LJUDI, MORE, BRODOVI I NJIHOVI PUTOVI (IV.)/People, Sea, Vessels and Their Routes (IV): Motornim brodom "Gundulic" na "liniji oko svjeta"/Sailing aboard motor vessel "Gundulic" on the line around the Globe

Opcenito o "liniji oko svijeta" i m/b "Gundulic" / Generally on "line around the Globe" and m/v "Gundulic"

Iako je "Atlantska plovidba" brodar slobodne tramperske plovidbe, ipak, u svojemu dosadasnjem radu uposljavala je znatan dio flote i u linijskom brodarstvu. Od 14. veljace 1963. do sredine 1987. odrzavala je liniju - Jadran zapadna obala Velike Britanije i Irske, a od 12. kolovoza 1961. sudjeluje brodovima "Gundulic" (putovanje 4/1961. zapoceo od Japana) i "Ruðer Boskovic" u liniji oko svijeta, koja je na svjetskome pomorskom trzistu djelovala kao "Ujedinjena jugoslavenska linija". U toj liniji bili su jos i "Splosna plovba", Piran (m/b "Piran", m/ b "Goranka" i m/b "Korotan") i Jugoslavenska oceanska plovidba, Kotor (m/b "Metohija" i m/b "Sumadija", zamijenjena 1965. s m/b "Kapetan Martinovic"). Komercijalne je poslove vodila "Splosna plovba", a druga dva brodara u liniji obavljala su administrativne poslove svojih brodova. Odnosi mecu strankama bili su regulirani Ugovorom o poslovnoj suradnji. Iz te linije brodovi "Atlantske plovidbe" izlaze tijekom 1966. Uzrok je vjerojatno bio dominantna uloga, a time i povlasten polozaj, "Splosne plovbe" iz Pirana. Brod "Gundulic" prodan je u travnju 1967. "Slobodnoj plovidbi" u Sibeniku (iznenadila me je ta odluka), a 17. lipnja 1985. predan je u rezaliste Chittagong, Banglades.

Linija je polazila iz Rijeke svakih 25 dana u trajanju oko 7,5 mjeseci i pristajalo se u oko 53 luke: istocnoga Mediterana, istocne Afrike, zapadne, juzne i istocne Azije, zapadne obale Sjeverne Amerike pa do zapadnoga Mediterana i Jadranom do Rijeke. Najsjevernija luka bila je Ketchikan, φ = 55° 20' N; λ 131° 38'W (Aljaska), a najjuznija Djakarta, λ = 6° 10' S; λ = 106° 48' E (Indonezija). Evo redoslijeda uobicajenih luka na toj liniji; oznacene su brojevima i upisane priblizno na karti svijeta; uz rute plovidbe:

1. Rijeka, 2. Ploce, 3. (Dubrovnik - opskrba), 4. Solun (Grcka), 5. Beirut (Libanon), 6. Aleksandrija, 7. Port Said - Sueski kanal (Egipat), 8. Aqaba (Jordan), 9. Port Sudan (Sudan), 10. Aden (Jemen) (bunker); 11. Karachi (Pakistan); indijske luke: 12. Bombay, 13. Cochin, 14. Alleppey, 15. Tuticorin, 16. Madras (Chennapatanan od 2004. godine); 17. Singapur (Republika Singapur); indonezijske luke: 18. Belawan, 19. Djakarta, 20. Semarang, 21. Surabaja. 22. Makassar; 23. Hong Kong; japanske luke: 24. Kawasaki, 25. Shimizu, 26. Yawata, 27. Moji, 28. Yokohama, 29. Nagoya, 30. Kobe i 31. Osaka; luke zapadne obale Sjeverne Amerike - Sjedinjenih Americkih Drzava, Kanade i Meksika (najsjevernija bila je Ketchikan (Aljaska), a do Panamskog kanala i luke Balboa trebalo je prijeci oko 4.420 M, sto je nesto manja udaljenost nego preko Pacifika na relaciji Yokohama - San Diego s 4.925 M; uobicajni redoslijed luka gledajuci s juga prema sjeveru bio je: 32. San Diego, 33. Long Beach, 34. San Francisco, 35. Stockton, 36. Oakland, 37. Alemeda, 38. Eureka, 39. Portland, 40. Longview, 41. Grays Harbor, 42. Tacoma, 43. Seattle i 44. Ketchikan; kanadske luke: 45. Vancouver, luke na otoku Vacouver: 46. Port Allice, 47. Port Melon.

Na povratku prema jugu ponovno se pristajalo u Long Beachu, zatim je bila meksicka luka 48. Guaymas i 49. Balboa - Panamski kanal; talijanske luke: 50. Savona, 51. Genova, 52. Venezia i 53. Trst, te posljednja i ujedno prva luka na toj liniji - Rijeka. Pritom se prevaljivalo priblizno 31.590 M, ili 58.505 km, sto iznosi priblizno 1,5 ekvatorskog opsega.1

Tehnicko-tehnoloske karakteristike m/b "Gundulica" / Technical-technological characteristic of m/v "Gundulic"

Motorni brod "Gundulic" izgracen je u Brodogradilistu "Split" u Splitu. Porinut je u moru 1. studenoga 1959. i predan je "Atlantskoj plovidbi" 6. veljace 1960.2 Namijenjen je za prijevoz generalnoga tereta. Nosivost mu je bila 13.704 t; tonaza BT 8.852 i NT 5.270. Dimenzije: duzina preko svega 153,58 m, sirina 18,84 m, visina 10,99 m i gaz 9,02 m. Pokretao ga je dizelski Fijatov stroj snage od 4.634 kW, uz brzina od 15,5 cv. Bunker: 1.164 t F.O & D.O.

Za ono doba bio je opremljen suvremenom navigacijskom opremom: ziro-kompas i automatsko kormilarenje, radar s ekranom pokaza prave slike (true motion radar), elektricni tlacni brzinomjer SAL, dubinomjer na jeku, suvremeni radiogoniometar i magnetski kompas, sekstant i kronometar, uz nauticki godisnjak i nauticke tablice za izracunavanje brodske pozicije u astronomskoj navigaciji. Zatim su bili na palubi elektricni vincevi s dericima (samarice, engl. derrick) nosivosti (SWL - safe working load - radno opterecenje) 2 x 3 t, 8 x 5 t i 4 x 10 t. Kapacitet pet skladista bio je: za zito (grain) 664.162, a za bale 600.030 kubicnih stopa (cu.ft.). U skladistu br. 3 je dubok tank (deep tank). "Gundulic" i "Rucer Boskovic" prvi su brodovi "Atlantske plovidbe" koji su imali zeljezne pokrove grotla, a postavljali su se samaricama. M/b "Petka", izgracena 1957. u Splitu, bila je posljednja s drvenim pokrovom grotla. Stambene prostorije (i stroj) bile su na brodskoj sredini, i to je imalo pozitivan ucinak na psihu ljudi - bili su na okupu i cesto su se susretali. Oni nisu bili odvojeni u tri stambena prostora, kao na dotadasnjim parnjacima: na krmenom dijelu za clanove posade (nazovimo) nizeg ranga, nad strojarnicom za casnike stroja, asistente, vodu palube i stroja te kuhare, a ispod mosta za casnike palube, radiotelegrafista, 1. konobara i kadeta. Tu je bio i brodski salon.

Posada: zapovjednik kap. Mato Vidak; casnici palube 1., 2. i 3.: kap. Andrija Turk, kap. Antun Nicetic i Luko Ban; radiotelegrafist Ivo Stampalija; kadeti: Dinko Damjanovic, Karlo Di Leo i Nikola Trescec; voca palube: Blaz Sarin; tesar: Nikola cerjan; kormilari: Ante Butigan, Ive Colic, Boris Cvjetkovic, Ante Lelekovic i Ive Toric; mornari: Tomislav Loncar, Kreso Mustac i Ante Vlasic; mladic palube Frano Perkusic.

Upravitelj stroja je Davor Knezevic, ing.; casnici stroja 1., 2. i 3.: Pero Musladin, ing., Jovan Jovanovic, ing., Stijepo Radic; asistenti stroja: Albert Curac, Pasko Nadramija i Sime Vokic; voda stroja Sime Glavan; mehanicar Marko Supe; elektricar Miho Mrdalo; mazaci: Andro Nivic, Jerko Orlic i Pavle Salecic; cistaci Andro Mihaljevic i Nikola Poljanic; kuhar 1. i 2. Ivo Zivkovic i Ivo Grljevic; mladic kuhinje Ivo Milkovic; konobar 1. i 2. Ivo Soric i Ivo Hacija; mladici sobe Simo Valjalo i Niko Sentovic - dakle ukupno 41 clan posade.

Prevozili su se i putnici, najvise njih dvanaest jer, ako bi se prevozilo vise od tog broja, na brod bi trebalo ukrcati lijecnika. Tako su stalni gosti na tom putovanju bili stariji bracni par iz Austrije i americka troclana obitelj iz Rijeke do San Diega. U Madrasu (Indija) do Yokohame ukrcana je troclana obitelj Indijaca.

Putovanje od Rijeke do Aleksandrije i Port Sudana/ The voyage from Rijeka to Alexandria and Port Sudan

Iskrcao sam se s p/b "Dubrave" sredinom listopada 1963. i presao 31. listopada na m/b "Gundulic". Doma sam se odmorio nekoliko dana uz obitelj - supruga je jos studirala medicinu i sin Oleg zavrsavao je prvu godinu. Kadrovski odjel "Atlantske" uputio me je zurno na Rijeku radi ukrcaja. Kada sam tamo dosao i javio se nasem agentu, on mi je odgovorio da brod dolazi tek za dva dana. Ta dva dana posjetio sam sa suprugom Ljubljanu, i tako sam prvi put bio i u tom tada nasem gradu, pa smo usput posjetili Postojnsku spilju. Bilo je ugodno malo odmora pred odlazak na dalek put.

Iz Rijeke smo partili pocetkom studenoga put Beiruta, ali smo ipak svratili u Grad. Pristali smo u Gruzu predvecer i otputovali sutradan prijepodne. Tu smo popunili zalihe, ali vrijeme se provelo i u posjetima. Brod je vrvio od zena, djece, majka, rodbine i prijatelja. Odlazak iz Gruza pozdravilo je mnostvo rodbine, poznanika i prijatelja s obale, a tako se nastavilo ploveci uz obalu od Bellevue, preko "Buze", do Porporele i Sv. Jakova.

Do Beiruta plovili smo priblizno tri dana i prevalili oko 1.100 M. To je vazna luka i glavni grad Libanona - vrlo lijep i uredan mediteranski grad. Tada jos nije bilo razaranja kao poslije toga. Tu smo se krace zadrzali, ali ipak, bilo je vremena da se "protegnu noge" po tom ugodnom i lijepom gradu.

Iz Beiruta smo brzo doplovili do Aleksandrije. Svega dan plovidbe. Aleksandrija (arapski El Iskandariyah) jedna je od najvaznjih luka Egipta, ali opcenito i Sredozemlja. Razvila se na zapadnom rubu prostrane rijeke Nila. To je bio prvim moj posjet3, i zadrzali smo se nekoliko dana, pa je bilo vremena za razgledavanje prastaroga, a danas i vrlo modernoga grada koji je osnovao Aleksandar Makedonski 331. godine pr. Kr. (slike 4., 5., i 6.). Posjetili smo dzamiju Abu al Abbas al - Mursi i neku staru koptsku crkvu i druge znamenitosti. Bilo je vremena i za jednodnevni izlet do Kaira i piramida. Sve je bilo vrlo dobro organizirano jedan postariji covjek - niskog rasta, mrsav prosijede brade u tamnom odijelu - iznajmio je taksi, bio je i vodic, i sve nam je vrlo lijepo i znalacki objasnjavao (slika 7.). Dali smo mu dogovoren iznos (mislim 5 egipatskih funta) u koji je bio uracunat i objed u vrlo pristojnome kairskom restoranu.

Iz Aleksandrije otputovali smo u Port Said i tamo se usidrili ocekajuci ulazak u Sueski kanal. Prokopan je 1869. godine, duljina mu je 163 km i najkraca je morska veza izmecu zapadne i istocne hemisfere. Po dolasku na sidriste, na brod se uz pilota ukrcava posada s dvije barke za vez u kanalu (slika 9.) i veliki reflektor, ako brod nema vlastitoga, a "Gundulic" ga je imao, i on se postavi na vrh pramca. Na brod dolazi i mnostvo trgovaca koji po palubi izlazu ono sto prodaju - najvise galanterijsku i odjevnu robu. U odreceno se vrijeme ulazi u sam kanal (slika 8.). Dozivljavao sam ga kao vrata u neki novi svijet - svijet Istoka, gdje zive ljudi drukcije civilizacije, religije, obicaja, boje koze, odijevanja, i gdje su klima i priroda umnogome posebne.4

Plovidba je Suezom zanimljiva iako se naizgled nema sto vidjeti, osim pustinjskog pijeska. Upravo je taj prolazak pustinjom fascinantan. Taj dojam pojacavaju Egipcani, ukrcani na brod u Port Saidu, u vrijeme svoje molitve klanjanja okrenuti prema Meki. Poseban je dozivljaj kad se ceka u kanalu da procu brodovi iz suprotnoga smjera (kao nekad nas tramvaj na krizanju). Svecana "karavana" prolazi pustinjom, a nocu je taj prizor jos romanticnji dok brodovi jakim reflektorima svijetle s pramca kao da traze prolazak kroz pustinju. U pustinji su nekako i zvijezde sjajnije, i cine se blizima, nadohvat ruke. Ponekad se javi i pustinjska lisica i zaiskre njezine sjajne oci, slicne onima u macke. One lutaju uokolo nastojeci nesto ukrasti; mozda neku kokos, iz manjih beduinskih satorskih naselja.

Na kanalu je luka i grad Ismailija; tu bi se mijenjao pilot, pa smo proslijedili prema Suezu, gdje smo iskrcali pilota i uputili se prema Port Sudanu. Plovidba zapocinje Crvenim morem uz brdovit i kamenit, bez raslinja, Sinajski poluotok, izrazenih visokih vrhunaca.

Prije ulaska u luku Port Sudan cekali smo nekoliko dana na sidristu. Bilo je dosta zabavno. Lovili smo ribu, a nje je bilo u izobilju, od manjih do velikih kjerna i slicno. Trebalo je pazati jedino na neku vrstu koje je ubod bio otrovan. Ako se takva uhvatila, a to nije bilo bas cesto, otkinuli bismo primulu (udicu i dio najlona). Svatko je nesto ulovio a i nasi su se putnici na taj nacin zabavljali. Nasa putnica Austrijanka ulovila je veliku kjernu pa smo joj morali pomoci izvuci ribetinu. Oko broda kruzili su morski psi. Bili su male velicine, oko 1,5 do 2 m. Jednom mi je sinula ideja da ostima pokusam uloviti jednoga. Spustio sam ponat (drvenu dasku na kojoj covjek stoji dok piturava brodski bok) da ostvarim svoj naum. Kad sam se vec bio spustio i uzeo u ruku osti, predomislio sam se; jer, taj mali pas ima i svoje roditelje negdje u dubini. Ako izgubim ravnotezu pri pogotku u ribu i upadnem u more, pa stignu "roditelji"c Nije to bila bas dobra ideja, i ja sam se vratio na palubu.

Nakon pristajanja uz obalu zapoceo je ukrcaj pamuka. Radnici su bili iz plemena Fuzi-Vuzi (slike 10. i 11.). Imali su dugu i neurednu kosu i cesto su je cesljali uskim dugim drvenim cesljem. Govorilo se da su oni sezonski lucki radnici dok ne zarade odrecen iznos novca da kupe kravu, i tada se vracaju u svoja sela i ozene se, bolje receno: od mladenkinih roditelja kupe zenu.

Kako smo imali putnika, jednom Austrijancu nastali su problemi s nogom. Sto uciniti s njimc Do nasega broda bio je engleski, putnicko-teretni, nesto veci od nas, nosivosti od oko 20.000 tona. Potrazio sam lijecnika. Bio je mlaci covjek, moj vrsnjak, i odmah je dosao na brod i pregledao bolesnika. Dok smo bili u luci, jos smo se nekoliko puta susretali, ali ne samo radi naseg putnika nego i ugodnog druzenja uz casicu viskija. cim sam prvi trenutak stupio na taj brod, susreo sam dosta mladica. To su bili caci pomorske skole na prakticnoj obuci, ali i teoretskoj jer su s njima bili i nastavnici. Taj nacin obuke buducih casnika cinio mi se prikladnim. Brod razvozi teret, a ujedno sluzi i kao skolski brod. Na palubi je bio i kinoprojektor, pa smo gledali i neke filmove.

U Port Sudanu bili smo krajem mjeseca studenoga, kada je bio ubijen americki predsjednik John F. Kennedy. Mislim da je bio 26. studenoga kad je u nasoj domovini bio proglasen dan zalosti i mi smo toga dana spustili zastavu na pola stijega.

U Port Sudanu smo dobro prosli; bio je bazen ispred nekog hotela i cesto smo u njemu i uz hladno pice ublazavali zarku klimu Crvenog mora. U toj luci proslavili smo i tadasnji Dan Republike, i negdje pred sam kraj tih praznika, 30. studenoga, kasno poslijepodne partili smo prema Indiji. Odlazak je bio veseo jer su nas s obale neki nasi koji su radili u Sudanu burno pozdravljali, pa dakako i mi njih, a vjerojatno smo u krvi svi skupa imali po koji maligan jer kakva bi to bila festa, a da se malo ne "zalije".

Na izlasku iz Crvenoga mora u luci Adenu "bunkerali" smo. Bili smo na sidristu, ali to ne znaci da se za tren oka na palubi nece skupiti razliciti trgovci. Bilo je raznovrsne robe, koju su izlozili na palubu, pa se stjecao dojam kao da se nalazimo na nekom sajmu. Trgovci Arapi, bili su upori i stalno su nesto nudili, ali moglo se i cjenkati, tako da je svatko nesto kupio, a ja dvogled.

Plovidba Indijskim oceanom i boravak u indijskim lukama / Sailing across Indian Ocean and stay in Indian ports

Nakon sto smo ukrcali potrebnu kolicinu goriva, isplovili smo iz Adena prema Indiji. Tamo smo posjetili vise luka - Kochin, Alleppey, Tuticorinm i Madras. Indijski ocean ima dva lica; ono vedrije u vrijeme zimskoga i tmurnije u razdoblju ljetnoga monsuna. Zimski je ugodan, a ljetni je sasvim suprotan. Dolazi s dalekih juznih oceanskih prostranstava i donosi velike valove, a relativna je vlaga gotovo 100%-tna.5 "Gundulicem" smo, nasrecu, plovili u doba zimskoga razdoblja.

Nakon sto bi se zavrsila gvardija u cetiri sata, jos je bila noc, ali se vec naziralo praskozorje. S drugim casnikom stroja Jovanovicem otisao bih u salon na marendu. Pojeli bismo ono sto bi nam kogo ostavio. Uglavnom, bili smo uvijek zadovoljni jelom. Popili bismo pivicu, malo cakulali i onda svakim svojom "stazom" u kabinu na spavanje.

Dakako, ne bih odmah otisao u postelju; naprotiv, ostao bih promatrati svitanje. Taj dio dana u tropskom Indijskom oceanu bio je fenomenalan. Kako je bilo zimsko doba, puhao je vjetar s kopna i nije stvarao velike valove; bili su lagani do umjereni, kao nas poslijepodnevni maestral, i nebo vedro, a u svitanje na obzoru bi se pojavili svijetli vlaknasti oblaci - svijetli kumulusi, u meteorologiji poznati kao kumulusi lijepog vremena. Tako je "Gundulic" plovio ususret novom danu lagano se valjajuci na blagom valovlju. Sve to ne bi bilo tako lijepo i velicanstveno da nisu odzvanjali zvuci Beethovenove glazbe. Plocu bih stavio na gramofon odmah po ulasku u kabinu. Posebno bi snazno odzvanjala u ovome beskrajnome plavetnilu mora i neba 5. simfonija, pa ti dobijes osjecaj kao da si u sredistu svemira. Nekad bih se na trenutak sjetio i Sikstinske kapele i Michelangelovih fresaka, gdje je izmecu ostaloga prikazuju Stvaranje Sunca i Mjeseca, Stvaranje prvog covjeka. Nakon neprospavane noci, prije sunceva izlaska otisao bih na zasluzen odmor.

Plovidba od Adena do Cochina, luke na jugozapadu Indije, trajala je oko pet dana, i na toj relaciji prevalili smo 1.850 M. Tu smo se krace vrijeme zadrzali i proslijedili u obliznju luku Alleppey. U tim lukama iskrcali smo i ukrcali manje kolicine generalnog tereta. Zatim smo oplovili Comorin (φ = 8° 05' N i λ = 77° 33' E), najjuzniji rt indijskoga potkontinenta i uplovili u luku Tuticorin. Tu smo krcali u jedno skladiste staro zeljezo i kosti u vrecama, jako neugodna mirisa, tako da smo odahnuli kad smo zatvorili skladiste. Sve te tri luke nalaze se na jugu Indije, gdje je raznolika i bujna tropska vegetacija. Uistinu, ljepota prirode, a u lukama je vrlo zivo, samo se zapaza veliko siromastvo, pa bosonogi radnici krcaju staro zeljezo. Zbog toga sam trebao pomagati i nekako zastititi ozljede po nogama tih bijednih ljudi.

Nesto sjevernije od luke Tuticorin je Madras. On je bio zadnja luka na tom dijelu putovanja. Madras je veliki visemilijunski grad, kulturno i politicko srediste istoimene pokrajine. Luka je prostrana i zasticena velikim lukobranom izvan kojeg je nepregledna pjescana plaza po kojoj vrane i galebovi pretrazuju pijesak ne bili pronasli koju skoljku ili racica. Kupanje je opasno jer su jake struje uzrokovane vecom razlikom izmecu visoke i niske vode. Ipak smo se kupali kad je nadolazila visoka voda i struja je tekla prema obali. Uz te nepregledne plaze, uz koje rastu visoke palme, manja su i skromna ribarska naselja izgracena poglavito od bambusa i palminih grana. Na tom je prostoru i spomenik ribarima. Indija nema otoka iza kojih bi se moglo zakloniti, pa su mnogi u nevremenu stradali. Ponekad se sklone na brodove koji su na sidristu ili plove tim prostorom da ih zastite. To je prvi i posljednji spomenik posvecen ribarima koji sam vidio (slika 14.). Njihova ribarska plovila vrlo su skromno i primitivno napravljena (slike 12. i 13.).

Po svim tim lukama puno je beskucnika; oni spavaju po ulicama, pa nocu kad ides na brod, treba paziti da koga ne "probudis". Jednom sam zalutao u vrlo ekskluzivan hotel koji je dakako imao i bar gdje se skupljala indijska aristokracija. Skupocjeni namjestaj i stolovi na kojima je bilo svega u izobilju. Zabavni program s striptizom kakva nisam vidio ni u Europi. I kad izices iz tih prostora na ulicu, lijevo i desno od hotelskog ulaza nailazis na bijedne ljude koji, vjerojatno gladni, leze na ulici. Kazu da su Indijke lijepe zene. Istina, tu vecer nisam nigdje vidi na okupu toliko lijepih i otmjeno odjevenih zena, ali za one na ulici, nazalost, ne bi se moglo to reci (slika 15.).

Madras ima zanimljiv zooloski vrt na velikom prostoru, pa zivotinje nisu u kavezima. Tu se mogu vidjeti i rijetki primjerci bijelih tigrova (albini).

U Madrasu je bilo predstavnistvo "Atlantske plovidbe"; vodio ga je kap. Krunoslav Bonacic.

Plovidba Bengalskim zaljevom do indonezijskih luka / Sailing across The Bay of Bengal up to Indonesian ports

Iz Madrasa smo Bengalskim zaljevom (istocni dio Indijskog oceana) isplovili za Belawan, luku na sjeveroistocnoj dijelu otoka Sumatre, 1.250 M udaljenu od Madrasa. Zatim su slijedile luke Djakarta, Semarang i Surabaja na Javi i Makassar na Celebesu. U plovidbi iz Belawana do Djakarte presli smo ekvator i, po starom obicaju, bilo je "krstenje" kantom mora onoga koji ga prvi put prelazi. U Djakarti, na sidristu smo svecano docekali Novu godinu. Bilo je mnogo brodova pa je u ponoc - kada je upravo nastupila moja gvardija - nastalo sveopce trubljenje. U brodskom salonu bilo je svecano i veselo, i nasi su putnici bili veoma zadovoljnji uz dobro jelo i pjesmu. Njima smo bili vec prije priremili i iznenacenje za Svetoga Nikolu: uprilicili "pravoga" sv. Nikolu s darovima, a bio je tu, po obicaju, i krampus.

Najduze smo se zadrzali u lukama Djakarti i Makassaru. U Djakarti smo obilazili grad riksama na biciklu. Treba biti oprezan i prije voznje mora se dogovoriti cijena i za placanje uvijek imati sitan novac jer, ako das vecu novcanicu, ode riksar i ne vraca ostatak. To se dogodilo mom kolegi Jovu. Riksar mu nije vratio ostatak, pa Jovo "navalio", okupilo se jos tamosnjih ljudi, nastala guzva. Ostavi, Jovo, novac. "Tko nama vjeruje, mozemo stradati!" I tako me je na kraju poslusao.

Guzva je po ulicama, trgovine su na otvorenome, s raznim plodovima tropskog voca. Banane i ananasi svjeze ubrani. Kada ih doneses u kabinu, njihov miris ispuni cijeli prostor. Suvenirnice su kvalitetne, nadasve u njima statue od ebanovine: slonovi, ribari i njihove brodice. Kupio sam plesacicu. Dan prije bili smo na predstavi gdje su plesale te vrlo lijepe graciozne djevojke, odjevene u raznobojne haljine. Savrsen sklad zenske ljepote, plesa i zvukova istocnjacke glazbe. Nezaboravan dozivljaj!

Na otoku Javi posjetili smo i luke Semarang i Surabaju. Tropski krajevi, sunce u podne nad glavom, pa bismo izlazili s broda kada bi se ono primaklo obzoru, a to bi bilo poslije vecere. Malo setnje, i posjet nekom restoranu u prirodom ambijentu, s puno zelenila; tu popiti hladno pice - bio je pravi uzitak.

Iz Surabaje isplovili smo za Makassar, udaljen 437 M. Pri uplovljavanju u tu luku trebalo je biti vrlo oprezan jer ima dosta pjescanih prudova vrlo blizu povrsini tako da se valovi prelijevaju preko njih stvarajuci bijele kreste.

U Makassaru smo upoznali neko vrlo ugodno i ugledno drustvo tako da sam imao priliku s njima obici i grad i okolicu. Cesta je vodila kroz dzunglu; posjetili smo i neka manja sela. Kuce su bile drvene, s visokim krovovima napravljenima od neke vrste trave i siblja. Boravak u takvu vrlo lijepom i zanimljivom krajoliku kakva mi Europljani mozemo samo vidjeti na TV, bilo je to uistinu za pamcenje!

I u samom gradu puno je zelenila, a vide se i golema stoljetna stabla (kao nase platane). Bili smo pozvani na veceru u neki otmjen restoran.

Plovidba od Makassara do Hong Konga i Yokohame / Sailing from Makassar to Hong Kong and Yokohama

U drugoj polovici sijecnja isplovili smo iz Makassara put Hong Konga. Putovanje je trajalo pet dana, s prevaljene 1.822 M. Plovili smo Makassarskim prolazom - izmecu Celebesa i Bornea, zatim uz otocje Sulu te juznim i zapadnim dijelom Filipinskoga otocja. Plovidba je bila zanimljiva, s pogledom na tropsku vegetaciju, ugodna temperatura i more pogodno za plovidbu. Nakon Filipina kurs je vodio Juznokineskim morem prema Hong Kongu. Tijekom manje od jednog dana naglo je zahladilo tako da smo jos u poslijepodnevnim satima bili ljetno odjeveni, a ujutro, po dolasku u Hong Kong, morali smo obuci kapute. Naglo je zapuhao neki hladan sjeverni vjetar, iako je na tom prostoru blaga klima.

U luci bili smo vezani na plutace, zbog vecega broja brodova. Uz uobicajen posjet luckih vlasti brod posjeti i mama-san sa svojim "damama".

Hong Kong (slike od 16. do 20.) zanimljiv je grad; nalazi se na malenom prostoru okruzen visokim planinama i tropskim zelenilom. Srediste mu je na poluotoku Kowloon i otoku Hong Kong. Bezbroj zivopisnih brodica i cunka u neprestanom su pokretu prevozeci bezbroj putnika i robe izmecu ta dva dijela grada. Mnostvo svijeta prolazi ulicama izmecu bezbrojnih ducana na otvorenome, gdje se nudi svakojaka roba, ali i delicije kantonske kuhinje. Crveni dvokatni autobusi, slicni onima u Londonu, podsjecaju nas da smo u britanskoj koloniji. Glavna je atrakcija voznja tramvajem na Viktorijin vrh, s kojega se vidi cijeli Hong Kong. Tu sam proslavio svoj 29. rocendan, 24. sijecnja, i s nekim kolegama svratio sam u restoran. Zacudo, tramvaj je slican onomu dubrovackom, samo sto ovaj prometuje od 18. svibnja 1888., a nasega, nazalost, vec odavna nema.

Iz Hong Konga isplovili smo pred kraj sijecnja za Yokohamu, do koje je trebalo prijeci 1.584 M, ili cetiri dana plovidbe. Ruta je vodila Formoskim prolazom izmecu dvije Kine - one na kontinentu i otoka Formoze (Taivana), u vrijeme kada izmecu njih nisu bili dobri odnosi, u doba hladnoga rata.

Boravak u japanskim lukama / Stay in Japanese ports

U Yokohamu smo stigli pocetkom mjeseca veljace i ostali smo do konca toga mjeseca (slika 24.). Za to vrijeme obavljene su operacije iskrcaja i ukrcaja tereta, i to u Yokohami, u Nagoji, Kobe i Osaki. Nakon iskrcaja bili smo i tri dana u brodogradilistu Kobe u doku, na pregledu podvodnog dijela broda, ciscenju i pituravanju (slike 21. i 22.). Na obali smo dobili vrlo uredne prostorije (kao neki dnevni boravak) u kojima smo mogli biti u vrijeme boravka u brodogradilistu. Svako jutro prije pocetka rada radnici su vjezbali gimnasticke vjezbe, sto nas je malo iznenadilo, ali, dobra je to ideja.

Organizacija i ucinak rada luckih radnika za tadasnje prilike bili su vrhunski ako se usporede s onima u Indiji i Indoneziji. Ipak, uz danasnju tehnologiju ukrcaja i iskrcaja tereta u kontejnerima, ne moze se ni zamisliti toliko stajanje u lukama. Krcali smo raznovrstan teret - limene kolute (coilse) i zeljezne cijevi razlicite velicine, radijske i televizijske aparate i magnetofone, te djecje igracke. Slagale su se u skladiste kutija po kutija. Sreca nasa sto se tada tako radilo! Imali smo vremena za sve obici, i na kraju bismo pozeljeli otploviti dalje, umorni od lutanja, i potrosivsi sav novac. Na moru se odmorimo: osam sati gvardija, i nema lutanja po lukama.

Lutajuci tako Yokohamom naisao sam na neobicnu dvokatnu zgradu, nazovimo je kavanom, iako ona to nije bila u klasicnom smislu te rijeci. Usao sam i cuo zvuke klasicne glazbe. Posjetitelji su sjedili uz stolove i pili su caj. Nitko nije razgovarao, samo se cula glazba. Na zidovima su bili portreti velikana klasicne glazbe: Beethovena, Mozarta, Bramsa, cajkovskoga i drugih. I ja sam s kolegom sio za stol i uz caj uzivao u glazbi, ali i u neuobicajnom ambijentu, koji dotad nisam vidio, ali ni poslije toga nisam susreo.

Iz Osake posjetio sam Naru, prvu prijestolnicu Japana (710. - 784.), a danas kulturno-umjetnicko srediste Japana. Voznja se odvija brzim elektricnim vlakom i traje oko pola sata. Nara je lijepo urecena - starinske zgrade i parkovi po kojima slobodno secu jeleni (slika 23). Najpoznatija gracevina je hram Todai, sa 16 m visokim broncanim kipom Bude, jedno od najvecih drvenih zdanja na svijetu.

Pitanje sto se cesto upucuje pomorcima koji su boravili u Japanu jesu gejse; pritom vecina misli na prostitutke. Za gejse se moze reci da one, izobrazene plesacice i pjevacice u japanskim nosnjama, zabavljaju goste, a vjerojatno se iz toga moze stvoriti i nesto drugo. Dakako, postoje i kurtizane, koje se mogu slobodno dovesti na brod, ali i one se razlikuju od onih u drugim krajevima svijeta; isticu se svojom vjernoscu, sto znaci da ne bi ni jedna od njih otisla s nekim drugim iako bi na tome mogla vise zaraditi.

Bila je godina 1964. kad se u Tokiju odrzavala XVIII. olimpijada. Ulice i trgovi upravo su se ukrasavali u ocekivanju toga velikog sportskog dogacaja.

Plovidba Tihim oceanom i boravak u lukama SAD-a / Sailing across Pacific and the stay in the ports of the USA

Iz Yokohame krenili smo krajem mjeseca veljace prijeci Tihi ocean, najveci svjetski ocean; do San Diega u Kaliforniji trebalo je prevaliti 4.925 M (Atlantik: Lisabon - New York 2.980 M). Putovanje je trajalo 14 dana. Na pocetku je vrijeme za to godisnje doba bilo uobicajeno - umjereno valovito. U srijedu, 4. ozujka, kada smo bili u blizini 180° meridijana, datumske granice, pocela je nocu prava oluja. Oko 22 sata probudio me je kormilar iako je moja gvardija pocinjala u ponoc. Odmah sam znao da je nesto izvanredno. Dakako, osjetio sam valjanje broda i u postelji; vidio sam kako tapit sece po podu. To u svojoj dotadasnjoj praksi nisam dozivio, ali ni poslije. Znaci, upali smo u jako nevrijeme. Dosao sam na most i barba mi je dao dva kormilara da pocemo po skladistima pregledati teret da nisu popustili vezovi jer smo imali i glomaznih komada. U mrkloj noci i nevremenu morali smo biti vrlo oprezni: pomak teskih tereta u takvim okolnostima bio bi vrlo opasan za sigurnost broda. Nasrecu, sve je bilo u redu, samo se jedan coils (smotani celicni lim) rastvorio i ostetio obliznji teret s djecjim igrackama (oko 20 tona).

Kada sam stupio u gvardiju u 00 sati i otvorio novu stranicu brodskog dnevnika, opet sam upisao "srijeda 4. ozujka 1964." Ponovili smo dakle jedan dan jer, kad smo se uputili iz Rijeke, stalno smo plovili prema istoku i svakih 15 stupnjeva geografske duzine pomicali smo sat naprijed za jedan sat (nocu svaka gvardija po 20 minuta). I tako se bilo skupilo 12 sati otkako smo isplovili iz Rijeke, a kako smo plovili prema istoku, morali smo ponoviti cijeli jedan dan, jer do Rijeke pomicemo sat jos za 12 sati.

I kad je svanulo, oluja nije popustala. Vjetar i valovi udarali su nesmanjenom zestinom. Vidljivost nikakva. Radar nije bio pouzdan po takvu nevremenu i pljusku kise, pa smo preko svoje radiopostaje davali poziciju, kurs i brzinu, i na taj smo nacin upozoravali druge brodove da bi se izbjegnuo moguci sudar. Na nase upozorenje nismo dobivali odgovor, sto je bilo povoljno. Poslijepodne sam uspio napraviti s mosta nekoliko fotografija (slike 25. i 26.). Fotoaparat sam drzao ispod kisne kabanice, braneci ga od pjene nadolazecih valova, ali i da me barba ne posalje u "neku stvar". Do noci se oluja bila nesto smirila, no valove slabije snage osjecali smo jos nekoliko dana (slika 27.)

"Gundulic" je bio dobar brod, pa smo se po tim valovima propinjali i skakutali kao galeb. S pogonskim strojem nije bio nikakvih problema, i u svom tom urnebesu ipak se covjek na takvu brodu nekako osjecao sigurnim. I tako je prosla i ta najduza srijeda u mom zivotu koja je trajala punih 48 sati, i to jos u nevremenu.

U americkim lukama bilo je vrlo veselo i zabavno. Prva je bila San Diego. To je americka ratna luka na Pacifiku i uistinu, prije ni poslije nisam vidio toliko ratnih brodova na okupu. Od nosaca zrakoplova, bojnih brodova, do krstarica, podmornica i drugih ratnih brodova. Bili su u raspremi, vec pomalo zastarjeli, iz Drugoga svjetskog rata.

Iz San Diega isplovili smo za Long Beach. Iz te luke posjetili smo njezinu okolicu: Los Angeles, Santa Monica, Hollywood, Disnyland. Puno svijeta, svi nesto razgledavaju i kupuju raznovrsne suvenire i drugu robu. Nocu je fantastican pogled s nekog brezuljka na sav taj prostor s na stotine tisuca svjetala.

U Americi za vikenda bio je slobodan pristup na brod pa je dolazilo ponajvise nasih doseljenika. Zanimali su se za zivot i rad u domovini. Najvise ih je impresionirao nas brod. Nisu mogli vjerovati da je izgracen u Splitu. Neke ljude sam upoznao, pa su me cak pozvali u svoj dom. Susreo sam i naseg iseljenika koji je bio americki vojnik u Europi u vrijeme Drugoga svjetskog rata. Pricao nam je da je Andrija Arturkovic drzao neki govor protiv tadasnje Jugoslavije. On ga je prekinuo rekavsi mu: "Ti si se borio protiv americkih vojnika i njihovih saveznika."

Jedanput, lutajuci Long Beachom, otisli smo nesto prizalogajiti u neki restoran. Sjeli smo za veliki sank i narucili po sendvic i pivo. U jednom kutu iza sanka, okrenut nam lecima, neki covjek pravio je sendvice. Kad se je okrenio, prepoznao sam ga. Moj kolega iz nautike, Baldo! Pozdravili smo se, ali nismo puno razgovarali jer nije imao vremena. Bilo mu je drago da me je vidio, ali osjetio sam pri tome neku njegovu zbunjenost - kao da mu je nelagodno sto je tu. On je bio pobjegao iz treceg razreda iz Dubrovnika preko Jadrana u Italiju. Kad i kako je stigao u SAD, nije mi poznato, ali evo ga sada tu nakon deset godina, u nekom restoranu pravi sendvice. Pomislio sam - sto mu je bilo da je napustio skolu i pobjegao uz velik rizik, i sad je tu, u "obecanoj zemlji" Americi. A zar nije meni bolje ploviti na elitnoj brodskoj liniji i modernom brodu kao drugi casnik s polozenim ispitom kapetana duge plovidbe nego njemu, tu iza sanka, osam sati praviti sendvice. Vise ga nisam nikada vidio, niti sam cuo za njega. cudne su ljudske sudbine.

Dakako, impresivno djeluje i Golden Gate Bridge (slika 28.), ispod kojega smo prosli i uplovili u San Francisco Bay, i tamo pristali u luke Oakland i Alemedu. U Alemedi nitko mi nije od nasih doseljenika ostavio bolji dojam nego neki Konavljanin. Bio je obalni radnik, ali u funkciji sefa u svojoj smjeni na brodu. Rocen je u Americi, imao je oko 35 do 40 godina, a roditelji su mu dosli iz Konavala, vjerojatno pocetkom 20. stoljeca. Krupan, visok, crvenih obraza, simpatican, a uz to i veseljak, ali njegov govor i naglasak me je neobicno iznenadio i impresionirao. Jer, iz djetinjstva pamtim Konavljane kad bi dosli na Gundulicevu poljanu prodavati grozce i druge poljoprivredne proizvode; dakako, odjeveni u svoje nosnje. On je govorio jezikom kako se rijetko (ili nikako) vise cuje u Konavlima. Pomislio sam: bio bi idealan lik za ulogu Vuka u Vojnovicevoj drami Na taraci.

Iz San Francisca isplovili smo prema sjeveru put luke Eureke, smjestene u zaljevu Humboldt, oko 5 M od oceana. Simpaticni su ljudi i grad s oko 30.000 stanovnka. Izvozi se gracevno drvo, ponajvise debla sekvoje - golemih stabala velikoga opsega tako da kroz jedno izbuseno stablo moze proci automobil.

Drustveni zivot u tom gradu bio je na visini, pa smo se i mi zabavljali. Ispracaj iz luke bio je veseo, i to nam je priustila samo jedna djevojka koja je 2-3 dana provela ugodno vrijeme s nekim nasim mladicem. Nismo odmah isplovili iz luke nakon ukrcaja tereta, vec smo oko 8 sati presli na sidriste. Tamo smo cekali visoku vodu do oko podne. Buduci da je ulaz u lucko podrucje smjesteno izmecu dva nasipa, odatle vode tri kanala dubine od 7,9 do 9,1 m.

Sidriste je bilo blizu obale pa je s nje djevojka iz automobila svako nekoliko trubila i dozivala imenom toga naseg sretniika. Bila je uporna pa, kada smo oko podneva krenuli prema izlazu iz luke, ona nas je pratila automobilom oko 10 km cestom koja je vijugala prema izlazu iz Humboldtova zaljeva u ocean. I taj dogacaj govori o pomorackom zivotu, kada se za dva ili tri dana dozivi i prozivi puno toga. Ta djevojka vjerojatno je bila i sretna kad je toliko vremena cekala da brod isplovi i otpratila nas je dostojanstveno i s ljubavlju do izlaska iz zaljeva. Moze se pretpostaviti da je promatrala brod kako pomalo nestaje u sirokom prostranstvu Pacifika.

Ploveci prema sjeveru oko 430 M od Eureke, stigli smo u luku Portland, najveci grad i luku u saveznoj drzavi Oregon, s oko 370.000 stanovnika. Razvijena je ondje industrija prerade drva, prehrambena, metalna i tekstilna industrija. Lezi na rijeci Willamette nedaleko od njezina utoka u Columbiju, koja se 177 km nizvodno ulijeva u Pacifik. Dubina do mora je 13,6 m tako da u luku uplovljavaju i veci brodovi.

U Portlandu smo ostali nekoliko dana; najvise smo krcali celulozu. Okolica grada obrasla je gustom sumom, i to sve do mora. Ondje sam upoznao obitelj ruskog podrijetla. I oni su imali svoju zivotnu pricu. Izbjegli su iz Rusije nakon revolucije 1917. u Sangaj, a nakon kineske revolucije, 1948. dosli su u Portland. Nas nekoliko pozvali su u svoj dom i lijepo su nas pogostili. U obitelji su bile sve zene - baka, majka i dvije kcerke. Baka gotovo da nije govorila engleski, jer su se druzili s ruskim emigrantima u Sangaju, a u Portlandu vec je bilo kasno za ucenje, pa sam ja s njom govorio ruskim jezikom. Pokazali su mi fotografiju iz Sangaja i upitali me poznam li nekoga. Dakako da sam poznavao kap. Srecka Krilu (nakon povratka u Dubrovnik radio je u Luckoj kapeaniji u Gruzu). Bilo je tu jos nasih pomoraca i mecu njima Miljenko Franasovic, casnik stroja, koji se i ozenio Ruskinjom. Oni su se tu bili zatekli sa svedskim brodom Haga kad je poceo rat i duze su vremena boravili u Sangaju. Franasovic je bio na "Atlantskoj" upravitelj stroja, pa smo na "Dubravi" zajedno plovili (1963.).

Kako je Portland daleko od mora, automobilom smo se vozili cestom okruzenom visokim stablima da docemo do oceana (kako su nasi domacini taj izlet nazivali). Tamo je na kraju sume uz pjescanu plazu bilo restorana i barova pa smo sjedili uz pice i osluskivali sum valova sto su se valjali po nepreglednoj plazi. Ta voznja sumom, ugodno drustvo i te nepregledne plaze i sum mora bili su fascinantni. Uistinu da covjek odmori dusu. Bilo nam je dosta plovidbe, morskih prostranstava i valova, pa je uz ugodno drustvo sve to promatrati s kopna bilo sasvim nesto drugo.

Iz Portlanda isplovili smo prema sjeveru do luka Seattle i Tacomu u saveznoj drzavi Washingttonu. Seattle je u zaljevu Elliot, a juzno od nje 44 km Tacoma u uvali Commencement, vrlo razvijenog zaljeva Puget. U tim lukama krcali smo bakrene sipke teske po oko 120 kg i drvene preracevine - najvise celulozu. Bilo je i nesto starog papira u balama za Italiju. Bogata Amerika skuplja stari papir i cak ga izvozi, a nas dubrovacki najvise izgara na Grabovici.

Kanadske luke i plovidba prema Panamskom kanalu / Canadian ports and sailing towards Panama Canal

Iz SAD-a otplovili smo u obliznju Kanadu - do luke Vancouvera, pa zatim u Port Alice i Port Mellon na otoku Vancouver - u pokrajini British Columbia. Osim luke i grada Vancouvera, koji je uistinu vrlo lijep i prostran naizgled - sve novo i uredno kao da je tog trenutka bio sagracen, ipak bi dao i pogled na sve te tri luke. Spomenute dvije neusporedivo su manje od Vancouvera. Mogao bih ih nazvati lucicama na tome sumovitom otoku, a i svrha im je bila da se preko njih izvozi drvo i celuloza.

Nezaboravna i fascinantna je bila voznja od Vancouvera obalom, oko tog otoka dosta velike duljine - oko 290 M (slike 29. i 30.). Lijepa je bila i setnja po tim sumovitim predjelima gdje stabla sezu do samog mora, dok su vrhovi planina bili jos pod bijelim snjeznim pokrivacem. Bilo je proljece, sredina travnja, ugodna temperatura za uzivanje u tom lijepom krajoliku.

Iz Port Melona uputili smo se prema jugu u Long Beach. Tamo smo obavili posljednje operacije ukrcaja tereta tako da smo iskoristili cijeli brodski prostor i krenuli prema luci Balboa na ulazu u Panamski kanal.

Plovidba od Panamskog kanala do talijanskih luka i povratak u Rijeku / Sailing from Panama Canal to Italian ports and the return to Rijeka

Panamskim kanalom presli smo iz Tihoga u Atlantski ocean. Otvoren je za plovidbu 1914. godine; duljina mu je 81,6 km, sirina 91,5 m do 350 m, dubina 13,7 m. Plovidba traje oko 8 do 10 sati. Na relaciji New York - San Francisco kroz kanal brod prevali oko 6.000 M, a oko Rta Horna 14.000 M. Dakle, put je kraci za 8.000 M. Ulaz u kanal iz Tihog oceana ima tri ustave (lock): dvije su nazvane Miraflores i jedna Pedro Miguel (slika 31.), i one brod podizu 26 m, na razinu Gatunskog jezera. Prema Atlantiku brod se spusta trima gatunskim ustavama (slika 33.).

Pri gradnji ovoga kanala umrlo je od malarije i zute groznice 27.000 ljudi. Kolike zrtve, patnije i teski fizicki rad, i to u nemogucim uvjetima, trebalo je ugraditi da bi se ti veliki projekti zavrsili i na taj se nacin povezali Tihi i Atlantski ocean i skratio put za vise tisuca milja izbjegavajuci pritom onu stravu i uzas sto se zove plovidba oko Rta Horna, pokraj kojega je najvece groblje brodova - po procjeni s oko 800 njih i 10.000 pomoraca.

Od izlaska iz Panamskog kanala u Atlantik kod luke Colon do Savone (Italija) plovili smo 14 dana i prevalili 5.157 M. Vrijeme u to godisnje doba, a bilo je kasno proljece, i na tim morskim prostranstvima (Meksicki zaljev, juzno od otoka Haita, danas Hispaniola, Atlantik prema Gibraltaru) bilo je povoljno. Odrecivala se je pozicija koristeci se metodama astronomske navigacije: sunce do podne obicno dva opazanja i na podne odrecivanje geografske sirine sa suncem u meridijanu (cm) i tako, s tri pravca polozaja (u razmaku vremena), dobivala bi se podnevna pozicija. Poslijepodne opet 2- 3 opazanja sunca u vremenskom razmaku. Najtocnija pozicija bila bi u vrijeme svitanja i nautickoga sumraka s pomocu 3-4 nebeska tijela (zvijezde i sjajni planeti).

Prosavsi kroz Gibraltar, plovili smo nesto vise od dva dana zapadnim Sredozemljem do Savone. U Savoni mnogi su se od nas osjecali kao da smo dosli u domovinu, jer su nam stigle supruge. Taj dio puta Savona - Genova, pa plovidba talijanskom obalom, Messinskim prolazom oko "talijanske cizme", kroz Otranto u Jadran pa nasom obalom do Venecije, bili su ugodni. Ipak, na jugu Italije, dok smo plovili Tarantskim zaljevom, zapuhala je umjerena bura, i brod se je malo nagnuo pa je nasim "putnicama" (suprugama) bila lagana nelagoda.

Na tom putu zanimljiv je prolazak Messinskim tjesnacem. Od davnina stvarao je probleme jedrenjacima zbog jake struje do 4,2 cv, a poznati su i virovi uz obalu Kalabrije - Scila i Haribda. Nama je bilo zanimljivo i zabavno jer je tu i "postanski ured". Talijani u barkama stalno vicu: "Butta la bottiglia!" Naime, stavis pismo u bocu i nesto novca, a mozes i cigarete, i bacis u more. I, dakako, pismo stigne na odrediste.

Do Rijeke su ostale Venecija i Trst. Venecija je uvijek lijepa i zanimljiva, a ja donosim samo fotografiju ribara u nekome od mnogobrojnih venecijanskih kanala (slika 34.). Sve je ostalo znano i poznato - Crkva San Marco, Palazzo Ducale, Canal Grande i druge gracevine i trgovi.

Po dolasku u Rijeku zavrsilo je nase putovanje oko svijeta. Otisao sam na godisnji odmor (17. lipnja 1964.) kao i vecina posade, ali su ipak neki ostali na jos jednom putovanju.

Barba koji je voli pase / The captain who loved dogs

Kada sam se ukrcao u Rijeci 31. listopada 1963. kao drugi casnik, zapovjednik je bio kap. Mato Vidak. Na brodu su vec bila dva psa. Kaca, crna kucka s ponekim bijelim sarama, duze dlake i osrednje velicine, ime je dobila po tome sto se je ukrcala na brod u Rusiji. Uz nju je bio Suljo, kratke dlake i nekakve zutotamne boje, s pokojom bijelom mrljom. Na brod se ukrcao u Tunisu, i zato je dobio ime Suljo. Ako bi se ocijenili kao sto ljude cijenimo, tada je Suljo bio pomalo glupav, iako dobrocudan pas, a ona je bila ostroumnija i bistra "dama". Kada smo bili u Indiji i Indoneziji na sidristu, Kaca je cuvala brod. Bio si siguran da ne bi mogao nitko sa strane uci, a da ga ona ne opazi i oglasi se.

Barba Mato volio je te pse i, dakako, i oni njega. Svakodnevno ih je hranio. Najcesce poslije objeda ostatcima hrane. Oni bi mu jeli iz ruke (slika 35.). Bili su cesti gosti u njegovu salonu.

Bio sam drugi casnik i nastupao u gvardiju u ponoc. Uz trecega casnika Luka Bana docekao bi me i barba i psi. Kako je dio nase rute prolazio tropskim morima, bilo je dosta vruce i sparno, a brod nije imao klimatske urecaje, vec "puhalice" koje su ipak nesto hladile. Kaca i Suljo najradije su lezali uz ziro-kompas, koji je bio u navigacijskoj kabini, i imao je vlastito hlacenje pa se sa strane stvarao vjetar i oni bi se tako hladili. Barba Mato - prije odlaska s mosta - dao bi mi kakve upute za navigaciju tijekom noci i uputio me je i na njih, njegove ljubimce.

Kako bi u navigacijskoj kabini bilo vruce, sparno i zagusljivo, ja bih brzo poslao pse u cir po palubi. Nije im trebalo nista drugo nego pokazati sprej za buhe. Oni bi odmah otisli. Naizgled, to nije bilo fer od mene, ali ja sam tu trebao biti cetiri sata, a oni su nasli neko novo prikladno mjesto za drijemati na zraku. Najcesce bih ih nasao, kad bi posao iz gvardije, ispred barbine kabine, gdje spavaju na otiracu.

Suljo, kako je bio nespretan, tako nije sam uspio oploditi Kacu, vec ga je kormilar podigao na nju. I uspjeh je bio potpun. Kada smo poslije nekoliko mjeseci ujutro rano uplovljavali u Vancouver, bio sam na mostu s pilotom. Kaca je dosla i pocela skakati na mene. Nije dotad nikada meni iskazivala takvu nekakvu umiljatost. Odmah sam shvatio da joj je doslo ono vrijeme. Pozvao sam mestra Nikolu cerjana, i on ju je odveo u prostoriju u praonici, i ubrzo se okotilo pet psica. Bili su divni. Nazalost, kada su malo narasli, jednoga dana jednoga nije bilo. Vjerojatno je bio upao u more.

Nakon dva mjeseca bili smo u Italiji. Psici vec porasli, svi slicni majci. Bili su vrlo lijepe male okrugle crno-bijele loptice. U Indoneziju smo "ukrcali" majmuna. Bila je zenka i nazvali smo je Mala. Voljela je zadirkivati psice. Tako smo u Genovi stavili Kacu i psice na skladiste. Nastao je pravi cirkus. Majmunica zadirkuje psice, Kaca trci za njom, a ona vjesto bjezi po konopima i celik-celima. Lucki su radnici za trenutak prestali raditi i promatrali nesvakidasnji prizor. Bilo je veselo. Dakako, i Kaca je to shvatila kao igru jer, da je dohvatila Malu, mogla bi je udaviti, a bili smo sigurni da to ona ne bi ucinila.

Kada sam se iskrcao u Rijeci, ne znam sto je zavrsilo sa psicima, ali majmunicu su udomili na Sipanu. Ona je jedino slusala i bila je privrzena kormilaru Borisu Cvjetkovicu, koji joj je dao i ime. Kad bi osjetila kakvu opasnost ili je zadirkivao niki od clanova posade, trazila je njegovu zastitu. On ju je odveo na svoj rodni otok. Meni je jednoga dana usla kroz finjestrin i ucinila je pravi nered mecu mojim papirima od "vakete" (obracuna plate).

Prilikom setnje uz more sjevernom obalom Lapadske uvale od hotela Kompasa do Neptuna, cesto susretnem gospocu Katu gdje hrani macke. Rekla mi je: "covjek koji ne voli zivotinje, ne voli ni ljude." Ako je to tako, onda se uistinu to ne moze odnositi na barba Mata i kormilara Borisa.

Uz ljubav za pse kap. Mato Vidak bio je vrstan zapovjednik, a Boris Cvjetkovic kormilar kakva samo pozeljeti mozes.

O nekim duznostima 2. casnika palube / On some duties of 2nd Deck Officer

Usput valja, za one koji ne znaju duznosti drugoga casnika palube i stroja, napomenuti da su imali strazu (gvardiju) od ponoci do 4 sata i od podne do 16 sati. Drugi casnik palube imao je dosta administrativnih poslova, izracunavao je place i devizne dodatke, a u luci je bio blagajnik jer bi posadi isplacivao zaraceni novac u devizama. Moram naglasiti da nije bilo nikakvih pomagala za racunanje i slicno (za to je bila uzrecica - sve se radilo "pjeske"). Uz to imao je duznost i "brodskoga lijecnika", pa s tim u svezi zaduzen je za ormar s lijekovima i posebnu kabinu s dvije postelje, kupaonicom i zahodom ako bi netko teze obolio ili, ako se javi nekakva zarazna bolest, da se moze izolirati od ostale posade. Nasrecu, tijekom mojega putovanja toga nije bilo.

Tek sto smo bili isplovili iz Rijeke, a na vrata kabine pojavio mi se neki mlaci clan posade. On mi se povjerio da ga je neka djevojka u Rijeci "usrecila". I nije preostalo drugo nego mu dati injekciju streptomicina i penicilina u kombinaciji. Upitao me je jesam li prije davao injekcije. A sto da mu odgovorim nego da jesam, ali, on je ipak bio moj prvi pacijent. Uspjesno sam to obavio. Rekao je da nije ni osjetio ubod. Injekcije nisu bile kao danas za jednokratnu uporabu, vec sam imao nekoliko sprica i igala, i trebalo ih je kuhati u posebnoj zdjeli za tu svrhu.

Tijekom putovanja bilo je jos mladica koji se nisu "pazili", pa sam imao posla. Najradije bi dolazili ujutro rano, nakon moje obavljene straze na mostu u cetiri sata. Vec bi oni prokuhali spricu i igle tako da ja sto prije pocem na marendu.

U jednoj indijskoj luci pojavili su se masovni proljevi. Ako to prijavimo luckim vlastima i doce lijecnik, mogu nas strpati u karantenu. I to sam uspjesno rijesio sulfa preparatima i higijenom, pranjem ruku i slicno. Voda nije bio uzrok jer smo je jos uzeli u Rijeci.

Jednoga poslijepodneva zovu me u kuhinju. Sef kuhinje Ivica Zivkovic, inace vrstan kuhar i dobar covjek, nehotice je bio nozem ozlijedio "malome od kuzine" ruku nesto povise sake, nekako sa strane. Krvi je bilo, ali, srecom, nikakva zila nije presjecena. Imali smo na brodu nekakve kopce za tu svrhu pa sam mu spojio ranu. Nas sef gotovo se bio onesvijestio od soka sto je uradio, tako sam njega trebao tjesiti i dao sam mu sedativ. Sve je dobro proslo - bili smo upravo negdje na sredini Pacifika, daleko najmanje pet dana do San Diega, pa ne bi bilo tako jednostavno da je bila veca ozljeda.

Ipak, najteze je bilo s cistacem stroja Nikolom Poljanicem. Bio je dosta mrsav i dobio je temperaturu. Posumnjao sam da ima tuberkulozu. Poceo sam mu davati antibiotike. Uplovili smo u Atlantik. Do Savone bilo je jos dosta "hoda". Radiovezom savjetovao sam se s lijecnikom u Rijeci. On mi je odgovorio da nastavim davati streptomicin i penicilin. Po dolasku u Savonu odmah sam ga odveo u bolnicu na pregled i ustanovljena je upala bubrega. Lijecnik mi je rekao da sam dobro postupio - u suprotnom, tesko da bi bio prezivio to putovanje. Nedavno sam upitao brata mu Anta kako je. "Dobro", odgovorio je, "nikad nije imao vise problema s bubrezima i sad uziva u zasluzenoj mirovine na Peljescu baveci se usput i poljoprivredom."

Dozivio sam i nesto neuobicajeno. Kcerka indijske obitelji koja je putovala iz Madrasa u Yokohamu, pojavila mi se jednoga poslijepodneva na mostu i malo se sramezljivo pozalila ("doktoru") da je za svoje godine nerazvijena. Upitao sam je koliko ima godina. Odgovor je bi: "Sedamnaest." Uistinu, izgledala je nerazvijena za tu dob. Malo smo razgovarali i tjesio sam je da to nije nista i da ce se razviti. Ali, sto da konkretno uradimc Dao sam joj kutiju C vitamina. Znao sam da joj to ne ce nimalo pomoci, ali je ona otisla zadovoljna u svoju kabinu. Pomogao sam joj ipak, barem moralno.

Sto sve reci na kraju te duge plovidbe oko svijeta, nego konstatirati da je predivan taj nas planet. Toliko raznolikosti: razne civilizacije, rase, religije, kulture do klime i prirodnih ljepota i raslinja, ali i bijeda i siromastvo nekih naroda, i oni bogati. No veseli i sretan osmijeh onih naizgled siromasnih djevojcica iz Egipta (slika 4.) ocaravajuce i optimisticki djeljuju - one su uistinu sretne - bogate i bez bogatstva.

Na tom putovanju preplovili smo sva tri oceana, Sredozemlje i neka druga manja mora - ukupno prevaljeni put bio je oko 31.600 M (58.500 km). Reklo bi se: "more kô more" - monotono - ipak, to nije tako. Ono gotovo da se iz trenutka u trenutak mijenjala njegova ljepota ovisno o sjenama sunca, njegovoj visini, oblacnosti, dubini mora, izljevima rijeka, vjetru i jos kojekakvim drugim prirodnim elementima. U svakoj prigodi, bilo da je bonaca ili nevera, velicanstveno je i ocaravajuce. Tihi ocean ima i lijep naziv, ali kakav apsurd, jer zna pokazati svu svoju snagu, i odjednom se naces u vrtlogu njegovih snaznih valova koji prijeteci udaraju i prelijevaju se preko broda. Ali, i ta stihija covjeku daje snagu, strpljenje i nadu da ce sve to prebroditi, i da ce ono opet promijeniti lice - u tiho i mirno.

Za orijentaciju i putokaz na tim sirokim morskim prostranstvima oci su bile uprte u nebo. Danju prema suncu, a kad bi se ono spustilo ispod obzora, ocekivali bismo pojavu prvih zvijezda i planeta, a tako je bilo i u svitanje, kad se koristi onima najsjajnijima koje se jos ne bi od nadolazecega sunceva svjetla "zagasile", i tako bismo odredili gdje se mi na tim morskim prostranstvima nalazimo. U mrkloj noci (bez mjesecine) s bezbroj zvijezda, poseban je dozivljaj - nalazis se u sredistu beskrajnog svemira "pod kapom nebeskom" u cetiri sata gvardije "osjetis kretanje" nebeske sfere i ti kao da plovis skupa s njom.

Na tome dugom putu dva su kanala - sto ih je ljudska ruka stvorila - Sueski i Panamski. I oni su velicanstveni. Ali, uz velike zrtve, patnje i tezak fizicki rad, i to u nemogucim uvjetima, trebalo je raditi da se ti veliki projekti zavrse i na taj nacin spoje Mediteran i Crveno more (i dobije najkraca morska veza izmecu zapadne i istocne hemisfere) te Tihi i Atlantski ocean

Uz sve dosad receno nezabilazne su i poznavanje plovidbe uz raznovrsnu i velicanstvenu obalu, otoke, rijeke, luke i gradove, a nadasve se to odnosi na upoznavanje nacina rada i zivljenja ljudi u tim gradovima. Sve to pridonijelo je da je "linija oko svijeta" uistinu bila jedinstvena i pozitivno je djelovala na stvaranje vrlo kvalitetnog kadra, prvenstveno casnika, ali i drugih clanova posada, dubrovackom brodaru "Atlantskoj plovidbi".

Rukopis primljen: 1. 7. 2010.

Footnote

1 Dakako, na pojedinim putovanjima vjerojatno bilo je ponekih i drugih luka koju nisam uvrstio jer mi nije bio dostupan podatak. Udaljenosti izmecu pojedninih luka, a time i priblizno prevaljeni put na liniji:

Rijeka - Solun.............................1010 M

Solun - Beirut .............................. 771 M

Beirut - Aleksandrija .................... 340 M

Aleksandrija - Aden ....................1550 M

Aden - Karachi ............................1470 M

Karachi - Madras ........................1910 M

Madras - Singapur ......................1560 M

Singapur - Djakarta (Jakarta) ........525 M

Djakarta - Makassar .....................726 M

Makassar - Hong Kong ..............1.822 M

Hong Kong - Yokohama .............1.584 M

Yokohama - San Diego ...............4.925 M

San Diego - Ketchikan ...............1.600 M

Ketchikan - Balboa (Panama) ....4.420 M

Balboa - Genova .........................5.210 M

Genova -Trst ................................1.118 M

Trst - Rijeka ................................. ...110 M

Ukupno : 30.687 M

Korekcija plovidba izmecu luka,

Indonezije, Japana, SAD-a, i drugih: 1.000 M

Ukupno oko 31.687 M, ili 58.505 km

2 Iako je brod preuzet 6. veljace, ostao je dalje u brodogradilistu do 16. veljace, kad je bio slobodan vez u luci Split. Ukrcaj na lukobranu zapoceo je 18. veljace u 6 sati. Krcao se kukuruz koji dolazi vagonima i bajama; krca se brodskim dizalicama. Ukrcaj je zavrsen 10. ozujka u 1,30 sati (20 dana - danas nezamislivo toliko dugo trajanje ukrcaja). Ukrcano je bilo 12.800 m/ t za luke Hamburg, Rotterdam i Hull.

3 U Aleksandriji bio sam jos nekoliko puta s p/b "Beogradom". Prevozili smo cement iz Constante (Rumunjske) za gradnju Asuanske brane. Godine 1979. posjetio sam Egipat s obitelji kao turist i tom prigodom posjetio sam ponovno Aleksandriju.

4 Kanalom sam prvi put prosao 1957. s p/b "Gruz", a posljednji 1980. s m/b "Plitvice".

5 U doba ljetnog monsuna plovio sam na m/b "Plitvicama" na relaciji Karachi - Aden.