonu o strancima, pa se jos jednom naglasava kako ne bi bilo zgorega sustavno regulirati materiju u obiteljskom zakonodavstvu radije nego u Zakonu o strancima.
3. Shvacanje fiktivnih brakova u obiteljSkom pravu - oSnovna obiljezja i povijeSnopravni razvoj
S ciljem pro nalazenja primjerenog rjesenja, koje bi bilo prihvatljivo u do - macem obiteljskom pravu, razmotrilo se nekoliko inozemnih pravnih sustava. Tijekom povijesne rekonstrukcije fiktivnih brakova u inozemnim pravnim porecima opazen je utjecaj kanonskog prava u reguliranju tih pojava, osobito u spanjolskom i talijanskom obiteljskom pravu. 24 Nerazrjesivost bracne zajed - nice, koja je u tim pravnim sustavima postojala duze negoli primjerice u tuzemnom, vodila je do prepoznavanja u sankcioniranju simuliranih brakova - po uzoru na kanonskopravna rjesenja - jedinog nacina, osim smrti, za razvrgnuce bracnog odnosa. Kad bi se islo u daljnju proslost, konstatiralo bi se pak da je kanonsko pravo temeljilo svoja rjesenja na rimskom pravu; a latinska izreka simulatae nuptiae nullius momenti sunt upravo to potvrðuje.25
Moze se zakljuciti da se kroz pravnu povijest proteze ideja nepozeljnosti brakova koji nisu sklopljeni s ciljem zasnivanja zivotne zajednice cjelokupnih osobnosti bracnih drugova. Meðutim, u nekim je razdobljima recentne povijesti brak nudio odreðeni drustveni legitimitet, osobito djeci koja su se raðala za vrijeme njegova trajanja, te je jamcio, u nedostatku socijalne uloge drzave, slabijim osobama sigurnost vlastite egzistencije, pa cak i zivota. Nerijetko su takvi brakovi u proslosti, poglavito tijekom drugog svjetskog rata, nazivani "humanitarnima".26
Stoga, kad se pokusalo odrediti povijesni poredbeni okvir inozemnih rjesenja te ga spojiti s domacim, naislo se na problem da je u prvom casu bilo prilicno tesko zadrzati fokus na nepozeljnosti takvih brakova. Ipak, kad su pale neke drustvene barijere, primjerice izjednacavanjem statusa djece, kao i neki oblici diskriminacije padom totalitaristickih sustava, koji su obiljezili povijest prve polovice dvadesetog stoljeca, a koji su cesto "opravdavali" u opcem mnijenju takve brakove, ostali su samo brakovi na papiru. Drugim rijecima, ostali su samo razlozi za njihovu nepozeljnost. Premda nisu svi takvi brakovi nuzno contra legem u smislu zloporabe fiktivnog statusa radi ostvarivanja odreðenih prava na protuzakonit nacin, jer su ponekad sklapani iz razloga koji ne vode ka protuzakonitom cilju, ipak, svima je zajednicko to sto se njihov cilj razlikuje od zasnivanja zivotne zajednice bracnih drugova. S obiteljskopravne perspektive svi bi takvi brakovi trebali biti drustveno nepozeljni, neovisno o dodatnoj fraudoloznoj namjeri koju nupturijenti kane ostvariti.
Uostalom, u stranoj je pravnoj literaturi posve nesporno da fiktivni brakovi mogu imati mnoge razlicite svrhe: od stjecanja odreðenog drustvenog legitimiteta, sto i nema nuzno negativnu konotaciju, preko ostvarivanja odreðenih imovinskih interesa u privatnopravnoj sferi, pa do onih fraudoloznih nakana protuzakonitog stjecanja javnopravnih pogodnosti uslijed zloporabe instituta braka.27 Cinjenica da fiktivni brakovi imaju citavu "gradaciju" primjereno ozbiljnosti namjera u laziranju bracnog odnosa, ne cini ih zato i manje nepozeljnim s aspekta obiteljskog prava. S time je u vezi B. Eisner isticao naprednost domaceg pravnog sustava, koji nije tolerirao brakove na papiru.28 Napose, clanak 46. Osnovnog zakona o braku (OZB) glasio je: "[N]istav je brak, koji nije zakljucen u cilju zajednice zivota bracnih drugova." Naime, jasno se isticalo da "po pojmu braka, kako se danas opcenito shvaca, stranke ne mogu svojom voljom iskljuciti ono, sto zakon odreðuje kao svrhu braka, kao njegov bitni sadrzaj"29; a pritom se mislilo na "utemeljenje zivotne zajednice".30
Nakon Osnovnog zakona o braku bio je na snazi Zakon o braku i porodicnim odnosima (ZBPO).31 Uslijed ustavnih promjena sedamdesetih godina proslog stoljeca obiteljskopravna materija biva delegirana republickim zakonodavcima. Premda je svaka republika i pokrajina bivse drzave imala zasebno obiteljsko zakonodavstvo, cesto su pravna rjesenja bila jako slicna. Naime, u svim tim republickim i pokrajinskim zakonima, ako se izuzme hrvatski Zakon o braku i porodicnim odnosima, i dalje je postojala odredba kojom se propi - sivala nistavost brakova koji nisu sklopljeni u cilju zajednice zivota bracnih drugova.32 Meðutim, stupanjem na snagu Zakona o braku i porodicnim odnosima SRH 1978., u hrvatskom se obiteljskom pravu gubi trag takvom razlogu nistavosti braka. Naime, u tadasnjoj se doktrini jasno isticalo da nema stvarne i konkretne potrebe za takvom odredbom. 33 Stovise, kritiziralo se takvo obi - teljskopravno rjesenje jer se smatralo da se time stiti vise neki drugi institut negoli brak.34
Za potrebe ovog istrazivanja razmotreno je stajaliste obiteljskopravne teorije kojim se na neki nacin smatralo da je to rjesenje nepozeljno jer ne stiti institut braka. Misljenje je autorice da je takav zakljucak bio odgovor na ranije interpretacije doktrine. Naime, citajuci B. Eisnera, kao i druge autore tog razdoblja, moglo bi se zakljuciti da se smatralo kako meðu bracnim drugovima postoji pravi sporazum radi neostvarivanja sadrzaja braka.35 Znaci li to da se taj drugi sporazum stitio vise od braka? Je li takav sporazum moguc? Takvo bi tumacenje predstavljalo pendant interpretaciji odredaba kojima se u graðanskom pravu reguliraju prividni (simulirani) ugovori. Naime, dovelo bi do zakljucka da simulirani pravni posao (u ovom kontekstu brak) ne ostvaruje ikakve ucinke ili da ostvaruje ucinke drugog (skrivenog) sporazuma, koji su stranke konkretno zeljele. Vjerujemo da bi upravo to mogao biti motiv ranije spomenute (i opravdane) skepse kasnije obiteljskopravne teorije.
Meðutim, autorica drzi da su danas prilike drukcije i da sankcioniranje fiktivnih brakova ne bi stetilo ocuvanju temeljnih vrijednost i sadrzaju braka, odnosno da ne bi ukazivalo na to da se vise stite neka druga prava negoli ona bracna. Ponajprije, takav bi brak danas mogao jedino biti predmet ponistaja, a ne nistavosti, s obzirom na to da ta mjera vise ne postoji u suvremenom obiteljskom pravu. Nadalje, uvoðenjem obiteljskopravnog rjesenja kojim bi se suzbijala zloporaba instituta braka, koja se danas najcesce dogaða radi fraudoloznog ostvarivanja drugih pogodnosti osobnog statusa, istinski bi se zastitio institut braka, kao i svrha njegova postojanja. Naime, mozebitna obiteljskopravna mjera suzbijanja takvih brakova ne bi nailazila vise na skepsu iz dvaju razloga. Prvo, iz razloga sto se drustvo (ponovno) nalazi u trenutku kada postoje konkretne pogodnosti koje pojedinac moze ostvariti bracnim statusom, iako je Republika Hrvatska tek nedavno postala punopravnom clanicom Unije, pa nije jednostavno prepoznati je li broj zloporaba obiteljskopravnih instituta, in primis brakova, u zemlji porastao. No, o cinjenici da se radi o realnom problemu govorilo se prilikom analize odredaba hrvatskog Zakona o strancima. Drugi je razlog sto u vrijeme jednostavnog i brzog - objektiviziranog - razvoda, kao i opce kontraktualizacije obiteljskoga prava, sigurno ne bi ova dodatna mjera cinila razliku, odnosno bila contra braka. Cilj nije ograniciti sklapanje brakova, vec obeshrabriti zlorabitelje instituta braka, kako bi brak pocivao na svim svojim strukturalnim elementima. Nije uistinu dopustivo da se iza formalnog braka kriju drustveno nepozeljne zajednice.
Nadalje, kad bi se razmatranja o paraleli izmeðu prividnih (simuliranih) ugovora i prividnih (simuliranih) brakova, o kojima se prije govorilo, transponirala u sadasnjost, valjalo bi podsjetiti da prema cl. 285. Zakona o obveznim odnosima ne nastaju nikakvi pravni ucinci u slucaju simulacije ugovora ili nastaju pravni ucinci drugog (skrivenog) ugovora.36 Meðutim, izjednaciti prividan ugovor i prividan brak doima se prilicno neosnovanim. Naime, "simulacijom" braka nastaje odnos kojim se stjece bracni status iako po svojoj prirodi isti ne postuje osnovne strukturalne elemente braka. Pekulijarnosti obiteljsko pravnih instituta, poglavito braka, takve su da nije moguce tumaciti simulaciju braku na isti nacin kao i simulaciju ugovora. Uostalom, poslije ce se spomenuti razlicite teorije o braku koje (sve zajedno) omogucavaju shvacanje tog slojevitog obiteljskopravnog instituta i koje evidentno razlikuju brak od klasicnog privatnopravnog ugovora. Stoga se smatra dostatnim istaknuti da se sama autonomija volje drukcije manifestira prilikom sklapanja ugovora ili braka. U prvom slucaju, prema misljenju autorice, ona se odnosi na ucinke sklopljenog ugovora, docim u slucaju braka autonomija predstavlja izraz volje sklapanja ili nesklapanja braka (libertas matrimonialis); nasuprot, bracni drugovi ne mogu slobodno raspolagati sadrzajem bracnog odnosa. Prije spomenuti strukturalni elementi braka obiljezavaju tipicnost tog obiteljskopravnog instituta. Nadalje, i onda kad bi se tvrdilo da postoji drugi sporazum o laziranju braka, moralo bi se razmisliti o evidentnoj cinjenici da njime bracni drugovi ne zele iskljuciti brak, vec samo iskljuciti ispunjavanje prava i obveza koji iz njega proizlaze. Stovise, upravo je stjecanje bracnog statusa njihov primarni cilj. Uostalom, tek sto se uroni u inozemnu obiteljskopravnu literaturu, razvidno je da se o tom pitanju mnogo raspravlja.37
U konacnici, sve to i jest razlog zasto se u ovom radu nije nijednom koristio izraz "simuliranje" ili "simulirani brak".
4. Fiktivni brakovi u obiteljSkom zakonodavStvu - nepoStojanje rjesenja de lege lata
U proteklim se dvama desetljecima obiteljsko zakonodavstvo cesto refor - miralo. Meðutim, nijedan od novijih obiteljskih zakona ne bavi se pitanjem fiktivnih brakova. Eventualno, jedina bi se mogucnost suzbijanja takvih nepozeljnih pojava mogla prepoznati u bracnoj smetnji postojanja ranijeg valjanog braka. Isticalo se ranije da je nerijetko subjekt koji sklapa brak iz interesa za ostvarivanje dozvole boravka i/ili drzavljanstva vec u braku s drugom osobom u zemlji podrijetla. Tad nesporno postoji bracna smetnja, ali nevezana uz fraudoloznu namjeru nupturijenata, vec koja postoji radi ocuvanja nacela monogamnosti. U svim drugim situacijama kada u fiktivan brak ulazi osoba koja nije vec u braku, nema nacina ex ante ili ex post reagirati protiv fiktivno sklopljenog braka. De lege lata, hrvatsko zakonodavstvo poznaje iskljucivo posljedice propisane Zakonom o strancima, a koje su se vec ranije spominjale. Uistinu, vazeci Obiteljski zakon clankom 14., st. 3. propisuje jedan dodatan preduvjet sklapanju braka kad su u pitanju stranci, ali postoje opravdani razlozi za dvojbu o ucinkovitosti i pravednosti te nove odredbe. No, o tomu ce biti rijec u nastavku teksta.
Razmisljajuci o mogucem pravnom rjesenju i o posljedicnom prijedlogu de lege ferenda, nezaobilazno je konstatirati da postoji vise mogucih odgovora na pitanje kako suzbiti praksu tih nepozeljnih brakova. Naime, razna obiteljskopravna rjesenja u borbi protiv zloporabe instituta braka mogu poprimiti razlicite oblike primjereno tomu koja je teorija o braku dominantna u odreðenom povijesnom trenutku i u odreðenom pravnom poretku. Uostalom, inozemni zakonodavci, premda su svi svjesni problema fiktivnih brakova, reagiraju na razlicite nacine. Primjerice, neki propisuju apsolutnu ili relativnu nistetnost, drugi, pak, ponistaj, treci generalno govore o razvrgnucu braka.38 Nadalje, neki smatraju da su fiktivni brakovi samo oni gdje postoji zajednicka fraudolozna intencija, drugi, pak, smatraju takvim i one brakove gdje se samo jedan bracni drug ponio na fraudolozan nacin, premda bi se to moglo tumaciti kao vid zablude, pa kao takvim, manom volje.39
Pravne su posljedice razlicite. Sve to ovisi u dobroj mjeri o tome kojoj se teoriji o braku dala prednost.40 Osobito se u proslosti mnogo raspravljalo o razlicitim teorijama o pravnoj prirodi braka. Premda ovaj rad ne pruza priliku podrobno analizirati sadrzaj razlicitih teorija, valja se prisjetiti da osnovna podjela vidi s jedne strane institucionalnu teoriju, a s druge strane ugovornu teoriju. Napose, M. Alincic istice da "dok institucionalno tumacenje braka pretpostavlja i vodi racuna o obvezatnim sadrzajima braka, ugovorno tumacenje trazi u ugovornom karakteru braka temelj za dispozitivnost duznosti".41 Ipak se, kako autorica navodi,"stoljetni sukob misljenja o tome je li brak u svojoj biti institucija ili ugovor, u suvremenoj pravnoj teoriji ocjenjuje (...) kao prividna alternativa". Drugim rijecima, obje teorije imaju svoje prednosti i nedostatke, a cjelokupna obiljezja braka, koja su u pravnoj povijesti proizisla iz njih, omogucila su da se u suvremenom obiteljskom pravu moze zakljuciti kako je brak "poseban i slojevit odnos" bez obzira na to prevladava li u danom povijesnom trenutku jedno ili drugo shvacanje. De facto, vaznost braka za pojedince, kao i za drustvo, "uvjetovan je isprepletenoscu svih spomenutih obiljezja".42 Uostalom, do istog je zakljucka dosla i inozemna obiteljskopravna teorija: bilo da se razmatra francusko, englesko ili njemacko tumacenje braka, nedvojbeno se u tom spletu obiljezja istice kao predominantnim elementom "zasnivanje zivotne zajednice zene i muskarca".43
O razlicitom shvacanju braka ovise takoðer moguce sankcije kad braku ne - dostaje jedno od tih obiljezja. Konkretno se u ovom slucaju misli na zivotnu zajednicu cjelokupnih osobnosti bracnih drugova. U nekim sustavima govori se o razlicitim stupnjevima nistetnosti, u drugima o razvrgnucu.44 U domacem pravnom sustavu u proslosti se govorilo o nistavosti. Naime, to je bila sankcija za prije spomenute prividno sklopljene brakove iz clanka 46. OZB-a.
U danasnjici, prema hrvatskom obiteljskom pravu, brak moze biti neposto - jeci ili nevaljan. Vecina inozemnih sustava ne poznaje nepostojeci brak: slucajevi nedostatka pretpostavki za postojanje braka sankcioniraju apsolutnom nistavosti braka.45 U proslosti se mnogo raspravljalo o razlikovanju nepostojecih brakova (pa unutar njih i tzv. "nebraka") ili jos nistavih brakova.46 Danas, vjerojatno uslijed "kontaminacije" razlicitih shvacanja braka u teoriji, te su razlike vise teorijske negoli prakticne. Napose, sto se tice uklanjanja drustveno nepozeljnih brakova, neovisno o nazivu koristenog pravnog instrumenta, moze se zakljuciti da je struktura pretpostavki za sklapanje braka vrlo slicna u vecini europskih pravnih poredaka. Sto se pak tice specificnog pitanja koje se analizira u ovom kontekstu, mnogi sustavi, meðu koje se ne ubraja hrvatski, prepoznali su nepozeljnost fiktivnih brakova i odlucili su ukloniti takve pojave. Cinjenica da je zasnivanje zivotne zajednice bracnih drugova osnovno (i univerzalno) obiljezje braka dovodi do logicnog zakljucka da brak koji nije sklopljen s tim ciljem ne smije opstati.
Spomenule su se osnovne pretpostavke za sklapanje braka. Poznato je da se one dijele u pretpostavke za postojanje i pretpostavke za valjanost braka. Nedostatak pretpostavke iz prve skupine dovodi do nepostojeceg braka; docim nedostatak pretpostavke iz druge skupine dovodi do (postojeceg, ali) nevaljanog braka.
Nesporno je da bi trebalo uvesti pravno rjesenje kojim bi se sprjecavalo nastanak fiktivnih brakova. No, postavlja se pitanje bi li takav brak bio nepostojeci ili nevaljan?
Prima facie, moglo bi se misliti da je kljucno pitanje konsenzusa. Uostalom, dobro poznata latinska izreka consensus facit nuptias nesporno upucuje na to. Posljedicno bi se zakljucilo da je fiktivni brak nepostojeci jer nedostaje consensus koji predstavlja izraz volje ostvarivanja svih onih strukturalnih elemenata unutar kojih se razvija bracni odnos. No, kako tumaciti rijec consensus? Je li rijec o formalnom rekvizitu, tj. izjavi volje ili treba ispitati stvarnu volju sklapanja braka s ciljem ostvarivanja zivotne zajednice i svih potreba (seksualne, ekonomske, materijalne, nematerijalne, afektivne), jednom rijecju, svega onoga sto se u pravnoj teoriji naziva affectio maritalis?
Prije negoli se odgovori, potrebno je objektivno razmisliti o realnoj dokazivosti sadrzajne (a ne samo formalne) volje. Bilo da se zagovara institucionalna ili ugovorna teorija, treba biti svjestan da moze postojati, prilikom sklapanja braka, bas kao kod nekog drugog pravnog posla, nesklad izmeðu volje i izjave.47 Suvremeno obiteljsko pravo, kako domace tako i inozemno, u skladu s formalistickim pristupom braku kao aktu, koji se sklapa radi zasnivanja braka kao odnosa, gleda na izjavu, a ne na volju.48
Meðutim, bilo bi itekako potrebno osvrnuti se na slucajeve odmaka sadrzajne volje i formalne izjave. Nedvojbeno je da se sadrzajnu volju tesko moze uokviriti kroz odreðene pravne parametre. Stoga se cesto istice samo da volja mora biti slobodna. No, tvrditi da je volja slobodna ne znaci, kao sto uostalom sami strukturalni elementi braka sugeriraju, da je ista neovisna o tipicnom cilju braka, koji cini zasnivanje zivotne zajednice, a kako bi mozda tvrdili zagovaratelji ugovorne teorije braka.
Valjalo bi barem pokusati prepoznati elemente te volje koju se moze takoðer nazvati animus nubendi. Ne samo radi razotkrivanja fiktivnih brakova vec i onih prisilnih. S time u vezi, ogranicenje broja stranica ne dopusta nam pisati o prisilnim brakovima. Meðutim, mnoga su europska zakonodavstva svjesna tih pojava, posebice one drzave koje su obiljezene multietnickom komponentom i gdje postoji suzivot mnogih razlicitih tradicija i kultura, koje nisu nuzno slicne zapadnim svjetonazorima i vrijednostima. Primjerice, u Francuskoj je nedavno reformiran pravni sustav kako bi se sprijecilo sklapanje prisilnih brakova.49
No, postoji jedna osnovna razlika izmeðu fiktivnih i prisilnih brakova. U slucaju fiktivnih brakova nema prinude. Nije rijec, dakle, o mani volje, kao sto bi bilo u slucaju prisilnih brakova. Naime, kod fiktivnih brakova postoji svojevrsna slobodna volja nupturijenata. Oni zele sklopiti brak, ali ne s ciljem zivotne zajednice. Njihov je cilj ostvariti bracni status, ali ne i postovati obveze koje iz njega proizlaze.
Nupturijenti daju slobodan iskaz, kojim fingiraju volju ostvarivanja tipicnog sadrzaja braka, koji pociva na postovanju njegovih strukturalnih elemenata. Stovise, nupturijenti cak ne fingiraju akt - fingiraju "samo" odnos. Drugim rijecima, iskaz postoji, a postoji i sadrzajna volja, ali ona odstupa od ostvarivanja tipicnog sadrzaja braka. Meðutim, kad su u pitanju prava i obveze koje proizlaze iz bracnog odnosa, odnosno koja odrazavaju tipicnost tog odnosa, razina autonomije volje bracnih drugova znatno se umanjuje. Ergo, kao sto se vec reklo, slobodna volja ne bi se smjela apstrahirati od tipicnih ciljeva braka.
5. fiktivni brakovi u obiteljSkom zakonodavStvu - prijedlozi de lege ferenda
U borbi protiv tih nepozeljnih drustvenih pojava potrebno je zadrzati fokus upravo na cinjenici da je moguc nesklad izmeðu volje i izjave. No, bilo bi doista neodrzivo kad bi se odstupilo od formalistickog pristupa, na temelju kojeg se uvazava formalnu izjavu volje, koja onda predstavlja konkretan izraz pravila consensus facit nuptias. Uostalom, kao sto se reklo, izjava volje postoji i slobodna je.
Takav nepozeljan brak stoga se ne bi mogao smatrati nepostojecim. Nasuprot tomu, trebalo bi provoditi ocjenu sklada te izjave, koja sama po sebi zadovoljava, i sadrzajne volje. Stoga se drzi da je jedino moguce rjesenje uvesti bracnu smetnju. Maticar ex ante ili, ako on ne prepozna laz, sudac ex post, trebali bi djelovati u sprjecavanju sklapanja takvog braka ili pak sankcioniranjem istoga ponistajem.
Poredbena analiza nekoliko inozemnih sustava bila je vrlo korisna. Potvrdila je da je rijec o konkretnom obiteljskopravnom pitanju koje zabrinjava mnoge pravne sustave. Napose, mnogi europski sustavi propisuju sankcije za fiktivne brakove, a trenutacno se, uslijed vrlo aktualnih dogaðanja posljednjih godina, sve vise pozornosti pridaje upravo podvrsti brakova iz racuna.
U svim tim pravnim sustavima, a misli se ponajprije na njemacki, francuski, spanjolski i talijanski, fiktivni su brakovi nepozeljni i kao takvi su sankcionirani u sustavu. Neki s ucincima nistavosti ex tunc; docim drugi imaju rjesenja koja bi mogla biti nalik hrvatskom poimanju ponistaja braka. Ukratko ce se nastojati istaknuti specificnosti tih pravnih sustava.
Njemacki je zakonodavac 1998. godine odlucio regulirati tu materiju donosenjem zakona (Eheschliessungsrechtsgesetz) kojim se reformirao njemacki Graðanski zakonik (BGB).50 Posebno se misli na §§ 1314. i 1353. Njemackog graðanskog zakonika.51 Njemacko pravo jos jednom ukazuje na prednost jednostavnog i sustavno promisljenog pravnog rjesenja: obiteljskopravna rjesenja nisu opterecena teoretiziranjem o nepostojanju, nistavosti ili ponistaja braka. Jednostavno predviðaju, meðu razlozima "Aufhebung der Ehe" (razvrgnuca braka), takoðer situaciju kad su bracni drugovi u trenutku sklapanja braka bili slozni u namjeri da ne nastanu obveze iz § 1353. BGB-a.52 Preciznije, prvi stavak § 1353. jasno propisuje da bracne drugove meðusobno obvezuje zajednistvo u bracnom zivotu, odnosno da su oni odgovorni jedan za drugoga.53
U talijanskom obiteljskom pravu tzv. simulazione di matrimonio uvedena je velikom reformom obiteljskog prava iz 1975. Vec se ranije spominjala cinjenica da je na talijanski pravni sustav snazno utjecalo kanonsko pravo. Stoga je dostatno konstatirati da je pravno rjesenje sadrzano u cl. 123. talijanskog Codice civilea danas istovjetno onome iz 1975., a da je stvarni razlog uvoðenju te norme bio pronalazak nacina za izlazak iz braka s obzirom na to da je u izvornom Codice civileu iz 1942. brak bio nerazrjesiv. S obzirom na to da je reformi obiteljskog prava prethodio niz godina pripreme, de facto je ta odredba usvojena gotovo istovremeno kad se referendumom talijanski narod izjasnio za razvod u talijanskom obiteljskom pravu. Stoga je prema talijanskoj doktrini ta odredba prilicno beskorisna, jer ne odrazava jasnu borbu protiv fiktivnih brakova, vec nacin izlaska iz neuspjelog braka.54 Napose, aktivnu legitimaciju imaju samo bracni drugovi, i to u roku od godinu dana od sklapanja braka ili do onog trenutka kad bracni drugovi nisu zapoceli stvarnu kohabitaciju, sto predstavlja vid konvalidacije takvog braka. Meðutim, Talijani se u danasnjici moraju ucestalo konfrontirati s problemom fiktivnih brakova, odnosno najcesce brakova iz koristi, a nemaju za to ucinkovita pravna sredstva. Nastojali su uvesti neke novine kod odredaba koje reguliraju postupak koji prethodi sklapanju braka, ali bezuspjesno.55
U francuskom obiteljskom pravu pitanje fiktivnih brakova vezuje se prvenstveno uz clanak 146. francuskog Code civila. Naime, tom odredbom se afirmira da nema braka bez pristanka.56 Ocito je ta stilizacija, prilicno sirokog spektra, stvarala probleme u ucinkovitom rjesavanju problema glede fiktivnih brakova. Godine 1993. izmijenjen je francuski Code civil te je uveden clanak 21-2, kojim se propisuje da je stjecanje francuskog drzavljanstva podreðeno zadrzavanju bracnog statusa barem dvije godine nakon sklapanja braka.57
Konacno, clanak 45. spanjolskog Codigo civila jako je slican clanku 146. francuskog Code civila. Napose, propisuje da nema braka bez pristanka.58 Kao i u francuskom primjeru, rijec je o vrlo sirokoj stilizaciji, koja ne sadrzava ni - sta vise od istovjetnih hrvatskih odredaba. Spanjolci, u iscekivanju reforme, pokusavaju se obraniti od zloporaba instituta braka kroz prilicnu strogu preventivnu kontrolu. Naime, raznim pravilnicima propisuje se obveza maticara provoðenja detaljne kontrole radi onemogucavanja sklapanja brakova iz racuna (matrimonios de complacencia).59
Uistinu, premda je analiza bila korisna, inozemni pravni sustavi nisu posve posluzili svrsi pronalazenja jednog dobrog modela na koji bi se trebalo ugledati. Ipak, svaki od njih je potaknuo na razmisljanje. Zasigurno je u njemackom rjesenju vrijedno hvale to sto se izricito spominje zajednica zivota kao strukturalni element u nedostatku kojeg je potrebno razvrgnuti brak. Francuski i spanjolski sustav ukazuju na to da je kljucno pitanje odnosa izjave i volje, sto i je potaknulo na ranija razmatranja. Talijanski sustav jedini izricito spominje "simulirane" brakove. Doima se zanimljivim jer ponuðena rjesenja nisu rezultat nedavne reforme uslijed porasta broja brakova "za papire", nego postoje vec cetrdeset godina. Posebno je zanimljiva propisana mogucnost konvalidacije.
Svaki od tih sustava ima nekih zanimljivih aspekata; meðutim nijedan ne bi in toto odgovarao hrvatskom obiteljskom pravu.
Prije svega u tuzemnom obiteljskopravnom sustavu pojava fiktivnih brakova moze se eliminirati samo putem bracne smetnje. S obzirom na nacelo taksativnosti bracnih smetnji, odnosno pretpostavki za sklapanje braka, kako bi se jamcila pravna sigurnost, bilo bi potrebno uvesti novu pretpostavku za valjanost braka.60
Predlaze se stoga uvoðenje nove bracne smetnje, kojom bi se sprjecavalo sklapanje fiktivnih brakova. Naime, odredba bi, na tragu vrlo cestih stilizacija iz proslosti te sadasnjosti, mogla glasiti: "Brak se ne moze sklopiti s ciljem razlicitim od zivotne zajednice bracnih drugova."
S obzirom na to da je osnovna svrha bracnih smetnji onemoguciti skla - panje brakova u nepozeljnim situacijama, cini se da bi u ovom slucaju svrha bila suzbiti praksu sklapanja brakova kojima se ne zasniva zivotna zajednica cjelokupnih osobnosti bracnih drugova.61 Takva bi bracna smetnja evidentno podupirala favor matrimonii uz duzno pojasnjenje da se pritom misli na brak u svojoj formi i sadrzaju. A onda kad se nije uspjelo sprijeciti sklapanje braka jer bracna smetnja nije prepoznata, potrebno bi bilo predvidjeti mogucnost ponistaja braka, buduci da nisu ispunjene sve pretpostavke za valjanost braka.
Prema uobicajenoj strukturi svih drugih bracnih smetnji predviðenih u hrvatskom obiteljskom zakonodavstvu, i ova koju se predlaze imala bi, dakle, preventivno i represivno djelovanje.
Sto se tice preventivnog djelovanja, maticar bi bio pozvan provjeravati sklapaju li bracni drugovi brak iz ciljeva razlicitih od zivotne zajednice. U tom pogledu, vec se ranije isticalo da bi dokazivanje postojanja animus nubendi moglo biti jako tesko s obzirom na moguci jaz izmeðu izjave i stvarne volje. Ipak, maticar bi mogao usporeðivati volju nupturijenata s onim razraðenim objektivnim pokazateljima iz clanka 57. Zakona o strancima.
Kao sto se vec prije u radu isticalo, maticar bi zasigurno imao bolja znanja o obiteljskim stvarima za razlucivanje stvarnih od laznih brakova.
Onda kad maticar ne bi bio u stanju prepoznati fraudoloznu namjeru bracnih drugova, bilo bi na sucu zastititi osnovne vrijednosti braka ponistajem takvog nepozeljnog braka. S time u vezi zalazemo se za priznanje siroke aktivne legitimacije, bez vremenskog ogranicenja, ali s mogucnoscu konvalidacije, ako nastane stvarna zivotna zajednica.
6. pravo na Sklapanje braka
Prilikom pronalazenja adekvatnog obiteljskopravnog rjesenja u sankcioniranju drustvu nepozeljnih brakova, kao sto su fiktivni brakovi, moraju se uzeti u obzir osnovna ljudska prava i temeljne slobode jamcene hrvatskim Ustavom te mnogim meðunarodnim dokumentima.62 U suprotnome, zakonska bi rjesenja mogla rezultirati protivno temeljnim vrijednostima, jamcenima na najvisim razinama.
U radu je vec istaknuta potreba za sankcioniranjem fiktivnih brakova iz razloga sto su nepozeljni i sto se cesto iza njih skriva fraudolozna namjera izigravanja pravnih propisa s ciljem protuzakonitog ostvarivanja odreðenog cilja. Smatramo stoga da bi se trebala uvesti bracna smetnja i da bi trebalo ponuditi odgovarajuce preventivne i represivne mjere. Meðutim, ne smije se zaboraviti da je brak ljudsko pravo, jamceno izmeðu ostalog clankom 12. Europske konvencije za zastitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, koje moze trpjeti tek manja ogranicenja. S time u vezi u doktrini se jasno istice trend smanjivanja mogucih bracnih smetnji, jer svaka od njih jednim djelom doprinosi smanjenju te slobode.63
Prijedlog uvoðenja nove bracne smetnje mogao bi se doimati proturjecnim u odnosu na ono sto se upravo naglasilo. Meðutim, to nije tocno sve dok bi funkcija te smetnje bila razlikovati stvarne od laznih brakova, a zatim ove druge sankcionirati. No, potrebno je biti na oprezu i ne prijeci tu granicu.
Postoji kod autorice zabrinutost je li obiteljski zakonodavac uvoðenjem stavka 3., clanka 14. Obiteljskog zakona vec ogranicio tu slobodu. Naime, odredba o kojoj je rijec predviða dodatne obveze koje odreðeni subjekti moraju ispuniti prilikom prijave sklapanja braka. Preciznije, odredba glasi: "[A]zilanti i stranci pod supsidijarnom zastitom prijavi iz stavka 1. ovoga clanka prilazu potvrdu nadleznog tijela o odobrenju azila, odnosno supsidijarne zastite te odgovarajuci dokaz o nepostojanju drugog braka." Ogranicenost stranica ne dopusta detaljnu analizu cijele odredbe. Smatra se dostatnim istaknuti da se, vjerojatno radi suzbijanja brakova iz racuna, trazi dodatan uvjet ranije odobrenog statusa azilanta ili stranca pod supsidijarnom zastitom kako bi taj subjekt uopce mogao prijaviti namjeru sklapanja braka. Je li takav "filtar" pravedan? Znaci li to da Obiteljski zakon postupa drukcije prema strancima primjereno zemlji podrijetla? Ne doima li se to diskriminatornim?
Skrece se pozornost na tu novu odredbu jer se slicno rjesenje ranije uvodilo u neke inozemne sustave. Zabrinutost radi ucestale zloporabe braka dovela je, primjerice, Italiju do usvajanja ishitrenog rjesenja nalik onome iz cl. 14., st. 3. vazeceg Obiteljskoga zakona. Napose, talijanski je zakonodavac 2009. godine uveo u Codice civile novu odredbu upravo s ciljem sprjecavanja sklapanja fiktivnih brakova. Bila je rijec o clanku 116. c.c., kojim se trazilo da (bilo koji) stranac koji zeli sklopiti brak u Italiji mora prethodno dokazati da legalno boravi u drzavi.64 No, ubrzo nakon uvoðenja tog rjesenja, talijanski je Ustavni sud ukinuo tu odredbu utvrðujuci njezinu protuustavnost, isticuci da pravo na sklapanje braka pripada svakom covjeku.65 U svjetlu tog inozemnog primjera vjeruje se da je razlog za zabrinutost opravdan.
Postavljati rjesenja koja aprioristicki zabranjuju strancu (i to ne svakom strancu) sklapanje braka u nedostatku "papira", doima se neopravdano diskriminatornim. Uostalom, subjekt koji ima fraudoloznu namjeru ostvariti odreðeni cilj vjerojatno ce pronaci nacin ishodovanja papira, a nakon toga ne podlijeze vise nikakvim sadrzajnim kontrolama glede zadovoljavanja uvjeta. Drugim rijecima, postaviti preventivni uvjet "urednih papira" ne znaci kontrolirati intimnu i realnu volju sklapanja braka, vec unaprijed diskriminirati u ovom slucaju samo azilanta ili stranca pod supsidijarnom zastitom. U konacnici, ne samo da je upitno je li u skladu s ljudskim pravima, nego se takoðer doima prilicno neucinkovitim u sprjecavanju fiktivnih brakova. Stovise, valja istaknuti da unatoc uvoðenju predmetne odredbe i dalje nedostaje obiteljskopravna sankcija za takve neistinite iskaze.
Stovise, cini se da takvo rjesenje ogranicava takoðer ljudsko pravo na sklapanje braka hrvatskog drzavljana, koji ne moze teorijski iskreno voljeti i zeljeti bracni zivot sa strancem koji je imao nesrecu roditi se u nesretnom kraju svijeta, a da pritom nema "papire".
7. zakljucna razmatranja
Tijekom provedenog istrazivanja nastojalo se ukazati na slojevitost i slozenost problema fiktivnih brakova. Ovisno o perspektivi s koje se ta drustveno nepozeljna pojava promatrala, ona je ukazala na razlicite razloge nepozeljnosti. Potreba sankcioniranja takvih laznih brakova pojavljuje se na upravnopravnoj i na kaznenopravnih razini, docim se obiteljski zakonodavac ne doima jos posve svjesnim opasnosti zloporabe braka. Naime, zloporaba braka, kao i drugih obiteljskopravnih instituta, ima za cilj lakse ostvarivanje odreðenih prava u pojedinacnoj zemlji, kao i na citavom teritoriju Unije.66 Biti clan obitelji graðanina Unije u danasnje vrijeme znatno olaksava ulazak i kretanje; iako se isticalo da motivi sklapanja fiktivnih brakova mogu biti razliciti.
U svakom slucaju, nije dopustivo da se institut braka zlorabi u bilo koje svrhe. No, u istoj mjeri, pozivajuci se na strah zloporabe braka, nije dopustivo ograniciti osnovno ljudsko pravo svakog covjeka da sklopi brak. S time u vezi, provedenim se istrazivanjem zeljelo istaknuti da je rijec o vrlo problematicnom i delikatnom pitanju koje je prilicno tesko na ispravan nacin sankcionirati.
Stoga se predlaze uvoðenje, de lege ferenda, nove bracne smetnje, kojom bi se jamcilo preventivno sprjecavanje takvih nepozeljnih brakova ili ponistaj braka, ako je ipak doslo do njegova sklapanja. Postojeca rjesenja propisana Zakonom o strancima ukazuju na to da je hrvatski zakonodavac svjestan te prijetnje. Meðutim, sredisnju bi ulogu u prepoznavanju i prevenciji takvih pojava trebao imati Obiteljski zakon. Ostali bi zakoni, u slucaju potrebe upravnopravnog ili kaznenopravnog sankcioniranja, bili horizontalno usklaðeni s Obiteljskim zakonom.
Obiteljskopravni instituti, in primis brak, ne smiju postati instrument za ostvarivanje prava koja nemaju nikakve veze s obiteljskom zajednicom i obiteljskim vrijednostima. Drugim rijecima, potrebno je sprijeciti daljnju instrumentalizaciju braka. Doista je bitno zastititi autentican odnos izmeðu bracnog instituta i bracnog statusa, koji iz njega proizlazi. Stoga se vjeruje da bi uvoðenje bracne smetnje osiguralo postignuce one bitne i opceprihvacene svrhe braka: zasnivanje zivotne zajednice bracnih drugova.
Zanemari li se nepozeljnost fiktivnih brakova, bit i autenticnost instituta braka mogli bi biti ozbiljno obezvrijeðeni.
1 Obiteljski zakon, Narodne novine, br. 162/1998 (clanak 5.); Obiteljski zakon, Narodne novine, br. 116/2003, 17/2004, 136/2004, 107/2007, 57/2011, 25/2013 i 5/2015 (clanak 5.); Obiteljski zakon, Narodne novine, br. 75/2014, 83/2014 i 5/2015 (clanak 12.); Obiteljski zakon, Narodne novine, br. 103/2015 (clanak 12.). A i ranije je zakonodavstvo nudilo istovjetnu definiciju. Poglavito, misli se na cl. 1. Osnovnog zakona o braku, Sluzbeni list FNRJ, br. 29/1946, te na cl. 12. Zakona o braku i porodicnim odnosima, Narodne novine, br. 11/1978, 27/1978, 45/1989 i 59/1990. Valja takoðer spomenuti da je vrlo slicna definicija braka sadrzana i u cl. 62., st. 2. Ustava Republike Hrvatske, Narodne novine, br. 56/1990, 135/1997, 8/1998, 113/2000, 124/2000, 28/2001, 41/2001, 55/2001, 76/2010, 85/2010 i 5/2014.
2 Alincic, M., Bracno pravo , u: Alincic, M. et al ., Obiteljsko pravo , Narodne novine, Za - greb, 2007., str. 21.
3 U inozemnoj literaturi znatan se broj radova bavi fiktivnim brakovima. Ex plurimis : Suter Kasel-Seibert, C., Le mariage fictif, Etude de droit comparé, Schulthess Polygrapischer Verlag, Zürich, 1990.; Jessurun d'Oliveira, H. U., The artifact of 'sham marriages', Yearbook of Private International Law, vol. I, 1999., str. 49 - 83; Lumpp, S., Die Scheineheproblematik in Gegenwart und Vergangenheit, Duncker&Humblot, Berlin, 2007.; Souto Paz, J. A., Derecho matrimonial, III. ed., Marcial Pons, Madrid, Barcelona, Buenos Aires, 2007., str. 162; Giacobbe, E., Il matrimonio, tomo primo, L'atto e il rapporto , u: Le persone e la famiglia , Utet, Torino, 2011., str. 388 - 418; Ferrando, G., Il matrimonio, u: Schlesinger, P. (ur.), Trattato di diritto civile e commerciale, II ed., Giuffr, Milano, 2015., str. 663 - 680.
4 Prema cl. 46. Osnovnog zakona o braku bio je nistav svaki brak koji se nije zaklju - civao u cilju zajednice zivota bracnih drugova. Vidi Prokop, A., Komentar Osnovnom zakonu o braku, I, II. izd., Sveuciliste u Zagrebu, Zagreb, 1959., str. 163 - 166. Inozemna doktrina, ponajprije svicarski pravnici, davno su poceli proucavati to pitanje, i to s poredbenim osvrtom na njemacko, francusko i talijansko pravo. Vidi Courvo - isier, R., Le mariage fictif en droit Suisse, Imprimerie Vaudoise, Lausanne, 1943.
5 Conte, G., Il matrimonio simulato , u: Zatti, P. (gl. ur.), Ferrando, G., Fortino, M., Ruscello, F. (urednici), Trattato di diritto di famiglia, I. Famiglia e matrimonio, t. I, II ed., Giuffr^, Milano, 2011., str. 963 et seq. (s uputama na daljnju literaturu).
6 Primjerice, u inozemnoj se doktrini postavlja pitanje je li takoðer fiktivni brak sklopljen in articulo mortis s obzirom da nema zivotne zajednice, jer je izvjesno da ce jedan od njih umrijeti. O tome vidi Eisner, B., Porodicno pravo, Nakladni zavod Hrvatske, Zagreb, 1950., str. 64, bilj. 1. Autor je postavljao pitanje moze li se brak sklopljen pred smrt smatrati fiktivnim. A zanimljivo je da se isto pitanje postavlja u inozemnoj doktrini i nakon sest desetljeca. Konkretno, upucuje se na: Trotta, E., Effettività del consenso matrimoniale e diritto di autodeterminazione del singolo, www.comparazionedirittocivile.it/prova/files/ncr_trotta_matrimonio.pdf (stranica posjecena 17. kolovoza 2015.).
7 S time u vezi dostatno je razmotriti izvjesce Meðunarodne komisije za graðanska stanja (CIEC - Commission Internationale de l'Etat civil) i konstatirati kako se pitanje brakova iz koristi moze gledati s triju razlicitih perspektiva. Osobito valja izdvojiti izvjesce Komisije pod nazivom I matrimoni simulati, Studio sui matrimoni di convenienza negli Stati membri della CIEC, ozujak 2011., dostupno na: www.ciec1.org (stranica posjecena 10. lipnja 2015.).
8 Opca deklaracija o ljudskim pravima, Narodne novine, Meðunarodni ugovori, br. 12/2009 (cl. 16.); Konvencija za zastitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, Narodne novine, Meðunarodni ugovori, br. 18/1997, 6/1999, 14/2002, 13/2003, 9/2005, 1/2006, 2/2010 (cl. 12.); Meðunarodni pakt o graðanskim i politickim pravima, Narodne novine, Meðunarodni ugovori, br. 12/1993 (cl. 23., st. 2.); Povelja o temeljnim pravima Europske unije, Sluzbeni list, C 326, 26. listopada 2012. (cl. 9.).
9 Zakon o strancima, Narodne novine, br. 130/2011 i 74/2013.
10 Clanci 153. - 183. Zakona o strancima.
11 Clanak 153., stavak 1. Zakona o strancima glasi: "Drzavljanin drzave clanice EEP-a i clanovi njegove obitelji bez obzira jesu li drzavljani clanica EEP-a (Europski eko - nomski prostor) ili ne, a imaju pravo boravka u Republici Hrvatskoj, izjednaceni su u pravima s drzavljanima Republike Hrvatske u okviru odredbi Ugovora o funkcio - niranju Europske unije."
12 Detaljno se bave tim pitanjem Bodiroga-Vukobrat, N., Smokvina, V., Prava clanova obitelji u uzivanju temeljnih gospodarskih sloboda Europske unije, u: Bodiroga-Vukobrat, N. et al., Europsko obiteljsko pravo, Narodne novine, Zagreb, 2013., str. 145 - 171.
13 Nije rijec o "europskom problemu". Naime, rijec je o problemu pokusaja ostvarivanja mogucnosti zivota u "bogatijim" krajevima svijeta. De facto, sklapanje brakova iz koristi iz imigracijskih svrha dobro je poznato u povijesti, a znatno se ranije pojavilo na nekim drugim kontinentima, poput americkog. Kretschmer, J., Scheinehen - Mi β brauch des Instituts der Ehe (und der Adoption) zu aufenthaltsrechtlichen Zwecken in der Republik Deutschland und en USA, Verlag für Standesamtswesen, Frankfurt am Main, 1993., str. 163 - 226.
14 Sluzbeni list, C 382, 16. prosinca 1997.; Direktiva Vijeca 2003/86/EZ od 22. rujna 2003.; Sluzbeni list Europske unije, L 251/12, 3. listopada 2003.; Direktiva 2004/38/EZ Europskog Parlamenta i Vijeca od 29. travnja 2004.; Sluzbeni list Europske unije, L 158/77, 30. travnja 2004.
15 Primjerice, to se dogaða i s definicijom izvanbracne zajednice. Vidi Hrabar, D., Izvanbracna zajednica - neka otvorena pitanja, Hrvatska pravna revija, br. 2, 2010., str. 41 - 48.
16 Clanak 63. francuskog Code civila.
17 Kazneni zakon, Narodne novine, br. 125/2011, 144/2012, 56/2015 i 61/2015.
18 Vidi infra bilj. 60.
19 Zakon o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona, Narodne novine, br. 56/2015.
20 Ipak, valja istaknuti da se u europskoj javnosti upozorava da su brakovi iz koristi sve cesce predmet organiziranog kriminala. Naime, "posrednici" pronalaze stranca koji zeli papire s jedne strane, a s druge graðanina koji je voljan sklopiti takav brak s protuzakonitim ciljem. Razlog sto se graðanin odlucuje na taj korak vezan je uz njegovu neimastinu: potreba za novcem u ovim kriznim vremenima nazalost rezultira porastom raznih kriminalnih radnji.
21 Zakon o hrvatskom drzavljanstvu, Narodne novine, br. 53/1991, 70/1991, 28/1992, 113/1993, 4/1994 i 130/2011.
22 Primjerice Italija omogucuje stjecanje talijanskog drzavljanstva na temelju samog bracnog statusa i onda kada bracni drug (stvarni ili fiktivni) nije ni dana boravio u Italiji (uz pretpostavku da brak i dalje traje, ali, ako je fiktivan, da ga nece biti tako tesko "odrzavati"). Zakon o drzavljanstvu (Legge sulla cittadinanza) br. 91 od 5. veljace 1992.
23 Neovisno o ispunjavanju tocaka 1. - 4. cl. 8. Zakona.
24 Moneta, P., Il matrimonio nullo - Diritto civile, canonico e concordatario, CELT, Piacenza, 2009., str. 75; Souto Paz, J. A., op. cit. u bilj. 3, str. 103.
25 Huber, J., Der Ehekonsens im Römischen Recht, Università Gregoriana Editrice, Roma, 1977., str. 108. Autor upucuje na D. 23, 2, 30 (Gai. 2 ad leg. Iul. Et Pap.).
26 Sacco, R., Simulazione (diritto civile), u: Enciclopedia Giuridica, XXVIII, Treccani, Roma, 1992., str. 9 et seq.
27 Conring, J., Rechtliche Behandlung von 'Scheinehen' nach der Reform des deutschen Eheschlieβungsrechts, Verlag für Standesamtswesen, Frankfurt am Main, Berlin, 2002., str. 24 - 25. Napose, autor istice da fiktivni brakovi mogu imati vise razloga: humanitarni, komercijalni ili organiziranog kriminaliteta (Humanitäre, Kommerzielle, Organisierte Kriminalität).
28 Eisner, B., op. cit. u bilj. 6, str. 63.
29 Doslovno citirano. Loc. cit.
30 Stovise, B. Eisner isticao je kako "u kapitalistickom drustvu nisu takvi ugovori rijetki". Takoðer je nudio mnogobrojne primjere razloga zasto su se u ono doba sklapali takvi brakovi. Loc. cit.
31 Zakon o braku i porodicnim odnosima, Narodne novine, br. 11/1978, 27/1978, 45/1989 i 59/1990.
32 Mladenovic, M., Porodicno pravo, knjiga I, Porodica, Brak, Privredna stampa, Beograd, 1981., str. 380. Autor istice da su u ZPBO-u SR Srbije detaljnije bili regulirani fiktivni brakovi, i to na zahtjev prakticara. Bakic, V., Porodicno pravo, Savremena administracija, Beograd, 1976., str. 123.
33 Alincic, M., Brak i odnosi u braku, u: Alincic M., Bakaric, A., Porodicno pravo, Narodne novine, Zagreb, str. 76, bilj. 94.
34 Loc. cit.
35 Eisner, op. cit. u bilj. 6, str. 63; Prokop, A., op. cit. u bilj. 4, str. 163.
36 Zakon o obveznim odnosima, Narodne novine, br. 35/2005, 41/2008, 125/2011 i 78/2015. S time u vezi vidi Klaric, P., Vedris, M., Graðansko pravo, XIV. izd., Narodne novine, Zagreb, 2014., str. 142.
37 U inozemnoj doktrini detaljno se bavila tim pitanjem Ferrando, G., op. cit. u bilj. 3, str. 667 et seq.
38 U prvom smislu talijanski pravni poredak. Vidi Rossi, M., Le cause di invalidità del matrimonio civile, Cedam, Padova, 2012., str. 185; docim u drugom smislu njemacki pravni poredak; vidi Schwab, D., Familienrecht, 14. Auflage, Verlag C. H. Beck, München, 2006., str. 42 - 43.
39 Uistinu i u tuzemnoj se pravnoj teoriji u proslosti isticala potreba obostrane volje u fingiranju braka. Eisner, B., op. cit. u bilj. 6, str. 63; Prokop, A., op. cit. u bilj. 4, str. 163.
40 S time u vezi potrebno se osvrnuti na odluku Zupanijskog suda u Zagrebu 31 Gz288/14-2 od 11. ozujka 2014., kojom drugostupanjski sud nudi tumacenje (glede pravnih posljedica koje proizlaze iz) nedostatka volje nupturijenata, gotovo ga poistovjecujuci s nedostatkom volje ugovornih strana. O tome da toj odluci valja pristupiti s odreðenim oprezom, vidi vise u: Pintaric, A., Bracni sporovi i osvrt na njihove posebnosti u odnosu na redovni parnicni postupak, Pravnik, vol. 48, br. 98, str. 187.
41 Doslovno se citira Alincic, M., Bracno pravo, u: Alincic, M. et al., Obiteljsko pravo, Birotehnika, Zagreb, 1994., str. 47. Posebno se upucuje na biljeske 37. i 38. Ta- koðer se upucuje na Mladenovic, M., op. cit. u bilj. 32, str. 211 et seq. glede raznih teorija o braku.
42 Alincic, M., op. cit. u bilj. 2, str. 48.
43 Loc. cit. Osobito valja citirati M. Alincic u pasusu gdje analizira njemacku teoriju braka. Doslovno: "[B]rak je samo ona veza spolova zasnovana radi zajednice zivota, koju priznaje pravni poredak pojedine drzave. (...) Zajednica zivota drzi se temeljnim sadrzajem braka, ali je brak istovremeno odreðen kao institut."
44 Leborgne, A., Le mariage, hier et aujourd'hui: permanence ou métamorphose?, u: Droit civil, civilité des droits, Mélanges en l'honneur du Professeur Jean-Louis Mouralis, Presses Universitaires d'Aix-Marseille, Aix en Provence, 2011., str. 175 - 190.
45 Querci, A., I casi di invalidità del matrimonio civile, u: Ferrando, G., Querci, A., L'invalidità del matrimonio e il problema dei suoi effetti, Ipsoa, Milano, 2007., str. 150 - 163.
46 Prokop, A., Nepostojeci brak, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, vol. 18, br. 2, 1968., str. 161 - 180, s uputama na daljnju literaturu. Takoðer, vidi Alincic, M., op. cit. u bilj. 2, str. 35, bilj. 23. Autorica pojasnjava razliku izmeðu Nichtehe i Nichtige Ehe.
47 Vidi Prokop A., op. cit. u bilj. 4, str. 164.
48 Ta konstatacija nimalo ne pobija ono sto se ranije reklo glede prividnih pravnih poslova.
49 Fenouillet, D., Droit de la famille, III. izd., Dalloz, Paris, 2013., str. 62.
50 Schwab, D., op. cit. u bilj. 38, str. 42 - 43; Conring, J., op. cit. u bilj. 27, str. 25.
51 Kako je doslo do EheschlRG detaljno analizira Lumpp, S., op. cit. u bilj. 3, str. 141 - 161.
52 "Ein Ehe kann ferner aufgehoben werden, wenn (...) beide Ehegatten sich bei der Eheschlieβung darüber einig waren, dass sie keine Verpflichtung gemaβ § 1353 Abs. 1 begründen wollen."
53 "Die Ehe wird auf Lebenszeit geschlossen. Die Ehegatten sind einander zur ehelichen Lebensgemeinschaft verpflichtet; sie tragen füreinander Verantwortung."
54 Ferrando, G., op. cit. u bilj. 3, str. 665; Conte, G., op. cit. u bilj. 5, str. 694.
55 Vidi infra bilj. 65.
56 "Il n'y a pas de mariage lorsqu'il n'y a point de consentement."
57 Lemouland, J., Existence du consentement, u: Droit de la Famille, IV. izd., Dalloz, 2007., str. 44 et seq.; Fenouillet, D., op. cit. u bilj. 49, str. 62.
58 "No hay matrimonio sin consentimiento."
59 De Pablo Contreras, P., La 'comunidad de vida' como objeto del consentimiento matrimonial, u: Tratado de Derecho de la Familia, vol. I, Aranzadi, Thomson Reuters, Cizur Menor, 2011., str. 514 et seq.
60 Vidi Prokop, A., op. cit. u bilj. 4, str. 158.
61 Za sveobuhvatnu analizu bracnih smetnja upucuje se na Korac, A., Bracne smetnje u hrvatskom zakonodavstvu, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, vol. 45, br. 4-5, 1995., str. 575 - 607. Upucuje se takoðer na Hlaca, N., Impedimenta impedientia - bracne zabrane, Zbornik Pravnog fakulteta Sveucilista u Rijeci, suppl. br. 1, 2001., str. 481 - 491. Autor se bavi bracnim zabranama, koje predstavljaju posebno sredstvo pravne tehnike kojima se takoðer istice nepozeljnost braka u odreðenim situacijama, ali bez predviðanja obiteljskopravne sankcije.
62 Ustav RH (vidi bilj. 1); Opca deklaracija o ljudskim pravima, Narodne novine, Meðunarodni ugovori, br. 12/2009; Konvencija za zastitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, Narodne novine, Meðunarodni ugovori, br. 18/1997, 6/1999, 14/2002, 13/2003, 9/2005, 1/2006 i 2/2010; Meðunarodni pakt o graðanskim i politickim pravima, Narodne novine, Meðunarodni ugovori, br. 12/1993; Povelja o temeljnim pravima Europske unije, Sluzbeni list, C 326 / 26. listopada 2012.
63 Korac, A., op. cit. u bilj. 61, str. 576.
64 Corbetta, F., sub. art. 116 c.c., u: Commentario breve al Diritto di famiglia, II. izd., Cedam, Padova, 2011., str. 317 - 320; Morozzo della Rocca, P., Simulazione, matrimonio di comodo e cittadinanza, Famiglia e diritto, br. 19, 2007., str. 955 - 960.
65 Corte Cost., 25. srpnja 2011., br. 245. Presuda je detaljno analizirana u: Winkler, M., Stranieri irregolari e matrimonio: anatomia di un diritto fondamentale, Nuova giurisprudenza civile commentata, 2011., str. 1239 - 1251.
66 Kretschmer, J., op. cit. u bilj. 13, str. 144 - 162.
Dr. sc. Sandra Winkler *
UDK: 347.624(497.5)
341.95:347.624 (497.5)
Izvorni znanstveni rad
Primljeno: prosinac 2015.
* Dr. sc. Sandra Winkler, visa asistentica Pravnog fakulteta Sveucilista u Rijeci, Ha - hlic 6, Rijeka; [email protected]
Sandra Winkler *
* Sandra Winkler, Ph. D., Senior Assistant, Faculty of Law, University of Rijeka, Hahlic 6, Rijeka; [email protected]
You have requested "on-the-fly" machine translation of selected content from our databases. This functionality is provided solely for your convenience and is in no way intended to replace human translation. Show full disclaimer
Neither ProQuest nor its licensors make any representations or warranties with respect to the translations. The translations are automatically generated "AS IS" and "AS AVAILABLE" and are not retained in our systems. PROQUEST AND ITS LICENSORS SPECIFICALLY DISCLAIM ANY AND ALL EXPRESS OR IMPLIED WARRANTIES, INCLUDING WITHOUT LIMITATION, ANY WARRANTIES FOR AVAILABILITY, ACCURACY, TIMELINESS, COMPLETENESS, NON-INFRINGMENT, MERCHANTABILITY OR FITNESS FOR A PARTICULAR PURPOSE. Your use of the translations is subject to all use restrictions contained in your Electronic Products License Agreement and by using the translation functionality you agree to forgo any and all claims against ProQuest or its licensors for your use of the translation functionality and any output derived there from. Hide full disclaimer
Copyright Zagreb University 2016
Abstract
The purpose of fictive marriages has nothing to do with the establishment of a life union of two spouses. Fictive marriages are usually mentioned nowadays because of the fraudulent intention of the spouses to enter into a marriage purely for immigration purposes. Thus, in this paper the author analyses the legal solutions of the domestic Aliens Act. Fictive marriages are generally undesirable, independently of the fraudulent intention of specific spouses. However, there is no adequate legal solution in the applicable Family Act. Thus, the author will offer a concrete de lege ferenda proposal to prevent and to punish all fictive marriages under the family legislation, bearing in mind, on the one hand, some successful and unsuccessful foreign legal solutions, and on the other, the indisputable assertion that the right to marry is a human right, which can suffer only minimal restrictions.
You have requested "on-the-fly" machine translation of selected content from our databases. This functionality is provided solely for your convenience and is in no way intended to replace human translation. Show full disclaimer
Neither ProQuest nor its licensors make any representations or warranties with respect to the translations. The translations are automatically generated "AS IS" and "AS AVAILABLE" and are not retained in our systems. PROQUEST AND ITS LICENSORS SPECIFICALLY DISCLAIM ANY AND ALL EXPRESS OR IMPLIED WARRANTIES, INCLUDING WITHOUT LIMITATION, ANY WARRANTIES FOR AVAILABILITY, ACCURACY, TIMELINESS, COMPLETENESS, NON-INFRINGMENT, MERCHANTABILITY OR FITNESS FOR A PARTICULAR PURPOSE. Your use of the translations is subject to all use restrictions contained in your Electronic Products License Agreement and by using the translation functionality you agree to forgo any and all claims against ProQuest or its licensors for your use of the translation functionality and any output derived there from. Hide full disclaimer





