Povezanost ispitne anksioznosti s perfekcionizmom

Abstract

The aim of this study was to explore the relationship of test anxiety, positive and negative perfectionism and several measures of academic achievement. We also wanted to determine differences in levels of test anxiety between adaptive and non-adaptive perfectionists and non-perfectionists. 331 university students filled in the Test Anxiety Inventory (TAI; Spielberger, Gonzalez, Taylor, Algaze, & Anton, 1978), Positive and Negative Perfectionism Scale (PNPS; Terry-Short, Owens, Slade, & Dewey, 1995) and answered to some questions related to academic achievement (average grade, examination passing, self-satisfaction as a student) and grade importance. The results showed positive correlation between test anxiety and negative perfectionism, but no correlation between test anxiety and positive perfectionism. Positive perfectionism was positively related to grade importance and self-satisfaction as a student. Negative perfectionism was positively associated with grade importance, but negatively related to self-satisfaction as a student. A negative relationship was found between test anxiety and all tested measures of academic achievement, which may indicate adverse consequences of its occurrence on academic achievement. Furthermore, the results indicate that non-adaptive perfectionists had higher levels of test anxiety than adaptive perfectionists and non-perfectionists, while there was no such difference between these two groups. [PUBLICATION ABSTRACT]

Headnote

Sazetak

Cilj je ovog istrazivanja bio utvrditi povezanost ispitne anksioznosti, pozitivnog i negativnog perfekcionizma te nekoliko mjera akademskog postignuca. Takoder su se zeljele provjeriti razlike u izrazenosti ispitne anksioznosti izmedu adaptivnih i neadaptivnih perfekcionista i neperfekcionista. U istrazivanju je sudjelovao 331 student Sveucilista u Zagrebu. Sudionici su ispunili Upitnik ispitne anksioznosti (TAI; Spielberger, Gonzalez, Taylor, Algaze i Anton, 1978) i Ljestvicu pozitivnog i negativnog perfekcionizma (PNPS; Terry-Short, Owens, Slade i Dewey, 1995) te odgovorili na pitanja o akademskom postignucu (prosjecna ocjena na studiju, prolaznost na ispitima, zadovoljstvo sobom kao studentom) i vaznosti ocjene. Utvrdena je pozitivna povezanost ispitne anksioznosti s negativnim perfekcionizmom, dok s pozitivnim perfekcionizmom povezanost nije utvrdena. Pozitivan perfekcionizam nisko je pozitivno povezan s vaznoscu ocjene i zadovoljstvom sobom kao studentom, a negativan perfekcionizam nisko pozitivno povezan s vaznoscu ocjene te nisko negativno sa zadovoljstvom sobom kao studentom. Ispitna anksioznost je nisko negativno povezana sa svim ispitivanim mjerama akademskog postignuca sto moze upucivati na nepovoljne posljedice njene pojave na akademsko postignuce. Izrazenost ispitne anksioznosti statisticki je znacajno visa kod neadaptivnih perfekcionista u odnosu na adaptivne perfekcioniste i neperfekcioniste izmedu kojih razlika nije utvrdena.

Kljucne rijeci: ispitna anksioznost, pozitivan perfekcionizam, negativan perfekcionizam, akademsko postignuce

Headnote

Keywords: test anxiety, positive perfectionism, negative perfectionism, academic achievement

Uvod

Tijekom studija studenti su cesto izlozeni situacijama procjene, ispitivanja te provjere sposobnosti i znanja o cemu u odredenoj mjeri ovisi njihova buducnost. Zabrinjavajuci su podaci o duljini studiranja i odustajanju tijekom prvih godina studija. Naime, cak 42% upisanih studenata u Hrvatskoj ne zavrsi studij, a najveci dio od studija odustane na nizim godinama. Vecina je studenata do dolaska na studij imala samo iskustvo skolskog uspjeha, no podatak da ih samo oko 5% zavrsi studij u roku upucuje na cinjenicu da tijekom studija vecina njih stekne iskustvo akademskog neuspjeha (Dolenec, 2010). To moze dovesti do brojnih negativnih psiholoskih reakcija i posljedica, stoga je vazno ispitivati moguce razloge navedenog neuspjeha. Kod nekih se osoba u ispitnim situacijama i situacijama procjene moze javljati ispitna anksioznost, koja moze biti jedan od mogucih razloga njihova neuspjeha. Osim toga, kako je perfekcionizam poznat kao cimbenik ranjivosti za razvoj velikog broja psihickih problema i neefikasnost, smatrali smo da bi mogao biti u podlozi akademskog neuspjeha.

Ispitna anksioznost definira se kao slozeni konstrukt koji ukljucuje kognitivne, afektivne, fizioloske i ponasajne reakcije na situacije procjene (Hong, 1998). Moze se javljati kao stanje ili kao osobina licnosti (Spielberger i Vagg, 1995). Ispitna anksioznost kao stanje predstavlja prolazni dozivljaj anksioznosti koji se javlja kad pojedinac percipira stvarne ili zamisljene podrazaje vezane uz situacije ispitivanja kao prijetece ili opasne te na njih reagira napetoscu, aktivacijom autonomnoga zivcanog sustava i zabrinutoscu. Ispitna anksioznost kao osobina predstavlja relativno stabilnu znacajku licnosti pri cemu se mnostvo podrazaja vezanih uz ispitne situacije percipira kao ozbiljna osobna prijetnja uz sklonost reagiranja intenzivnim anksioznim stanjem. Sto osoba ima izrazeniju osobinu ispitne anksioznosti, to se s vecom sigurnoscu moze predvidjeti da ce ona u ispitnim situacijama reagirati intenzivnijim stanjem anksioznosti. Intenzitet anksiozne reakcije takoder ovisi i o tipu ispitnih pitanja, vrsti ispita (pismeni ili usmeni ispit), znanju i opcoj sklonosti studenta za ispitivano podrucje te pripremljenosti za ispit (Spielberger i Vagg, 1995). Ispitno anksiozne osobe su u situacijama procjene sklone reagirati sebi okrenutim interferirajucim mislima i brigama, poput osjecaja bespomocnosti te zabrinutosti zbog mogucega neuspjeha cime, svoju kognitivnu aktivnost usmjeravaju na sadrzaje nevazne za zadatak (Sarason, 1980; Wine, 1980).

Slozenost nastavnih sadrzaja kao i ozbiljnost socijalnih posljedica zbog neuspjeha tijekom obrazovanja raste. Srednje su skole selektivnije od osnovnih, a postignuti uspjeh ima izravan utjecaj na mogucnost razvoja karijere, izbora skola i fakulteta. Nadalje, dolaskom na studij dobiva se veca sloboda u organiziranju vremena i obaveza sto u svakom slucaju zahtijeva dobru organiziranost i samodisciplinu studenata (Cassidy i Eachus, 2000). Prema rezultatima istrazivanja provedenih u SAD-u i Velikoj Britaniji ispitna anksioznost se javlja kod 25% do 30% studenata ukljucujuci i one s poteskocama ucenja (McDonald, 2001; Zeidner, 1998). Vazno je istaknuti da izrazena ispitna anksioznost ostavlja niz neugodnih i negativnih posljedica na zivote studenata. Blag intenzitet ispitne anksioznosti moze sluziti kao motivator. Medutim, ako je visokog intenziteta, moze imati sasvim suprotan ucinak otezavajuci kognitivne procese potrebne za uspjesno obavljanje zadataka, posebice onih zahtjevnijih. U vise je istrazivanja utvrdena negativna povezanost ispitne anksioznosti i opceg akademskog postignuca (Daly, Chamberlain i Spalding, 2011; Eum i Rice, 2011; Yousefi, Abu Talib, Bte Mansor, Bte Juhari i rof Redzuan, 2010). Sukladno navedenom, Chapell, Blanding i Silverstein (2005) u istrazivanju na velikom uzorku studenata preddiplomskog i diplomskog studija u SAD-u (N=5551) nalaze kako studenti s izrazenom ispitnom anksioznoscu imaju statisticki znacajno slabije akademsko postignuce od studenata kod kojih ispitna anksioznost nije izrazena ili je prisutna u blagom intenzitetu. Iako postoji problem u odredivanju uzrocno-posljedicnih veza ispitne anksioznosti i uspjeha, cini se da ispitna anksioznost otezava postizanje uspjeha. Medutim, takoder je moguce da je odnos reciprocan. Jedna od karakteristika visoko ispitno anksioznih osoba je izrazena sklonost za izbjegavanjem neuspjeha u cijoj je osnovi strah od neuspjeha (Bryan, Sonnefeld i Grabowski, 1983) sto se u odredenoj mjeri preklapa s negativnim perfekcionizmom.

Brojni su se teoreticari razlikovali u svom pogledu na perfekcionizam, no dosadasnja istrazivanja sa sigurnoscu potvrduju kako se radi o stabilnoj osobini koja je neovisna o trenutnom emocionalnom stanju osobe (Rice i Aldea, 2006). Pocetkom devedesetih godina 20. stoljeca perfekcionizam se smatrao jednodimenzionalnom i nepozeljnom osobinom koja se negativno odrazava na kognitivnom, emocionalnom i ponasajnom planu. Medutim, porastom se interesa istrazivaca za to podrucje uvidjelo da je perfekcionizam znatno slozeniji konstrukt koji, osim negativnih, sadrzi i pozitivne aspekte (Flett i Hewitt, 2002; Lauri Korajlija, 2004).

Frost, Marten, Lahart i Rosenblate (1990) navode nekoliko dimenzija perfekcionizma: visoki osobni standardi, zabrinutost oko pogresaka u izvedbi, sumnja u kvalitetu vlastite izvedbe, pretjerano naglasavanje preciznosti, reda i organizacije te ocekivanja i procjene od strane roditelja. Hewitt i Flett (1991) razlikuju tri osnovne dimenzije: perfekcionizam usmjeren na sebe (osoba si postavlja visoke standarde i ciljeve te je motivirana njihovim postizanjem kako bi izbjegla nesavrsenstvo), perfekcionizam usmjeren na druge (osoba ima vrlo visoka ocekivanja od drugih ljudi i strogo vrednuje njihov uradak) i socijalno ocekivani perfekcionizam/socijalno propisani perfekcionizam (osoba vjeruje da joj drugi postavljaju nerealno visoke standarde i ciljeve te je motivirana strahom od neuspjeha). Slaney, Ashby i Trippi (1995) odrednicama perfekcionizma smatraju visoke standarde i red (sklonost urednosti i potreba za organizacijom). Kasnije uvidaju kako je takoder bitna percepcija situacije kada se postavljeni visoki standardi ne postizu te su u skladu s tim uveli i trecu dimenziju diskrepancu/nezadovoljstvo postignutim koja se odnosi na negativan aspekt perfekcionizma (Stoeber i Otto, 2006). Slade i Owens (1998) postavili su dvoprocesni model perfekcionizma koji teorijsku podlogu nalazi u Skinnerovoj teoriji potkrepljenja prema kojoj su vaznije posljedice ponasanja, odnosno motivacija u njegovoj pozadini nego ponasanje samo po sebi. Kod pozitivnog perfekcionizma ponasanje je usmjereno na postizanje visokih ciljeva nakon cega slijede pozitivne posljedice (pozitivno potkrepljenje), dok je kod negativnog perfekcionizma ponasanje motivirano teznjom za izbjegavanjem neuspjeha (negativno potkrepljenje). Dakle, isto perfekcionisticko ponasanje moze u podlozi imati razlicitu motivaciju. Tako osobe s izrazenim pozitivnim perfekcionizmom teze postavljanju visokih ali realnih i dostiznih ciljeva i osobnih standarda koje prilagodavaju situaciji, opustene su, no pazljive pri izvrsavanju zadataka pri cemu im osjecaj vlastite vrijednosti ne ovisi o ishodu. Nakon postizanja cilja osjecaju zadovoljstvo, a neuspjeh povezuju s razocaranjem i ulaganjem novih napora. Suprotno tome, osobe s izrazenim negativnim perfekcionizmom postavljaju nerealne i nedostizne ciljeve, rigidne su i usmjerene na izbjegavanje pogresaka. Sklone su odgadanju zadataka, a pri njihovu izvrsavanju napete su i anksiozne. Njihov osjecaj vlastite vrijednosti ovisi o ishodu. Nakon postignutog cilja nezadovoljne su, a nakon neuspjeha samokriticne. Na svijet gledaju u terminima ''sve ili nista'', savrsenstva ili neuspjeha (Fedewa, Burns i Gomez, 2005). Rezultati istrazivanja u kojima je koristena Ljestvica pozitivnog i negativnog perfekcionizma (PNPS, Positive and Negative Perfectionism Scale; Terry-Short, Owens, Slade i Dewey, 1995) uglavnom upucuju na postojanje blage pozitivne povezanost pozitivnog i negativnog perfekcionizma sto je i objasnjivo s obzirom da i jedan i drugi mjere istu karakteristiku - perfekcionizam te sadrze sklonost postavljanja visokih osobnih standarda i ciljeva. Utvrdeno je takoder da su moguce sve kombinacije odnosa pozitivnog i negativnog perfekcionizma (Terry-Short i sur., 1995).

Unatoc nemogucnosti usuglasavanja teoreticara oko dimenzija perfekcionizma i njihovih sadrzaja, istrazivanja upucuju na to da nisu sve dimenzije perfekcionizma povezane s negativnim ishodima, vec da postoje dva nadredena opcenitija faktora perfekcionizma: pozitivan (adaptivan, ''zdrav'') i negativan (neadaptivan, ''nezdrav''). Slicno tome, vec je Hamachek (1978) razlikovao normalni i neurotski perfekcionizam. Normalni je perfekcionizam definirao kao teznju za postavljanjem realnih i ostvarivih ciljeva koja vodi do osjecaja zadovoljstva te do povecanja samopostovanja, dok se neurotski perfekcionizam odnosi na postavljanje ekstremno visokih ciljeva pri cemu je osoba motivirana strahom od neuspjeha i zabrinuta mogucnoscu razocaranja okoline zbog cega izostaje osjecaj zadovoljstva. Postoje dva pristupa u koncepcijama tih dvaju oblika perfekcionizma: dimenzionalni pristup prema kojem su razlicite facete perfekcionizma rasporedene u dvije nezavisne dimenzije i pristup temeljen na grupama prema kojem kombinacije faceta tvore dvije grupe perfekcionista (Stoeber i Otto, 2006). Jedna dimenzija perfekcionizma unutar dimenzionalnog pristupa moze se koncipirati kao perfekcionisticke pozitivne teznje, a odnosi se na pozitivan oblik perfekcionizma te je povezana s pozitivnim ishodima kao sto je primjerice akademski uspjeh (Frost, Heimberg, Holt, Mattia i Neubauer, 1993; Stoeber i Otto, 2006; Suddarth i Slaney, 2001). Druga dimenzija perfekcionizma je koncipirana kao negativna perfekcionisticka zabrinutost te je povezana s negativnim ishodima kao sto su depresivnost, anksioznost, negativni afekt i stres (Bieling, Israeli i Antony, 2004). Ta se dimenzija odnosi na negativan oblik perfekcionizma.

Nadalje, pristup temeljen na grupama razlikuje dvije grupe perfekcionista, adaptivne i neadaptivne perfekcioniste, od neperfekcionista. Obje se grupe perfekcionista razlikuju od neperfekcionista po visim rezultatima na dimenziji perfekcionisticke pozitivne teznje, dok se adaptivni i neadaptivni perfekcionisti po ne razlikuju tome, vec po negativnoj perfekcionistickoj zabrinutosti koja je znacajno visa kod neadaptivnih u odnosu na adaptivne perfekcioniste (Ashby, Kottman i Schoen, 1998; Ashby i Rice, 2002). Istrazivanja pokazuju da adaptivni perfekcionisti imaju vise pozitivnih karakteristika u odnosu na neadaptivne perfekcioniste i neperfekcioniste, primjerice vise samopostovanje, pozitivni afekt i akademski uspjeh (Bieling i sur., 2004; Enns, Cox, Sareen i Freeman, 2001). Potrebno je napomenuti kako se ova koncepcija u podjeli na adaptivne i neadaptivne perfekcioniste koju opisuju Stoeber i Otto (2006) razlikuje od one rabljene u ovom istrazivanju. Razlog tome je primjena razlicitih mjera perfekcionizma. Stoeber i Otto (2006) u svom istrazivanju nisu ukljucili istrazivanja koja su rabila Ljestvicu pozitivnog i negativnog perfekcionizma Terry-Shorta i sur. (1995) koji su dimenzije perfekcionizma koncipirali drugacije. Prema ovim autorima oba aspekta perfekcionizma (pozitivan i negativan) podrazumijevaju postavljanje visokih ciljeva i osobnih standarda, a razlikuju se po negativnim karakteristikama prisutnima samo kod negativnog perfekcionizma. Neadaptivni perfekcionisti u nasoj koncepciji imaju nisku razinu pozitivnog perfekcionizma, jer dimenzija negativnog perfekcionizma vec sadrzi sklonost postavljanja visokih ciljeva i osobnih standarda. Suprotno tome, Stoeber i Otto (2006) navode kako je ta sklonost prisutna samo u dimenziji pozitivnog perfekcionizma te prema takvoj koncepciji neadaptivni perfekcionisti imaju visoku i jednu i drugu dimenziju perfekcionizma.

Vecina istrazivanja povezanosti perfekcionizma i akademskog uspjeha govori u prilog postojanja njihove povezanosti. Jurin (2005) je utvrdila da perfekcionizam objasnjava 19% varijance ukupnoga akademskog postignuca (definiranog kao kompozita cetiriju zasebnih mjera: procjene vlastitog uspjeha na studiju u odnosu na druge studente, ucestalosti padanja ispita u odnosu na druge studente, ucestalosti odjavljivanja ispita u odnosu na druge studente te prosjecne ocjene na studiju), pri cemu su se znacajnim prediktorima pokazale dimenzije visoki standardi i nezadovoljstvo postignutim. Lauri Korajlija, Jokic-Begic i Kamenov (2003) u svom su istrazivanju utvrdile da objektivno neuspjesniji studenti imaju izrazeniju perfekcionisticku teznju za organizacijom i urednoscu (pri cemu su pokazatelji objektivne uspjesnosti bili podaci o prosjeku ocjena na studiju, prolaznosti na ispitima i duljini trajanja studija), dok subjektivno uspjesniji studenti imaju najvise standarde te je kod njih nezadovoljstvo postignutim najnize (pri cemu je kao subjektivni pokazatelj percepcije uspjesnosti koristena procjena zadovoljstva sobom kao studentom). Accordino, Accordino i Slaney (2000) u svom su istrazivanju utvrdili da je akademski uspjeh u znacajnoj pozitivnoj korelaciji s dimenzijom perfekcionizma visoki standardi, a u negativnoj korelaciji s dimenzijom nezadovoljstvo postignutim. Isto tako, pronasli su i da studenti s pozitivnim perfekcionistickim sklonostima imaju znacajno visi prosjek ocjena od studenata s negativnim perfekcionistickim sklonostima, nisu posebno obeshrabreni kada ne mogu dostici svoje standarde, svoje visoke standarde koriste kao motivaciju koja potice bolju izvedbu. Studenti s negativnim perfekcionistickim sklonostima dozivljavaju stres kada ne dostignu svoje standarde (Slaney, Rice, Mobley, Trippi i Ashby, 2001) i zbog nezadovoljstva postignutim previse se usmjeravaju na one karakteristike pogresaka koje su dovele do slabije izvedbe (Rice i Preusser, 2002; Rice i Slaney, 2002). Suprotno navedenim istrazivanjima, Rice i Slaney (2002) u svom istrazivanju nisu potvrdili povezanost ni visokih standarda ni nezadovoljstva postignutim s akademskim uspjehom.

Povezanost ispitne anksioznosti i perfekcionizma utvrdena je u vise istrazivanja. Eum i Rice (2011) nalaze pozitivnu povezanost ispitne anksioznosti i negativnog perfekcionizma, a Arthur i Hayward (1997) pozitivnu povezanost ispitne anksioznosti i perfekcionizma usmjerenog na sebe (sadrzajno se odnosi na pozitivan perfekcionizam). Slicno tome, Walsh i Ugumba-Agwunobi (2002) ustanovili su da je ispitna anksioznost pozitivno povezana s perfekcionizmom usmjerenim na sebe i socijalno ocekivanim perfekcionizmom (sadrzajno se odnosi na negativan perfekcionizam), no ne i s perfekcionizmom usmjerenim na druge. Stoeber, Feast i Hayward (2009) navode kako je socijalno ocekivani perfekcionizam pozitivno povezan s ekstrinzicnom motivacijom za ucenje i visim razinama ispitne anksioznosti. Onwuegbuzie i Daley (1999) nalaze da studenti s izrazenijim perfekcionizmom usmjerenim na druge i socijalno ocekivanim perfekcionizmom imaju izrazeniju ispitnu anksioznost objasnjavajuci taj nalaz strahom od negativne socijalne evaluacije. Kolic-Vehovec i Roncevic (2003) utvrdile su kako je ispitna anksioznost povezana s neurotskim perfekcionizmom i roditeljskim pritiskom (ocekivanjima od strane roditelja) te nisko s visokim osobnim standardima. U istrazivanju Bielinga i suradnika (2004) utvrdeno je da je negativna perfekcionisticka zabrinutost kao dimenzija perfekcionizma pozitivno povezana s ispitnom anksioznoscu.

Nakon pregleda teorijskih i empirijskih podataka o ispitnoj anksioznosti i perfekcionizmu vidljivo je da oba konstrukta mogu predstavljati znacajne cimbenike povezane s akademskim postignucem i subjektivnim dozivljajem postignuca na studiju. Cilj je ovoga istrazivanja utvrditi odnos ispitne anksioznosti s pozitivnim i negativnim perfekcionizmom te s nekim mjerama akademskog postignuca (prosjecna ocjena na studiju, prolaznost na ispitima, zadovoljstvo sobom kao studentom) i vaznoscu ocjene. Takoder su se zeljele utvrditi razlike u izrazenosti ispitne anksioznosti kod adaptivnih i neadaptivnih perfekcionista te neperfekcionista. Ocekuje se pozitivna povezanost ispitne anksioznosti s negativnim perfekcionizmom i negativna povezanost s pozitivnim perfekcionizmom i mjerama akademskog postignuca, kao i nepostojanje povezanosti s vaznoscu ocjene. Ocekuje se i pozitivna povezanost pozitivnog perfekcionizma s mjerama akademskog postiguca i vaznoscu ocjene te negativna povezanost negativnog perfekcionizma s mjerama akademskog postiguca i pozitivna povezanost s vaznoscu ocjene. Pretpostavlja se da ce ispitna anksioznost biti izrazenija kod neadaptivnih perfekcionista u odnosu na adaptivne perfekcioniste i neperfekcioniste.

Metoda

Sudionici

U istrazivanju je sudjelovao 331 student nekoliko fakulteta Sveucilista u Zagrebu (170 mladica i 161 djevojka) druge (30.2%), trece (50.5%) i cetvrte (19.3%) godine studija. Sudjelovali su studenti Filozofskog fakulteta, Studija socijalnog rada, Kinezioloskog fakulteta, Fakulteta elektrotehnike i racunarstva i Tehnickog veleucilista u Zagrebu. Dob studenata bila je u rasponu od 18 do 30 godina uz prosjek dobi M=22.22 (SD=2.56).

Instrumenti

Upitnik ispitne anksioznosti (Test Anxiety Inventory, TAI; Spielberger, Gonzalez, Taylor, Algaze i Anton, 1978) konstruiran je za mjerenje ''situacijski specificne osobine anksioznosti'' te se sastoji od dvije podljestvice zabrinutosti i emocionalnosti. Sadrzi 20 tvrdnji od kojih se 10 odnosi na zabrinutost, a 10 na emocionalnost (''Za vrijeme ispita razmisljam o posljedicama neuspjeha'', ''Cak i kad sam se dobro pripremio za ispit, osjecam se vrlo tjeskobno''). Sudionici odgovaraju tako da na ljestvici od cetiri stupnja (od 0=nikada do 3=jako cesto/gotovo stalno) oznace u kojoj se mjeri sadrzaj tvrdnji odnosi na njih u ispitnoj situaciji. Rezultat je moguce odrediti na tri nacina: kao ukupni rezultat te kao rezultat na navedenim podljestvicama. U ovom je istrazivanju rabljen ukupan (jedinstveni) rezultat. Teoretski raspon krece se od 0 do 60. Koeficijent unutarnje konzistencije u istrazivanju Juretic (2008) iznosi α=.92, a u nasem istrazivanju α=.95.

Ljestvica pozitivnog i negativnog perfekcionizma (Positive and Negative Perfectionism Scale, PNPS; Terry-Short i sur., 1995) sadrzi 40 cestica od kojih se 20 odnosi na pozitivan (sadrzajno obuhvacaju sklonost postavljanja visokih ali realnih i dostiznih ciljeva i osobnih standarda, osjecaj zadovoljstva nakon postizanja cilja te sklonost ulaganju novih napora u slucaju neuspjeha), a 20 na negativan perfekcionizam (sadrzajno obuhvacaju sklonost postavljanja nerealnih i nedostiznih ciljeva te izbjegavanja pogresaka). Primjer je cestice za pozitivan perfekcionizam: ''Volim izazov postavljanja vlastitih visokih kriterija'', a za negativan perfekcionizam: ''Osjecam sram ili krivnju ako moj uradak nije savrsen''. Zadatak je sudionika izraziti svoj stupanj slaganja sa svakom tvrdnjom na ljestvici od pet stupnjeva (od 1=uopce se ne slazem do 5=u potpunosti se slazem). Zbrajanjem procjena na podljestvicama dobivaju se dva rezultata: jedan za pozitivan, a drugi za negativan perfekcionizam. Teorijski raspon se za obje podljestvice krece od 20 do 100. U nasem istrazivanju obje ljestvice imaju zadovoljavajucu pouzdanost tipa unutarnje konzistencije koji za pozitivan perfekcionizam iznosi α=.77, a za negativan α=.89.

Osim navedenih upitnika, prikupljeni su podaci o spolu, dobi, fakultetu, godini studija i prosjecnoj ocjeni na studiju. Od studenata se takoder trazilo da procijene svoju prolaznost na ispitima pri cemu su im bila ponudena tri moguca odgovora: 1=dogada mi se da vise puta padnem isti ispit; 2=dogada mi se da padnem, ali ne vise puta isti ispit; 3=uglavnom ispite polozim prvi put kada na njih izadem. Kao subjektivni pokazatelj postignuca na studiju koristena je procjena zadovoljstva sobom kao studentom. Studenti su se mogli procijeniti kao: 1=nezadovoljan, puno se trudim, ali uspjeh izostaje; 2=nezadovoljan, ali nemam se volje vise potruditi; 3=djelomicno zadovoljan, mogao bih studirati i bolje; 4=zadovoljan, studiram najbolje sto mogu. Vaznost ocjene dobivene na ispitu procjenjivana je na skali od 4 stupnja (0=nimalo; 1=malo; 2=srednje i 3=jako).

Postupak

Ispitivanje je provedeno grupno prije ili nakon predavanja ili vjezbi, sredinom zimskog semestra. Prije primjene upitnika studentima je objasnjena svrha istrazivanja te je u uputi naglaseno kako je istrazivanje u potpunosti anonimno. Zamoljeni su za suradnju i iskrenost. Ispitivanje je u prosjeku trajalo izmedu 15 i 20 minuta. Svaki je upitnik imao zasebnu uputu.

Rezultati

Deskriptivni podaci za varijable ispitna anksioznost te pozitivan i negativan perfekcionizam prikazani su u Tablici 1. Rezultati Kolmogorov-Smirnovljeva testa pokazuju da se distribucija mjere ispitne anksioznosti statisticki znacajno razlikuje od normalne, dok su mjere pozitivnog i negativnog perfekcionizma normalno distribuirane uz razinu rizika pogresnog zakljucivanja manju od 1% (Tablica 1.). Distribucija ispitne anksioznosti upucuje na veci broj ispitno nisko anksioznih sudionika (Tablica 1.). Pretpostavljamo da ovakvo odstupanje nece bitno utjecati na rezultate statistickih postupaka koji zahtijevaju normalitet distribucija. Naime, utvrdeno je da standardni postupci, koji zahtijevaju normalitet distribucija, daju neprihvatljive rezultate samo u slucaju kada podaci sugeriraju da su pretpostavke parametrijske statistike narusene u ekstremnom stupnju. U drugim slucajevima, iako distribucije odstupaju od normalnih, ovi postupci daju prihvatljive rezultate (Aron i Aron, 1994).

Pozitivan je perfekcionizam kod sudionika izrazeniji od negativnog, a njihova se izrazenost krece na razinama dobivenim u istrazivanju Lauri Korajlija (2004). Na temelju vrijednosti standardnih devijacija i totalnih raspona mjera pozitivnog i negativnog perfekcionizma mozemo uociti da je veci varijabilitet rezultata na mjeri negativnog perfekcionizma. Najnizi rezultat na mjeri pozitivnog perfekcionizma iznosi 46, a najvisi 94, dok je na mjeri negativnog perfekcionizma najnizi rezultat 23, a najvisi 90.

Iz prosjecne vrijednosti i raspona na mjeri ispitne anksioznosti (Tablica 1.) mogli bismo zakljuciti da se u prosjeku ne radi o visoko ispitno anksioznim sudionicima. Prosjecne vrijednosti su slicne onima dobivenima na studentima Sveucilista u Rijeci (Juretic, 2008).

Gotovo dvije trecine studenata (72.5%) navodi da ispit najcesce poloze iz prvog puta, no najveci dio studenata, iako zadovoljan sobom kao studentom, navodi da bi mogli studirati i bolje (64.4%). Sto se prolaznosti na ispitima tice, 16.9% studenata pada na ispitima, ali ne vise puta isti ispit, dok 10.6% studenata isti ispit pada i vise puta. Samo je cetvrtina studenata u potpunosti zadovoljna svojim studiranjem i smatraju da studiraju najbolje sto mogu (27.7%), dok je 6.6% nezadovljno, ali se nemaju volje potruditi vise. Samo mali postotak studenata (1.6%) izrazava nezadovoljstvo sobom kao studentom jer se puno trude, a uspjeh izostaje.

S obzirom na prosjecnu ocjenu uspjeha na studiju najveci broj studenata se grupirao oko ocjena dobar (37.8%) i vrlo dobar (52.3%), dok je samo 1.5% studenata navelo prosjecnu ocjenu dovoljan te 8.5% ocjenu izvrstan. Pri tome 8.2% studenata navodi kako im ocjena uopce nije vazna, a 17.2% kako im je ocjena malo vazna. Za najveci broj studenata, 55.3% ocjena je srednje vazna, dok je za 19.3% studenata ona jako vazna. Studenti drustveno-humanistickih i tehnickih fakulteta, u skladu s ocekivanjima, razlikuju se u prolaznosti na ispitima (χ2=6.43; p<.05), vaznosti ocjene (t=6.19; p<.01) i prosjecnoj ocjeni na studiju (t=6.14; p<.01). Pri tome je studentima drustveno-humanistickih fakulteta ocjena vaznija, bolja im je prolaznost na ispitima i uspjeh mjeren prosjecnom ocjenom.

Kako bismo utvrdili medusobne povezanosti ispitne anksioznosti, pozitivnog i negativnog perfekcionizma te mjera akademskog postignuca (prosjecna ocjena na studiju, prolaznost na ispitima, zadovoljstvo sobom kao studentom) i vaznosti ocjene, izracunali smo Pearsonove koeficijente korelacija izmedu navedenih varijabli (Tablica 2.).

Ispitna anksioznost znacajno je i umjereno pozitivno povezana s dimenzijom negativnog perfekcionizma, a povezanost s pozitivnim perfekcionizmom nije znacajna (Tablica 2.). Utvrdena je statisticki znacajna, niska negativna povezanost ispitne anksioznosti s prolaznoscu na ispitima i prosjecnom ocjenom na studiju te subjektivnog zadovoljstva sobom kao studentom (Tablica 2.). Suprotno ocekivanjima, nije utvrdena povezanost ni pozitivnog ni negativnog perfekcionizma s prosjecnom ocjenom na studiju i prolaznoscu na ispitima. Pozitivan perfekcionizam je, iako nisko, pozitivno povezan sa zadovoljstvom sobom kao studentom, dok je negativan perfekcionizam s tom varijablom negativno povezan.

Ispitna anksioznost nije povezana s vaznoscu ocjene, dok su obje dimenzije perfekcionizma, i pozitivan i negativan perfekcionizam, s tom varijablom pozitivno povezane sto je u skladu s ocekivanjima jer se radi o varijablama koje u podlozi imaju visoku motiviranost za uspjehom.

Kako bismo utvrdili razlike u izrazenosti ispitne anksioznosti izmedu adaptivnih i neadaptivnih perfekcionista i neperfekcionista, formirali smo grupe adaptivnih i neadaptivnih perfekcionista i neperfekcionista. Rezultate na dimenzijama pozitivnog i negativnog perfekcionizma smo prvo podijelili na visoke i niske uzimajuci kriterij (M ± 1SD). Granicna vrijednost za pozitivan perfekcionizam iznosi 80, a za negativan 60. Grupu adaptivnih perfekcionista cinili su sudionici s visokim pozitivnim i niskim negativnim perfekcionizmom. Grupu neadaptivnih perfekcionista cinili su sudionici s niskim pozitivnim i visokim negativnim perfekcionizmom, a neperfekcionista sudionici s niskim rezultatima na obje dimenzije perfekcionizma (koncepcija ove podjele prethodno je opisana u Uvodu). Studenti koji su imali izrazene obje vrste perfekcionizma (N=10) nisu uzeti u daljnju obradu zbog nejasne prirode njihova perfekcionizma.

Statisticku znacajnost razlika u izrazenosti ispitne anksioznosti izmedu grupa perfekcionista i neperfekcionista provjerili smo jednosmjernom analizom varijance (Tablica 3.).

Rezultati analize varijance izmedu grupa adaptivnih i neadaptivnih perfekcionista i neperfekcionista upucuju na postojanje statisticki znacajne razlike u izrazenosti ispitne anksioznosti. Pojedinacne razlike izmedu grupa provjerene su Scheffeovim testom (Tablica 3.). Neadaptivni perfekcionisti imaju znacajno visu razinu ispitne ankioznosti u odnosu na adaptivne perfekcioniste i neperfekcioniste, dok razlika u razini ispitne anksioznosti izmedu tih dviju grupa nije statisticki znacajna.

Razlike medu grupama u procjenama zadovoljstva sobom kao studentom i prolaznosti na ispitima provjerene su hi-kvadrat testom jer se radi o kategorijalnim varijablama, a analizom varijance razlike u procjeni vaznosti ocjene i prosjecnoj ocjeni na studiju (razlike medu grupama testirane su Scheffe post-hoc testom). Neadaptivni perfekcionisti nezadovoljniji su sobom kao studentima (χ2=31.10; p<.05) te im je vaznija ocjena (F(3,327)=5.46; p<.01) u odnosu na adaptivne perfekcioniste (p<.01) i neperfekcioniste (p<.05) koji se s obzirom na vaznost ocjene medusobno ne razlikuju. Grupe adaptivnih i neadaptivnih perfekcionista i neperfekcionista se medusobno ne razlikuju s obzirom na prosjecnu ocjenu na studiju (F(3,327)=0.20) i prolaznost na ispitima (χ2=2.57).

Rasprava

Cilj je provedenog istrazivanja bio ispitati odnos ispitne anksioznosti, pozitivnog i negativnog perfekcionizma te akademskog postignuca studenata. Dobiveni nalaz o znacajno visem pozitivnom u odnosu na negativan perfekcionizam kod sudionika u nasem istrazivanju upucuje na to da se u prosjeku radi o osobama s izrazenom sklonoscu postavljanja razmjerno visokih osobnih standarda i ciljeva koje pritom nisu pretjerano usmjerene na pogreske. Ispitani studenti motivirani su za postizanjem uspjeha i ostvarivanjem ciljeva koji se pred njih postavljaju. Ne boje se neuspjeha, a zadovoljstvo ne izostaje ako postignu uspjeh. S tim je u skladu i nalaz da sudionici u nasem istrazivanju u prosjeku nisu visoko ispitno anksiozni s obzirom da u podlozi ispitne anksioznosti lezi motiv za izbjegavanjem neuspjeha koji ne karakterizira osobe izrazenijega pozitivnog perfekcionizma.

Pozitivna povezanost ispitne anksioznosti i dimenzije negativnog perfekcionizma upucuje na izrazeniji negativan perfekcionizam ispitno anksioznijih studenata. Kako u podlozi obiju varijabli lezi strah od neuspjeha, ovakva je povezanost ocekivana i dobivena u prethodnim istrazivanjima (Bieling i sur., 2004). Ono sto ostaje nerazjasnjeno jest pitanje njihovih uzrocno-posljedicnih veza. Moguce je da ovaj oblik perfekcionizma predstavlja rizicni cimbenik za pojavu ispitne anksioznosti ili razvoj nekog anksioznog poremecaja. Medutim, moguce je i da visoko ispitno anksiozne osobe ili osobe s anksioznim poremecajem razvijaju perfekcionisticke sklonosti kao nacin suocavanja s intenzivnom anksioznoscu (Flett i Hewitt, 2002). Lauri Korajlija (2010) iznosi hipotezu prema kojoj perfekcionisticke teznje sluze kao obrambeni mehanizam, odnosno kao nacin ocuvanja slike o sebi. Strah od neuspjeha je logican kod takvih osoba jer svaki neuspjeh otkriva koliko je osoba slaba i nesposobna. Istrazivanja upucuju na to da perfekcionisti opcenito imaju sklonost procjenjivanja dogadaja stresnijima nego sto zaista jesu te da su u situacijama procjene anksiozniji (DiBartolo, Frost, Dixon i Almodovar, 2001).

Iako su razmjerno niske, statisticki znacajne negativne povezanosti ispitne anksioznosti s prolaznoscu na ispitima i prosjecnom ocjenom na studiju upucuju na to da ispitno anksiozniji studenti cesce padaju ispite, postizu nize ocjene i ostvaruju slabiji akademski uspjeh. Pri tome ne mozemo zakljucivati o uzrocno-posljedicnim vezama jer postoji mogucnost da ispitna anksioznost uzrokuje slabiju prolaznost i nize ocjene, kao i mogucnost da slabija prolaznost odnosno ucestali padovi na ispitima i los uspjeh na studiju uzrokuju pojavu ispitne anksioznosti kod studenata. Rezultati istrazivanja u ovom podrucju govore u prilog postojanja negativne povezanosti navedenih varijabli (Benjamin, McKeachie, Lin i Holinger, 1981; Daly i sur., 2011; Deffenbacher i Deitz, 1978; Eum i Rice, 2011; Naveh-Benjamin, McKeachie i Yi-guand, 1987). Slabiju uspjesnost visoko ispitno anksioznih studenata navodi i Hembree (1988). Jedno od objasnjenja takve povezanosti jest da se ispitno anksiozniji studenti teze dosjecaju potrebnih informacija u ispitnim situacijama u odnosu na svoje manje ispitno anksiozne kolege (Benjamin i sur., 1981; Naveh-Benjamin i sur., 1987). Tumacenje slabijeg dosjecanja potrebnih informacija mozemo naci u jednoj od definicija ispitne anksioznosti prema kojoj su visoko ispitno anksiozne osobe u situacijama procjene sklone sebi okrenutim interferirajucim odgovorima poput osjecaja bespomocnosti te su zabrinute zbog moguceg neuspjeha (Sarason, 1980). Slicno tome, Wine (1980) naglasava da visoko ispitno anksiozne osobe u ispitnim situacijama kognitivnu aktivnost usmjeravaju na sadrzaje irelevantne za zadatak koji njihovu paznju skrecu od efikasnog rjesavanja zadatka ili davanja odgovora. Nadalje, ispitna anksioznost je takoder negativno povezana sa subjektivnom mjerom akademskog postignuca - zadovoljstvom sobom kao studentom. Moguce je da tome posreduje i losija prolaznost na ispitima kao i nizi uspjeh na studiju. Medutim, ako se kontrolira efekt navedenih varijabli, korelacija i dalje ostaje statisticki znacajna i negativna (r=-.26; p<.01). Dakle, dobiveni rezultati sugeriraju da ispitno anksiozniji studenti imaju slabiju prolaznost i uspjeh na ispitima te da su manje zadovoljni sobom kao studentom.

Povezanost vaznosti ocjene i ispitne anksioznosti nije pronadena sto je u skladu s ocekivanjima. Ispitno anksiozne osobe prije svega nastoje izbjeci neuspjeh pri cemu im nije toliko vazno kakav ce biti uspjeh koji postignu.

Dimenzije pozitivnog i negativnog perfekcionizma u nasem istrazivanju, suprotno ocekivanjima, nisu povezane s prolaznoscu na ispitima i prosjecnom ocjenom na studiju. Moguce je da je smanjen varijabilitet prosjecnih ocjena na studiju utjecao na rezultate. Naime, mnogi su sudionici u ovom istrazivanju prosjecnu ocjenu zaokruzili na cijeli broj zbog cega su u daljnjoj obradi sve prosjecne ocjene svedene na cijele brojeve. Najveci broj sudionika grupirao se oko prosjecne ocjene dobar i vrlo dobar uz aritmeticku sredinu M=3.68 (SD=.65). Subjektivna mjera akademskog postignuca (zadovoljstvom sobom kao studentom) iako nisko, pozitivno je povezana s pozitivnim perfekcionizmom, dok je s negativnim perfekcionizmom negativno povezana. Iako je u osnovi i jedne i druge vrste perfekcionizma sklonost postavljanja visokih ciljeva i osobnih standarda, osjecaj zadovoljstva, odnosno nezadovoljstva u istoj situaciji ostvarivanja uspjeha je razlicit kod osoba s izrazenim pozitivnim i osoba s izrazenim negativnim perfekcionizmom. Naime, ovaj se nalaz moze objasniti jednom od karakteristika negativnog perfekcionizma, a to je sklonost dozivljavanja nezadovoljstva cak i kada je uspjeh postignut. Tako, primjerice, osoba s izrazenim negativnim perfekcionizmom moze biti nezadovoljna sobom ili nekim aspektom svog postignuca iako je ostvarila zacrtani cilj. Nezadovoljni studenti izrazenog negativnog perfekcionizma ne mogu ni u situacijama objektivnog uspjeha pronaci izvor zadovoljstva. S druge strane, odnos pozitivnog perfekcionizma i zadovoljstva sobom kao studentom je ocekivan i razumljiv s obzirom da osobe s izrazenim pozitivnim perfekcionizmom, za razliku od osoba izrazenog negativnog perfekcionizma, osjecaju zadovoljstvo kada postignu uspjeh. Zadovoljniji si pojedinci postavljaju vise standarde, ali su istovremeno sposobni veseliti se kada ostvare objektivan uspjeh. Na njega gledaju kao na vlastiti uspjeh i on ih dalje motivira za postizanjem visih ciljeva.

Vaznost ocjene pozitivno je povezana s obje dimenzije perfekcionizma, i s pozitivnim i s negativnim perfekcionizmom. Kako u podlozi obiju dimenzija perfekcionizma lezi sklonost postavljanju visokih osobnih standarda i ciljeva pa tako i ocjena u ovom slucaju, dobiveni su rezultati ocekivani.

Znacajno je visa razina ispitne anksioznosti kod neadaptivnih perfekcionista u odnosu na adaptivne perfekcioniste i neperfekcioniste, kod kojih razlika u razini ispitne anksioznosti nije utvrdena, u skladu s ocekivanjima. Kako je za neadaptivne perfekcioniste karakteristican visok negativan perfekcionizam, visa razina ispitne anksioznosti je objasnjiva s obzirom da u podlozi i negativnog perfekcionizma i ispitne anksioznosti leze motiv za izbjegavanjem neuspjeha i strah od pogresaka. Rezultat se moze objasniti i dobivenom umjerenom pozitivnom povezanoscu ispitne anksioznosti i negativnog perfekcionizma. Adaptivni perfekcionisti i neperfekcionisti ne razlikuju se statisticki znacajno u razini ispitne anksioznosti. Negativan je perfekcionizam, koji je pozitivno povezan s ispitnom anksioznoscu, i kod jedne i kod druge grupe nizak, a pozitivan perfekcionizam, koji je izrazen kod adaptivnih perfekcionista, nije povezan s ispitnom anksioznoscu sto moze pridonijeti nedobivanju razlike u razini ispitne anksioznosti izmedu adaptivnih perfekcionista i neperfekcionista.

Naposljetku je potrebno napomenuti kako bi podatke o ispitnoj anksioznosti bilo pozeljno prikupiti za vrijeme ispitnih rokova, posebice prije kolokvija/ispita ili nakon njega cime bi se dobili pouzdaniji podaci. Osim navedenog, bogatiji bi se uvid u karakteristike ispitno anksioznih studenata dobio provedbom istrazivanja na, primjerice, studentima koji sami traze pomoc zbog problema uzrokovanih ispitnom anksioznoscu, s kojima bi se takoder mogli provesti intervjui ili fokusne grupe. Nadalje, radi dobivanja realnije slike prosjecnih ocjena uspjeha na studiju i njihova veceg varijabiliteta, u samom bi se upitniku od sudionika trebalo traziti da navedu iskljucivo prosjecnu ocjenu izrazenu decimalnim brojevima. Svakako treba naglasiti ogranicenje mogucnosti generalizacije dobivenih rezultata zbog prigodnog uzorka na kojem su podaci sakupljeni.

Zakljucno, pozitivna povezanost ispitne anksioznosti i negativnog perfekcionizma upucuje na vecu izrazenost negativnog perfekcionizma kod ispitno anksioznijih studenata. Negativan je perfekcionizam, kao i ispitna anksioznost, pracen strahom od neuspjeha i strahom od zapocinjanja novih aktivnosti. Dobiveni nalazi o negativnoj povezanosti ispitne anksioznosti sa svim ispitivanim mjerama akademskog postignuca upucuju na zakljucak kako su i objektivni i subjektivni uspjeh na studiju manji (niza prosjecna ocjena, slabija prolaznost na ispitima i nezadovoljstvo sobom kao studentom) sto je razina ispitne anksioznosti visa. Iako ne mozemo donositi zakljucke o uzrocno-posljedicnim vezama, dobivene povezanosti mogu upucivati na nepovoljne posljedice djelovanja ispitne anksioznosti na akademsko postignuce, kao i obrnuto. U skladu s tim mozemo zakljuciti kako je vazno pravovremeno prepoznati ispitnu anksioznost te raditi na njezinu ublazavanju i uklanjanju, sto nedvojbeno upucuje na vaznost razvoja savjetovalisnih sluzbi na sveucilistima.

Sidebar

The Relationship between Test Anxiety and Perfectionism

Abstract

The aim of this study was to explore the relationship of test anxiety, positive and negative perfectionism and several measures of academic achievement. We also wanted to determine differences in levels of test anxiety between adaptive and non-adaptive perfectionists and non-perfectionists. 331 university students filled in the Test Anxiety Inventory (TAI; Spielberger, Gonzalez, Taylor, Algaze, & Anton, 1978), Positive and Negative Perfectionism Scale (PNPS; Terry-Short, Owens, Slade, & Dewey, 1995) and answered to some questions related to academic achievement (average grade, examination passing, self-satisfaction as a student) and grade importance. The results showed positive correlation between test anxiety and negative perfectionism, but no correlation between test anxiety and positive perfectionism. Positive perfectionism was positively related to grade importance and self-satisfaction as a student. Negative perfectionism was positively associated with grade importance, but negatively related to self-satisfaction as a student. A negative relationship was found between test anxiety and all tested measures of academic achievement, which may indicate adverse consequences of its occurrence on academic achievement. Furthermore, the results indicate that non-adaptive perfectionists had higher levels of test anxiety than adaptive perfectionists and non-perfectionists, while there was no such difference between these two groups.

Primljeno: 20.01.2012.

References

Literatura

Accordino, D.B., Accordino, M.P. i Slaney, R.B. (2000). An investigation of perfectionism, mental health, achievement, and achievement motivation in adolescents. Psychology in the Schools, 37, 535-545.

Aron, A. i Aron, E.N. (1994). Statistics for psychology. New Jersey: Prentice Hall, Englewood Cliffs.

Arthur, N. i Hayward, L. (1997). The relationships between perfectionism, standards for academic achievement, and emotional distress in postsecondary students. Journal of College Student Development, 38(6), 622-632.

Ashby, J.S., Kottman, T. i Schoen, E. (1998). Perfectionism and eating disorders reconsiderd. Journal of Mental Health Counseling, 20(3), 261-271.

Ashby, J.S. i Rice, K.G. (2002). Perfectionism, dysfunctional attitudes, and self-esteem: A structural equations analysis. Journal of Counseling and Development, 80, 197-203.

Benjamin, M., McKeachie, W.J., Lin, Y. i Holinger, D.P. (1981). Test anxiety: Deficits in information processing. Journal of Educational Psychology, 73, 816-824.

Bieling, P.J., Israeli, A.L. i Antony, M.M. (2004). Is perfectionism good, bad, or both? Examining models of the perfectionism construct. Personality and Individual Differences, 36, 1373-1385.

Bryan, J.H., Sonnefeld, L.J. i Grabowski, B. (1983). The relationship between fear of failure and learning disabilities. Learning Disability Quarterly, 6, 217-222.

Cassidy, S. i Eachus, P. (2000). Learning style, academic belief system, self-report student, proficiency and academic achievement in higher education. Educational Psychology, 20(3), 307-322.

Chapell, M.S., Blanding, Z.B. i Silverstein, M.E. (2005). Test-anxiety and academic achievement in undergraduate and graduate students. Journal of Education Psychology, 97(2), 268-278.

Daly, A.L., Chamberlain, S. i Spalding, V. (2011). Test anxiety, heart rate and performance in A-level French speaking mock exams: An exploratory study. Educational Research, 53(3), 321-330.

Deffenbacher, J.L. i Deitz, S.R. (1978). Effects of test anxiety on performance, worry, and emotionality in naturally occurring exams. Psychology in the Schools, 15, 446-450.

DiBartolo, P.M., Frost, R.O., Dixon, A. i Almodovar, S. (2001). Can cognitive restructuring reduce the disruption associated with perfectionistic concerns? Behaviour Therapy, 32(1), 167-184.

Dolenec, D. (2010). Model financiranja visokog obrazovanja u Hrvatskoj. Zagreb: Institut za razvoj obrazovanja.

Enns, M.W., Cox, B.J., Sareen, F. i Freeman, P. (2001). Adaptive and maladaptive perfectionism in medical students: A longitudinal investigation. Medical Education, 35, 1034-1042.

Eum, K. i Rice, K.G. (2011). Test anxiety, perfectionism, goal orientation, and academic performance. Anxiety, Stress and Coping, 24(2), 167-178.

Fedewa, B.A., Burns, L.R. i Gomez, A.A. (2005). Positive and negative perfectionism and shame/guilt distinction: Adaptive and maladaptive characteristics. Personality and Individual Differences, 38(7), 1609-1619.

Flett, G.L. i Hewitt, P.L. (2002). Perfectionism. Theory, Research and Treatment. Washington DC: APA.

Frost, R.O., Heimberg, R.G., Holt, C.S., Mattia, J.I. i Neubauer, A.L. (1993). A comparison of two measures of perfectionism. Personality and Individual Differences, 14(1), 119-126.

Frost, R.O., Marten, P., Lahart, C. i Rosenblate, R. (1990). The dimensions of perfectionism. Cognitive Therapy and Research, 14(5), 449-468.

Hamachek, D.E. (1978). Psychodynamics of normal and neurotic perfectionism. Psychology, 15, 27-33.

Hembree, R. (1988). Correlates, causes, effects, and treatment of test anxiety. Review of Educational Research, 58, 7-77.

Hewitt, P.L. i Flett, G.L. (1991). Perfectionism in the self and social context: Conceptualization, assessment and association with psychopathology. Journal of Personality and Social Psychology, 60(3), 456-470.

Hong, E. (1998). Differential stability of individual differences in state and trait test anxiety. Learning and Individual Differences, 10, 51-69.

Juretic, J. (2008). Socijalna i ispitna anksioznost te percepcija samoefikasnosti kao prediktori ishoda ispitne situacije. (Neobjavljen magistarski rad). Filozofski fakultet Sveucilista u Zagrebu, Zagreb.

Jurin, T. (2005). Povezanost perfekcionizma s depresivnocu i akademskim uspjehom: Provjera modela pozitivnog i negativnog perfekcionizma. (Neobjavljen diplomski rad). Filozofski fakultet Sveucilista u Zagrebu, Zagreb.

Kolic-Vehovec, S. i Roncevic, B. (2003). Perfekcionizam, ispitna anksioznost i akademsko samopoimanje darovitih gimnazijalaca. Drustvena istrazivanja, 5(67), 679-702.

Lauri Korajlija, A. (2004). Povezanost perfekcionizma i atribucijskog stila s depresivnoscu i anksioznoscu. (Neobjavljeni magistarski rad). Filozofski fakultet Sveucilista u Zagrebu, Zagreb.

Lauri Korajlija, A. (2010). Perfekcionizam i anksiozna osjetljivost kao rizicni faktori za pojavu anksioznih smetnji: Kvantitativna i kvalitativna studija. (Neobjavljena doktorska disertacija). Filozofski fakultet Sveucilista u Zagrebu, Zagreb.

Lauri Korajlija, A., Jokic-Begic N. i Kamenov, Z. (2003.). Koliko je za neuspjeh u studiju odgovoran perfekcionizam i negativni atribucijski stil? Socijalna psihijatrija, 31(4), 191-197.

McDonald, A.S. (2001). The prevalence and effects of test anxiety in school children. Educational Psychology, 21(1), 89-101.

Naveh-Benjamin, M., McKeachie, W.J. i Yi-guand, L. (1987). Two types of test-anxious students: Support for an information processing model. Journal of Educational Psychology, 79(2), 131-136.

Onwuegbuzie, A.J. i Daley, C.E. (1999). Perfectionism and statistics anxiety. Personality and Individual Differences, 26, 1089-1102.

Rice, K.G. i Aldea, M.A. (2006). State dependence and trait stability of perfectionism: A short-term longitudinal study. Journal of Counseling Psychology, 53(2), 205-212.

Rice, K.G. i Preusser, K.J. (2002). The Adaptive/Maladaptive Perfectionism Scale. Measurement and Evaluation in Counseling and Development, 34, 210-222.

Rice, K.G. i Slaney, R.B. (2002). Clusters of perfectionists: Two studies of emotional adjustment and academic achievement. Measurement and Evaluation in Counseling and Development, 35, 35-48.

Sarason, I.G. (1980). Introduction to the study of test anxiety. U: I.G. Sarason (Ur.), Test anxiety: Theory, research, and applications (str. 3-14). Hillsdale, NJ: Lawrence Erlbaum Associates, Inc.

Slade, P.D. i Owens, R.G. (1998). A dual process model of perfectionism based on reinforcement theory. Behavior Modification, 22(3), 372-391.

Slaney, R.B., Ashby, J.S. i Trippi, J. (1995). Perfectionism: Its measurements and career relevance. Journal of Career Assessment, 3, 279-297.

Slaney, R.B., Rice, K.G., Mobley, M., Trippi, J. i Ashby, J. (2001). The Revised Almost Perfect Scale. Measurement and Evaluation in Counseling and Development, 34(3), 130-146.

Spielberger, C.D., Gonzalez, H.P., Taylor, C.J., Algaze, B. i Anton, W.D. (1978). Examination stress and test anxiety. U: C.D. Spielberger i I.G. Sarason (Ur.), Stress and anxiety (Vol. 5, str. 167-191). New York: Wiley.

Spielberger, C.D. i Vagg, P.R. (1995). Test anxiety: Theory, assessment, and treatment. Washington DC: Taylor & Francis.

Stoeber, J., Feast, A.R. i Hayward, J.A. (2009). Self-oriented and socially prescribed perfectionism: Differential relationships with intrinsic and extrinsic motivation and test anxiety. Personality and Individual Differences, 47(5), 423-428.

Stoeber, J. i Otto, K. (2006). Positive conceptions of perfectionism: Approaches, evidence, challenges. Personality and Social Psychology Review, 10, 295-319.

Suddarth, B.H. i Slaney, R.B. (2001). An investigation of the dimensions of perfectionism in college students. Measurement and Evaluation in Counseling and Development, 34, 157-165.

Terry-Short, L.A., Owens, R.G., Slade, P.D. i Dewey, M.E. (1995). Positive and negative perfectionism. Personality and Individual Differences, 18(5), 663-668.

Walsh, J.J. i Ugumba-Agwunobi, G. (2002). Individual differences in statistics anxiety: The roles of perfectionism, procrastination and trait anxiety. Personality and Individual Differences, 33, 239-251.

Wine, J.D. (1980). Cognitive-attentional theory of test anxiety. U: I.G. Sarason (Ur.), Test anxiety: Theory, research, and applications (str. 349-385). Hillsdale, NJ: Lawrence Erlbaum Associates, Inc.

Yousefi, F., Abu Talib, M., Bte Mansor, M., Bte Juhari, R. i rof Redzuan, M. (2010). The relationship between test-anxiety and academic achievement among Iranian adolescents. Asian Social Science, 6(5), 100-105.

Zeidner, M. (1998). Test anxiety: The state of the art. New York: Plenum Press.