ABSTRACT In this paper we will try to offer a systematic insight into the relation of everyday practices and public space. By examining the work of two of the most influential authors in this field, Foucault and Lefebvre, we will try to provide a theoretical explanation of intuition that (public) space represents one of the key constitutive elements of free action. In the first part of the paper, we will consider Foucault's notion of heterotopia in the interest of pointing towards a "spatially intermediated" self-reflection which, to a great degree, resembles the philosophical askesis form his so called letter work. Afterwards, we will consider in which sense Lefebvre's position that public space represents a Hegelian concrete abstraction - which entails dialectical analysis and tracking of complex historical contradictions - complements and deepens perspective that Foucault puts before us in his heterotopias. In that vein, it will be shown that both authors, despite the difference in their theoretical starting points, defend the idea of such a public space in which all signifiers are removed in the interest of "opening space" for the free agent.
KEY WORDS public space, free agent, everyday practice, Foucault, heterotopy, philosophical askesis, Lefebvre, dialectic, (neo)capitalism
APSTRAKT U ovom clanku nastojacemo da ostvarimo sistematican uvid u odnos izmeðu svakodnevnih praksi i javnog prostora. Kroz analizu radova dvojice uticajnih teoreticara iz ove oblasti, Fukoa i Lefevra, pokusacemo da pruzimo teorijsko obrazlozenje intuiciji da (javni) prostor predstavlja jedan od osnovnih konstitutivnih elementa slobodnog delanja. U prvom delu clanka, analiziracemo Fukoov pojam heterotopije kako bismo ukazali na mogucnost one "prostorno posredovane" samorefleksije koja veoma nalikuje na filozofsku askezu iz takozvane kasne faze njegovog dela. Potom cemo razmotriti u kojoj meri Lefevrovo stanoviste da javni prostor predstavlja hegelijansku konkretnu apstrakciju - koja sobom povlaci dijalekticku analizu i pracenje slozenih istorijskih protivrecnosti - dopunjuje i produbljuje vizuru koju uspostavlja Fuko svojim pojmom heterotopija. U tom smislu, bice pokazano da, uprkos svim razlikama u teorijskim polazistima, oba autora brane ideju jednog javnog prostora u kojem se brisu doznacavanja - kako bi se "otvorio prostor" slobodnom delatniku.
KLJUCNE RECI javni prostor, slobodni delatnik, svakodnevna praksa, Fuko, heterotopija, filozofska askeza, Lefevr, dijalektika, (neo)kapitalizam
Uvodna razmatranja
Nema sumnje da zivimo u dobu i u drustvu u kojem razumevanje prostornosti dobija sve veci teorijski i prakticni znacaj. Razvoj informaticke tehnologije, koja je po prvi put omogucila da se dogaðaji u svetu odigravaju simultano ili, kolokvijalno govoreci, u "realnom vremenu", ogolio je nasu savremenu opsednutost spacijalnim. Posledice ovog procesa se detektuju vec i u poprilicno neodreðenom opstem utisku da se planeta sve vise "smanjuje", "kondenzuje". Naravno, ovo "smanjenje" svakako ne podrazumeva negiranje bitnosti prostora, vec pre naseg uvrezenog poimanja vremena: vreme je u meðuvremenu zapravo "implodiralo", zahvaljujuci sve brzoj komunikaciji koju su omogucili televizija, radio i (ponajvise) Internet. Brza razmena podataka nas je "zblizila", u smislu da nam je omogucila simultan uvid u davnasnji problem raspodele prostora, kako na makro nivou (Evropski, Azijski, Bliskoistocni region su neki od pojmovnih idioma koji se upotrebljavaju u ovoj vrsti razmatranja), tako i na mikro nivou (prostorno planiranje, opozicija privatni/javni prostor, su glavni problemi na ovom nivou apstrakcije). Fuko precizno sumira ovu savremenu tendenciju:
U svakom slucaju, verujem da se uznemirenost danasnjice sustinski tice prostora, bez sumnje mnogo vise nego li vremena; vreme se verovatno predocava jedino jos kao jedna od igara mogucih rasporeda izmeðu elemenata rasutih u prostoru (Fuko, 2005: 30).
U ovim beskonacnim igrama raspodele koje generisu "uznemirenost danasnjice" jedna distinkcija, usled svoje pretenzije na univerzalnost, poseduje narocit znacaj. Rec je naime o razlici izmeðu privatnog i javnog prostora. Ova opsta distinkcija - inace proizvod Moderne par excellence - svoju danasnju revitalizaciju postize upravo time sto bogatstvo znacenja i istorijskih protivrecnosti svakog od svojih suprotstavljenih elemenata povezuje sa savremenim promenama u razumevanju prostornih fenomena.4 "Javni prostor" je u poslednjim decenijama XX veka postao fluidan i neuhvatljiv pojam, u velikoj meri zahvaljujuci tome sto je mesto javnosti u sve vecoj meri gubilo svoju vaznost: njegova jedina svrha je, prema popularnom shvatanju, postala puko zadovoljenje privatnih preferencija. Drugim recima, javni prostor je postao mesto ispunjenja nasih privatnih interesa (pri tom je nevazno da li je ovaj prostor virtuelan ili materijalan). Ocigledan primer ovog procesa su svako moderni pesacki soping molovi, kao mesta koja su u potpunosti posvecena nasim privatnim potrebama, to jest potrosnji, ali koja ipak predstavljaju "polu-javni prostor" (ili makar veoma uspesno simuliraju tu funkciju).
Cini se da uzrok ovakvog pomalo zamrsenog i nepreglednog stanja lezi u cinjenici da je nase shvatanje javnog prostora vremenom postalo potpuno razdvojeno od naseg poimanja slobodnog delanja. Javni prostor nije samo mesto na kojem izrazavamo svoje graðanske slobode ili naprosto slobodno provodimo vreme, vec je zapravo jedan od krucijalnih konstitutivnih elemenata samog delanja. Ne postoji delanje koje se ne odvija Negde, a priroda tog Negde u velikoj meri odreðuje domete i prirodu samog delanja. Lefevr i Fuko su svakako bili jedni od najznacajnih autora koji su bili svesni ove cinjenice, mada su, kako cemo videti u nastavku, imali razlicite pristupe i zakljucke povodom ovog teoretskog uvida. Naum ovog rada je da, putem kontrastiranja uvida ovih dvaju istaknutih drustvenih teoreticara, pokaze u kojoj meri je ovakav teoretski pristup relevantan pri razmatranju savremenih problema koji se ticu javnog prostora.
Heterotopija kao mesto iskusenja: Fukoova filozofija prostora
Fukoov rad pod nazivom Druga mesta5 je zaista cudan tekst. Ne postoji po obimu manji clanak koji je ostvario veci uticaj i znacaj. To ilustruje cinjenica da se danas vec povrsnom pretragom mogu pronaci citavi zbornici i monografije (Dehaene, De Cauter, 2008; Hetherington, 1997; Read, Pimilla, 2006) cije je osnovno teorijsko zaleðe upravo onaj pojam heterotopije koji je razvijen na nepunih deset strana ovog veoma fragmentiranog teksta.6 U cemu dakle lezi misteriozna privlacnost Drugih mesta?
Odgovor na ovo pitanje moze biti dvojak, sto analiza koja sledi stavlja sebi u zadatak da pokaze.7 Kao prvo, Fuko ovim clankom otvara jednu sasvim novu oblast analize, u kojoj prostor dobija presudnu ulogu pri nastojanju da se ostvari uvid u nacine na koje funkcionise drustvo. Razradom pojma heterotopije, Fuko omogucuje da prostornost dobije eksplanatorni znacaj koji je ne proizilazi iz neke njegove "metafizicke narocitosti", vec iz specificnosti nase (drustvene) prakse. U nastavku cemo videti da u Fukoovoj teoriji heterotopijska mesta imaju zapravo sposobnost da objedine sve moguce sadrzaje odreðene kulture i da prikazu odnose moci u kondenzovanoj formi. Upravo ovo bogatstvo znacenja koje se ne moze podvesti ni pod jedan konkretan diskurs daje mogucnost pojedincu da pocne kriticki da procenjuje svoje prakse. Naime, za Fukoa prostornost (tj. onaj prostor koji nam se pojavljuje u obliku heterotopije) ne moze biti deo nekog apstraktnog teorijskog sistema, vec pre predstavlja drustveno konstruisanu mrezu znacenja koja je neraskidivo povezana sa nasim (svakodnevnim) delanjem. I time dolazimo do drugog razloga zbog kojeg Druga mesta, s obzirom na svoj obim, imaju nesrazmerno veliki uticaj: pojam heterotopije odjekuje idejama koje nalazimo tek u delima takozvanog poznog Fukoa8, u kojima se javlja, za njega pomalo iznenaðujuce, interesovanje za prakse subjektivnosti i ispravno moralno delanje.
No krenimo redom. U Drugim mestima Fuko ne nudi nikakvu cvrstu definiciju heterotopija, izuzev cinjenice da one predstavljaju neku vrstu suprotnosti pojmu utopije. Utopije su ne-mesta koja imaju sposobnost ukupnog normativnog odreðenja stvarnosti. One su pozitivna ili (u slucaju distopije) negativna slika, odnosno metafora koja ima odreðeni regulatorni znacaj za nase prakse. Heterotopije pak predstavljaju stvarna, materijalna mesta koja su ipak - kao i utopije - izuzete iz pojedinacnih diskursa koji su dominantni u datom drustvu. Meðutim, u heterotopijama se mogu uvideti suceljavanja velikog broja mreza znacenja koje zaticemo unutar date kulture - a upravo je taj sukob, prema Fukou, kljuc za njihovo tumacenje. Odnos izmeðu utopije i heterotopije Fuko izlaze u jednoj kompleksnoj analogiji sa ogledalom:
Ogledalo je, na koncu, isto tako utopija [...] U ogledalu, vidim sebe tamo gde nisam, u jednom nestvarnom prostoru koji se virtuelno otvara iza povrsine, ja sam tamo, tamo gde me nema [...] Ali to je jednako tako heterotopija, u meri u kojoj ogledalo zaista postoji, i u kojoj ima, spram mesta koje zauzimam, neku vrstu povratnog dejstva; krenuvsi ka njemu ja otkrivam svoje odsustvo na mestu na kojem sam, zato sto se vidim tamo. Posavsi od tog pogleda koji mi se u izvesnoj meri vraca, iz dubine tog virtuelnog prostora koji je s onu stranu stakla, ja se okrecem sebi, iznova upucujuci moj pogled ka sebi samom, rekonstituisuci se tamo gde stvarno jesam; ogledalo funkcionise kao heterotopija u znacenju da, kad god obuhvatim to mesto koje zauzimam u casu kada vidim sebe u staklu, ono zapravo postaje potpuno stvarno, u povezanosti sa celokupnim prostorom koji ga okruzuje, i potpuno nestvarno, jer je nuzno, da bi bilo primeceno, da proðe kroz tu virtuelnu tacku koja se nalazi tamo, u ogledalu (Fuko, 2005: 30).
Odavde se moze videti da heterotopija, gledano iz ugla nase prakse, ima dvojaku sposobnost. Pre svega, ona poseduje sposobnost reprezentacije; ona jos uvek predstavlja "materijalizovanu utopiju". Primer sa ogledalom je ovde pogodan za dodatno objasnjenje. Odraz (inace, utopijski aspekt ogledala) koji vidimo primarno izvrsava funkciju oznacavanja u tom smislu sto virtuelna slika "daje vidljivost" onom koji se ogleda. Upravo iz tog razloga Fuko kaze: "...ja sam tamo, tamo gde me nema". Znacenje ovog oksimorona zapravo je vrlo jednostavno: Fuko naime smatra da sustinu "prakse ogledanja" cini sagledavanje odraza. Reprezentacija ovde dakle ima i regulatornu funkciju u odnosu na samu praksu, posto se pri ogledanju rukovodimo odrazom, to jest, govoreci Fukoovom jezikom, utopijom. Meðutim, ogledalo je i materijalni objekt, te shodno tome i sam proces ogledanja ima - u nedostatku boljeg izraza - svoj pragmaticni karakter. Materijalnost ogledala omogucava sagledavanje slike kao neceg sto sam akter priznaje kao stvarno, odnosno kao drustvene konvencije koja opravdano poseduju odreðenu izvesnost. Ovim je omogucena neka vrsta rudimentarne samorefleksije, olicene "u sposobnosti da se rekonstituisem tamo gde stvarno jesam". Za razliku od utopije, heterotopija moze neposredno da utice na stvarnost, njen uticaj pri tom nije pomeren beskonacno u buducnost, vec se ispoljava u sadasnjosti.
Tako vidimo da Fukoov pojam heterotopije svoju teorijsku privlacnost duguje upravo cinjenici da se putem "utopijske" regulacije praksi i "materijalne" refleksije o praksama otvara mogucnost kritickog promisljanja onih pravila koja sledimo pri delanju koja su po svojoj prirodi posredovana materijalno, to jest prostorno. Nalaz slican ovom zaticemo i kod Tomasa Dama u njegovoj monografiji Misel Fuko i politike slobode9 kada primecuje: "Ideja da je mesto slobode proizvod iskustva koje se dogaða na marginama poretka je veoma vazna za kasnog Fukoa: [P]ojam heterotopije upravo naglasava vezu slobode sa zamisljenim mogucnostima u jednakoj meri u kojoj naglasava njenu prostornost" (Dumm, 2002: 42).
Iako se pojam heterotopije na najvisem stupnju apstrakcije odreðuje pomocu svog odnosa sa utopijom, postoje jos neka dodatna nacela koja, po Fukoovom misljenju, konstituisu njeno funkcionisanje i ujedno cine osnovicu heterologije, tj. jedne potpuno nove metodologije cija se mogucnost najavljuje (Fuko, 2005: 37). Heterotopije su tako univerzalna cinjenica svake kulture i prisutne su duz citavog toka ljudske istorije. Sa ovim je povezano nacelo koje se provizorno moze nazvati istorijski generisana varijacija drustvene funkcije same heterotopije. Tako se u Drugim mestima navodi primer groblja kao mesta koje je tokom vekova menjalo svoju funkciju (a neretko i svoj polozaj u odnosu na "konvencionalna mesta"), no opet ostajalo u domenu heterotopije, posto je uvek u datom kulturnom okruzenju pruzalo iskustvo koje je nudilo radikalno drugaciju vizuru kulture i tradicije. Heterotopije su takoðe po svom sadrzaju izrazito heterogene i podrazumevaju suceljavanje vise prostora na jednom mestu. Prostor se ovde koristi u jednom sirem smislu: tako se govori o suceljenosti dvodimenzionalnog platna i trodimenzionalne slike u bioskopskoj sali, ili pak o nacinu ureðenja vrtova koji svojim geometrijskim planom izrazavaju neko slozeno simbolicko znacenje. Druga mesta su takoðe i oni prostori u kojima postoji neka vrsta vremenskog diskontinuiteta; u njima se boravi kako bi se napravila neka odlucujuca razlika u odnosu na svakodnevnu rutinu. Odlazak u pozoriste ili vrt, ili pak zatvorska kazna kao drzavna korekcija praksi osuðenika su neki od najintuitivnijih primera. Kao peto nacelo, Fuko navodi pravila dostupnosti heterotopijskog prostora. Pristup fragmentiranom vremenu heterotopije je, drugim recima, uvek povezan sa odreðenim pravilima otvaranja i zatvaranja, procedurama koje se moraju izvrsiti kako bi se u te prostore uslo. Primeri ovog nacela su ocigledni: pravila koja konstituisu pravosudne presude kao jedini nacin na koji se dospeva u zatvor, ili pak rituali koji se obavljaju pre odlaska na groblje. Naposletku, Fuko govori o "opstoj funkciji heterotopije" koja se ogleda u njenom odnosu spram sire drustvene stvarnosti. Heterotopije su za Fukoa neka vrsta "praznog mesta" unutar sistema znacenja koji tumacimo kao nase okruzenje, tacnije, one predstavljaju "jedan prostor privida koji razoblicava iznova svu iluzornost stvarnog sveta, sva ta razmestanja unutar kojih je ljudski zivot ispregraðivan" (Fuko, 2005: 35).
U nacelima koje nam opisuje Fuko moze se primetiti jedan element argumentacije koji nemamo priliku da uvidimo ukoliko heterotopiju pokusavamo da rastumacimo pomocu analogije sa ogledalom. Naime, dostupnost "rekonstituisanja sebe samog" za Fukoa je univerzalna. Razoblicavanje iluzije odnosi se na one pojmove koji se van heterotopijskog prostora uzimaju kao "normalno" funkcionisanje drustva; odnosno, heterotopija nam, prema Fukou, omogucava da razotkrijemo principe moci. To bi se moglo razumeti i kao neophodna teorijska (i istorijska) predigra nastupajuceg Fukoovog poziva subjektu da od sebe izgradi "umetnicko delo", da "eksperimentise" vlastitim zivotom, da estetizuje vlastitu egzistenciju i na taj nacin umakne uniformnosti vladajuceg diskursa; predigra ali i specifikacija prethodnog "negativnog posla" koji valja da se odradi pre nego sto se odgovori na taj poziv, koji ce svoju ipak diskurzivnu advokaturu dobiti u konceptu "staranja o sebi".
Treba imati na umu da ni ranija Fukoova dela nisu zanemarivala odnos moci i prostora. Sigurno je najslavniji primer njegovo tumacenje Bentamovog panoptikona koje zaticemo u Nadzirati i kaznjavati (Foucault, 1995), kao otelotvorenja disciplinarne moci. Meðutim, uviðanje odnosa moci tu zavisi od sposobnosti da se prati njihova kompleksna genealogija10; drugim recima, samorefleksija je moguca jedno ukoliko sagledamo kompleksnu igru znanja i njegovih materijalnih (prostornih) posledica. Fuko u Nadzirati i kaznjavati dosledno sprovodi ovu "metodologiju": naporedo se analiziraju prirucnici o organizovanju zatvora, vojnih kasarni i njihovog unutrasnjeg prostornog rasporeda, ne bi li se pokazalo kako disciplinujuce drustvo stvara sistem totalne kontrole praksi pojedinaca. Na jednom mestu gde raspravlja o nastanku moderne kasarne, Fuko zakljucuje: "Kasarna je dijagram moci koja deluje putem opste vidljivosti. Ovaj model kasarne je veoma dugo bio osnovni princip urbanog razvoja koji se ogledao u gradnji stambenih blokova za radnicku klasu, bolnica, azila, zatvora, skola i predstavalja svojevrsno spacijalno 'ugnezðavanje' hijerarhizovanog nadzora" (Foucault, 1995: 171-172).
Pojam heterotopije ocigledno protivreci ovakvoj argumentaciji. Prostor heterotopije, nasuprot prostoru panoptikona, pruza neposredan uvid u iluziju normalnosti diskursa na kojima baziramo nase prakse. Stavise, ova vrsta prostora svoj kriticki otklon moze da ispolji bez nuznog posezanja za genealoskim razvojem moci, posto u njoj ne prevladava nijedan konkretni diskurs. Tek se u heterotopiji pruza mogucnost iscitavanja moci u interesu rekonstituisanja samog sebe: ona stoga nikako ne moze biti prosto "dijagramsko otelotvorenje" moci, vec pre neka vrsta "slepe mrlje" sistema moci koja nastaje kao proizvod sopstvene inherentne sposobnosti da prostorno objedinjeni citavo jedno polje sukoba izmeðu razlicitih sadrzaja odreðene kulture.
U tom smislu je opravdano na heterotopije gledati kao na prostore iskusenja, mesta na kojima preispitujemo nacela koja rukovode nasim praksama. A upravo je iskusenje krucijalni pojam koji zaticemo u takozvanom kasnom, "humanisticki" nastrojenom Fukou (Reynolds, 2004).11 Pojam svetovnog iskusenja je stavise od prvorazrednog znacaja za razumevanje nacela "brige o sebi" koje u Hermeneutici subjekta predstavlja jedan od nacina konstituisanja moralnih delatnika. U jednom od poslednjih predavanja iz pomenutog dela Fuko porucuje: "Mislim da filozofsku askezu treba shvatiti kao put da se subjekt saznanja izgradi kao subjekt ispravnog delanja. Ako se istovremeno izgradimo kao subjekt saznanja i ispravnog delovanja, smestamo se u svet ili kao korelativ sebi dajemo svet koji se percipira, prepoznaje i praktikuje kao iskusenje" (Fuko, 2003: 602). Jasno je da bi ova strategija mogla jednako dobro primeniti ukoliko bismo obrnuli njen smer, pa bi se tako heterotopije mogle tretirati kao kulturom vec markirana mesta - slozena i multikodirana mesta, preseci mestâ - u kojima se ova prilika oseca najneposrednije i daje povoda "askezi rekonstituisanja subjekta". Ukoliko prihvatimo ideju da Druga mesta na izvestan nacin najavljuju probleme za koje se interesuje kasni Fuko, onda je opravdano tvrditi da je sam prostor (makar on bio sveden na heterotopije) od odlucujuce vaznosti po samu mogucnost slobodnog delanja.
Javni prostor kao heterotopija
Ipak, cak i ako se slozimo sa svim sto je dosad receno i dalje ce ostati nejasna priroda odnosa izmeðu heterotopije i javnog prostora. Stoga je uputno postaviti pitanje: da li se javni prostor moze tretirati kao heterotopija? Da li ulica, javni park ili trg funkcionisu na nacelima koje pominje Fuko? Intuitivno bismo skoro sigurno rekli da to nije slucaj. Javni prostor nema sadrzaj, on je makar "po definiciji" potpuno otvoren i stvoren zarad opsteg dobra, te je stoga lisen bilo kakvih unapred odreðenih sadrzaja,12 izuzev onih koji nastaju u trenutku kad u njemu borave pojedinci ili grupe. Meðutim, ovde valja biti oprezan. U nastavku cemo videti da je upravo taj nuzni i najznacajniji aspekt javnog prostora ujedno i njegova najslabija tacka.
Javni prostor naime uvek postaje meta "kolonizacije".13 Ovo proizilazi iz cinjenice da se razlicite drustvene grupe takmice u jednoj vrsti neformalne utakmice ciji je cilj ostvarivanje privilegije da se odreðeni prostor markira kao "interni deo" praksi odreðene drustvene grupe. Moderni gradovi su prepuni primera ove borbe. Nema skoro nijednog novog urbanistickog resenja u kome se ne cuju argumenti da ono unistava odreðeni javni prostor, koji ima "simbolicki" znacaj za one koji mu se protive. Stoga se moze reci da iako nacelno vazi teza da se javni prostor konstituise kao potpuno otvoren drustveni fenomen, on u stvarnosti zapravo postaje prezasicen znacenjima koje u njemu ostavljaju akteri (Mitchell, 1995: 115-116). U tom smislu je moguce javni prostor sagledati kao jednu specificnu vrstu heterotopije. Ova specificnost se ogleda u tome da "drugost" ulice, parka ili trga prebiva u razlicitim koncepcijama javnog prostora koje se u njima, u vidu materijalnih tragova, mogu procitati. To znaci da se nacelima koja je Fuko naveo u Drugim mestima moze pridodati i jos jedno dodatno koje bi se provizorno moglo nazvati nacelo fragmentiranog znacenja. Stoga bismo mogli izneti tvrdnju da heterotopije predstavljaju i ona mesta na kojima postoji izrazito veliko bogatstvo tragova ljudskog delanja, sukoba i razlicitih privatnih istorija. Ovim bi se samo jos vise naglasila teza da heterotopije imaju sposobnost rekonstituisanja "sopstva": izlaganjem velikom broju alternativnih uvida u neki konkretan problem, javni prostor stalno pred nas stavlja upravo onu vrstu izazova kojim sebe dovodimo u iskusenje.14
Suceljavanja razlicitih koncepcija javnog prostora je od sustinskog znacaja po mogucnost slobodnog delanja. Zdravorazumska ideja da "ulica pripada svima" je osnovno zaleðe svake motivacije pojedinaca da se upusti u utakmicu markiranja javnog prostora. Iza ove ideje stoji jedna opravdana intuicija da sistem funkcionisanja politicke reprezentacije ima svoje inherentne mane. To je narocito znacajno za politicki potpuno marginalizovane pojedince. Njihova vidljivost u javnom prostoru tako postaje deo borbe za markiranje sadrzaja istog. Ovo naravno ima veoma znacajne politicke posledice, posto podrazumeva prosireno razumevanje javne sfere. Kao sto primecuje jedan od autora: "Cinjenica je da javni prostori na istoj fizickoj lokaciji dovode do kontakta i konfrontacije izmeðu razlicitih javnih delatnika. Ta konfrontacija je sustinski element pluralnosti, posto pomocu sporenja i konflikta te razlicite drustvene grupe izbegavaju (samo)izolaciju" (Cenzatti, 2008: 83).
Meðutim, cak i ako se pomerimo iz domena svakodnevnog zivota, znacaj javnog prostora nece biti manji. On se temelji na asimetriji moci koju poseduju razliciti delatnici. Javni prostori su od velikog znacaja ne samo za marginalne grupe, nego i za one aktere ciji su finansijski, politicki ili ideoloski interesi povezani sa nekom od koncepcija javnog prostora. Trajni procesi dzentrifikacije i raznoraznih oblika privatizacije javnih povrsina su jedan od najboljih primera (cesto nasilne) rekonceptualizacije javnog prostora. Stavise, danas postoje i potpuno privatni prostori koji makar po svom izgledu u potpunosti imitiraju onaj javni.15 Materijalne posledice koje ostavljaju ovakve vrste koncepata javnog prostora takoðe poseduju i jedan opsti potencijal za precizniju artikulaciju sopstvenih interesa i strategija u borbi za javni prostorom. Stoga se dâ zakljuciti da, iako je javni prostor izrazito fragmentiran fenomen, upravo ta fragmentacija omogucava stvaranje odreðene kriticke (samo)refleksije. Bogatstvo stanovista i njihova spacijalna objedinjenost tako se na potpuno dosledan nacin naslanjaju na Fukoovo shvatanje potencijala heterotopije.
Naposletku, trebalo bi istaci odreðena ogranicenja iscitavanja javnog prostora kao heterotopije. Ovim pristupom smo zapravo primorani da stvarnost (javnog) prostora sagledavamo iz ugla sadasnjosti. U najboljem slucaju smo - kao sto i sam Fuko kaze u Nadzirati i kaznjavati - osuðeni da "pisemo istoriju sadasnjosti" (Fuko, 1995: 15). Meðutim, vidljivost dubljih istorijskih protivrecnosti koje se ticu proizvodnje prostora u kome trenutno delamo ostaje nam nedokuciva. A taj uvid je pak od sustinske vaznosti ukoliko zelimo da nase prakse budu konzistentne sa nasim ciljevima i vrednostima. Manjak istoricnosti u heterotopijskom razumevanju prostora tako daje povoda jednoj duboko pogresnoj intuiciji po kojoj se javni prostor moze pojmovno razumeti iskljucivo kroz njegovu (aktuelnu) "konzumaciju". Sledeci odeljak ce pokusati da pokaze kako je moguca jedna vrsta sinhronijskog korektiva heterotopijskog poimanja prostora. Teorija drustvene proizvodnje prostora Anri Lefevra posluzice u ti svrhu.
Istorijske protivrecnosti (javnog) prostora - nacela Lefevrove dijalektike
Za razliku od Fukoa, prostor u Lefevrovoj teoriji (pocevsi od 1968. godine) svakako zauzima jedno od centralnih mesta. Ideja da su apstraktni (metafizicki) sistemi misljenja ukorenjeni u narocitom shvataju prostora, koje je istorijski odreðeno i podlozno dijalektickom razvoju, zasigurno na znacajno drugaciji nacin reartikulise istoriju zapadne teorijske tradicije. Shvatanje prostora za Lefevra predstavlja narocitu vrstu Znanja (Savoir) koje se izrazava kao materijalizacija vladajuceg sistema dominacije. U uvodnom poglavlju Proizvodnje prostora (Lefebvre, 1991) ovaj stav je naznacen kao jedan od glavnih ciljeva knjige: "Pokusacu da pokazem da prostor sluzi establismentu i da se koristi kao sredstvo hegemonije na osnovu inherentne logike - ali i u uz pomoc znanja i tehnicke strucnosti - samog sistema" (Lefebvre, 1991: 11). Kontrola naseg shvatanja prostora zapravo predstavlja centralno mesto u dominaciji kapitalistickog sistema, bez njega ona bi ostala prazna apstrakcija, to jest ne bi imala sta da kontrolise. Stoga je i glavni motiv koji provejava kroz Lefevrova dela upravo otkrivanje jedne sveobuhvatne teorije koja bi bila u stanju da probije ideolosku koprenu koja obavija nase razumevanje prostora (Gottdiener 1993: 131; Prigge, 2008). Ulog nije mali; ukoliko je shvatanje prostora glavni element kontrole, onda je i dekonstrukcija njegove ideologije glavni uslov slobodnog delanja.
Treba imati u vidu da Lefevr ovde ne misli na filozofsko shvatanje dekonstrukcije. Stavise, on je veoma kritican spram ovakvog "metoda", jer kao dosledan neomarksista ne moze da stane iza teorije koja nema u vidu materijalno odreðenje svakog fenomena. Stoga se njegov pokusaj zasnivanja opste teorije temelji pre svega na dijalektici razlicitih stupnjeva apstrakcije koje se smenjuju kroz istoriju i koje pri tom iznova stvaraju materijalne protivrecnosti. Drugim recima, analiza koja ce se obaviti pod okriljem teorije koju on pokusava da osnuje bi trebala da pokaze da prostor predstavalja hegelijansku konkretnu apstrakciju, to jest, proizvod ali ujedno i manifestaciju drustvenih odnosa. Lefevr naime nastoji da u fokus marksisticke misli - koja se tradicionalno usredsreðuje na konkretne apstrakcije kao sto su rad ili novac - postavi prostor i time prevaziðe klasicno nasleðe marksisticke politicke ekonomije. No, takoðe je ocigledan i kontinuitet sa marksistickim shvatanjem revolucije, u tom smislu sto teorija mora direktno da utice na drustvenu promenu ili, kako sam Lefevr kaze: "urbano mora da ucini sebe pretecim" (Lefebvre, 2000: 187).
Da bi se taj cilj dostigao potrebno je da se pokazu svi aspekti drustvenih odnosa proizvodnje prostora. Lefevr stoga, kao svoje osnovno analiticko oruðe, razvija teorijsku trijadu ciju su strukturalni elementi: 1) spacijalne prakse; 2) prostorne reprezentacije; 3) reprezentacije prostora (Lefebvre, 1991: 33). Spacijalne prakse tako podrazumevaju konkretno mesto produkcije i reprodukcije prostora, koje je u potpunosti prozeto nasim svakodnevnim delovanjem u prostoru. Ovaj nivo analize podrazumeva razmatranje materijalne osnove samog prostora i ujedno predstavalja svojevrsno teziste cele teorije, buduci da je cilj ideoloske dominacije - ali i emancipacijskog uticaja teorije - upravo promena spacijalne prakse. Reprezentacije prostora ticu se normativnog ureðenja same proizvodnje prostora. Jednostavan primer reprezentacije prostora je urbanisticki plan ili bilo koja vrsta Znanja koja se tice prostora. Prostorne reprezentacije pak sacinjavaju prostorno utemeljena simbolicka predstavljanja tekucih drustvenih odnosa. Ovo je dakle najapstraktniji element teorije koji podrazumeva igru kodova i znacenja koja seze od umetnickog poimanja prostora do spomenicke kulture.
Ovde vec mozemo da primetimo protivrecnost koja indukuje dijalektiku proizvodnje prostora. Naime, trijada nam otkriva napetost izmeðu apstraktnih i svakodnevnih aspekta drustvenog zivota. S jedne strane stoje predstave i znanja o prostoru koje sami stvaramo kroz nasu svakodnevnu praksu, a s druge konkurentska nastojanja da se ostvari odreðeni normativni poredak. Stoga Lefevr razlikuje dva tipa prostora; apstraktni, koji se bazira na opstoj konceptualizaciji prostora i koji je usko povezan sa odnosima moci, i drustveni, koji se zasniva na fragmentiranom delovanju "obicnih" pojedinaca. Pri tom je vazno istaci da su upravo spacijalne prakse mesto borbe ovih dveju vrsta prostora. Lefevr smatra da je iluzorno traziti jedinstveni i univerzalni raspored razlicitih oblika proizvodnje prostora. Takva vrsta zadatka bi, uveren je, predstavljala samo ponavljanje starih gresaka. Pravi put, po njegovom misljenju, podrazumeva otkrivanje istorijskih specificnosti, odnosno slicnosti i razlika izmeðu triju aspekata proizvodnje prostora, ne bi li se u punoj meri pokazalo uzajamno prozimanje ljudskog delanja i prostora. Drugim recima, istorija drustvene proizvodnje prostora predstavlja zaleðe u kome se mora odvijati teorijska analiza.
Dakle, gledano iz lefevrovske teorijske vizure, javni prostor bi morao da se tretira kao proizvod opste borbe razlicitih ideoloskih pozicija koje su neraskidivo povezane sa opstim drustvenim odnosima moci. Stoga bi svaki pokusaj razumevanja javnog prostora trebalo da se teorijski poveze sa dominantnim drustvenim ustrojstvom danasnjice tj. sa kapitalistickim oblikom proizvodnje. Lefevr smatra da proizvodnja urbanog prostora u (neo)kapitalitizmu - kao uostalom i proizvodnja svih drugih dobara - podrazumeva paralelnu fragmentaciju i homogenizaciju "krajnjeg proizvoda". Stoga je jasno zasto je urbani prostor, prema Lefevru, apsolutno drustveni proizvod, to jest lisen i poslednjeg traga prirode. "U najmodernijem urbanom planiranju uz pomoc najnaprednijih tehnoloskih sredstava sve postaje proizvod: vazduh, svetlo, voda, pa cak i samo zemljiste... Urbani prostor je razdvojen od prirodno prostora, meðutim on iznova proizvodi sopstveni prostor na osnovu opsteg [drustvenog] proizvodnog kapaciteta" (Lefebvre 1991: 329). Urbani prostor je dakle materijalan iskljucivo u istom onom smislu u kome je to i novac, odnosno kao element unutar drustvene interakcije. Upravo ovaj proces podrustvljavanja prostora omogucava kapitalistickom sistemu dominacije da prostor pocne da tretira kao robu.
Stavise, ekonomska spekulacija prostorom je, po Lefevru, od odlucujuce vaznosti za reprodukciju kapitalizma. Finansijski sektor koji dominira u danasnjem kapitalizmu postaje neodvojiv od trgovine prostorom i trzista nekretnina.16 Sledstveno ovim uvidima, i sama ideja javnog prostora postaje "kontroverzna". Zato i ne cudi sto se danas unutar neoliberalnog diskursa toliko insistira na nekom obliku privatizacije javnog prostora. Iza ideje da jedino privatno vlasnistvo moze da obezbedi racionalno upravljanje resursima,17 stoji direktni ekonomski interes dominantnih drustvenih grupa. U tom smislu, tenzija izmeðu privatnog i javnog prostora u lefevrovskoj izvedbi postaje potpuno ogoljena. Drugim recima, privatne preferencije su u okvirima neoliberalnog kapitalizma do te mere postale mocne da se jedino mogu zadovoljiti privatnim interesom ili "preduzetnickim duhom" (Harvey 2006: 25). Posledica ovakvog rezonovanja se ogleda u cinjenici da javni prostor gubi svu svoju neutralnost i dostupnost koja mu - makar idealnotipski - pripada i svodi se na resurs koji mora da sledi ekonomsku logiku. Pri tom je veoma vazno primetiti da univerzalna dostupnost zapravo nikad ne moze da funkcionise kao opravdanje za racionalno upravljanje nekim resursom u okvirima kapitalisticke proizvodnje.
Meðutim, iako je danas dominantni diskurs o javnom prostoru, kao i diskurs u njemu, u velikoj meri proizvod hegemonije, to ne znaci da Lefevr smatra nemogucom (vise) i svaku emancipaciju. Naprotiv, cini se da se jedan od vaznih socioloskih nauka njegove teorije ogleda u politizaciji prostora. Naime, time sto je promatranje prostora stavio u srediste reprodukcije neokapitalizma, Lefevr je otvorio mogucnost da delanje u (javnom) prostoru sagledamo kao jedan aspekt politickog delovanja. Drugim recima, ne postoji savrseno racionalno ("ekspertsko") obrazlozenje nekog urbanistickog resenja, ili neke politike stanovanja; prostor nikada ne moze biti ureðen praznim apstraktnim domisljanjem potreba krajnjih korisnika, vec jedino uvazavanjem interesa svakodnevne prakse. Teorijsko promatranje javnog prostora bi tako, prema Lefevrovom sudu, moralo da zadovolji dva uslova. S jedne strane, postoji imperativ dekonstrukcije onih diskursa koji doprinose reprodukciji hegemonije, dok se s druge strane uvek mora ulagati napor da se artikulise jedna nova, egalitarnija alternativa, koja svoje utemeljenje ne bi imala u metafizickim nacelima, vec u praksama i problemima iz svakodnevice slobodnih aktera. Lefevr uverljivo ilustruje ovaj svoj stav u tekstu o pravu na grad: "Analiticka znanost grada, po svojoj naravi nuzna, danas se nalazi tek u povojima. Pojmovi i teorije koje se pocinju izraðivati mogu se unaprijediti samo zajedno s urbanom stvarnoscu u razvoju, s (drustvenom) praksom urbanog drustva. Nadilazenje ideologija i praksi koje su sakrivale obzor, koje su predstavljale tek zaguseno grlo znanja i djelovanja te prag koji treba prijeci, danas se ne izvrsava bez muke" (Lefebvre 2008 : 17).
Zakljucna razmatranja
Na ovom mestu je uputno da sumiramo Lefevrove i Fukoove stavove. Naime, heterotopije - u kojima po Fukou postoje meðusobno nesamerljivi ili pak kontradiktorni diskursi - sluze kao mesto otvaranja mogucnosti rekonsitituisanja nase prakse. Heterotopije takoðe predstavljaju univerzalan drustveni fenomen. koji ima prvorazredni drustveni znacaj i koji je neretko veoma prisutan u nasoj svakodnevici. Sve ovo ima veoma znacajne posledice po sam koncept javnog prostora. Naime, pomenuta svojstva heterotopija omogucavaju pojedincu da slobodno dela i, u tom smislu. na jasan nacin predocavaju sukobljenosti i protivrecnosti razlicitih koncepcija javnog prostora. Upravo ovakvo detaljno teorijsko objasnjene praksi subjektivnosti i prostora nedostaje lefevrovoskom shvatanju drustvene veze izmeðu reprezentacije prostora i svakodnevnog delanja. Meðutim, kao sto je ranije receno, nase delovanje, narocito s obzirom na njegovu prakticnu delotvornost, kod Fukoa (i) ovde ostaje odvec "pasivno". Mogucnost redeskripcije sopstvenih praksi je uvek vezana za sadasnjost ili, bolje receno, za trenutnu "potrosnju" heterotopijskih znacenja. Lefevrovo insistiranje na dijalektici proizvodnje prostora donosi mogucnost politizacije i ostvarivanja "dubljeg" istorijskog uvida u sam fenomen javnog prostora.
Ne treba, meðutim, da zakljucimo da su ova dva stanovista nuzno meðusobno iskljucujuca. Ukoliko uzmemo one delove teorija ovih autora koji su komplementarni, videcemo da prostor nije samo mesto delovanja, vec da nasa konceptualizacije prostora (a javni prostor je u tom pogledu najocigledniji dokaz) predstavalja inherentni deo nase konceptualizacije samog slobodnog delanja. Cini se da i Lefevr i Fuko tragaju za nacinom da iz prostora, u jednom dosta uopstenom smislu, obrisu vec doznacena znacenja, to jest da obrisu sve specificnosti koje je drustveno delanje u njima vec ostavilo kao svoje tragove. Drugim recima, oba autora - jedan vise geografijom a drugi vise istorijom simbolicki, odnosno ideoloski, ali u svakom slucaju drustveno vec produkovanih prostorâ - upucuju ka ideji "brisanog" javnog prostora u kojem bi pojedinci i grupe imali maksimalnu slobodu da ostvare svoj licni uticaj. Takva vrsta prostora pre sluzi kao idealnotipski orijentir nase prakse, dok sam impetus za stvaranje tog idejnog okvira svakako dolazi iz sveta svakodnevnih problema i dilema. U tom smislu, iako kriticki i emancipatorski potencijal teorija ovih dvaju autora dolazi iz sasvim razlicitih polazista, njihov cilj je komplementaran. Stoga i njihov znacaj u danasnjem vremenu u kome, kao sto smo rekli na pocetku, problem prostora postaje sve akutniji, moze samo da dobija na znacaju i heuristickoj plodnosti.
3 Clanak je raðen u okviru projekata 41004 i 43007, koje finansira Ministarstvo prosvete i nauke republike Srbije.
4 (Pred)istorija ovog dvojenja bi se mogla opisati na sledeci nacin. Imenica "javnost" (publicitet) izvodi svoje znacenje iz korena u latinskom jeziku - gde je vec posedovala dvostruku tradiciju. S jedne strane, latinsko publicus uzelo je svoj najraniji smisao od populus, odnosno "drzave, utoliko ukoliko pociva na prirodnoj zajednici ljudskih bica" (Müllejans, 1961: 5). S druge strane, ono je takoðe oznacavalo i onog koji je ili ono sto je napolju, na otvorenom, ne u necijoj kuci, nekog ili nesto od opsteg znacaja ili upotrebljivosti u drustvu, poput (dakle "javnih") ulica, trgova, pozorista i vijadukta (Hölscher, 1978: 420; videti takoðe Hölscher, 1979: 101). U srednjem veku, prevladalo je sire znacenje "javnog", kao ma cega napolju, na otvorenom prostoru. Meðutim, povecana paznja za rimsko pravo - koje je ponovo otkriveno u Italiji u dvanaestom veku, a do petnaestog veka pocelo da dobija znacajnu paznju u Nemackoj - vodilo je suzavanju znacenja "javnog": ucenjaci koji su pisali na latinskom "javnost" su sve cvrsce dovodili u vezu sa "onim sto ima veze sa drzavom", dok je sire znacenje publicusa bledelo. "Javno suðenje" je sada znacilo samo suðenje na drzavnom sudu. "Javni rat" je nekad znacio ma koji otvoreno deklarisan i otvoreno voðen rat. Sada, sledeci Grociusa, poceo je da znaci samo rat izmeðu legalnih suverena, bilo da je otvoreno objavljen i voðen ili ne. Do osamnaestog veka, proces redukcije "javnog" na "ono sto se odnosi na drzavu" je dostigao najvisu tacku meðu pravnim piscima. Zedlerov recnik, u tomovima objavljenim 1740-ih, definisao je "javne osobe" (öffentliche Personen) kao "u zakonu, vladare i magistrate, i takoðe druge u javnim funkcijama i javnoj sluzbi" a "javno" (das Publicum) kao "u zakonu, ono sto punopravno pripada vladaru ili visim vlastima a ne tek privatnim osobama" (Zedler, 1961-1964). Meðutim, gotovo istovremeno, upravo u tom osamnaestom veku sve veci broj knjiga i knjizevne periodike "opstih pisaca" za "citavu naciju" pocinje da reafirmise onaj zaboravljeni smisao "javnosti", dodajuci mu i nove, specificno moderne tonove. Najizraziti primer (vec tematizacije) tog kretanja su Ridelova Pisma o javnosti iz 1768. godine (Riedel, 1973, narocito str. 115). Jos 1725. godine, meðutim, Gotsed apeluje na "javni" (öffentliche) sud njegovih (zenskih) citalaca, a ne na sud princeva (Gottsched, 1902: 1). 1759. godine Lesing je pisao o svojim citaocima kao das Publiko u uvodu u, opet, onaj omiljeni vid javnog obracanja toga doba, pisma (Lessing, 1970: 7). 1766. godine Fridrih Nikolaj se, pak, u Uvodu u prvi tom Allgemeine deutsche Bibliothek obracao "ljubiteljima najnovije literature u mnogim gradovima", odnosno nemackoj Publici (Nicolai 1766). 1768. godine Ridel se vec, meðutim, zali da "rec Publikum odzvanja u uhu sa svih strana", iako neki slusaoci ne znaju sta je, a drugi sumnjaju da postoji. On je analizovao sugerisana znacenja reci - ukljucujuci "kritiku", "druge autore", "profesionalce" i "mlade" - i zakljucio da pravu publiku sacinjavaju "muskarci i zene od ukusa" (Riedel, 1973, str. 113-114). Predgovor prvom broju Vilandovog casopisa Der Teutsche Merkur iz 1773. godine pozivao se cesto na ukus i sud citave klase obrazovanih ljudi kao na Publikum (Wieland, 1773: 155, 164, 196, 207, 258, 267, 270, 283). Urednici Berlinische Monatsschriftzahvalili su takoðe das Publikumu u uvodu prvom broju, januara 1783. godine (Biester, Gedike, 1783: 210). Neposredno pre nego sto ce u tom casopisu biti objavljen Kantov teksta o prosvecenosti, u kojem se razlikuje "javna" i "privatna" upotreba uma i na jedan novi nacin poziva na "publicitet" (Kant, 1974), te 1784. godine Firidrih Siler eksplicitno suprotstavlja vladara citalackoj publici u svojoj objavi Rheinische Thalia: "Pisem kao graðanin sveta, koji ne sluzi nikakvog princa... Javnost [das Publikum] je meni sve, moje obrazovanje, moj suveren, moja prisna prijateljica" (Citirano u Hocks, Schmidt, 1975: 18.). Ovi i mnogi drugi autori i casopisi bili su uticajni deo jedne knjizevne "kulture" u nastajanju i ubrzanom razvoju, koja je asocirana sa pozoristem, objavljenom pisanom korespondencijom i, pre svega, sa brojnijim citalackim drustvima koja su "otvorila i prosirila prostor za javni zivot van kontrole drzave i porodice" (Engelsing, 1974: 263).. Taj novi "pokret" najvise je ucinio da se povrati i prosiri asocijacija "javnog" i "naroda" u sirem i, na prvi pogled se cini, sasvim savremenom smislu (uporediti. Laursen, 1996: 254-256).
5 Tekst je zapravo Fukoovo predavanje koje je odrzao u Tunisu u okviru ciklusa Cercle d'études architecturale 1967 godine.
6 Uporediti Soja, 1996.
7 U nastavku sledi detaljniji prikaz samog pojma heterotopije. Ovaj opsirni prikaz dâ se opravdati cinjenicom da u domacoj literaturi taj termin i njegove neposredne implikacije nisu dosad privukle veliku paznju.
8 Uporediti, na primer, Fuko, 2003.
9 Dam, izmeðu ostalog, u pomenutoj knjizi nastoji da Fukoovo shvatanje heterotopije suprotstavi negativnom i pozitivnom odreðenju slobode kod Isaije Berlina (Dumm, 2002: 47-69).
10 Detaljnije o Fukoovom shvatanju genealogije videti u: Foucault, 1980: 117-118.
11 Teoretski opus Lefevra se, s druge strane, skoro u potpunosti moze svrstati u nasleðe Moderne.
12 Naravno da postoje odreðena pravila koja se ticu upotreba javnog prostora, meðutim ne postoji nikakva unapred zadata ambivalencija simbolickog znacenja javnog prostora o kojoj govori Fuko u Drugim mestima.
13 Ovaj termin se ovde koristi u svom kolokvijalnom znacenju, ne postoji dakle namera da se prizovu habermasovske implikacije termina.
14 Moglo bi se uciniti da je nacelo fragmentiranog znacenja protivrecno sa Fukoovom tvrdnjom da za heterotopije postoje odreðena pravila "otvaranja i zatvaranja" (Fuko, 2005: 35). Meðutim, treba imati na umu da je univerzalna otvorenost javnog prostora predstavalja idealni tip (koji je pak pokretac motivacije za borbu); u svakodnevnom zivotu (pre)cesto zaticemo vise nego rigidno zacrtana pravila dostupnosti javnog prostora.
15 Otvoreni soping mol je tako jedan znacajnih primera. Radi se o novim "Life style" centrima koji se u Americi vec smatraju soping molovima buducnosti, a u sustini predstavljaju imitaciju nekadasnje trzisne zone u gradu (u njima se nalaze ulice mali trgovi, fontane) (Kern, 2008: 105). Interesantno je da upravo ovde najjasnije vidimo opstu protivrecnost izmeðu pojmova privatno i javno. Pre svega, ocigledna je protivrecnost ta sto su "trgovi" i "ulice" zapravo u privatnom vlasnistvu i imaju jednak stepen kontrole i nadzora kao i konvencionalni soping molovi. Ali "Life style" centri takoðe stvaraju i jedan alternativni, savrseno ureðeni "javni prostor", u tom smislu sto se prikazuju kao savrseno mesto za zadovoljenje privatnih potrosackih preferencija.
16 Skorasnja ekonomska kriza je u tom pogledu najbolja ilustracija opravdanosti Lefevrove analize odnosa kapitalizma i urbanog prostora.
17 Tako Tomas Hardin, u svom izrazito uticajnom clanku pod naslovom: Tragedija zajednickog vlasnistva, brani tezu da svaki oblik zajednickog vlasnistva inherentno tezi ekonomskoj propasti (Hardnin, 1968: 1243-1244). Jedno od resenje za koje se Hardin zalaze - pored ukidanja beneficija koje nudi drzava blagostanja - upravo je privatizacija svakog oblika javnog poseda.
Literatura
Biester, Johann Erich; Gedike, Friedrich (prir.) (1783), Berlinische Monatsschrift1: http://books.google.de/books?hl=sr&id=Fms3AAAAMAAJ&q=publikum#v=snippet&q =publikum&f=false.
Cenzatti, Marco (2008), "Heterotopias of Difference" u: Dehaene, Michiel; De Cauter, Lieven (prir.), Heterotopia and the City: Public Space in a Postcivil Society, Routledge, New York.
Dumm, Thomas (1996), Michel Foucault and the Politics of Freedom, Sage Publications, New York.
Engelsing, Rolf (1974), Der Bürger als leser, Metzler, Stuttgart.
Foucault, Michel (1980), Power/Knowleddge: Selected Interviews and Other Writings 1972- 1977, Pantheon Books, New York.
Foucault, Michel (1995), Discipline and Punish, Vintage Books, New York.
Fuko, Misel (2003), Hermeneutika subjekta, Svetovi, Novi Sad.
Fuko, Misel (2005), "Druga mesta", u: Milenkovic, Pavle; Marinkovic, Dusan (prir.) Misel Fuko: Hrestomatija, Vojvoðanska socioloska asocijacija, Novi Sad.
Gottdiener, Mark (1993), "A Marx for Our Time: Henri Lefebvre and The Production of Space", Sociological Theory, Vol. 11, No. 1.
Gottsched, Johann Christoph (1902), Die vernünftige Tadlerinnen, Gesammelte Schriften, Bd. 1, Hertz, Berlin.
Hardin, Garrett (1968), "The Tragedy of the Commons", Science, New Series, Vol. 162, No.3859.
Harvey, David (2006), "The Political Economy of Public Space", u: Low, Setha; Smith, Neil (prir.), The Politics of Public Space, Blackwell, Oxford.
Hetherington, Kevin (1997), The Badlands of Modernity: Heterotopia and Social Ordering, Routledge, London.
Hocks, Paul; Schmidt, Peter (1975), Literarische und politische Zeitschriften 1789-1805, Metzler, Stuttgart.
Hölscher, Lucian (1978), "Öffentlichkeit", u: Otto Brunner, Werner Conze, Reinhart Koselleck (prir.), Geschichtliche Grundbegriffe: Historisches Lexikon zur Politischsozialen Sprache in Deutschland, Bd. 4, Klett-Cotta, Stuttgart, str. 413-467.
Hölscher, Lucian (1979), Öffentlichkeit und Geheimnis, Klett-Cotta, Stuttgart.
Kant, Emanuel (1974), "Odgovor na pitanje: sta je prosvecenost"; u: Um i sloboda, Ideje, Beograd: str. 41-48.
Kern, Kathleen (2008), "Heterotopia of the Theme Park Street" u: Dehaene, Michiel; De Cauter, Lieven (prir.), Heterotopia and the City: Public Space in a Postcivil Society, Routledge, New York.
Laursen, John Christian (1996), "The Subversive Kant: The Vocabulary of "Public" and "Publicity", u: James Schmidt (prir.), What Is Enlightenment? Eighteenth-Century Answers and Twentieth-Century Questions, University of California Press, Berkeley, str. 253-269.
Lefebvre, Henri (1991), The Production of Space, Blackwell, Oxford.
Lefebvre, Henri (2000), Writings on Cities, Blackwell, Oxford.
Lefebvre, Henri (2008), "Pravo na grad", u: Leonardo Kovacevic, Tomislav Medak, Petar Milat, Marko Sancanin, Tonci Valentic, Vesna Vukovic (prir.), Prirucnik za zivot u neoliberalnoj stvarnosti, Multimedijalni Insititut, Zagreb.
Lessing, Gotthold Ephraim (1970), "Briefe, die neueste Literatur betreffend", u: Lessing, Werke, Bd. 2, Carl Hanser, München.
Mitchell, Don (1995), "The End of Public Space? People's Park, Definitions of the Public, and Democracy", Annals of the Association of American Geographers, Vol. 85, No. 1.
Müllejans, Hans (1961), Publicus und Privatus im Romischen Recht und im älteren Kanonischen Recht unter besonderer Berücksichtigung der Unterscheidung ius publicum und ius privatum, M. Hueber, Munich.
Nicolai, Friedrich (prir.) (1766), Allgemeine deutsche Bibliothek 1: http://books.google.com/books?id=lWIvAAAAMAAJ&printsec=frontcover&hl=sr&sour ce=gbs_ge_summary_r&cad=0#v=onepage&q&f=false.
Prigge Walter (2008), "Reading The Urban Revolution: Space and Representation", u: Kanishka Goonewardena, Stefan Kipfer, Richard Milgrom, Christian Schmid (prir.), Space, Difference, Everyday Life: Reading Henri Lefebvre, Routledge, New York.
Read, Stephen; Pinilla, Camilo (prir.) (2006), Visualizing the Invisible: Towards an Urban Space, Techne Press, Amsterdam.
Reynolds, Joan M. (2004), "Pragmatic Humanism" in Foucault's Later Work", Canadian Journal of Political Science, Vol. 37, No. 4.
Riedel, Friedrich Just (1973), Briefe über das Publikum, Österreichischer Bundesverlag, Vienna.
Soja, Edward W. (1996), Thirdspace: Journeys to Los Angeles and Other Real-and- Imagined Places, Blackwell, Oxford.
Wieland, Christoph Martin (prir.) (1773), Der Teutsche Merkur 1: http://books.google.com/books?hl=sr&id=IHQGAAAAQAAJ&q=publikum#v=snippet& q=publikum&f=false.
Zedler, Johann Heinrich (1961-1964), Grosses Vollständiges Universal-Lexikon, Adakemische Druck, Graz.
Srðan Prodanovic1
Predrag Krstic2
Institut za filozofiju i drustvenu teoriju
Beograd
Izvorni naucni clanak
UDK: 316.334.2
Primljeno: 21. 09. 2011.
DOI: 10.2298/SOC1203423P
You have requested "on-the-fly" machine translation of selected content from our databases. This functionality is provided solely for your convenience and is in no way intended to replace human translation. Show full disclaimer
Neither ProQuest nor its licensors make any representations or warranties with respect to the translations. The translations are automatically generated "AS IS" and "AS AVAILABLE" and are not retained in our systems. PROQUEST AND ITS LICENSORS SPECIFICALLY DISCLAIM ANY AND ALL EXPRESS OR IMPLIED WARRANTIES, INCLUDING WITHOUT LIMITATION, ANY WARRANTIES FOR AVAILABILITY, ACCURACY, TIMELINESS, COMPLETENESS, NON-INFRINGMENT, MERCHANTABILITY OR FITNESS FOR A PARTICULAR PURPOSE. Your use of the translations is subject to all use restrictions contained in your Electronic Products License Agreement and by using the translation functionality you agree to forgo any and all claims against ProQuest or its licensors for your use of the translation functionality and any output derived there from. Hide full disclaimer
Copyright Sociolosko Udruzenje Srbije i Crne Gore (Sociological Association of Serbia and Montenegro) 2012
Abstract
In this paper we will try to offer a systematic insight into the relation of everyday practices and public space. By examining the work of two of the most influential authors in this field, Foucault and Lefebvre, we will try to provide a theoretical explanation of intuition that (public) space represents one of the key constitutive elements of free action. In the first part of the paper, we will consider Foucault's notion of heterotopia in the interest of pointing towards a "spatially intermediated" self-reflection which, to a great degree, resembles the philosophical askesis form his so called letter work. Afterwards, we will consider in which sense Lefebvre's position that public space represents a Hegelian concrete abstraction - which entails dialectical analysis and tracking of complex historical contradictions - complements and deepens perspective that Foucault puts before us in his heterotopias. In that vein, it will be shown that both authors, despite the difference in their theoretical starting points, defend the idea of such a public space in which all signifiers are removed in the interest of "opening space" for the free agent. [PUBLICATION ABSTRACT]
You have requested "on-the-fly" machine translation of selected content from our databases. This functionality is provided solely for your convenience and is in no way intended to replace human translation. Show full disclaimer
Neither ProQuest nor its licensors make any representations or warranties with respect to the translations. The translations are automatically generated "AS IS" and "AS AVAILABLE" and are not retained in our systems. PROQUEST AND ITS LICENSORS SPECIFICALLY DISCLAIM ANY AND ALL EXPRESS OR IMPLIED WARRANTIES, INCLUDING WITHOUT LIMITATION, ANY WARRANTIES FOR AVAILABILITY, ACCURACY, TIMELINESS, COMPLETENESS, NON-INFRINGMENT, MERCHANTABILITY OR FITNESS FOR A PARTICULAR PURPOSE. Your use of the translations is subject to all use restrictions contained in your Electronic Products License Agreement and by using the translation functionality you agree to forgo any and all claims against ProQuest or its licensors for your use of the translation functionality and any output derived there from. Hide full disclaimer