POVIJEST RAZVOJA TEORIJE O ODNOSU IZMEÐU INFLACIJE I NEZAPOSLENOSTI

Abstract

There are several stages or periods in a theory development regarding the relationship between inflation and unemployment, i.e. regarding the Phillips curve. I. Fisher was the first to observe in 1926 a significant statistical relationship between inflation and unemployment, and in 1958 A. W. Phillips found the opposite relationship between the two. After the original Phillips curve, the models of adaptive inflation expectations, rational inflation expectations, the New Keynesian Phillips Curve NKPC were formed. Thereafter, there were more theoretical contributions in the scientific debates, such as the model of dynamic pricing, the model of real wage rigidity suitable for empirical research, and the model with a relatively constant inflation with a wide range of unemployment rates and with a bent long-run Phillips curve.

Headnote

UDK/UDC: 336.748.12:331.56](091) 56](091)

JEL klasifikacija / JEL classification: E24, E31

Izvorni znanstveni rad / Original scientific paper

Primljeno / Received: 30. rujna 2014. / September 30, 2014

Prihvaceno zatisak/Accepted for publishing: 19. studenog2014. /November 19,2014

Sazetak

Postoji nekoliko faza ili razdoblja u razvoju teorije o odnosu izmeðu inflacije i nezaposlenosti, odnosno o Phillipsovoj krivulji. I. Fisher je 1926. godine prvi zapazio vaznu statisticku vezu izmeðu stope inflacije i razine nezaposlenosti, da bi 1958. A. W. Phillips utvrdio obratan odnos inflacije i nezaposlenosti. Nakon izvorne Phillipsove krivulje formirani su model adaptivnih inflacijskih ocekivanja, model racionalnih inflacijskih ocekivanja, nova kejnzijanska Phillipsova krivulja NKPC, da bi se nakon toga u znanstvenim raspravama dalo vise teorijskih doprinosa, kao sto su model dinamickog prilagoðavanja cijena, model s rigidnosti realne place pogodan za empirijska istrazivanja, te model s relativnom konstantnom inflacijom uz sirok spektar stopa nezaposlenosti i uz presavijenu dugorocnu Phillipsovu krivulju.

Kljucne rijeci: inflacija; nezaposlenost; Phillipsova krivulja; model adaptivnih inflacijskih ocekivanja; model racionalnih inflacijskih ocekivanja; nova kejnzijanska Philipsova krivulja

THE HISTORY OF A THEORY DEVELOPMENT REGARDING THE RELATIONSHIP BETWEEN INFLATION AND UNEMPLOYMENT

Abstract

There are several stages or periods in a theory development regarding the relationship between inflation and unemployment, i.e. regarding the Phillips curve. I. Fisher was the first to observe in 1926 a significant statistical relationship between inflation and unemployment, and in 1958 A. W. Phillips found the opposite relationship between the two. After the original Phillips curve, the models of adaptive inflation expectations, rational inflation expectations, the New Keynesian Phillips Curve NKPC were formed. Thereafter, there were more theoretical contributions in the scientific debates, such as the model of dynamic pricing, the model of real wage rigidity suitable for empirical research, and the model with a relatively constant inflation with a wide range of unemployment rates and with a bent long-run Phillips curve.

Key words: inflation; unemployment; Phillips curve; the model of adaptive inflation expectations; the model of rational inflation expectations; the New Keynesian Phillips Curve

JEL classification: E24, E31

(ProQuest: ... denotes formulae omitted.)

1. UVOD

Irving Fisher je jos 1926. godine na primjeru gospodarstva Sjedinjenih Americkih Drzava uocio i istrazio vaznu statisticku vezu izmeðu stope inflacije i razine nezaposlenosti (I. Fisher, A Statistical Relation between Unemployment and Price Changes, International Labour Review 13, No. 6, June, 1926, str. 785. - 792. - pretiskano u The Journal of Political Economy, Vol. 81, No. 2, Part 1 (March - April), 1973, str. 496. - 502.). Zabiljezio je da je u razdoblju napretka, visoke agregatne potraznje i niske nezaposlenosti stopa inflacije rasla, a da je u razdoblju depresije i visoke nezaposlenosti pritisak na cijene smanjen. Slijedom toga, inflacija i nezaposlenost su u obratnom uzajamnom odnosu.

Te su primjedbe ostale malo zapazene u ekonomskoj teoriji, a 1958. godine Alban William Phillips (1914.-1975.) novozelandski ekonomist, profesor na London School of Economics objavio je cuveni clanak (A. W. Phillips, The Relationship Between Unemployment and the Rate of Change of Money Wage Rates in the United Kingdom, 1861 - 1957, Economica, Vol. 25, Issue 100, November 1958, str. 283. - 299.) koji je razmatrao istu problematiku, tj. odnos izmeðu inflacije nadnica i nezaposlenosti na primjeru gospodarstva Ujedinjenog Kraljevstva u razdoblju od 1861. do 1957. godine, a rezultati su bili jednaki. Niska nezaposlenost prouzrocit ce visoku inflaciju, a stabilnost cijena, odnosno niska inflacija, tesko prihvatljivu visoku nezaposlenost.

Kad je proizvodnja visoka, a nezaposlenost niska nadnice i cijene brze rastu. To je zato jer radnici, odnosno sindikati vrse pritisak za povecanje placa jer se novi poslovi otvaraju, a s druge strane poduzeca mogu povisiti cijene svojih proizvoda kad je potraznja visoka, a prodaja osigurana. Meðutim, vrijedi i suprotno, visoka nezaposlenost usporava inflaciju.

Moze se reci da postoji nekoliko faza, odnosno razdoblja u procesu razvoja teorije o odnosu inflacije i nezaposlenosti. Prvo razdoblje ili faza je postavljanje izvorne, odnosno standardne Phillipsove krivulje prema kojoj se inflacija i nezaposlenost nalaze u obratnom uzajamnom odnosu. Teorija je sustav znanstvenih spoznaja, postavki i shvacanja o nekoj pojavi koja se uglavnom postavlja i razraðuje uz pomoc modela. Tako u drugoj fazi razvoja M. Friedman i E. S. Phelps u meðuovisnost inflacije i nezaposlenosti ukljucuju ocekivanu inflaciju i postavljaju model adaptivnih inflacijskih ocekivanja, te razlikuju Phillipsovu krivulju u kratkom i dugom roku. Nakon toga se u sljedecoj fazi postavlja model racionalnih inflacijskih ocekivanja koji ne dozvoljava sustavne pogreske kao model adaptivnih ocekivanja. Kao odgovor na kritike monetarista i skole racionalnih ocekivanja nastaje nova kejnzijanska Phillipsova krivulja NKPC. Normalno i NKPC upucivane su primjedbe i kritike, a u sljedecoj fazi u odgovoru na upucene primjedbe neki su autori dali znacajne znanstvene doprinose.

U radu se analiziraju temeljne postavke i doprinosi teoriji o odnosu inflacije i nezaposlenosti nastali u spomenutim razdobljima u proteklih vise od pola stoljeca.

2. IZVORNA PHILLIPSOVA KRIVULJA

A. W. Phillips je 1958. godine formirao krivulju kao obratni uzajamni odnos izmeðu stope nezaposlenosti i stope rasta nominalnih nadnica. Taj obratni uzajamni odnos modificiran je kao obratni uzajamni odnos izmeðu stope nezaposlenosti i stope inflacije (P. A. Samuelson, R. M. Solow, Analytical Aspects of Anti-Inflation Policy, American Economic Review, 50, May, 1960, str. 177. - 194 ), pa je tako ekonomska politika teorijski dobila mogucnost izbora izmeðu razlicitih razina nezaposlenosti i inflacije sto je u osnovi kejnzijanski koncept.Takvo

Takvo uvjerenje, steceno na temelju empirijskih istrazivanja o postojanju odnosa izmeðu inflacije i nezaposlenosti i mogucnosti izbora i utjecaja na njihove velicine kroz utjecaj na agregatnu potraznju i njezinu kontrolu, bilo je u osnovi makroekonomske politike 1960-ih godina u Sjedinjenim Americkim Drzavama. Naime, Phillipsova krivulja spaja kombinacije stopa inflacije i nezaposlenosti koje su uzrokovane promjenama krivulje agregatne potraznje, a posljedica su kretanja gospodarstva uzduz krivulje agregatne ponude koje u ravnotezi rezultiraju odreðenim razinama cijena i outputa, odnosno zaposlenosti. Upravo zbog toga Phillipsova krivulja moze koristiti za izbor zeljene inflacije i nezaposlenosti, a kako mjere fiskalne i monetarne politike utjecu na promjene agregatne potraznje upravo one omogucuju kretanje gospodarstva po Phillipsovoj krivulji sto rezultira odreðenim stopama inflacije i nezaposlenosti.

Kako je izvorna Phillipsova krivulja negativnog nagiba, a nelinearna je to su mogucnosti i uvjeti izbora stopa inflacije i nezaposlenosti odreðeni nagibom Phillipsove krivulje. Kretanje uzduz i prema gore po Phillipsovoj krivulji pokazuje da je za jednako smanjenje stope nezaposlenosti porast inflacije sve veci, da bi poslije odreðene tocke dodatno smanjivanje stope nezaposlenosti vodilo vrlo visokim stopama inflacije pa ne bi bilo isplativo sa stajalista stabilnosti gospodarstva. Kako je nosiocima ekonomske politike cilj postizanje niskih stopa nezaposlenosti i inflacije, povijesni podatci i na temelju njih izvedena izvorna Phillipsova krivulja ukazuju da je takva kombinacija izbora tesko ostvariva.

U izvoðenju jednadzbe izvorne Philipsove krivulje polazi se od konkurentnog trzista rada na kojem place uravnotezuju ponudu i potraznju za radom (izvoðenja jednadzbe izvorne kao i kratkorocne Phillipsove krivulje uz implementaciju ocekivanja daju se prema E>. Borozan, Makroekonomija, III. izdanje, Ekonomski fakulet u Osijeku, 2012., str. 322. - 331., O. Blanchard, Makroekonomija, V. izdanje, MATE, Zagreb, 2011., str. 165. - 171., te Ekonomski leksikon, II. izdanje, LZ Miroslav Krleza i Masmedia, Zagreb, 2011., str. 661.). Kako je razlika izmeðu potraznje i ponude rada jednaka razlici izmeðu stvarne i ravnotezne razine nezaposlenosti, promjena placa funkcija je razlika izmeðu stvarne i prirodne razine nezaposlenosti,

... (1)

gdje su w place; u stopa nezaposlenosti; un prirodna stopa nezaposlenosti.

U primjeru savrsene konkurencije cijene su jednake granicnim troskovima, a inflacija cijena Trjednaka je inflaciji placa, paje izvorna Phillipsova krivulja u vremenu t

... (2)

gdje je odstupanje stvarne od prirodne stope nezaposlenosti ciklicka nezaposlenost, dok je a parametar koji ima pozitivnu vrijednost i pokazuje velicinu utjecaja ciklicke nezaposlenosti na inflaciju.

U slucaju kad trziste rada nije savrseno, izvorna Phillipsova krivulja moze se prikazati jednadzbom

... (3)

Relacija (3) povezuje stope inflacije i stope nezaposlenosti u vremenu t. Inflacija ce se povecati ako dode do povecanja marze koju zaracunavaju poduzeca iznad svojih troskova (u) ili cimbenika koji utjecu na odluke o placama (z) (npr. naknade za nezaposlene), ali i smanjenja nezaposlenosti t u . Pretpostavka je da su u i z konstante.

Takoder relacija (3) objasnjava djelovanje mehanizma spirale placa i cijena: manja nezaposlenost dovodi do vecih nominalnih placa koje vode povecanju troskova poslovanja i posljedica im je zaracunavanje visih cijena proizvoda sto vodi vecoj razini cijena u gospodarstvu. U sljedecim pregovorima o placama zbog rasta cijena radnici traze vece place i spirala placa i cijena postaje visa i sira.

Izvorna Phillipsova krivulja 1960-ih dozivjela je potvrdu u zbilji. Zadovoljavajuci izbor izmeðu stope inflacije i nezaposlenosti, i to na predvidiv nacin kao posljedica mjera ekonomske politike, bio je moguc u Sjedinjenim Americkim Drzavama tih godina jer je izvorna Phillipsova krivulja bila stabilna, a inflacija blaga kao i u prethodnom desetljecu. Meðutim, sedamdesetih i osamdesetih godina proslog stoljeca, uslijed naftnih sokova, situacija se u potpunosti promijenila, doslo je do rasta inflacije, a kontrakcijska monetarna i fiskalna politika dovele su do rasta nezaposlenosti. Tako se izvorna Phillipsova krivulja pokazala neodgovarajucom osnovom za voðenje ekonomske politike, iako su istrazivanja pokazivala da i dalje u kratkom roku postoji obratno izajaman odnos izmeðu inflacije i nezaposlenosti.

3. MODEL ADAPTIVNIH INFLACIJSKIH OCEKIVANJA

U drugoj fazi teorijskog razvoja Phillipsove krivulje Milton Friedman i Edmund Stroher Phelps gotovo istovremeno objavljuju radove u kojim ostavljaju prostor da se kratkorocno moze ekonomskom, odnosno monetarnom politikom izabrati kombinacija nezaposlenosti i inflacije na Phillipsovoj krivulji koja je negativnog nagiba, meðutim, ne postoji razlog zbog kojeg bi nezaposlenost i inflacija bile povezane dugorocno (M. Friedman, The Role of Monetary Policy, American Economic Review, 58, March, 1968, str. 1. - 17.; E. S. Phelps, Money-Wage Dynamics and Labor Market Equilibrium, Journal of Political Economy, 76, July / August, Part 2, 1968, str. 678.-711.).

U meðuovisnost inflacije i nezaposlenosti ukljucuje se ocekivana inflacija. U tom slucaju moguci trade off, odnosno izbor izmeðu inflacije i nezaposlenosti postoji samo u slucaju odstupanja stvarne od ocekivane inflacije, pa zbog toga Phillipsova krivulja kratkorocno ima negativan nagib, dok je dugorocno okomita na apscisu. Inflacijska ocekivanja mogu biti adaptivna (proces ucenja na greskama) i racionalna (kad pojedinac tocno predvidi ocekivanu stopu inflacije).

Monetaristicko uvoðenje ocekivanja u analizu postavljeno od M. Friedmana i E. S. Phelpsa pokazuje da, kad u pocetnoj ravnotezi poraste inflacija ona moze pocetno smanjiti nezaposlenost, i to ako ocekivanja radnika o inflaciji nisu bila ispravna. Pocetno na radnike djeluje tzv. iluzija novca, odnosno pad razine realnih nadnica i rast potraznje za radom sto smanjuje nezaposlenost. Meðutim, u dugom roku radnici usklaðuju svoja ocekivanja pa u pregovorima vracaju place na prijasnju realnu razinu, a u skladu s time potraznja za radom vraca se na pocetnu razinu. Prema tome, kad nestane iluzija novca, gospodarstvo s vraca u ravnotezu uz jednaku nezaposlenost i realne place, ali uz visu razinu cijena. U dugom roku ne postoji iluzija novca, sto znaci da izbor izmeðu nezaposlenosti i inflacije moze biti samo privremen, odnosno u kratkom roku (krivulja SRPC), dok je u dugom roku Phillipsova krivulja LRPC okomita na apscisu na razini prirodne stope nezaposlenosti (slika 1).

Uvodenjem ocekivanja, izmijenjena Philipsova krivulja pokazuje promjene stope inflacije u odnosu prema stopi nezaposlenosti i daje se relacijom

... (4)

a od novih simbola net je ocekivana inflacija. Relacija (4) moze se altemativno prikazati kao

... (5)

sto znaci da ce inflacija rasti u odnosu jedan prema jedan s rastom ocekivane inflacije, a takoder ce rasti s porastom marze i s povecanjem cimbenika koji utjecu na odluku o placama, te sa smanjenjem nezaposlenosti.

Prirodna stopa nezaposlenosti jednaka je

... (6)

pa jednadzba izmijenjene kratkorocne Pliillipsove krivulje dobija oblik

... (7)

sto znaci da smanjenje stope nezaposlenosti za 1% ispod prirodne stope nezaposlenosti povecava stopu inflacije za a postotaka iznad ocekivane stope.

Za primijetiti je da je neocekivana inflacija nt - net u negativnom odnosu s ciklickom nezaposlenoscu lit - Un. Takoder Phillipsova krivulja koja ukljucuje ocekivanja implicira da je inflacija nt u negativnom odnosu s nezaposlenoscu samo ako su ocekivana stopa inflacije net i prirodna stopa nezaposlenosti un konstantne. Promjena u ocekivanoj stopi inflacije ili u prirodnoj stopi nezaposlenosti imat ce kao posljedicu promjenu odnosa izmedu inflacije i nezaposlenosti, odnosno pomak Phillipsove krivulje.

Uz spomenuto, izmijenjena Phillipsova krivulja moze se uz ocekivanu inflaciju i odstupanje nezaposlenosti od prirodne (ciklicka nezaposlenost) obuhvatiti i sok ponude s, pa relacija (7) postaje

... (8)

sto znaci da ce u slucaju negativnog soka ponude inflacija rasti jet ce parametar st imati pozitivnu vrijednost.

Sad se postavlja pitanje kako ljudi oblikuju svoja ocekivanja o inflaciji. Kad ih oblikuju na temelju podataka o visini inflacije iz prethodnih razdoblja u pitanju su adaptivna ocekivanja prema kojima inflacija ovisi o inflaciji iz prethodne godine, net = nt_l, a jednadzba Phillipsove krivulje poprima oblik

... (9)

Prema relaciji (9), inflacija ovisi o prosloj inflaciji, ciklickoj nezaposlenosti i soku ponude. Takoder prema istoj relaciji promjena stope inflacije (tti - 7Tt t) ovisi o razlici izmedu stvarne i prirodne stope nezaposlenosti. Kad je stvarna stopa nezaposlenosti veca od prirodne stope nezaposlenosti, inflacija se smanjuje i obratno.

Treba imati na umu da je prema relaciji (9) stvarna inflacija povezana s ocekivanom inflacijom u odnosu jedan prema jedan, medutim, ta veza moze biti odredena i drukcije. Ako parametar 6 pokazuje ucinak proslogodisnje inflacije (jti , ) na ovogodisnju ocekivanu inflaciju (n, ) tadaje

... (10)

Normalno, kad je vrijednost parametra 0 jedan stopa nezaposlenosti utjece na promjenu stope inflacije pa visa nezaposlenost vodi smanjenju inflacije, a niza nezaposlenost njezinom povecanju kao u relaciji (9). Kad je 0 pozitivne vrijednosti stopa inflacije uz stopu nezaposlenosti i sok ponude ovisi i o proslogodisnjoj stopi inflacije, a sto je veca vrijednost parametra 0 potrebno je u vecoj mjeri preispitati ocekivanja ovogodisnje s obzirom na proslogodisnju inflaciju.Prema

Prema jednoj jednostavnoj verziji modela adaptivnih ocekivanja ocekivana stopa inflacije svake godine se revidira dodajuci izvjesni proporcionalni dio od utvrdene greske u prethodnoj godini koji se moze obiljeziti simbolom b a naziva se parametar prilagodavanja. Parametar b ima vrijednost od 0 do 1. Pretpostavlja se da se prosle godine ocekivala inflacija u ovoj godini od 10% a ako je stvarna stopa inflacije 15% ocekivanja su bila pogresna za 5%. Prema metodi adaptivnih inflacijskih ocekivanja ovogodisnja ocekivanja bit ce jednaka proslogodisnjim ocekivanjima (10%) uvecanim za odredeni proporcionalni dio (b) greske. Tako ako je parametar prilagodavanja b = 0,5 ovogodisnja ocekivana stopa inflacije bit ce 12,5%; ako je h = I ocekivana stopa inflacije bit ce 15% pa ce se ocekivanja u potpunosti prilagoditi; ako je h = 0 ocekivana stopa inflacije bit ce 10% sto znaci da se uopce nece prilagoditi stvarnoj ovogodisnjoj inflaciji.

Jedan od rezultata ove metode jest da ocekivana stopa inflacije uvijek zaostaje iza stvarne stope, osim u slucaju da stvarna stopa inflacije ostane nepromijenjena pa se ocekivana stopa moze s njom izjednaciti. Ovaj rezultat omogucuje zakljucak da u kratkom roku postoji trade off, odnosno izbor nezaposlenosti i inflacije, ali da (tako dugo dok je parametar b veci od nule) ne postoji dugorocni trade off osim ako se ne dopusti kontinuirani rast stope inflacije.

4. MODEL RACIONALNIH INFLACIJSKIH OCEKIVANJA

Problem u modelu adaptivnih inflacijskih ocekivanja je da model pretpostavlja da ljudi ne uce na pogreskama iz proslosti. Tako ako je vrijednost parametra prilagodavanja jednaka a inflacija raste iz godine u godinu po jednakoj stopi, greske u ocekivanjima povecavat ce se iz godine u godinu. Upravo zbog spomenute kritike upucene modelu adaptivnih ocekivanja dovele su do sljedece faze u teorijskom razvoju Phillipsove krivulje, do modela racionalnih ocekivanja. Robert Emerson Lucas uvodi pretpostavku i implikacije racionalnih ocekivanja u model (R. Lucas, Expectations and the Neutrality of Money, Journal of Economic Theory, 4, April, 1972, str. 103 - 124.).

Teorija, odnosno model racionalnih inflacijskih ocekivanja polazi od toga da pojedinci pri formiranju svojih inflacijskih ocekivanja koriste sve raspolozive informacije koje po njima utjecu na inflaciju, a ne samo stope inflacije iz proslih razdoblja (npr. ponudu novca, cijene goriva, snagu sindikata, devizni tecaj i dr.). Naime, teorija racionalnih ocekivanja podrazumijeva da sve dok ljudi vjeruju da nosioci ekonomske politike nastoje smanjiti inflaciju promjene u ekonomskoj politici anticipirati ce se i prilagodavati u inflacijskim ocekivanjima, sto ce imati za posljedicu pomak kratkorocne Phillipsove krivulje. Prema ovoj teoriji nema sustavnih pogresaka i stopa inflacije se tocnije i brze predvida. U skladu s time, izbor izmedu nezaposlenosti i inflacije moze postojati samo u vrlo kratkom razdoblju, a neki teoreticari nove klasicne ekonomije tvrde da Phillipsova krivulja moze biti okomita na apscisu cak i u kratkom roku.

Prema teoriji racionalnih ocekivanja pretpostavlja se da agenti, odnosno pojedinci - sudionici u gospodarstvu i na strani potraznje i na strani ponude, ucinkovito rabe relevantne informacije tako da je za jednovremensko razdoblje (prema - B. Snowdon, H. R. Vane, An Encyclopedia of Macroeconomics, Edward Elgar, Cheltenham, UK, 2002, str. 608. - 609.)

... (11)

gdje je EYt ocekivana vrijednost formirana prethodno za Y u razdoblju t, Yt je stvarna vrijednost Y za razdoblje t, a st predstavlja slucajnu pogresku kao posljedicu razlicitih cimbenika. Vrlo je vazno obrazlozenje s. Prema hipotezi racionalnih ocekivanja, s ima vrijednost nula iako individualne vrijednosti povezane s pojedinim agentima mogu imati vrijednosti razlicite od nule, pa i visoke vrijednosti. To znaci da je predvidanje tocno u prosjeku. Takoder nije u korelaciji s bilo kojom poznatom varijablom u vrijeme formiranja ocekivanja, kao ni s bilo kojom od njezinih kasnijih vrijednosti. Ovo implicira da je racionalno ocekivanje Y najbolja procjena Y i ne moze se poboljsati ukljucivanjem bilo koje informacije koja je bila poznata u vrijeme kad je predvidanje ucinjeno.

U spomenutom modelu pretpostavka je da svi agenti imaju iste informacije, te da agenti pouzdano znaju model formiranja Y. Tako npr. u primjeru ocekivanja inflacije znaju strukturu relevantnog modela i velicinu parametara koji povezuju pojedine varijable s inflacijom. Ove pretpostavke su vrlo restriktivne, narocito pretpostavka o formiranju pojedinih modela, a posebice zato sto su pojedini ekonomski modeli predmetom znanstvenih rasprava i kontroverzi.

U skladu s teorijom racionalnih ocekivanja, ako je slucajna greska jednaka nuli, tada je

... (12)

gdje inft predstavljaju raspolozive informacije agentima u vremenu t.

Normalno, kad su ocekivanja racionalna, mjere ekonomske politike ne utjecu na zaposlenost cak ni u kratkom roku jer agenti znaju posljedice mjera ekonomske politike i prilagodavaju svoja ocekivanja o inflaciji. Tako odnos izmedu cijena i placa ostaje konstantan, a nezaposlenost je na razini prirodne stope nezaposlenosti.

Teoriji racionalnih inflacijskih ocekivanja upucivane su kritike zbog pretpostavki o savrsenom informiranju, te znanju i sposobnosti sudionika u gospodarstvu da u potpunosti poznaju funkcioniranje i zakonitosti gospodarskog sustava. To su zasigurno tesko prihvatljive pretpostavke iako teoreticari racionalnih ocekivanja isticu da je vecina informacija danas raspoloziva i to po vrlo niskim troskovima (od tiska do televizije i intemeta koji daju informacije vezane za inflaciju, nezaposlenost, proizvodnju, gospodarski rast i dr.), te da nije potrebno da svi sudionici imaju jednaka ocekivanja i da uvijek budu tocna vec da su ocekivanja u prosjeku tocna i da ne dozvoljavaju sustavne greske kao u modelu adaptivnih ocekivanja.

U okviru teorije racionalnih ocekivanja znacajno mjesto zauzima Lucasova kritika tradicionalnih makroekonomskih modela, a upravo je Phillipsova krivulja najpogodnija i najpoznatija za aplikaciju kritike (R. E. Lucas, Econometric Policy Evaluation: A Critique, Camegie-Rochester Conference Series on Public Policy 1, January, 1976, str. 19. - 46.). R. E. Lucas ukazuje da ekonomska politika koju vlade provode mora biti vremenski konzistentna. Predvidanja koja se zasnivaju na povijesnim podatcima bit ce netocna kada promjena politike izmijeni ocekivanja o mogucim promjenama odnosa izmedu bitnih varijabli. Tako, ako nositelji ekonomske politike nastoje iskoristiti dostupne statisticke podatke, ucinak ocekivanja moze dovesti do sloma uzajamne veze izmedu nezaposlenosti i inflacije, pa Phillipsova krivulja moze jednostavno nestati.

5. NOVA KE JNZI JAN SKA PHILLIPSOVA KRIVULJA - NKPC

Izvorna Phillipsova krivulja nije u sebi imala element ocekivanja. Zbog toga je prema kejnzijanskom modelu bilo uvrijezeno misljenje kako se niska razina nezaposlenosti moze kontinuirano odrzavati odrzavanjem visoke inflacije koja ce sniziti realne place i tako potaknuti potraznju za radom. Medutim, u kritici takvog pristupa M. Friedman spominje kako takvi pokusaji eventualno dovode do toga da ekonomski agenti prilagodavaju place inflaciji, tj. indeksiraju ih, sto u konacnici dovodi do vecih cijena uz nepromijenjenu zaposlenost. Tako se ukljucuje problematika ocekivanja i nastaju modeli adaptivnih i racionalnih inflacijskih ocekivanja.

Nova kejnzijanska ekonomija objasnjava fluktuacije ekonomskih aktivnosti u gospodarstvu zakasnjelim prilagodavanjem placa i cijena. Ta zakasnjenja mogu se objasniti tzv. troskovima cjenika (engl. menu costs) i neelasticnim, tzv. ljepljivim, cijenama (engl. sticky prices). Kao odgovor na kritike monetarista i skole racionalnih ocekivanja upucene kejnzijanskom modelu Phillipsove krivulje, nastaje nova kejnzijanska Phillipsova krivulja NKPC (engl. The New Keynesian Phillips Curve) u koju teoreticari novokejnzijanci ukljucuju upravo neelasticne, tzv. ljepljive cijene i racionalna ocekivanja.

Osnovu za izvodenje i postavljanje nove kejnzijanske Phillipsove krivulje postavio je Guillermo Antonio Calvo, argetinski i americki ekonomist, profesor na Columbia University modelom kolebljivog formiranja cijena (engl. model of staggered pricing) u radu G. A. Calvo, Staggered Prices in a Utility-Maximizing Framework, Journal of Monetary Economics, 12, September, 1983, str. 383.- 398.).

Izvodenje nove kejnzijanske Phillipsove krivulje i njezin matematicki izraz na temelju spomenutog modela moguce je dati preko definiranja razine cijena kako gaje postavio G. Calvo na sljedeci nacin (usp. Ekonomski leksikon,..., str. 587. i K. Whelan, Topic 7: The New-Keynesian Phillips Curve, EC4010 Notes, 2005 (Karl Whelan, str. 1.-9., dostupno na www.tcd.ie/Economics/staff /whelanka/topic7. pdf).

G. Calvo objasnjava rigidnost cijena kako slijedi. Prema pretpostavci na strani proizvodnje u gospodarstvu postoji veliki broj identicnih poduzeca, a u svakom razdoblju samo dio (1 - (?) poduzeca u mogucnosti je mijenjati cijene, dok druga poduzeca zadrzavaju nepromijenjene cijene (G. A. Calvo, isto djelo, str. 385.). Kad se u poduzecima mijenjaju cijene, mora se imati na umu da te cijene mogu biti fiksne za dulje razdoblje. Tako se odabire cijena za koju se ocekuje da ce najmanje smanjiti profit u sljedecim razdobljima u kojim se nece moci formirati nove cijene. Za poduzece je optimalno rjesenje odrediti cijenu jednaku vaganoj, odnosno ponderiranoj sredini cijena za koje se moze ocekivati da ce ih odredivati u buducnosti ako ne bude bilo kakve rigidnosti cijene. U nemogucnosti da se mijenja cijena u svakom razdoblju, izbor poduzeca je nastojati biti u prosjeku sto blize pravoj cijeni.

Agregatna razina cijena u gospodarstvu je prema G. Calvu ponderirani prosjek posljednje cijene u proslom razdoblju i nove cijene gdje je ponder odreden s 0,

... (13)

odnosno odabrana cijena zt funkcija je tekuce i prosle razine agregatnih cijena

... (14)

U izvodenje se ukljucuje konstanta ß koja kao i konstanta 0 ima vrijednost izmedu Oil. Cinjenica je da ß < 1 implicira da poduzeca manju paznju pridaju buducim gubitcima nego sadasnjim. Polazi se od cinjenice da je kuna vrijednija danas nego sutra ako se ucinkovito investira i slijedom toga kuna izgubljena danas vaznija je nego kuna izgubljena u buducnosti.

Uz pretpostavke: odredivanje cijena prema G. Calvu, optimalno formiranje cijena poduzeca monopolisticke konkurencije i zaracunavanje konstantne marze, strategija odredivanja optimalne cijene p* jest odredivanje cijena dodatkom fiksne marze na granicne troskove pt = p + mct, pa u skladu s time dobije se jednadzba poznata kao nova kejnzijanska Phillipsova krivulja NKPC,

... (15)

gdje je: tt, stopa inflacije u razdoblju t, odnosno nt = pt- pt , ; Et7it+I ocekivana inflacija u razdoblju t + 1; mct - pt realni granicni troskovi, odnosno razlika izmedu granicnih troskova i cijene; it fiksna marza iznad granicnih troskova; ß i 0 konstante vrijednosti izmedu Oil.

Prema relaciji (15), inflacija je funkcija dva cimbenika, i to ocekivane stope inflacije u sljedecem razdoblju Etnt+I i jaza izmedu optimalne razine cijene iu + mct i tekuce cijene pt, sto znaci da inflacija pozitivno ovisi o realnom granicnom ili marginalnom trosku mct - pt.

Dalje, zbog jednostavnosti odstupanje realnog granicnog troska od marze moze se obiljeziti kao

... (16)

... (17)

Postoji problem u mogucoj primjeni ovog modela u stvamosti zbog cinjenice da je nemoguce utvrditi podatke o realnom granicnom trosku. Informacije iz nacionalnih racuna obuhvacaju podatke o ciniteljima koji utjecu na prosjecne troskove, kao sto su place, ali ne i podatke o troskovima proizvodnje dodatne jedinice outputa. Moze se reci da su granicni troskovi vise prociklicka varijabla, nego cijene. Naime, u slucaju kad je visoka razina proizvodnje u odnosu prema potencijalnom outputu, veca je konkurencija u nabavci raspolozivih cinitelja proizvodnje, sto vodi povecanju realnih troskova, a to znaci povecanje troskova cinitelja iznad povecanja cijena. Zbog spomenutoga mnogi istrazivaci primijenjuju NKPC rabeci jaz outputa, odnosno jaz dohotka. Jaz outputa je odstupanje outputa od njegove potencijalne razine i (uz pretpostavku da se citav output trosi te da postoji savrsena konkurencija na trzistu rada) i kao takav je zamjena za realni granicni trosak. Prema tome,

... (18)

gdje je yt jaz outputa, a a koeficijent proporcionalnosti.

Otuda se dobije nova kejnzijanska Phillipsova krivulja

... (19)

gdje je

...

Ovaj pristup moze se primijeniti u zbilji. Novi kejnzijanski pristup pretpostavlja da poduzeca imaju realna ocekivanja, te negiraju strukturnu vezu izmedu tekuce inflacije i inflacije iz prethodnih razdoblja.

6. NEKE PRIMJEDBE NA NKPC I ODGOVORI

Mode lu nove kejnzijanske Phillipsove krivulje upucivane su kritike kao sto su: inflacija vodi jazu outputa; ne postoji trade off izmedu inflacije i stabilizacije jaza outputa; na inflaciju se gleda samo u buducnosti dok je inflacija iz proslosti nevazna; nema vremenskog zaostajanja u reakciji inflacije na sokove monetarne politike; stabiliziranje inflacije moze imati za posljedicu velike fluktuacije outputa i na kraju najveca kritika upucena je pretpostavci da vjerodostojne i ocekivane mjere dezinflacije mogu dovesti do ekspanzije u gospodarstvu.

Naime, prema spomenutoj pretpostavci zbog ocekivanja smanjenja, odnosno usporavanja ponude novca, poduzeca se prilagodavaju smanjujuci rast cijena. Smanjivanje rasta cijena utjece na porast realne ponude novca u gospodarstvu sto dovodi do porasta outputa. Medutim, iskustva iz nekoliko zemalja, a prije svega iskustva Sjedinjenih Americkih Drzava i Ujedinjenog Kraljevstva tijekom 1980-ih pokazala su kako dezinflacija, odnosno smanjenje stope inflacije dovodi do kontrakcije u gospodarstvu i ima za posljedicu znacajne gubitke outputa.

Jednako tako u modelu NKPC pretpostavka je da output i zaposlenost trenutno reagiraju na promjene u cijenama. Tako je u kontrakcijskoj monetarnoj politici pretpostavka da output pada trenutno, da ga slijedi kratkotrajni pad cijena nakon cega cijene rastu. Medutim, dokazano je kako prilagodba inflacije dolazi tek nekoliko razdoblja nakon sto je doslo do pada outputa.

Uz spomenuto, NKPC ne uspijeva objasniti trajno postojanje inflacije, a istrazivanja su pokazala kako su niske i stabilne stope inflacije moguce uz sirok spektar stopa nezaposlenosti, sto ima dalekosezne posljedice za ciljanje inflacije. Osim toga, nekoliko istrazivanja i studija pokazalo je kako dugorocno takoder postoji trade off, odnosno izbor izmedu nezaposlenosti i inflacije, sto implicira kako Phillipsova krivulja u dugom roku nije okomita.

U odgovoru na upucene primjedbe i kritike novoj kejnzijanskoj Phillipsovoj krivulji nekoliko autora dalo je znacajne znanstvene doprinose. Tako Nicholas Gregory Mankiw, americki ekonomist, profesor na Harvard University i Ricardo Reis, portugalski ekonomist, profesor na Columbia University postavljaju model dinamickog prilagodavanja cijena kojim, po pretpostavci da se informacije sire polako kroz cjelokupno stanovnistvo, ukazuju na ucinke monetarne politike kako slijedi. Prvo, dezinflacija je uvijek kontrakcijska; drugo, sokovi monetarne politike imaju maksimalan ucinak na inflaciju sa znatnim zakasnjenjem i trece, promjene u inflaciji u pozitivnoj su korelaciji s razinom ekonomske aktivnosti (N. G. Mankiw, R. Reis, Sticky Information Versus Sticky Prices: A Proposal To Replace The New Keynesian Phillips Curve, The Quarterly Journal of Economics, MIT Press, Vol. 117 (4), November, 2002, str. 1295. - 1328.).

Jednako tako, standardna nova kejnzijanska Phillipsova krivulja cesto je kritizirana zbog nedostatka izbora izmedu inflacije i stabilizacije jaza outputa te radikalnih normativnih implikacija koje iz nje proizlaze. U odgovoru na te kritike Oliver Jean Blanchard, francuski ekonomist, profesor na Massachusetts Institute of Technology i Jordi Gali. spanjolski ekonomist, profesor na Barcelona Graduate School of Economics postavljaju model pogodan za empirijska istrazivanja kojim dokazuju da je uvodenje rigidnosti realne place prirodan nacin da se kritizirani nedostatci otklone, te daju mogucnost realnog izbora ekonomske politike izmedu inflacije i nezaposlenosti (O. Blanchard, J. Gali, Real Wage Rigities and the New Keynesian Model, Journal of Money, Credit and Banking, Vol. 39, February, 2007, str. 35. - 65.).

S druge strane, Georg Arthur Akerlof, americki ekonomist, profesor na University of California Berkeley, dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju 2001. godine te americki ekonomisti William T. Dickens i George L. Perry sa Brookings Institution postavljaju model s relativno konstantnom inflacijom uz sirok spektar stopa nezaposlenosti, isticuci da nije bitno kako se ocekivanja formiraju, nego kako se njima koristi. Model dozvoljava trade off izmedu inflacije i nezaposlenosti, ali samo pri niskim stopama inflacije, dok se izbor pri visim stopama inflacije smanjuje i, konacno, pri dovoljno visokim stopama inflacije trade off nestaje (G. A. Akerlof, W. T. Dickens; G. L. Perry, Near-Rational Wage and Price Setting and the Long-Run Phillips Curve, Brookings Papers on Economic Activity, 1, 2000, str. 1. - 60.).

Naime, vecina modela pretpostavlja da pojedinci koriste raspolozive informacije na najbolji moguci nacin. Medutim, stajaliste psihologije je da pojedinci donose odluke na temelju obrazaca ponasanja koji ponekad mogu biti pogresni te zato informacije ne moraju biti potpuno racionalno iskoristene.

Tako autori ukazuju da postoje tri vazne razlike u nacinu na koji se ekonomski agenti odnose prema inflaciji u odnosu prema onome sto se pretpostavlja u ekonomskim modelima. Prvo, u slucaju niske inflacije pojedinci mogu ignorirati inflaciju pri odredivanju cijena i placa; drugo, cak i kad uzmu u obzir inflaciju pojedinci je ne moraju tretirati na nacin na koji to cine ekonomisti; trece, radnici imaju drukcije shvacanje inflacije od onog koje prevladava medu vjestim ekonomistima (Isto djelo, str. 3. - 4.). U ovom trecem slucaju radi se o tome da radnici vide inflaciju kao porast cijena i pad njihovih realnih placa, a kako inflacija vodi porastu nominalne potraznje za njihovim uslugama, oni vide nominalni porast placa koje primaju pri niskim stopama inflacije kao znak da je njihov rad cijenjen, sto povecava proizvodnost. Poslodavci koriste zabludu radnika i isplacuju im manju placu od one koju bi morali u situaciji kad bi radnici imali potpune informacije o buducoj inflaciji. Normalno, ako je bilo koja od spomenute tri razlike od potpunog racionalnog upotrebljavanja informacija o inflaciji prisutna, tada ce se pri niskoj razini inflacije cijene i place konzistentno odredivati nize u odnosu prema nominalnoj agregatnoj potraznji, nego sto bi bile pri nultoj inflaciji.

Drugi nalaz na kojeg autori upozoravaju je tzv. presavijena dugorocna Phillipsova krivulja. Prema njihovim istrazivanjima, Philipsova krivulja dugorocno nije okomita, nego je krivulja savijenog oblika. Pri niskoj stopi inflacije, npr. 0% ona je okomita jer je nezaposlenost jednaka prirodnoj stopi nezaposlenosti. S druge strane, pri visokim stopama inflacije troskovi priblizno racionalnog ponasanja jako su visoki pa ce se ekonomski agenti nastojati ponasati sto racionalnije. To dovodi do jednakosti izmedu ocekivane i realizirane stope nezaposlenosti i inflacije pri cemu ce nezaposlenost biti jednaka prirodnoj stopi, a LRPC krivulja bit ce okomita (slika 2.).

Medutim, problem nastaje izmedu vrlo niskih i vrlo visokih stopa inflacije. Simulacije na realnim podatcima pokazuju da se iznad stope inflacije od 5 % vecina agenata ponasa racionalno, pa se moze pretpostaviti da je u takvoj situaciji LRPC krivulja okomita. Ispod stope inflacije od 5 % priblizno racionalno ponasanje dovodi do spustanja nezaposlenosti ispod prirodne stope, odnosno kako inflacija raste, smanjuje se nezaposlenost. Sto je razlog tome? Inflacija je podcijenjena u referentnoj placi koja se koristi za odredivanje placa. Kako poduzeca nemaju savrsene informacije, ona odreduju nize place i nize cijene, nego sto bi da su u potpunosti racionalna. Pri takvim nizim placama zaposlenost ce biti veca. Empirijski rezultati na primjeru gospodarstva Sjedinjenih Americkih Drzava pokazali su da je najniza odrziva stopa nezaposlenosti izmedu 1,5 i 3 % ispod prirodne stope nezaposlenosti koja je bila 6% u 1990-im. Takoder empirijski rezultati ukazuju kako je dugorocno moguce postici znacajne koristi porastom zaposlenosti, ukoliko se inflacija poveca s 0 % na vise od 1,5 %, s tim da ovaj ucinak inflacije opada nakon 2,9 %, a nestaje iznad 4 %. Ovo se moze shvatiti kao prijedlog za kreatore ekonomske politike u vezi s ciljanjem inflacije.

7. ZAKLJUCAK

Phillipsova krivulja siroko se razmatra i analizira u stvamosti mnogih gospodarstava. Ona pruza mogucnost vladama da upravljanjem i kontrolom potraznje kratkorocno postizu zeljenu tocku duz krivulje. Porastom potraznje smanjuje se nezaposlenost, povecava output, ali i raste inflacija. Phillipsova krivulja tocno pokazuje koliko se povecavaju cijene zbog zeljenog smanjenja nezaposlenosti i povecanja outputa. Kako nije moguce istodobno postici stabilnost i punu zaposlenost, u skladu s Phillipsovom krivuljom, vlade imaju vise mogucnosti izbora second-best solution, odnosno dmgog najboljeg rjesenja imajuci na umu razlicite mogucnosti razine inflacije i nezaposlenosti.

Medutim, cinjenica je da je taj model odvise jednostavan da bi mogao biti realan. Upucivane su mu brojne kritike. Kao sto se razmatralo u radu, isticano je da Phillipsova krivulja vrijedi samo u vrlo kratkim razdobljima, a da u dugom razdoblju nije moguca zbog ucinka ocekivanja i prirodne stope nezaposlenosti. Prirodna stopa nezaposlenosti nije egzogena i stabilna, vec je djelovanje trzista radne snage cini endogenom i nestabilnom. Blize razmatranje te teorije otkriva da jednostavna i stabilna Phillipsova krivulja zaista vise ne postoji. U suvremenim gospodarstvima sve je vise prisutan usporedni porast cijena, odnosno inflacija i porast nezaposlenosti - novi problem "slampflacija" ili pojava stalnog rasta nezaposlenosti uz istodobni porast opce razine cijena pa, prema tome, Phillipsova krivulja ima pozitivan nagib, sto negira osnovne zakljucke Phillipsova modela. Ocito model ne daje opce objasnjenje uzroka inflacije.

Ipak, treba imati na umu da su netocne tvrdnje kako je Phillipsova krivulja teorijski pogresna, jer ako Phillipsova krivulja ne opisuje ili ne objasnjava gospodarsku stvamost, nesto zacijelo nije u redu s osnovnom teorijom ponude i potraznje. Naime, prema Phillipsovoj krivulji, nadnice ce pasti ako se nezaposlenost povecava, sto je ispravno prema zakonu ponude i potraznje. Zbog toga ona ima tocnu mikroekonomsku osnovu, iako jednoobrazno ne objasnjava ponasanje placa i cijena u stvamosti.

Jednako tako, postoje situacije u gospodarstvu u kojima je povecanje cijena povezano s povecanjem outputa (slucaj povecanja potraznje) ili pak situacija u kojoj cijene takoder mogu rasti kad se output smanjuje (slucaj smanjenja ponude). S dmge strane, u okviru suvremene makroekonomske teorije pokusava se objasniti da su output i zaposlenost odredeni na strani ponude. Relativna vaznost strane potraznje i strane ponude u ekonomskim dostignucima sredisnja je polemicna tema i malo je vjerojatno da ce, prema sadasnjem stanju razvoja ekonomske teorije, biti rijesena za sva vremena tumacenjem jednog ili dmgog pristupa. Nasuprot tome, moze se dokazati daje bilo koja sveobuhvatna teorija inflacije i gospodarskog rasta u mogucnosti jednako uvjerljivo objasniti razdoblja visokog rasta s visokom inflacijom, niskog rasta s niskom inflacijom, niskog rasta s visokom inflacijom i visokog rasta s niskom inflacijom. Sve spomenuto pojavljivalo se u razlicitim vremenima na razlicitim mjestima.

References

LITERATURA

G. A. Akerlof, W. T. Dickens; G. L. Perry, Near-Rational Wage and Price Setting and the Long-Run Phillips Curve, Brookings Papers on Economic Activity, 1, 2000

O. Blanchard, Makroekonomija, V. izdanje, MATE, Zagreb, 2011.

O. Blanchard, J. Gali, Real Wage Rigities and the New Keynesian Model, Journal of Money, Credit and Banking, Vol. 39, February, 2007

D. Borozan, Makroekonomija, III. izdanje, Ekonomski fakulet u Osijeku, 2012.

G. A. Calvo, Staggered Prices in a Utility-Maximizing Framework, Journal of Monetary Economics, 12, September, 1983

Ekonomski leksikon, II. izdanje, LZ Miroslav Krleza i Masmedia, Zagreb, 2011.

I. Fisher, A Statistical Relation between Unemployment and Price Changes, International Labour Review 13, No. 6, June, 1926

M. Friedman, The Role of Monetary Policy, American Economic Review, 58, March, 1968

R. E. Lucas, Econometric Policy Evaluation: A Critique, Camegie-Rochester Conference Series on Public Policy 1, January, 1976

R. Lucas, Expectations and the Neutrality of Money, Journal of Economic Theory, 4, April, 1972

N. G. Mankiw, R. Reis, Sticky Information Versus Sticky Prices: A Proposal To Replace The New Keynesian Phillips Curve, The Quarterly Journal of Economics, MIT Press, Vol. 117 (4), November, 2002

E. S. Phelps, Money-Wage Dynamics and Labor Market Equilibrium, Journal of Political Economy, 76, July / August, Part 2, 1968

A. W. Phillips, The Relationship Between Unemployment and the Rate of Change of Money Wage Rates in the United Kingdom, 1861 - 1957, Economica, Vol. 25, Issue 100, November 1958

P. A. Samuelson, R. M. Solow, Analytical Aspects of Anti-Inflation Policy, American Economic Review, 50, May, 1960

B. Snowdon, H. R. Vane, An Encyclopedia of Macroeconomics, Edward Elgar, Cheltenham, UK, 2002

K. Whelan, Topic 7: The New-Keynesian Phillips Curve, EC4010 Notes, 2005 (Karl Whelan, str. 1. - 9., dostupno na www.tcd.ie/Economics/staff/ whelanka/topic7 .pdf).