NA KOZI PISANA JUGOSLAVIJA: Tetovaze iz Jugoslavenske narodne armije i naracije s povijescu oslikanog tijela

Abstract

Through ethnographical, phenomenological and semiotical perspective, the article examines the first mass tattoos in the entire region of ex-Yugoslavia, which permanently marked the members of Yugoslav armed forces. Through the analysis of those bodies, imprinted with socialist history and through the narrations of tattooed soldiers from the Yugoslav People's Army (YPA), I have placed those tattoos between the subversion of power and incorporation of the dominant ideology. They exist in the antithesis between uniformity and subjectivity, between regimes of memory and memory politics, in the fold of historiography as embodied souvenirs. Through this vibrant phenomenon with ideological echoes even in the present-day, I problematize the readings and compartmentalizations of the tattoos from YPA. [PUBLICATION ABSTRACT]

Headnote

U clanku se, kroz etnografsku, fenomenolosku i semiolosku perspektivu, istrazuje fenomen prvih masovnih iscrtavanja tijela na podru^ju Jugoslavije, koja su zauvijek obiljezila pripadnike njezinih oruzanih snaga. Preko tijela, na kojima je oslikana socijalisti^ka povijest, i izjava tetoviranih vojnika Jugoslavenske narodne armije ( JNA), autor tetovaze iz JNA pozicionira u sjeciste subverzije poretka/vlasti i inkorporacije tada dominantne ideologije. Tetovazu pozicionira kao antitezu izme^u uniformiranosti i subjektivnosti, na rub izme^u neponovljivosti doga^aja i konzervirane historije, izme^u rezima (pri)sje^anja i politi^nosti pam^enja, u pregib historiogra^je i utjelovljenog osobnog pam^enja. Taj tada vibrantan fenomen s danasnjim ideoloskim naznakama, dovodi do problematizacije ^itanja i kategoriziranja tetovaza iz JNA .

Kljucne rijeci: Jugoslavenska narodna armija, tetovaza, sje^anje, nostalgija, ideologija

Yugoslavia Written on Skin. Tattoos from Yugoslav People's Army and Narrations of Body Inscribed with History

Summary

Through ethnographical, phenomenological and semiotical perspective, the article examines the first mass tattoos in the entire region of ex-Yugoslavia, which permanently marked the members of Yugoslav armed forces. Through the analysis of those bodies, imprinted with socialist history and through the narrations of tattooed soldiers from the Yugoslav People's Army (YPA), I have placed those tattoos between the subversion of power and incorporation of the dominant ideology. They exist in the antithesis between uniformity and subjectivity, between regimes of memory and memory politics, in the fold of historiography as embodied souvenirs. Through this vibrant phenomenon with ideological echoes even in the present-day, I problematize the readings and compartmentalizations of the tattoos from YPA.

Key words: Yugoslav People's Army, tattoo, memory, nostalgia, ideology

Osjetiti JNA na vlastitoj kozi: uvod

Studije vizualnih kultura koje se fokusiraju na Jugoslaviju i njezin (post)socijalisti^ki kolaz motiva i vizualnih materijala nisu nikakva novost u akademskom ili popularno-znanstvenom polju.1 Pod pove^alom je naj^es^e popularna kultura, nostalgi^ni "materijalizirani diskursi" u obliku "kulture nostalgije" (Velikonja 2008:32), te ostala pompozna politi^ka ikonogra^ja i mitologija, masovni mediji i, naposljetku, ostale vizualne reprezentacije bivse federativne republike.2 Ipak se dogodi da analizi promaknu fragmenti ondasnje svakodnevice, a takav su slu^aj zasigurno prakse tetoviranja unutar oruzanih snaga Jugoslavije. Ovaj ^e ^lanak poku- sati nadoknaditi taj nedostatak.

Usredoto^it ^u se na tetoviranje me^u vojnicima izvrseno za sluzenja vojnog roka u JNA, ^iji je kona^ni rezultat pigmentirano obiljezje na povrsini tijela, pa i tada kada je ono naknad- no odstranjeno, prekriveno ili unakazeno. Ne zanima me, doduse, toliko "funkcionalna" stra- na tetovaza, koliko njihove zna^enjske dimenzije, njima inherentna historijska viseslojnost, kontradiktornost onoga sto je tetovirano, i, naravno, subjektivni dozivljaj njihovih nositelja kao katalizatora navedenih aspekata.

Tetovaze iz JNA kolaz su na ^voristu povijesti, vlasti i subjekta. Posu^ujem, dakako, po- ststrukturalisti^ki vokabular, ostaju^i istovremeno vjeran Foucaultovim teorijskim uvidima. Rije^ je o tijelu oslikanom povijes^u i osobama na ^ijoj se kozi nalazi tetovaza napravljena u JNA. Govorit ^u o tijelu kao "povrsini upisivanja doga^aja (...), prostoru disocijacije jastva (...), volumenu u neprestanom drobljenju" (Foucault 2008:94), te genealogiji kao analizi provenijencije, koja na pregibu tijela i povijesti pokazuje "tijelo, oslikano povijes^u i povijest koja unistava tijelo" (Foucault 2008:94).

Upisivanje doga^aja na tijelo, ili, preciznije, na povrsinu tijela, u slu^aju tetovaza iz JNA, mogu^e je razumjeti gotovo doslovno: sluzenje vojnog roka u JNA stvara vremenski okvir, ili Foucaultovim rije^ima, odre^uje doga^aj. S druge je strane ugra^en u doga^aj sam ^in upisivanja na tijelo: tetovaza je bila upisivanje doga^aja na kozu, doga^aj intimnog ^ksira- nja sje^anja. Odatle proizlazi razumijevanje tetovaze iz JNA kao slojevitog kolaza povijesti, vlasti i subjekta: rije^ je o doga^aju "lijepljenom" na kozu i doga^aju zauvijek "slijepljenom" s kozom, koji se ^ksirano upisuje u tijelo, ra^a u mislima i traje u sje^anju. Namjera mi je analizirati i odnose prema proslosti kroz rezime sje^anja - ne onoga sluzbenog, nego osobnog i subjektivnog pam^enja, da ga se ne drznem nazvati privatnim.3 Time se priblizavamo po- liti^kim konotacijama "emocionalnih rezima" (slijede^i Foucaultove rezime mo^i) (Reddy prema Mursi^ 2004:53).

Dijakronijskoj dimenziji analize priklju^it ^e se i sinkronijska, jer tetovaze iz JNA, u svoj svojoj proturje^nosti, odredivosti i karakteristikama, i tijela kao nositelji tetovaza supostoje u nekoj drustvenoj konstrukciji realnosti (Berger i Luckman), gdje tijelo istovremeno nastupa i kao subjekt i kao materijalni objekt (Csordas u Schildkrout 2004:320). Iz tog ^u razloga analizirati pozicije koje su zauzimale tetovaze u vrijeme njihova nastanka, sve do njihova po- zicioniranja u suvremenosti, uklju^uju^i sve "metastaze" koje se rasprostiru izme^u jedne i druge vremenske to^ke.

Opisano me ishodiste neminovno dovodi do viseslojnosti pojave. Naime, tetovaze iz JNA smjestaju se u dihotomiju subverzije i poretka/vlasti, u antitezu izme^u uniformiranosti i subjektiviteta, na rub izme^u neponovljivosti doga^aja i konzervirane historije, me^u re- zime (pri)sje^anja i politi^kog pam^enja, u pregib historiogra^je i osobno obojenog pam^e- nja. Upravo ^e najskladnija metoda otkrivati te slojeve ispod koze tijela. Drugim rije^ima, ne namjeravam se posvetiti samo tom kulturno-povijesnom fenomenu u njegovom mentalnom i individualnom trajanju, u cijelosti izostavljenom iz sluzbenih biljeski povijesti i akadem- ske sfere, ve^ i paradigmatskom utjelovljenju, ^zi^kom upijanju i materijalnom usa^ivanju (post)socijalisti^ke povijesti na i u tijelo.

Analizu ometaju dva aspekta koja su inherentna osobnom dozivljaju i individualnom po- imanju tetoviranih osoba s kojima sam imao prilike razgovarati. Prvi je vremensko-povijesni i odnosi se na vremensku granicu nastanka tetovaza i zemljopisno obiljezavanje. Drugi je kontekstualno-geografski, jer je vrlo brzo mogu^e izvu^i zaklju^ak da su tetovaze s JNA pro- venijencijom rasute na sve strane bivse Jugoslavije. Nadam se, stoga, da ^u proniknuti u teto- vaze u okolini u kojoj se njezini nositelji kre^u, bilo to unutar drustvene ljestvice, zanimanja, ili drugih drustveno-geografskih lokalizacija, pri ^emu se pozicija unutar odre^ene drzavne granice iskazuje kao vazna to^ka i potencijalni kamen spoticanja. Na prvi se pogled ocrtava, primjerice, sljede^a situacija: odnos prema tetovazama iz JNA, privatan ili javan, ne^e biti jednak u Sloveniji u usporedbi s Hrvatskom, kao ni u bilo kojoj od drugih bivsih republika.

Uz kratko upozorenje na mogu^e posljedice takve teritorijalne odredbe, mozemo re^i da je upravo dezintegracija Jugoslavije i posljedi^no odre^ivanje teritorija, odnosno "odre^iva- nje" drzavnih granica, prouzrokovalo toliko nesre^e, te se za nj prolilo toliko krvi, da je ozna- ^itelj "JNA" sve prije negoli neutralna kategorija. Upravo suprotno, mnozi se na razini svoje ambivalentnosti u vremenu i prostoru. Dakle, ostaje pitanje kako je vrijeme mijenjalo tu istu tetovazu na prostoru bivse Jugoslavije. Pritom ne mislim na mijenjanje u ^zioloskom smislu (boranje, izblje^ivanje), ve^ na procese mijenjanja mentalnih mapiranja nositelja tetovaza, "tetoviranih", kao i na vanjske podrazaje koje tetovaze aktiviraju, uzrokuju, posreduju - od biopolitike do javnog "^uvstvovanja".

Prije nego sto se upustim u daljnje razotkrivanje metodoloskih pristupa i analizu etno- grafskog prou^avanja u Sloveniji, mogu zabiljeziti da tetovaze iz JNA nisu ni profana dje- latnost usita u kozu isklju^ivo iz kolektivnih razloga, niti individualizirani estetski ^in, kako diktira tipizacija glavnine tetoviranja (usp. Schildkrout 2004; Caplan 2000). One se nalaze negdje u sredini, gdje je potrebno obje sfere tetovaze promisljati zajedno. Moglo bi se re^i da su tetovaze iz JNA tetovaze prije tetovaza, ako potonje shvatimo kroz zamah estetizacije individualiziranog tijela i komercijalizacije oslikanog tijela. No, one nisu tetovaze prije teto- vaza, ako shva^amo drustveni kontekst njihovog nastanka, koji je povezan s temporalnos^u (privremenos^u) i prisilom (obvezno sluzenje vojnog roka u Jugoslaviji). Upravo zbog toga u sredini, te sredisnje pozicije izme^u dva polja, postavljen sam u iritantno odsko^iste u uni- verzum tetovaza iz JNA. Istrazivat ^u, dakle, wi^gensteinovske "obiteljske sli^nosti", minimalni naboj zajedni^kih karakteristika tetovaza iz JNA (prema Velikonja 2008:23), klone^i se rani- jih propozicija, kamo sve mogu sezati tetovirane slike i njihova percepcija.

O metodoloskoj skakljivosti i drugim tjesnacima vezanim za pronalazenje tetoviranih tijela

Iz idejnog sam koncepta nastojao osmisliti pristupe i metode rada s ljudima tetoviranima u JNA, pri ^emu sam se susreo s brojnim potesko^ama. S vremenom sam sastavio svojevrsni kombinirani analiti^ki alat, te ga usput, nazalost ne jednom, na temelju neugodnih iskustava, dopunjavao i nadogra^ivao novim pokusajima pristupa slu^ajnim ispitanicima i propitivanja znanaca o tetovazama. U procesu "tetovazolovljenja", prilikom pra^enja i susretanja s tetova- zama iz JNA, oslanjao sam se na dva komplementarna pristupa koji bi trebali sluziti prven- stveno kao istraziva^ko-metodoloska vinjeta.

Pod prvim podrazumijevam pabir^enje sretnim slu^ajem, tzv. neprevodiv ^eldwork seren- dipity, obi^no smjesten u ulogu urbanog ribi^a, po mogu^nosti oboruzanog fotoaparatom. Druga metoda je metoda sustavnog umrezavanja. Propitivanje na osobnoj razini odvijalo se preko drustvenih mreza, na tzv. line-tracing na^in (Velikonja 2008:32), koji se nadopunjavao u virtualnim drustvenim mrezama. U virtualnom sam se prostoru najprije posluzio drus- tvenim platformama u masovnoj uporabi te algoritmima internetskih trazilica. Drugo, ne- diferencirano propitivanje provodilo se u "nostalgi^nim uto^istima" (Velikonja 2008:111), mjestima drustvenog okupljanja ili radni^ke prehrane (ka^^i, gostionice, menze), domovima umirovljenika, opskrbnim centrima specijaliziranim za starije osobe, bolnicama, zatvorima, plazama i, naravno, studijima za tetoviranje.

Na ovom mjestu prelazim na provedenu etnogra^ju, te ^u, bez namjere da se osvrnem na prethodnu prisutnost tetovaza u kulturi Balkana,4 najprije razdijeliti razgovore s tetoviranim bivsim vojnicima na tematske cjeline, a potom sloziti cjelovitu sliku tetovaza iz JNA.

Tetovaze koje govore i prona?ena tijela: izvedba i kontekst tetovaza na raznovrsnim sjecistima

Za po^etak je potrebno posegnuti preko pojednostavljene teze da tetovaze iz JNA dokazuju sluzenje vojnog roka u Jugoslaviji. One nemaju samo te funkcije, jer obiljezavanje je tako^er, te istovremeno, u svrhu pam^enja. No, prije nego sto se dotaknem dubljih dimenzija tetovira- nja, namjeravam se posvetiti elementarnim karakteristikama tetovaza iz JNA.

Po?etnica tetovaza iz JNA

Svaki je vojnik, gotovo od prvog dana, opskrbljen svim potrepstinama za uspjesno tetovira- nje: iglom, koncem i crnim tusem, i to samo jedne vrste, jer za ostale, osim iz TOZ-a Penkala (Tvornica olovaka Zagreb), nisu znali. Taj trio pomagala ^inio je dio obvezne opreme koju je svaki vojnik imao sa sobom.

Tehnike nanasanja tinte pod kozu razlikuju se od sugovornika do sugovornika, ali u svim se varijantama oko igle namatao konac, pri ^emu je na njezinom donjem dijelu virilo neko- liko milimetara metalnog vrska. Kako bi se izbjegli preduboki ubodi u tkivo, ponekad bi se tik uz vrsak zavezao ^vori^ koji je osiguravao da ubodi budu iste dubine. Sterilnost alata za tetoviranje jam^ila je uglavnom upotreba upalja^a, ili bi aspekt higijene bio u potpunosti zanemaren. Na taj na^in pripremljenu iglu namo^ili bi u tus i tetoviranje je moglo po^eti. Nije se uvijek rabila samo jedna igla, moglo se staviti tri igle u svezanj, a koristili su se i drugi zasiljeni metalni predmeti (poput zasiljenog svrdla). Ponekad bi se prije po^etka tetoviranja na kozu skicirao motiv - u svojoj revnosti katkad nisu ni osjetili potrebu za tim, a u drugim bi se slu^ajevima motiv skicirao kemijskom ili obi^nom olovkom. Rabili su ^ak i na indigo papir, kako bi sliku u cijelosti i sto je mogu^e to^nije preslikali na kozu.

Za razliku od danasnjeg pistolja za tetoviranje (ta^oo gun), koji im nije bio poznat te ga zato nisu rabili, a pomo^u kojega se u jednoj sekundi tinta unese pod kozu vise od sto puta, tehnika ru^nog ubadanja bila je dugotrajnija: "Ako si stvarno bio brz, mogao si napraviti je- dan ubod u sekundi", rekao mi je jedan od tadasnjih ta^oo majstora. Ubadanje je trajalo najese puni sat, ^ak i dva, ovisno o veli^ini motiva i vjestini osobe koja je tetovirala. Svi su ti ^imbenici odre^ivali kona^an izgled tetovaze: ako boja ne bi bila gusto i intenzivno ubodena, tetovaza bi bila zelenkasto-plava.

Fizioloske posljedice tetoviranja odrazavale bi se visednevnim oteklinama, a u rijetkim bi se slu^ajevima tetovirano mjesto na ruci in^ciralo ili zatrovalo. Tetovaza je gotovo uvijek bila locirana na nadlaktici ili podlaktici, sto bi bilo pogresno tuma^iti samo ^injenicom da su ti dijelovi ruke bili najmanje osjetljivi na podrazaje i bol, te da jedan od njih nije trebalo brijati. "Nije bilo vazno, mogao si staviti [tetovazu] gdjegod si htio", objasnio mi je bivsi vojnik s teto- vazom na gornjoj strani podlaktice, "isto kao i sada, tamo gdje zelis i sto ho^es, sam odaberes." A odabirana su upravo ona mjesta na kozi izlozena o^ ima javnosti.

Ne smijemo se, dakle, uloviti u interpretacije isklju^ivo prakti^nih aspekata, premda ih je potvr^ivala situacija, jer ve^ letimi^nim pogledom na glavninu tetovaza vidimo sljede^e: uvijek, ili gotovo uvijek, nalaze se na nekom od vidljivijih, "javnih" dijelova tijela i, drugo, tetovirani su na ekstremitetu (uglavnom na dijelu podlaktice) na kojem se tetovaza smatrala neobi^nom, ekstravagantnom, a u prvom je redu izazivala paznju.5 Ne smije se zanemariti to prema kome je tetovaza okrenuta, ^ijem je pogledu (bila) intencionalno namijenjena, jer se ona ne obra^a "vlasniku"- njezino je teziste, naime, gotovo uvijek okrenuto prema van, ponu^eno na ^itanje oku drugoga.

Tetovaza je, u vrijeme njezina nastanka, ozna^avala dozivanje s istovremenim pokaziva- njem, a ponovnu rotaciju, ovaj put semioti^ku, dozivjela je u postsocijalizmu. Simboli^ku komunikacijsku metodu performativnosti tetovaze prepolovila je, da ne kazem rascijepila, ostrica tranzicije, kojoj je prethodio raspad Jugoslavije. Potonjem se detaljnije posve^ujem u sljede^em poglavlju, za sada je dovoljno sazeto re^i: "Pogled je nijem kao prst, uperen, koji ukazuje" (Foucault u Rotar 2010:206).

Ako zanemarimo vremensku dimenziju u kojoj se tetoviranje u JNA provodilo (tijekom obuke, nakon prekomande), ispostavlja se da se tetoviranje odvijalo pred o^ima vojnika, ali je u isto vrijeme izmicalo budnom oku o^cira. Ono se radilo tajno, za razliku od tetovaze, koja se nije skrivala od nepozvanih pogleda. U prvom je redu tetoviranje bio obi^aj za slobodno vrijeme, diktirano ili tek slu^ajno, jer je vrijeme bilo strogo odre^eno namjenski i precizno dodijeljenim aktivnostima: "Ritam je bio ovakav: ustanes u odre^eno vrijeme, ides na tje- lovjezbu, doru^ak, ides na obuku, odmor, priprema za ru^ak, ru^ak, itd. U popodnevnim je satima tako^er bila obuka, ova malo vise politi^ka." No, tetoviranje nikako nije bilo samo kra- ^enje vremena, kao sto je to bio slu^aj u austrougarskoj vojsci, rezbarenjem lanaca od komada drva lipe (vidi Bogataj 1999:32), unato^ tvrdnji sugovornika da je tetoviranje bilo kratkotraj- na aktivnost u slobodno vrijeme. Diferencijacija od puke aktivnosti za slobodno vrijeme, od "ubijanja" vremena, bio je trenutak na^elne nezakonitosti toga postupka, tolerancije prema tetoviranju naspram aktualnosti pogleda: "^ak i ako bi te o^cir vidio, potporu^nik, poru^nik, o^cir, major, ne bi ti nista rekli. (...) I ako bi tetovirao neki znak od JNA, ne bi reagirali. Bio si pripadnik JNA." Opet, na drugog sugovornika, od struka navise oslikanog tetovazama, letjele su provokacije od strane o^cira, "onaj sareni ko papagaj".

Ekstremni primjer izlaganja tetovaze pogledu o^cira nasao sam kod ^ovjeka koji je bio pre- raspore^en na radno mjesto voza^a: "vozis pun autobus o^cira, svaki je kraj tebe to vidio, ali nitko nije nista komentirao. Ne znam, mozda ih to nije zanimalo ili..."

S opisa tehnika tetoviranja, prelazimo na drustvene dimenzije tetovaza. Do tetoviranja je dolazilo "u podzemlju", u odsutnosti ruke i pogleda vlasti. Mogu^e je da se ono odvijalo u vrijeme praznika, a jos zanimljivije - tijekom praznika vojske, poznatijeg kao Dan JNA, koji se obiljezavao 22. prosinca. Tom dodijeljenom slobodnom vremenu pridruzila se "nedjelja za tetoviranje" i slobodna popodneva: "kada dobijes slobodno popodne, smjestis se u hla- dovinu i ajmo. Samo da nema o^cira naokolo. A dobro... kad bi mi dobili slobodno, i oni [o^ciri] su imali slobodno. Otisli bi u menzu ili u klub. Svako po zelji." Postojali su i slu^ajevi koji su se odmicali od diktiranog, planiranog termina: to su bile iznimke u stanju pripravno- sti. Upravo je to imao priliku dozivjeti sugovornik pozicioniran na "mrtvoj strazi", odnosno strazi gdje se bez prethodnog upozorenja ima pravo pucati na svakoga tko se previse priblizi odre^enom objektu ili grani^noj crti. Tijekom priprema za odlazak na posebni zadatak, gdje je nastala neugodna napetost, isao je pod iglu: "To je bio kao jedan logor u kasarni, gdje je za nas postojao jedan poseban rezim. (...) Sto bismo danas u zargonu rekli, ^ekanje na akciju zra^nog napada, a svi smo piloti. Kada se alarm oglasi, sve je spremno."

Postavlja se pitanje kako razumjeti tetoviranje u JNA, obuhva^eno oksimoronom "tole- rirana subverzija", ^emu ta "zanemarena o^evidnost"6 sto se moze izvu^i iz kontradiktornosti izme^u neupitnog diktata reda i discipline te subverziranjem aksioma uniformnosti i vojne dresure, bez konzultiranja s tadasnjim o^cirima JNA? Uzimaju^i u obzir navedene razgovore i izjave, mogao bih govoriti o goru^oj zelji zapisivanja JNA zauvijek na kozu kao o pravolinij- skom reproduciranju propagande vojnog ustrojstva i dimenzija vlasti, za veli^anje pripadnis- tva JNA i socijalizma, za trajno biljezenje privremene identi^kacije, paralelno s istovremenim subverziranjem sveprozimaju^eg vojnog reda i discipline.

No, to mi nije namjera ^initi. Razlozi za tetoviranje me^usobno se toliko razilaze da bi br- zopotezni zaklju^ci i "gestalt" rezultati na temelju dosad provedenog terenskog rada, u prvom redu poticali pretencioznu istraziva^ku lijenost. Ne zele^i se holisti^ki baviti tetovazama iz JNA, na ovom mjestu ne^u govoriti o tetovazi kao instituciji ponosa na Mediteranu. Iako nije bezna^ajno da je, prema okvirnoj procjeni, ve^ina ispitanika sluzila vojni rok izme^u 1970. i 1980. godine, u tzv. "zlatnim godinama Jugoslavije" na koje su ponosni.

Kao sto sam ve^ nazna^io, tetovaze iz JNA, osim kao inkorporaciju ponosa i utjelovljenje dominantne ideologije, shva^am i kao paralelni proces potkopavanja autoriteta i istovremeno potvr^ivanje tadasnje biopolitike, a time ne izbjegavam visezna^nost koju i minorna tetovaza moze imati za njenog vlasnika. Kao vlastitu obranu, vjerojatno prekomjernih mjera predo- stroznosti, navodim ilustrativne anegdotalne doga^aje. Bivsi mi je vojnik, na moje ^u^enje, povjerio da tetovirano sidro, izme^u natpisa "JNA" i "BRIONI", nema veze s vremenom obu- ke, niti prekomande. Kao sto ve^ tetovirana lokacija i simbol dovoljno rje^ito upu^uju, sluzio je u mornarici na Brijunima. Budu^i da je bio uzoran vojnik, komandant mu je namijenio petodnevni prijevremeni otpust iz vojske, a upravo na taj dan, po^eli su, prema njegovim ri- je^ima, "Albanci raditi neku pizd... na granici". Zbog straha da ^e ga putem ponovno pozvati natrag i da ^e ga optuziti za dezerterstvo, napravio je tetovazu, netom prije povratka ku^i. Tetovaza je "pri^ekala" na njega do samog kraja, a slu^ajnost je htjela da tetovirani predmet shva^amo istovremeno na trojednoj simboli^noj razini garancije, propusnice i vize.

Kompleksno porijeklo tetovaze, njezinog nastanka i preplitanja vrijednosnih kategorija i situacija, mogu^e je na^ i kod spomenutog sugovornika na polozaju "mrtve straze", gdje su ostali vojnici ve^ bili tetovirani.

Tetovaza je nastala u jednoj vrlo slozenoj situaciji. (...) Bio sam vo^a posebne jedinice za zastitu odre^enih podru^ja od strateskog zna^aja, koja nisu bila na granici. Od njih je nastala jedna elitna skupina, nazalost ja nisam znao da tu elitu ^ini - kazem nazalost jer to nisam shvatio sve dok do toga nije doslo - odabrana vojska, koja je sama grani^na i pro- blemati^na s obzirom na ^zi^ke, karakterne osobine. Vrlo je brzo doslo do obra^unavanja. Takvi eksplozivci.

Ja sam bio vrlo gibak, tvrd, ^eli^an, ali da sam imao bicepse ili da bi mogao postati bodybu- ilder, to ne. Kad sam radio te usporedbe, vidio sam koju su strukturu ljudi odabrali: to su ili bili hrabri ljudi, imali su neko svoje mjesto, i nisu ih premjestali simo pa tamo. (...) A tada, kad sam gledao te de^ke, vidio sam "majku mu, same mrge, iste visine kao i ja, ali mozda malo manji", imali su tre^inu vi se misi^ne mase nego ja, te je sada krenulo trazenje kom- promisa da ne nastane kon^ikt. (...) Tada me to smetalo. Sto u^ initi, sto meni nedostaje kako bih - ako izuzmemo ^zi^ko nasilje - dokazao svima njima da smo na neki na^in ekipa koja zivi za jednu te istu stvar. Jer to nije obitelj. To je vojska. To je grupa, gdje bi se sutra ili prekosutra, ako se nesto dogodi, sve moglo srusiti. A da ^u ja, kao vo^a, prvi odgovarati. Dakle, ako zeznem pa mi polovina grupe bude ugrozena te mi je onemogu^e ili me ^ak likvidiraju. (...) Ja sam se dao tetovirati iz jednog ^isto jednostavnog razloga: ustanovio sam da sam jedini u grupi koji nije tetoviran. Draze mi je vidjeti da na ruci imam ono sto sam taj trenutak uspio napraviti, nego da mi na rame, rit ili ^elo napisu Tito. Zgrabili bi me i zrihtali. Procijenio sam da su ti migovi "kaj je Janezu?", "ko je tebi musko?" i te ^nte; ta muskost izgleda u tom je trenutku bila vazna, koliko tetovaza imas. No, bio sam iznad njih, bio sam im nadre^en, ali bez ^ina. Ve^ je to boljelo.

Imao sam samo pet minuta vremena da napravim ono sto bi on kasnije bocnuo, jer on je, s druge strane, sve to imao ve^ nacrtano. No, rekao sam sebi, draz i mi je znak pjesadije, stit i dva ma^a, datum ispod i Dule napisano, nego nesto drugo. Jer u to uop^e nisam vjerovao, i uv jeren sam da bi napravili svinjariju. Kad bi god netko to vidio, radio bi majmuna od mene ili me zajebavao.

Tko zna koliko je puta kontekstualna zasi^enost te vrste bila motiv za tetovazu, no jedno je si- gurno: obilje je primjera u kojima se sluzbena motivika JNA precizno zrcalila na kozu i tijelo putem tetovaza. To^nije re^eno, taj spektar motivike tetovaza iz JNA nije bio proizvoljan, ve^ speci^^an. Speci^^an je bio po tome sto je zasnovan na temelju pripadnosti vojni^koj diviziji: pjesastvo, oklopna, avijacija, mornarica, topnistvo, itd. Odrazavao je rodove vojske (kopne- ne, zra^ne, mornaricu) s vlastitim amblemom, jasnom oznakom i kolokvijalnom kraticom. Ako uzmemo u obzir zasi^enost normativnim slikama u Jugoslaviji, a posebno unaprijed odre^ene vizualne manifestacije u tadasnjoj vojni^koj svakodnevnici i manjak drugih slika, mozda je rije^ o upijanju biopolitike na nivou njezinih estetskih komponenti.

Na fotogra^jama se mogu vidjeti tek neke od postoje^ih tetovaza.

Navedimo nekoliko konkretnih primjera. Za pjesastvo je bio prihva^en stit s dva ma^a, u tenkovskoj diviziji na nisanu je, naravno, bio tenk (model T-55 i stariji T-34), me^u pripad- nicima mornarice nepogresivo se primilo sidro i kratica JRM ("Jugoslavenska ratna morna- rica"), za vojno zrakoplovstvo orao (ili MiG-21) rasirenih krila i kratica RViPVO ("ratno vazduhoplovstvo i protivvazdusnaodbrana"), grani^ari bi na kozu stavili numeriran grani^ni kamen (svaka je karaula bila numerirana), a za artiljeriju su karakteristi^ne prekrizene topov- ske cijevi. Kodi^cirana zna^enja jezika tetovaza iz JNA nisu bila rijetka na kozi. Simboli^koj kriptogra^ji amblema i kratica mogu^e je pripisati jos jedan od sljede^ih elemenata ili pro- izvoljnu kombinaciju istih: toponim (zemljopisno ime mjesta sluzenja vojnog roka), sigla JNA ("Jugoslavenska narodna armija"), i datiranje ulaska u vojsku (moglo je biti ispisano arapskim znamenkama ili kombinacijom rimskih brojki). Prema prethodnom sugovorniku, oni su bili prihvatljiviji, jer ako "[bi] si takav nekakav znak od JNA tetovirao, nadre^eni ti ne bi nista rekao."

Antroponim, monogram, ili nadimak (npr. "LP", "dule", "MIN^", "^IKO") pripadao je drugdje, smjestao se posebno, te ga nisu gurali u navedeni "zeljezni" repertoar. Ta ^itava stenogra^ja tetovaze iz JNA to^no je navodila vazne koordinate: diviziju, datum7 po^etka sluzenja vojnog roka i zemljopisni polozaj. I premda su taj alfabet tetovaza iz JNA, uklju^uju- ^i i ^itljivu lokalizaciju i temporalizaciju, tu "dermogra^ju" (dermographics), da se posluzim izvrsnom Schildkroutovom dosjetkom (2004:328), usvojili sugovornici, taj ^imbenik desi- friranja tetovaza na tom prostoru nikada nije potaknuo spontanu reakciju drugoga nositelja tetovaze.

Na kozu se, dakako, nisu zrcalile samo insignalije. Drugim rije^ima: na tijelo se nije do- slovno, do detalja, preslikala samo tadasnja dominantna ideologija. ^esto su se te zavrsene cjeline nasle u eklekti^noj likovnoj pratnji politi^kih likova (zvijezda, vijenca, lijeve ruke sti- snute u saku, goru^e stafete), simbola za sre^u (djetelina s ^etiri lista, potkova, broj 13), faune (zmija koja se ovija oko ma^a, kobra, orao) i ljubavno-empati^nih (srdasca, zatim srca probo- dena strelicom/ma^em - srca koja krvare, zenska imena, a vrlo rijetko i imena vojnih drugo- va), odnosno mitoloskih bi^a (sirene). Zaklju^it ^u ovo ideal-tipsko klasi^ciranje posebnim "biserom" - u politi^kom prikazivanju sasvim sigurno posebno mjesto zasluzuju tetovirani portreti Josipa Broza Tita, uspjelo nazvani "titovaze".8

Naposljetku, namjeravam se pozabaviti metafori^kim nivoom "zrcaljenja" tetoviranih slika. Iako je nedostatak drugih motiva9 tijekom sluzenja vojnog roka u JNA ovisio o samoj specijalizaciji vojnika, svejedno bih htio poblize razmotriti motive koje su tetovirali. Vjero- jatno najekstremniji primjer manjka motiva je onaj broda, tj. "plutaju^eg komada prostora [space], prostora [place] bez prostora [place], koji postoji sam po sebi, koji je u sebe zatvoren te je predan beskrajnosti mora" (Foucault 1986). Pri^a mornara-vojnika, koji je od 1977. na dalje sluzio vise od dvanaest mjeseci na brodu na Muzilu (Hrvatska), simptomati^an je primjer kopiranja tetovaza iz rijetkih tiskovina koje su bile dostupne na palubi. Iz ^asopisa koje su primali, na desnoj su se ruci preslikale slike "Kleopatre" i "Indijanca", rukom Roma iz okolice Ohrida: "napravio ih je odoka", bez nacrta ili skice. Ostale preslikane slike imale su provokacijski potencijal, jer je ^gura s tetoviranim "njema^kim" orlom na podlaktici preuzeta s originalnog prikaza na nov^anici apoena sto njema^kih maraka iz 1977. godine. Nema razli- ke ni s tetoviranim orlom, niposto povijesno neutralnim simbolom, koji je krasio nadlakticu osobe koja ga je ugledala na marki sata Darwil.

Budu^i da sam spomenuo novac, kratko ^u se osvrnuti na naknadu za izvrsenu uslugu. Te- toviranje u JNA temeljilo se na daru (usp. Mauss 1990). Djelatnost tetoviranja se bez iznim- ke provodila u odsustvu novca, a naknada je obuhva^ala sitno materijalno sredstvo. Ako su u ruskim zatvorima cigarete predstavljale mjeru za veli^ inu tetovaze ("dimenzija cigarete") (Condee 2002:47), u jugoslavenskoj je vojsci duhan zamotan u valjak bio primarno sredstvo neposredne razmjene. Priroda darivanja je hijerarhizirala, ali ne na razini drustvene ljestvice, ve^ posebnog detalja cigareta: neovisno o boljoj kvaliteti duhana, losije su kotirale Niska i Morava, dok je potraznja za proizvodima Toba^ne Ljubljana bila ve^a, jer su imali, kao sto ve^ samo ime Filter 57 naglasava njihovu inovativnu odliku, mekani dodatak u obliku tuljka na dijelu cigarete koji se prislanja ustima.

Na osnovi navedenoga mozemo zaklju^iti da tetovirani likovi i drugi prikazi variraju iz- me^u kategorija osobnog i kolektivnog. Tetoviranje postavlja tijelo u dualizam izme^u osob- nog iskustva i iskustva unutar vojnog kontingenta. S jedne mu je strane motivika rijetko kad bila nametnuta, dakle, izbor je dan u ruke (i na ruke!) pojedinca, a s druge je strane, inkor- porirao, i to prili^no doslovno, nominalnu ^gurativnost JNA. Proces i okolnosti tetoviranja bili su tome sli^ni - tetoviranje se moglo provoditi "na svoju ruku", autodidakti^no, s ekspe- rimentalnim samotetoviranjem. To je bila domena vojnika, popra^ena pogledima njihovih vojnih drugova, nekakav doma^i "lo-^" zanat u JNA, estetski distorzivan zbog samoniklosti, limitiran vjestinom (i samom prisutnos^u) priru^nog ta^oo majstora, neoptere^en stilizaci- jom i konotacijom odabranih motiva.

Me^utim, ako se odmaknemo od tihog zanesenjastva i romantiziranja "low-tech" kultur- ne prakse tetoviranja "na svoju ruku" prema amaterizmu, tetoviranje je nastalo iz solju posu- tih otvorenih rana zivota. "Tetovaze su nastale na poligonu usamljenog zivota", gorko mi je objasnio sugovornik, koji se u vojsci osjetio odgurnutim na rub drustva; ostao je bez potpore obitelji, bez ikoga tko bi mu mogao nesto darovati ili ga posjetiti tijekom visegodisnje sluzbe u mornarici: "kad bi drugi dobivali darove, bilo mi je neugodno. Novca nije bilo, kada su odlazili [vojnici] u kantinu, ne mozes da ga po^astis. Sve su to bili teski trenuci, majke nemas, otac nije dosao [da te posjeti], ni brat nije." Dvostruka stigmatizacija pretvorena u tetovazu danas ga "sje^a na to sto je bilo [onda] i zasto je to napravio". A to sto je napravio nije bilo be- zazleno, jer mu tetovaze, koje su po zanru njihova nastanka zapravo "autobiografske", i danas prikrivaju obje ruke, no tada nije brinuo o sasvim realnoj opasnosti infekcije koja je dolazila u paketu s trosatnim iskustvom tetoviranja.

Tiha tijela i prona?ene tetovaze: (ne)zaboravno tetoviranje u okvirima postsocijalizma i raspada Jugoslavije

U ovom ^u poglavlju ukratko nazna^iti plodna ishodista koja su tijekom terenskog rada bila neizostavna. Svojim sam pitanjima u slu^ajnih ispitanika s tetovazama iz JNA nerijetko iza- zivao jezu, pa se njihovo prisje^anje materijaliziralo kroz sutnju, odbijanje suradnje, a, u ri- jetkim slu^ajevima, i kroz glasno negodovanje zbog mojeg nepozvanog uplitanja u njihove zivote.

Zaista, na prvi pogled, takva je reakcija speci^^na istraziva^ka ko^nica, no time se nikako ne mogu zadovoljiti te se zaustaviti samo na razini anegdoti^nosti, na pukom biljezenju do- ga^aja tijekom terenskog rada. Upravo suprotno, vidljive tragove i ostre reakcije treba sma- trati jednako vaznima kao i pristajanje na intervju i fotoseansu. Moramo se pitati sto nam zapravo ta "vriste^a" tisina, rje^ita sutljivost i jezi^na izbjegavanja govore. To je tisina koju treba osluhnuti, opisati je kao tihog i problematiziraju^eg sugovornika, ^iji je glas namjerno zatajen. Upravo je situacijska praznina bez vidljivih sjena na zidovima za tetovaze iz JNA ite- kako simptomati^na - Telban je naziva "etnogra^jom odsutnoga": odsutnost ne^ega sto na terenu o^ekujemo, nesto sto bi se prema pri^anju moralo doga^ati, ali se ne doga^a (Telban 2001:19, usp. Bille et al. 2010).

Prije nego sto ponudim interpretaciju, sazimam te reakcije i artikuliram naj^es^i oblik s kojim sam se susreo tijekom onoga sto sam nazvao ^eldwork serendipity - sudarom s izbje- gavanjem odgovora sretnim slu^ajem na nepredvidivom terenskom radu. Nositelje vidljivih tetovaza iz JNA neplanirano sam pitao zele li nesto re^i o svom tetoviranom obiljezju, a od- govorili su mi jednostavnim odbijanjem ili psovanjem. Takva reakcija, odnosno odsustvo pri- sutnog, dakle, re^eksno je odbijanje, sto smatram rezultatom (priziva) sentimenata (kajanja, srama, tegobe, reminiscencije) i nepokrivenog dijela tijela. Izbjegavanje odgovora posljedica je unutarnjeg nijekanja i vanjske vidljivosti. To je odgovor negiranja, "neodgovor". U mnogim slu^ajevima, negacija je bila popra^ena i varijacijom jedne jedine neutraliziraju^e re^enice: "takva su bila vremena", "da mi [tetovaza] nije nestala [sic!], sam bi si je dao ukloniti". Osim sentimentalne razine, za kraj se nudi i druga linija razumijevanja: "neodgovori" se vezuju uz maskulinitet, nekakvo pokleknu^e pred autoritetom (proslosti), subordinaciju i slabost per- formativnog muskog drustvenog spola (gender).

Od slu^ajnog prikupljanja nepredvi^enih "neodgovora", mozda vise govore one vidlji- ve posljedice naknadnih modi^kacija i deformacija tetovaza iz JNA - dakle svih naknadnih praksi na tijelu koje je izazvala tetovaza nakon njezinog prvotnog nastanka, naravno, s ciljem njezina trajnog prikrivanja.10 To uklju^uje skari^kaciju, prekrivanje postoje^e tetovaze dru- gom (cover-up), prilago^avanje (dopunjavanje), kauterizaciju (spaljivanje) i sveobuhvatno (kirursko) uklanjanje tetovaze. Te se prakse mogu podijeliti u dvije skupine: jedne su sa- mozadane, a druge interpeliraju vanjsku silu. Rije^ je o grani^nim podru^jima izme^u ska- ri^kacije i "kozmeti^ke" operacije (estetska i plasti^na kirurgija), gdje se isklju^uje element estetizacije, ili nesto preciznije, estetizacija je samo vanjski/popratni "proizvod" primarnog cilja prikrivanja i odstranjivanja tetovaze. Paradoks se skriva upravo u tome sto se brisu teto- vaze-tvorbe na povrsini tijela, a ne nuzno i tetovaze-sje^anja u skladistu pam^enja. Bez obzira na to je li rije^ o skari^kaciji ili estetskoj kirurgiji, postulat obiju praksi je jednak - mijenjanje epitela u domenu nevidljivog; prva praksa ima korijene u starosjedila^kim ritualima, dok je druga postupak estetizacije i modernizacije prve. Kod "skari^kacije" tetovaza iz JNA, mo- gu^e je pratiti ^itav spektar praksi, koje se protezu od unakazavanja i intervencija na kozi (rezanje koze, kauterizacija), do naknadnog "uljepsavanja" (nadopuna tetovaze,11 samostalno prikrivanje tetovaze).12 Dok se potonje odnosi na predtranzicijsko razdoblje, odnosno raz- doblje prije raspada Jugoslavije, pos^ranzicijsko je razdoblje donijelo tehnoloski usavrsenije postupke (kirursko i lasersko uklanjanje, profesionalno prekrivanje tetovaze).

Drugim rije^ima, "skari^kaciju" se ne moze smatrati tehnikom uljepsavanja tijela, ukra- savanja permanentnim nakitom, estetskim modeliranjem koze, ritualom u procesu inicijacije ili utvr^ivanja praga boli (usp. Flügel 1950). Ona je sve prije nego to. Odraz je srama, pro- klinjanja, preokrenutog ponosa i, naposljetku, prekrivanje osje^aja sramote i prezira, zaljenje za proslos^u (usp. Mursi^ 2004:51); za dokaz ^ega nije potrebno posegnuti dalje od ruke.13 Tako Connertonovom sje^anju navika, pohranjenom u tijelima, koje ^uva proslost u mislima (Connerton u Kralj 2008:43), mogu pridodati i njegovu drugu, materijalno konstitutivnu stranu - tetovazu. To je ujedno i a^rmativan odgovor na pitanje koje je postavio Geremek (1996:277): "Imaju li emocije povijest?"

Ironi^no, "brisanje" tetovaze samo je pre^ac za brisanje na tijelu, ne za zaborav, kojemu moze biti samo faza koja mu prethodi. Kazem pre^ac, ako im se nadodaju kamu^azne karak- teristike, kamu^aze pred dodatnim javnim izlaganjem tijela prozetog socijalisti^kom povije- s^u koju je u Jugoslaviji morao "izdrzati" svaki odrasli muskarac. Zaborav je, s druge strane, u domeni mentalne procesije (osobnog u suprotnosti s javnim) i hranjenja arhiva slika iz pros- losti. Vrlo skepti^an sugovornik s tetoviranim natpisom "JRM" ("Jugoslavenska ratna morna- rica") na lijevoj ruci, svoj je stav izrazio sljede^im rije^ima: "Sad kada vidim do ^ega je doslo [u Jugoslaviji], uklonio bi [slovo] 'J' da ostane samo RM. Taj me "J" malo pe^e. (...) Nisam mogao vjerovati da je u JNA doslo do toga da ljudi, s kojima sam sluzio vojsku, pale sela."

Dakle, izbjegavanje odgovora, kao oblik odsustva prisutnog, posljedi^no je konstitutivni dio zaborava, a brisanje tetovaze "samo" materijalna strana sto brzeg dostizanja cilja - zabo- rava. Drugim rije^ima, ono sto se iskazuje kao "samovoljno" brisanje, ustvari je biopoliti- ka u praksi, pospjesivanje harikirija sje^anja, koji nastoji unistiti kompromitiraju^i vizualni impuls pred o^ima javnosti. Ironija je u tome da se kirurskom intervencijom, ili "drugom rundom" igle za tetoviranje, zastire samo od oka javnosti i vanjskog pogleda, a ostaje pitanje mentalne procesualnosti i procesualnosti sje^anja materijalne slike te vrste "preobrazene u sje^anje" (Halbwachs 2001:26) po autolustracijskom ^inu.

Zaklju?ak: tesko?e i (ne)ugodnosti s tetoviranom "uspomenom iz JNA" ili kako se JNA uvu?e ispod koze?

Najprije vrijedi spomenuti da je ova studija donijela novosti na polju istrazivanja tetovaza. Vjerojatno je kod istraziva^a koji se bave temom tetovaza i dalje najvaznije osvjetljivanje toga speci^^nog fenomena na tlu bivse Jugoslavije, itekako prisutnog u svakodnevnom zivotu nje- nih zitelja. Na temelju dosad poznatih istraziva^kih uvida, mogu iznijeti sljede^u tvrdnju: tetovaze iz JNA su, osim rijetkih iznimki kod marginalnih drustvenih skupina i religijskih te- tovaza, prva popularna oslikavanja tijela na ^itavom prostoru Jugoslavije, a ponegdje upravo prvi put prodiru kao modi^cirana dimenzija tijela na kozi; dakle, ondje gdje nije bilo religij- skih i vojnih tetovaza iz vremena otomanskih prodora. Bez sumnje mogu re^i da su tetovaze iz JNA bile prisutne na svim granicama (i to jos kako doslovno!), te unutar svih granica Jugo- slavije. Djelomice sam pokusao rasvijetliti taj tada vibrantan fenomen i njegove danasnje ide- oloske odraze te sam trazio, rije^ima Halbwachsa (2001:176), proslost u sadasnjosti, unutar speci^^nog prostora. Uz problematizaciju ^itanja tetovaza iz JNA, upravo me je visezna^nost tetovaza iz JNA dovela do mnogih teorijskih barijera, od toga kako ih promisljati, kako zahva- titi, do pitanja zasto su se neki tetovirali, a drugi, pak, ne.14

U svakom slu ^ aju, premda postoji jo s mnogo aspekata drustvene ostavstine socijalizma koji nisu tematizirani u istrazivanjima, ipak prednja^i namjera usmjeravanja pozornosti na neopazene dijelove, i, kako Rotar (2010:205) rezimira Foucaulta, nastojanje da se malom gestom pomakne pogled, u^ini vidljivim i uzrokuje "da se pokaze ono sto je blizu, tako ne- posredno, tako intimno povezano s nama, da ga zbog toga ne vidimo" (Foucault u Rotar 2010:205). Tetovaza iz JNA za svoje je nositelje ^esto nastupala kao podsjetnik na JNA, kao mnemotehni^ka praksa prizivanja sje^anja na partikularnost osobnog dozivljaja jugoslaven- ske vojske. Odatle se moze smjestiti u kategoriju pikturalnog sje^anja, "u okvir speci^^nog tipa vizualno posredovane artikulacije sje^anja" (Kramberger 2001:252).

Ukoliko se sje^anje podvrgne zaboravu (Augé 2008; usp. Kramberger 2001:248; Ricoeur 2004), onda tetovaza iz JNA ostaje "naslje^e kao percepcija" (Todorova 2009:199); kada se zavrnu rukavi, kada se odje^a odbaci, percepcija gole koze oslikane ambivalentno kalibrira- nim osobnim pam^enjem ili, u slu^aju rezima, kooptiranja sje^anja. Vjerojatno je po^etkom proslog stolje^a Jack London na neki na^in bio proro^ki u pravu kad je rekao: "Pokazite mi ^ovjeka s tetovazom, i pokazat ^u vam osobu sa zanimljivom proslos^u."

Footnote

1 Za pomo^ pri nastajanju ovoga ^lanka, autor se zahvaljuje Mitji Velikonji, Zorici Abram i Jaki Prijatelju.

2 Za kratak pregled (nedavno) provedenih kulturnih analiza Jugoslavije i (post)jugoslavenskog prostora vidi Suber i Karamani^ (2012:5-6).

3 Za diferencijaciju me ^ u konceptima sje ^ anje i pam ^ enje usp. npr. Fri s ki ^ (2000) i Kramberger (2001:211-18).

4 Prisutnost tetovaza na Balkanu i kontinuitet praksi tetoviranja tijekom prijasnjih stolje^a itekako su komplementarni s tetovazama iz JNA- u geografskom smislu i u kontekstu samoga fenomena. Zbog rasirenosti fenomena tetoviranja me^u zenama katoli^ke vje- roispovijesti (muskarci nisu bili nikakva iznimka) u odre^enim predjelima Bosne i Hrvatske (usp. Filipovi^ 1938; Durham 1928; Petri^ 1973; Vremec 1992; Krutak 2000; Hrovatin 2010; Sluganovi^ 2012), mogao bih ustvrditi speci^^nu drustvenu prihvatljivost praksi tetoviranja tijekom nedavne proslosti. Drugi razlog koji me navodi da se priklonim gornjoj hipotezi lezi u tetoviranju oruzanih snaga tijekom proslih stolje^a (usp.Glück 1889; Truhelka 1896). Glück krajem 19. stolje^a biljezi da kod vojnika "kriz ne igra vise glavnu ulogu. Puno ^es^e od kriza, tetoviraju srce i krunu i inicijale tetovirane osobe, godinu ro^enja (...) ^ak i dvoglavi orao kojeg sam vidio u jasnoj izvedbi kod jednog od bivsih konjusara (trainsoldat)" (Glück 1889). Upravo je taj primjer pravi etnografski raritet personi^kacije tetoviranja osobnim inicijalima, odnosno imenima (tj. "LU^ VUI^") me^u pripadnicima oruzanih snaga i ranije preslikavanjem dominantne ideologije preko tetovirane motivike na prsima (tj. kruna, dvoglavi orao, zezlo i bula preuzeti s habsburskoga grba) (Sl. 2).Truhelka, oslanjaju^i se na pri^u nekog seljaka iz Viteza, sedam godina nakon Glücka dodaje: "u turskoj je vojsci [bio] obi^aj tetoviranjem obiljezavati vojnike, a posebno u borbama s Crnom Gorom jer su vojnike na taj na^in odvratili od potencijalnog dezerterstva" (Truhelka 1896:242). Sugovornik mi je dao sli^no plodno ishodiste za istrazivanje tetoviranja me^u partizanima: "Sje^am se da sam jos kao dijete, osam, devet godina star, ovdje u Sostranom sreo muskarca koji je bio tetoviran u parti- zanima. Imao je zvijezdu i ono sto je bilo kao dio ^ina, pa me je to zanimalo. Pitao sam ga kako to sve nastane? On je ina^e bio seoski muzikant s harmonikom te mi je objasnio da je to bilo kada su u 1. svjetskom ratu isli u 'stelung' [iz njem. "Stellung", regrutacija]".

5 Naravno, ne treba zanemariti misao "ruke pri ruci": ruka je prakti^nija za (samo)tetoviranje, za razliku od nekog drugog, teze dostupnog dijela tijela.

6 Slu^ajeva preplitanja zabrane i njezina toleriranja i implicitnog poticanja bilo je naravno vise, npr. unato^ tome sto je vojnicima bilo zabranjeno tetoviranje unutar kasarne, neumorno su nastajale fotogra^ je. Tim vise, u kantinama je bilo mogu^e kupiti i albume "Uspomena iz JNA", kamo bi se one umetale.

7 O datumu kao vremenskom okviru (kolektivnoga) sje^anja pi se Halbwachs (2001:108-109).

8 Izraz je posu^en od Mo^nik (vidi Velikonja 2008:21).

9 S druge je strane potrebno uzeti u obzir i drugu produktivnu istraziva^ku stranu, i to "in^aciju motiva", jer bi mnogi vojnik prvi put dosao u kontakt s dijelovima popularne kulture upravo u vojsci te bi tetovirao te motive. Primjerice, nakon gledanja ^ lma o Jamesu Bondu, netko si je tetovirao "007", drugi sugovornik na ruci ima ispisano "Uriah Heep", tre^i je umjesto "James Dean" dao tetovirati "JamesDIN" (din kod muslimana ozna^uje vjeru, da "din" kao valutu ni ne spominjemo).

10 Valja razlikovati permanentno prekrivanje od privremenog, kojima se osobe s tetovazom iz JNA prema prigodi sluze, uz pomo^ samoljepljivih zavoja, poveza, ^astera i sl., stavljenim na mjesto tetovaze. Za primjer vidi Petrovi^ (2010:61).

11 Naj^es^ i natpis u opticaju, akronim "JNA", dopunjavao se tintom te ga se je mijenjalo iz "JNA" u "JANJA", "ONA" i sli^ne per- mutacije tetovaze.

12 Iznimno je zanimljiv primjer sugovornika koji je u jugoslavenskoj vojsci sebi i drugom vojniku tetovirao natpis "JNA", nasto je u pos^ranzicijskom razdoblju, tada ve^ iz amaterskog prerastao u profesionalnog ta^oo majstora, istu tu tetovazu "katarzi^no" prekrio: "Uglavnom, oti sao sam u podrum jer je tesko samom sebi raditi tetovazu. Zatim sam stavio lijevu ruku unutra u skripac kako bi koza bila napeta, na miru i zategnuta. Onda sam pistoljem za tetoviranje i sao preko. To je taj motiv ovdje, izgleda kao neka riba napuha^a. Originalna bi takva riba morala biti njeznija, ne toliko crna, no morao sam je malo ja^e na^lati da sam si mogao pokriti, da je pokrilo to[!]."

13 Iako prikrivanje i " brisanje" tetovaza primarno razumijem unutar polja "deideologizacije", valjalo bi uzimati u obzir barem jos jedan dodatni faktor koji objasnjava zasto su tetovaze iz JNA dandanas "nepozeljne". Nestali nisu samo Jugoslavija i socijalizam, ve^ i tada prevladavaju^i obrasci maskulinosti.

14 Provizoran odgovor kojem je potrebna dodatna veri ^kacija vrlo je jednostavan: u pojedinoj jedinici te zajedni^ke jugoslavenske stvari, kako je Boris Kidri^ (u Komelj 2009:37-38) nazvao redovitu Jugoslavensku vojsku, koja se iz partizanske dobrovolja^ke gerile preformirala u redovitu organiziranu vojsku, nedostajao je prigodni tatoo majstor, tj. nekakav "doma^i obrtnik", koji bi ne samo imao vjestine i znanje (spontanog) tetoviranja, ve^ bi i (neznaju^ i) uspostavljao dodatnu skolu tetoviranja, uklju^uju^i "segrte" koji bi u^ili te znanje dalje distribuirali i (pro)slijedili.

References

LITERATURA

Augé, Marc. 2004. Oblivion. Minnesota: The University of Minnesota Press.

Bogataj, Janez. 1999. Mojstrovine Slovenije. Sre^anja s sodobnimi rokodelci. Ljubljana: Rokus.

Bille, Mikkel, Frida Hastrup i Tim Flohr Soerensen, ur. 2010. An Anthropolog y of Absence. Materializations of Transcendence and Loss. London, New York: Springer.

Caplan, Jane, ur. 2000. Wri^en on the Body. The Ta^oo in European and American History. London: ReaktionBooks.

Condee, Nancy. 2002. "Gra^ ka na telesu. Tetoviranje in razpad komunizma". Nova revija (Prilog Forum) 21/243-244:35-49.

Durham, Mary Edith. 1928. Some Tribal Origins, Laws and Customs of the Balkans. London: George Allen and Unwin.

Filipovic, S. Milenko. 1938. "Tetovisanje u Juznoj Srbiji". Godisnjak skopskog ^lozofskog fakulteta 6:75-96.

Flügel, John. 1950. The Psycholog y of Clothes. London: The Hogarth Press.

Foucault, Michel. 1986. "Of Other Spaces". Diacritics 16/1:22-7. h^p://foucault.info/documents/heteroTopia/foucault.heteroTo- pia.en.html (12.12.2012).

Foucault, Michel. 2008. Vednost-oblast-subjekt. Ljubljana: Krtina.

Friskic, Samuel. 2008. "Zakaj kolektivna memorija ni kolektivni spomin? Uvod v raziskave kolektivne memorije, slovenske prevodne zagate in razlike med deskriptivno in konceptno elaboracijo znanstvenega polja". Monitor ZSA - Revija za zgodovinsko, socialno in druge antropologije 10/1-2:83-106.

Geremek, Bronis?aw. 1996. Usmiljenje in vislice. Zgodovina revs^ine in milosr^nosti. Ljubljana: Studia Humanitatis.

Glück, Leopold. 1889. "Tetoviranje koze kod katolika u Bosni i Hercegovini". Glasnik zemaljskog muzeja 3:81-88.

Halbwachs, Maurice. 2001. Kolektivni spomin. Ljubljana: Studia Humanitatis.

Hrovatin, Matej. 2010 Tetovaze s krs^ansko tematiko in simboliko. Diplomski rad. Ljubljana: Teoloska fakulteta.

Komelj, Miklavz. 2009. Kako misliti partizansko umetnost? Ljubljana: Zalozba *cf.

Kramberger, Taja. 2001. "Maurice Halbwachs in druzbeni okviri kolektivne memorije". U Halbwachs, Maurice. Kolektivni spomin. Ljubljana: Studia Humanitatis, 211-258.

Kralj, Gasper. 2008. Izginuli in vrnjeni. Pri^evanja o uporih v Gvatemali in Latinski Ameriki . Ljubljana: Zalozba *cf.

Kramberger, Taja i Drago Braco Rotar. 2010. Misliti druzbo, ki (se) sama ne misli. Ljubljana: Zalozba Sophia.

Krutak, Lars. 2007. The Ta^ooing Arts Of Tribal Women. London: Benne^ and Bloom.

Mauss, Marcel. 1990. The Gi^. Forms and Functions of Exchange in Archaic Societies. London, New York: Routledge.

Mursic, Rajko. 2004. "Etnologija s ^ustvi. Pogled s strani". Etnolog 14/65:49-62.

Petric, Mario. 1973. Obi^aj tatauiranja kod balkanskih naroda. Karakteristike, uloga i porijeklo. Doktorska disertacija. Sarajevo: Filo- zofski fakultet.

Petrovic, Tanja. 2010. "Nostalgia for the JNA? Remembering the Army in the Former Yugoslavia". U Post-communist Nostalgia. Ma- rija Nikolaeva Todorova i Zsuzsa Gille, ur. New York, Oxford: Berghahn Books, 61-81.

Ricoeur, Paul. 2004. Memory, History, Forge^ing. Chicago: The University of Chicago Press.

Rotar, Drago Braco i Taja Kramberger. 2010. Misliti druzbo, ki (se) sama ne misli. Ljubljana: Zalozba Sophia.

Schildkrout, Enid. 2004. "Inscribing the Body". Annual Review of Anthropolog y 33:319-344.

Sluganovic, Anto. 2012. Die traditionelle Tätowierung der kroatisch-katholischen Bevölkerung in Bosnien-Herzegowina. Diplomski rad. Dunaj: Universität Wien.

Suber, Daniel i Slobodan Karamani^. 2012. "Mapping the Field. Towards Reading Images in the (Post-)Yugoslav Context". U Retra- cing Images. Visual Culture a^er Yugoslavia. Daniel Suber i Slobodan Karamani^, ur. Leiden: Koninklijke Brill, 1-28.

Telban, Borut. 2001. Andaypa. Eseji o smrti v novogvinejski skupnosti. Maribor: Obzorja.

Todorova, Maria Nikolaeva. 2009. Imagining the Balkans. Oxford: Oxford University Press.

Truhelka, Ciro. 1896. "Tetoviranje Hrvata Katolika u Bosni i Hercegovini". Glasnik zemaljskog muzeja 3:241-257.

Velikonja, Mitja. 1996. Masade duha. Razpotja sodobnih mitologij. Ljubljana: Sophia.

Velikonja, Mitja. 2008. Titostalgija. Studija nostalgije po Josipu Brozu. Ljubljana: Mirovni institut.

Vremec, Dimitrij. 1992. Tetoviranje. Etnolosko-kulturni oris. Nova Gorica: Minigra^ ja.