PRIMJENA MUZIKOTERAPIJE KOD DJECE S POREMECAJEM IZ AUTISTICNOG SPEKTRA

Headnote

Sazetak: Muzikoterapija je disciplina koja koristi jezik zvukova i glazbe u odnosu klijenta i terapeuta kao sredstvo unutar sistematicnog procesa intervencije s preventivnim, rehabilitacijskim i terapijskim ciljevima. Osnovna struktura terapijskog procesa ukljucuje definiranje potreba, planiranje intervencija i evaluaciju ishoda.

UzimajuCi u obzir poteskoce koje nalazimo kod djece s poremecajem iz autisticnog spektra, mozemo u°Citi da disfunkcija sredisnjeg zivcanog sustava onemogucava kodiranje i interpretiranje informacija poput govornogjezika ifacijalne ekspresije. Zato su djeci s poremecajem iz autisticnog spektra poruke koje primaju nejasne i zbunjujuce, a posljedica toga je njihovo povlacenje iz socijalne interakcije. Stvaranje glazbe kroz klinicku improvizaciju u procesu muzikoterapije predstavlja sredstvo postizanja odreaene komunikacijske razmjene, koje moze potpom°Ci razvoj komunikacijskih, kognitivnih i socijalno-emocionalnih vje§tina.

Svrha ovog rada je prikazati osnove primjene muzikoterapije kod djece s poremecajem iz autisticnog spektra, predstaviti najcesce modele rada s ovom populacijom klijenata, kao i ponuditi pregled dosadasnjih spoznaja 0 uCincima njenih intervencija.

Kljucne rijeci: muzikoterapija, poremecaj iz autisticnog spektra, glazbena improvizacija, komunikacija, procjena

Headnote

APPLICATION OF MUSIC THERAPY IN CHILDREN WITH AUTISTIC SPECTRUM DISORDER

Abstract: Music therapy is a discipline which uses sound musical language in relationship between the client and the therapist or group relationship as a means within a systematic process of intervention with preventive, rehabilitative and therapeutic goals. The basic structure of the therapy process involves defining need, planning interventions, and measuring outcomes.

Considering the difficulties found in children with autism spectrum disorders, we can see that the dysfunction of the central nervous system prevents the coding and interpretation of information, such as spoken language and facial expressions. Because of that, children with autism spectrum disorders find the received messages ambiguous and confusing, and consequently they withdraw from social interaction. Creating music through clinical improvisation in the process of music therapy is a mean of achieving certain communication exchange, which may facilitate communication, cognitive and social-emotional skills in these children.

The main goal of this review is to present application of music therapy in children with autism spectrum disorder, its most used models with this population of clients and to consider its effects.

Key words: music therapy, autism spectrum disorder, music improvisation, communication, assessment

UVOD

Glazbaje sredstvo terapije vee stoljeeima. Postoje mnogobrojni primjeri njenih uCinaka na zdravlje u povijesnim zapisima razliCitih kultura. U poznatom odlomku Platonove Driave spominje se uCinak glazbe na ljudski urn. Sokrat pak zagovara upotrebu odredenih ritmova i ljestvica koji poticu covjeka na hannonican i hrabar Zivot. Sliene ideje 0 uCinku glazbe na ljudski urn pronalazimo u teoriji (psihologiji) glazbe. Osnovna postavka je da glazba ima izravan uCinak na ljudski urn, na raspolozenje, karakter i zdravlje (Wigram i sur., 2002).

Glazba na svakog od nas utjece na razliCiti naCin. Muzikoterapeut, zbog toga, upotrebljava razliCite skladbe u terapijskoj seansi i stalno promatra djetetov odgovor na glazbu. Unutar terapijske seanse ponajprije upotrebljava zivu glazbu, glazbu stvorenu ovdje i sada, kako bi mogao izvesti varijacije unutar svake skladbe i tako omoguCiti klijentu napredak u postizanju predvidenih ciljeva (King, 2004).

Nesposobnost sredisnjeg zivcanog sustava djeteta s poremeeajem iz autisticnog spektra da primjereno integrira i koordinira istodobne osjetne informacije je jedan od glavnih uzroka nastajanja komunikacijskih i socijalnih poteskoea (Berger, 2002). Upravo je ovo podrucje na kojem intervencije u muzikoterapiji mogu imati pozitivan uCinak na djelotvoran i prilagoden odgovor djeteta s poremeeajem iz autisticnog spektra. Muzikoterapeut koji radi s djetetom s poremeeajem iz autisticnog spektra pokusava uci u njegov "zatvoreni krug", te tako, kroz primitivan i gotovo nestrukturiran glazbeni okvir, stvoriti osjeeaj uzbudenja i iscekivanja neocekivanih dogadaja (di Franco, 1999). Postizanjem ovih ciljeva moze d°Ci do poboljsanja socijalnih, emocionalnih, komunikacijskih i kognitivnih vjestina kod djeteta s poremeeajem iz autisticnog spektra (Berger, 2002).

Svrha ovog rada je prikazati osnove primjene muzikoterapije kod djece s poremecajem iz autistienog spektra, predstaviti najcesce modele rada s ovom populacijom klijenata, kao i ponuditi pregled dosadasnjih znanstvenih spoznaja 0 ucincima njenih intervencija.

Definicija muzikoterapije

Muzikoterapija je disciplina koja koristi jezik zvukova i glazbe u odnosu klijenta i terapeuta kao sredstvo unutar sistematicnog procesa intervencije s preventivnim, rehabilitacijskim i terapijskim ciljevima (Bruscia, 1987). Suvremena praksa muzikoterapije temelji se na sljedeCim premisama: (1) sve osobe su iskonski muzikalne, (2) muzikalnost je ukorijenjena u nasem mozgu i (3) na muzikalnost ne utjecu teske neuroloske ozljede i ostecenja.

Bruscia (prema Robarts, 2009) muzikoterapiju definira kao proces intervencije u kojem terapeut pomaze klijentu u postizanju zdravlja, koristeCi glazbeno iskustvo i odnos koji se razvija kroz dinamicnu snagu promjene. Osnovna struktura terapijskog procesa ukljucuje definiranje potrebe, planiranje intervencija i evaluaciju ishoda. Cijeli proces se sastoji od procjene, planiranja tretmana i evaluacije. Kako bi mogao uopce planirati seansu muzikoterapije, muzikoterapeut mora poznavati snage i potrebe klijenta, svoju ulogu u procesu te kako u njemu upotrijebiti glazbu (Wheeler, 2005). Razvoj glazbenih vjestina, koji se moze desiti tijekom terapije, nikada nije izravni cilj tretmana (Peters, 2000).

Teorijske osnove i modeli muzikoterapije

Teorijske osnove muzikoterapije mozemo pronaCi u psihoanalizi, analitickoj i egzistencijalnoj psihoterapiji, Gestalt terapiji, transakcijskoj analizi, kao i u filozofiji Carla Rogersa i Abrahama Maslowa.

Terapiju usmjerenu prema osobi ili terapiju usmjerenu prema klijentu razvio je psiholog Carl Rogers 1940. god. Njegova filozofija usko je povezana s teorijskim osnovama muzikoterapije jer se temelj interakcije u muzikoterapiji zasniva na jednakim uvj etima odnosa izmedu terapeuta i klij enta te na razvoju povjerenja. Primami koncepti ovog pristupa su bezuvjetno prihvacanje klijenta i empatija. Empatija reflektira brigu i interes terapeuta za svijet klijenta i njegove osjecaje. U ovakvom odnosu terapeut iznimno vrednuje terapijski odnos, ohrabruje klijenta da odredi granice unutar i izvan terapije, prihvaca i postuje njegove naCine razmisljanja te se povezuje s klijentom na osjecajnoj razini (Wigram i sur., 2002). Mnogi modeli muzikoterapije su utemeljeni i orijentirani prema navedenim humanistickim principima kao i prema razumijevanju odnosa klijent - terapeut. Moou njima su i dva modela muzikoterapije koji se zasnivaju na glazbenoj improvizaciji: terapija slobodnom improvizacijom (J. Alvin) i kreativna muzikoterapija (p. NordoffiC. Robbins). Upravo su to modeli koji se najcesce koriste u radu s djecom s poremecajem iz autisticnog spektra.

Juliette Alvinje razvila temelje improvizacijske muzikoterapije. Njena teorija izgradena je na primamoj tvrdnji kako je "glazba tvorevina covjeka i zbog toga moze vidjeti sebe u glazbi koju stvara" (Alvin i Warwick, 1978). Ova je tvrdnja otvorila vrata razvoju slobodne improvizacije u kojoj klijent i terapeut improviziraju bez muzickih pravila, a glazba je izraz karaktera i osobnosti klijenta. Alvinina metoda temelji se na glazbijer je cjelokupni terapijski rad usredotocen na slusanje i/ili stvaranje glazbe. Upotreba neorganiziranih vokalnih zvukova iIi sviranje instrumenata na drugaCiji naCin omogucava veliku slobodu izraiavanja i istrazivanja. Klijentje slobodan uspostaviti iIi ne uspostaviti puIs, mjeru, ritam, ljestvicu, melodijsku temu iIi harmoniju. U ovom modelu odnos klijenta s glazbomje vrlo vazan. Alvinje u svom radu s osobama s razvojnim poteskocama isticala kako je odnos klijenta prema instrumentu primami i inicijalni terapijski odnos. Klijentje priYUcen instrumentom terapeuta te s njim stvara odnos, usredotocujuCi svoje osjecaje u glazbi koju zajedno stvaraju. Terapeutov je instrument, premaAlvin, njegovo primarno sredstvo komunikacije i interakcije. Terapeut i klijent dijele glazbeno iskustvo i imaju zajednicku kontrolu nad glazbom (Alvin i Warwick, 1978), a terapeut prati i vodi klijenta u spontanom stvaranju glazbe (Dileo, 2000).

Paul Nordoffi Clive Robbins razvili su jedan od najpoznatijih improvizacijskih modela muzikoterapije. U svom pristupu razvijaju ideju prema kojoj svako ljudsko bice reagira na glazbu koja mu omogucava vlastito izrazavanje i komunikaciju. Obiljezje ovog modelaje rad u paru, u kojem terapeut uspostavlja glazbeni odnos preko glasovira, a ko-terapeut olaksava djetetove reakcije i njegovo sudjelovanje (zalaganje, zauzimanje, ukljucenost). U srii ovog pristupa je pretpostavka kako glazba sluzi kao sredstvo rasta i razvoja. Terapeut stvara glazbeni okvir, uspostavljajuCi jasan ritam i zrcaleCi u glazbi ono sto klijent radi, kako bi u srediste iskustva donio ono sto se trenutno zbiva. Svaki izrazaj klijenta, vokalni iIi instrumentalni, ugradenje u glazbeni okvir s kojim terapeut odrazava klijentovu ekspresiju (Nordoffi Robbins, 2007).

ZASTO PRIMIJENITI MUZIKOTERAPIJU KOD DJECE S POREMECAJEM IZ AUTISTICNOG SPEKTRA?

Kada gledamo na poteskoce koj e dij ete s poremecajem iz autisticnog spektra ima od ranog djetinjstva, mozemo vidjeti da disfunkcija sredisnjeg zivcanog sustava ometa i kodiranje i interpretiranje informacija poput govomog jezika i facijalne ekspresije (Berger, 2002). Zato su djeci s poremecajem iz autisticnog spektra poruke koje primaju nejasne i zbunjujuce, a posljedica togaje njihovo povlacenje iz socijalne interakcije. Stvaranje glazbe kroz improvizaciju je sredstvo za postizanje odredene komunikacijske razmjene koja koristi jednostavna pravila te slobodne, nenaucene zvukove (Wigram, 1999). Zato se djeca s poremecajem iz autisticnog spektra mogu uputiti na muzikoterapiju u svrhu ostvarivanj a komunikacij skih, kognitivnih, perceptivno- motomih, socijalnih i emocionalnih potreba. Muzikoterapeut nastoji razviti postojece vjestine, promijeniti specificna ponasanja iIi nauCiti nove vjestine putem glazbenog iskustva (Hanser, 1999).

Provedena su brojna istrazivanja 0 uCincima muzikoterapije kod djece s poremecajem iz autisticnog spektra, koja sugeriraju kako muzikoterapija moze razviti komunikacijske i socijalne vjestine poput iniciranja i odgovaranja na komunikacijski Cin (Wigram i Gold, 2006). U ovom radu prikazani su rezultati najznacajnih istrazivanja u ovom podrucju, od studija slucaja do randomiziranih, kontroliranih studija.

Ucinci muzikoterapije na kognitivne i komunikacijske vjestine

Kognitivne poteskoce u djece s poremecajem iz autisticnog spektra ukljucuju ogranicenu sposobnost iIi nesposobnost apstraktnog razmisljanja, poteskoce u razumijevanju auditivnih iIi vizualnih informacija, poteskoce pri svrstavanju dogadaja u redoslijed i procesuiranju informacija na koristan i suvisli naCin (Thaut, 1999). Muzikoterapeut nastoji kognitivni sustav usmjeriti prema adaptivnim reakcij ama j er glazba kao podrazaj uj edinjuj e aktivnost subkortikalnih i kortikalnih podrucja sto moze pridonijeti funkcionalnijoj adaptaciji djeteta s poremecajem iz autisticnog spektra (Berger, 2002).

Jedno od prvih istraiivanja 0 ucincima muzikoterapije na kognitivne funkcije djeteta s poremecajem iz autisticnog spektra proveo je Goldstein (1964). Goldsteinje ispitivao uCinke muzikoterapije na inteligenciju i mogucnost zadrzavanje painje. Prema Stanford-Binet skali zabiljezen je znaeajan napredak u inteligenciji tri mjeseca nakon provodenja intervencija.

Pojacani interesa za aktivnosti tijekom seansi muzikoterapije (pjevanje, pokret i pIes) u uskoj je vezi s unutamjim dozivljavanjem vanjskoga svijetao Emocionalno stanje utjecalo je na pafuju kojaje s vremenom bivala sve dugotrajnija i usmjerenija. Nazalost, ovo istrazivanje je napravljeno u obliku studije slucaja pa se njegovi rezultati ne mogu znanstveno generalizirati.

Glazba, jezik i pokret se uzajamno prozimaju u djetetovom razvoju. Kada je prirodni razvoj na neki naCin ometen, glazba moze potpomognuti razvoj govora i osigurati neverbalan naCin komunikacije. Ipak, krajnji cilj za dijete je sposobnost komuniciranja bez podrske glazbe pa je ovdje suradnja s logopedom kljucna (King, 2004). Djeca s poremecajem iz autisticnog spektra cesto pokazuju potpunu odsutnost sposobnosti iIi volje za komuniciranjem, bilo verbalno iIi neverbalno. Ako i koriste govomi jezik moze mu nedostajati znacenje. Vokalna improvizacija u muzikoterapiji u kombinaciji vokala i konsonanata moze posluZiti u svrhu stimulacije iIi oblikovanja vokalne ekspresije te potpom°Ci u poboljsanju prozodijskih odlika govora. U radu s neverbalnom djecom muzikoterapija u pravilu proia augmentativnu, altemativnu komunikaciju kako bi omoguCila ovoj djeci izraiavanje osjecaja i misli kroz glazbu (Hanser, 1999). Tehnike mogu ukljuCivati glazbenu interakciju (pitanje, odgovor iIi imitaciju) na instrumentu te voditi ka zvucnom razgovoru / dijalogu (Thaut, 1999).

Edgerton (1994) je proveo istrazivanje 0 uCincima glazbene improvizacij e na komunikacij ske vjestine na uzorku od 11 djece s poremecajem iz autisticnog spektra od 6 do 9 godina starosti. Djeca su bila ukljucena u tretmanjednom tjedno tijekom 10 tjedana. Procjena je provedena Skalom komunikacijskih odgovora - CRASS (Communicative Responses I Acts Score Sheet) kojom su se mjerila glazbena i neglazbena komunikacijska obiljezja ponasanja. Rezultati ovog istrazivanja pokazala su kako glazbena improvizacija moze pozitivno djelovati na razvoj komunikacijskih vjestina, kao sto je npr. poveeanje rjecnika te razvoj spontane i svrhovite komunikacije. Edgertonovo istraZivanje je prva objektivna, dobro razradena metodoloska studija 0 uCincima muzikoterapije na komunikacijske vjestine djece s poremeeajem iz autisticnog spektra.

Djeca s poremeeajem iz autistienog spektra mogu razviti komunikativnost sudjelujuCi u slabije I manje strukturiranim intervencijama u svrhu postizanja ciljeva. Moze se zakljuCiti kako improvizacijske tehnike u muzikoterapiji omogueavaju spontanost i fleksibilnost, kao i iskustvo uspjeha. Upravo u spontanosti i fleksibilnosti glazba osigurava dovoljno predvidivog sadrzaja koji djetetu nudi potrebnu koliCinu podrSke. Ovakav oblik podrske omogueava komunikaciju koja se temelji na estetskom osjeeaju. Buday je 1995. proveo istraZivanje kojim se potvrdilo da glazba potpomaZe imitaciju gesti, ali i izgovorenih rijeCi u djece s poremeeajem iz autisticnog spektra.

Prirodna struktura mnogih glazbenih aktivnosti osigurava opusteno okruzenje koje potice komunikaciju. Redoslijed aktivnosti tijekom seanse pruza neposrednu priliku za upotrebu gesta, verbalizaciju, komunikaciju. Glazbene aktivnosti mogu biti tako strukturirane da se prirodno izmjenjuju trenutci dijeljenja pafuje, kao i javljanje zdruZene paZnje. Ove vjestine osobito dolaze do izrazaja tijekom sviranja, kada je jasno odreden trenutak pocetka i zavrsetka. Ponavljajuea struktura seanse pruza priliku za imitiranje i opazanje poznatih i manje poznatih zvukova, razumijevanje neverbalnih znakova u poznatim aktivnostima, kao i upotrebu raznih objekata (instrumenata) u svrhu sviranja.

Ucinci muzikoterapije na socijalno-emocionalni razvoj

Svojstveno svakom pristupu iIi teoriji premakojoj se provodi muzikoterapija je poimanje uCinka glazbe na emotivno stanje. Iako glazba ima snagu uzroko- vati u nama mentalne, fizicke i emotivne odgovore, u potpunosti ne razumijemo kako i na koji naCin ee razliCita vrsta glazbe utjecati na nas. Reakcije mogu biti krajnje intenzivne i ovise 0 glazbenom ukusu. Emocionalne reakcije su cesto posljedica asocijacija, sjeeanja i proslih iskustava koja mogu biti dobra iIi losa. Proces preusmjeravanja raspolozenja iIi emocija je vjestina glazbenika, skladatelja i sasvim izvjesno, muzikoterapeuta (Wigram i sur., 2002).

IstraZivanje 0 uCinku muzikoterapije na socijalne vjestine u obliku studije slucaja, proveo je Saperston (1973). Onje objavio poveeanu ucestalost provjera pogledom tijekom terapije, ali i izvan nje. To je prvo istraZivanje koje govori 0 generalizaciji postignutih vjestina izvan terapijskog okruzenja.

Generalizaciju uCinaka muzikoterapije na socijalne vjestine objavili su takoder Wimpory i sur. (1999). Oni su u svojoj studiji slucaja pratili interakciju izmedu majke i djeteta s poremeeajem iz autisticnog spektra. Razvijene socijalne vjestine tijekom muzikoterapije zadrzale su se 20 mjeseci nakon zavrsetka tretmana.

Pasiali (2004) je proveo istrazivanje 0 uCinku terapijskih pjesama na razvoj socijalnih vjestina i smanjenje nepozeljnih oblika ponasanja kod djece s poremeeajem iz autisticnog spektra. Rezultati su pokazali kako ova vrsta intervencije moze smanjiti nepozeljne oblike ponasanja vee nakon tri tjedna odvijanja tretmana. Jugudina (2011) pak navodi kako se pod utjecajem glazbenih intervencija smanjuju negativne emocije i opsesivna ponasanja te kako muzikoterapija potice stvaranje socijalnih odnosa kod djece s poremeeajem iz autisticnog spektra.

Kim i sur. (2005) proveli su randomizirano, kontrolirano istrazivanje 0 uCincima improvizacijske muzikoterapije na socijalne vjestine 10 djece s poremeeajem iz autisticnog spektra. Rezultati sugeriraju kako ova intervencija moze potaknuti vjestine poput zdruzene paznje. Do istih opazanja doslo se u jos dvije randomizirane, kontrolirane studije koje su ukljuCivale veCi uzorak ispitanika (Gattiano i sur., 2011).

ZNACENJE PROCJENE U MUZIKOTERAPIJI

Svaki oblik procjene u muzikoterapiji obuhvaea promatranje naCina na koji klijent stvara i/ili slusa glazbu unutar posebnih uvjeta koji omogucavaju terapeutu da procijeni njegove sposobnosti i potrebe. Procjena u muzikoterapiji daje terapeutu procjenu njegovih sposobnosti i potreba. Tako Griggs i Wheeler (1997) govore 0 postupku funkcionalne procjene u muzikoterapiji. Funkcionalna procjena predstavlja metodu za razumijevanje varijabli koje utjecu na ponasanje djeteta te je predlozak za razvoj uCinkovite intervencije.

Cilj je muzikoterapije uspostavljanje glazbenog odnosa s klijentom i unutar tog odnosa pronaCi mogucnosti ispunjenja njegovih potreba. Procjena se temelji na opcenitom odgovoru klijenta na glazbu i glazbenu ekspresiju; na promatranju na koji instrument klijent najvise reagira/odgovara, da Ii vise reagira na vokalni zvuk te kako reagira na promjene u frekvenciji, ritmu, tempu i volumenu. Promatranje se zasniva i na pracenju prihvacanja izmjene reda u glazbenoj komunikaciji (eng. turntaking), dijeljenju instrumenata, glazbenoj improvizaciji (tonalna i atonalna) te promatranju sto se dogada ukoliko terapeut zrcali iIi reflektira razliCite glazbene zvukove koj e klij ent stvara (Wigram i Elefant, 2009).

NaCini na koji dijete komunicira, razmislja, usmjerava parnju, krece se, osjeca, shvaca, zamislja i ponasa se medusobno su povezani i vaini su za procjenu. S ovim dimenzijama procjene moguce je predvidjeti kako ce klijent reagirati na glazbu i samo iskustvo muzikoterapije. Zato je za ovaj proces varna i procjena glazbenih postavki i sposobnosti klijenta (Hanser, 1999).

Kada se predstavljaju rezultati procjene u muzikoterapiji, nurno je dokumentirati glazbeni materijal i analizirati glazbena iskustva koja su se desila unutar seansi. lako u literaturi postoji mnogo modela evaluacije uCinaka muzikoterapije, vrlo malo njih ukljucuje detaljnu analizu glazbenog materijala, kao i dokumentaciju eventualnih promjena. U studijama slucajeva navedenih u literaturi, jasno se opisuju promjene u ponasanju klijenta, ali se postavlja pitanje na temelju cega su takve interpretacije napravljene, ako nema glazbenih parametara koji bi opisivali ponasanje koje ukazuje na opisanu promjenu (Wigram, 1999).

Jedna od procjena u muzikoterapiji koja se osobito usredotocuje na glazbene elemente kao osno- vu za analiziranje promjena u ponasanju klijentu je Procjena profila improvizacije (Improvisation Assessment Profile - lAP), kojuje razvio Bruscia (prema Aldrige, 1996). U kompletnom profilu Bruscia definira sest specificnih podrucja procjene: autonomija, varijabilnost, integracija, upecatljivost, napetost i skladnost. Wigramje izabrao dva od navedenih sest profila, autonomiju i varijabilnost, kao najrelevantniji instrument procjene za analizu glazbenog materijala osoba s poremecajem komunikacije (Wigram, 1999). Ova vrsta procjene je vremenski vrlo zahtjevna jer je za analizu kratkog isjecka seanse muzikoterapije potrebno i nekoliko sati.

Schumacher (prema Reiner, 2011) razvij a Skalu procjene kvalitete odnosa - AQR (Assessment of the Quality of Relationship) u muzikoterapiji. Ova skala procjene prati odnos djeteta (njegovo tijelo i glas) prema objektu (glazbenom instrumentu), a zatim i prema muzikoterapeutu. Skala opisuje djetetovu (1) instrumentalnu ekspresivnost, (2) vokalno- jezicnu ekspresivnost i (3) pisho-emocionalnu ekspresi vnost.

BuduCi da muzikoterapija nudijedinstveni oblik interakcije za djecu s poremecajem iz autisticnog spektra i usredotocuje se na njihove komunikacijske i socijalne vjestine, ovaj oblik procjene trebao bi biti ravnopravan i integralni dio multidiscipliname procjene djeteta s poremecajem iz autisticnog spektra (Walworth, 2007).

ZAKLJUCNA RAZMATRANJA

U muzikoterapiji oblikuje se glazbeno-emocionalni, komunikacijski i terapijski odnos koji se razvija na vrlo individual an naCin prema potrebama i reakcijama svakog klijenta. Uloga glazbe u razvijanju osjecaja sebe i osjecaja dijeljenja u bliskom odnosu definira se kao komunikacijska muzikalnost unutar psihobioloske i razvojne teorije ljudske intersubjektivnosti. Za djecu s poremecajem iz autisticnog spektra Ciji su prirodni naCini simbolizacije blokirani, kao i identitet i osjecaj povezanosti prema samome sebi, muzikoterapija moze ponuditi sredstva formiranja znacenja, stvarajuCi sposobnosti simbolizacije koji izrastaju iz bezuvjetnog okvira emocionalne komunikacije (Robarts, 2009).

Osnovna premisa muzikoterapij e da j e urodena muzikalnost svoj stvena svima nama i ne ovisi 0 glazbenom skolovanju pruza mogucnost za provodenje programa rane intervencije. Rana intervencija p°Civa na spoznaji da rane godine sadrze jedinstvenu mogucnost za utjecaj na djetetov razvoj s dugorocnim uCincima (Ljubesic, 2003).

Nasuprot strogo odredenim pristupima u radu s djecom s poremecajem iz autisticnog spektra, danas se sve vise paznje pridaje podupirucem modelu rada za kojega je karakteristicno da slijedi djetetovo srediste pafuje (Prizant i sur. 2000). Jedan od takvih model a je i muzikoterapija koja nudi mogucnost izbora i promjene unutar pojedine aktivnosti, odgovara na djetetovu inicijativu, preoblikuje razliCite naCine komuniciranja te prosiruje i izraduje teme pogodne za djetetovu verbalnu i neverbalnu komunikaciju. "Glazbene karakteristike" djeteta (puIs, ritam, obrasci u dinamici iIi melodiji, boja i visina glasa), mogu se zrcaliti iIi osnazivati, sto omogucuje sinkronizaciju izmedu terapeuta i djeteta. Takvi trenuci djetetovom izrazavanju pridaju pragmaticno znacenje. U zajednickim glazbenim aktivnostima dijete ima mogucnost razviti i poboljsati vjestine poput dijeljenja emotiv- nog stanja, zdruZene pafuje, imitacije i/ili reciprocne interakcije. Upravo su ove vjestine povezane s kasnijim razvojem j ezika i socij alnih kompetencija (Mundy i sur., 1990; Sigman i sur., 1999).

Iako postoji niz istrazivanja koji pokazuju pozitivne uCinke muzikoterapije na razvoj komunikacijskih i socio-emocionalnih vjestina kod djece s poremecajem iz autisticnog spektra, njihova metodoloska valjanost je upitna. Buduca istrazivanja trebala bi ukljuCivati randomizirane, kontrolirane studije koje ce pratiti eventualne promjene i izvan same terapije te nakon njenog zavrsetka. ProcjenjivaCi definiranih varijabli trebali bi biti nesvjesni provedenog oblika tretmana, a sarna analiza podataka obuhvacati statisticku obradu (Accordino i sur., 2007; Geretsegger i sur., 2012).

Tek u novije vrijeme, s usporednim razvijanjem identiteta profesije, provode se detaljno razradena metodoloska istrazivanja (Gattino i sur., 2011; Geretsegger i sur., 2012) na kojima p°Civa i gradi se znanstvena utemeljenost muzikoterapije kao uCinkovitog oblika tretmana djece s poremecajem iz autisticnog spektra.

References

LITERATURA

Accordino, R., Comer, R., Heller, W. B. (2007): Searching for music's potential: A critical examination of research on music therapy with individuals with autism, Research in Autism Spectrum Disorders, I, 101-115.

Aldridge, D. (1996): Music therapy research and practice in medicine: From out of silence. London: Jessica Kingsley Publishers.

Alvin, 1., Warwick A. (1978): Music therapy for the autistic child. Oxford: Oxford University Press.

Berger, D. S. (2002): Music therapy, sensory integration and the autistic child. London: Jessica Kingsley Publishers.

Bruscia, K.(1987): Improvisational Models of Music Therapy. Springfeld: Charles C. Thomas Publications.

Buday, E. M. (1995): The effects of signed and spoken words. Taught with music on sign and speech imitation by children with autism, Journal of Music Therapy, 3, 189- 202.

Dileo, C. (2000): Music therapy. Encyclopedia of psychlogy (Vol. 5). Washington, DC: American Psychology Association.

Edgerton, C. L. (1994): The effect of improvisational music therapy on the communicative behaviours of autistic children, Journal of Music Therapy, 1,31-62.

di Franco, G. (1999): Music and autism. U Wigram, T., De Backer 1. (ur.): Clinical applications of music therapy in developmental disability, paediatrics and neurology (str.93-118). London: Jessica Kingsley Publischers.

Gattino, G. S., Riesgo, R. D. S., Longo, D., Leite, J. C. L., Faccini, L. S. (2011): Effects of relational music therapy on communication of children with autism: a randomized controlled study, Nordic Journal of Music Therapy, 20, 142-154.

Geretsegger, M., Holck, U., Gold, C. (2012): Randomised controlled trial of improvisational music therapy's effectiveness for children with autism spectrum disorders (TIME-A): Study protocol, BMC Pediatrics, 12, doi: 10.1186/1471-2431-12-2

Goldstein, C. (1964): Music and creative art as therapy for autistic children, Journal of Music Therapy, 1,4, 135-138.

Griggs Drane, E. R., Wheeler J. J. (1997): The use of functional assessment procedures and individualized schedules in the treatment of autism: Recommendations for music therapists, Music Therapy Perspectives, 15,87- 93.

Hanser, S. B. (1999): The new music therapist's handbook. Boston: Berklee Pressagement.

Jagudina, Z., Johansson, S. (2011): Emotional expressions and therapist-participant interplay in the functional music therapy for the autistic child. Zbomik radova 13 . Svjetskog kongresa muzikoterapije (13th WFMT World Congress of Music Therapy) 5.- 9. 7. 2011. Seul, Korea: WFMT.

Kim, J., Wigram, T., Gold, C. (2009): Emotional, motivational and interpersonal responsiveness of children with autism in improvisational music therapy, Autism, 13,389-409.

King, B. (2004): Music therapy. Arlington, Texas: Future Horizons.

Ljubesic, M. (2003): Biti roditelj. DZZOMM, Zagreb.

Malloch, S., Trevarthen, C. (2009): Musicality: Communicating the vitality and interests of life. U Malloch, S., Trevarthen, C. (ur.): Communicative Musicality (str.I-15). Oxford: Oxford University Press.

Mundy, P., Sigman, M., Kasari, C. (1990): A longitudinal study of joint attention and language development in autistic children, Journal of Autism and Developmental Disorders, 20, 115-128.

Nordoff, P., Robbins, C. (2007): Creative music therapy: A Guide to Clinical Musicianship. Gilsum NH, USA: Barcelona Publisher.

Pasiali, V. (2004): The use of prescriptive therapeutic songs in a home-based environment to promote social skills acquisition by children with autism: Three case studies, Music Therapy Perspectives, 22, 11-20.

Peters, J. S. (2000): Music therapy: An introduction. Springfield, IL: Charles C. Thomas Publishers Ltd.

Prizant, B. M., Wetherby, A. M., Rydell, P. 1. (2000): Communication interventions issues for young children with autism spectrum disorder. U Wetherby, A. M., Prizant, B. M. (ur.): Autism spectrum disorder (str.1-7). Baltimore: Paul H. Brookes Publishing Co.

Reimer, S. (2011): The AQR Instrument: Assessment of the Quality of Relationship. Zbomik radova 13 . Svjetskog kongresa muzikoterapije (13th WFMT World Congress of Music Therapy) 5.-9.7.2011. Seul, Korea: WFMT

Robarts, 1. (2009): Supporting the development of mindfulness and meaning: Clinical pathways in music therapy with a sexually abused child. U Malloch, S., Trevarthen, C. (ur.): Communicative musicality (str.377-400). Oxford: Oxford University Press.

Saperston, B. (1973): The use of music in establishing communication with an autistic mentally retarded child, Journal Of Music Therapy, 10, 184-188.

Sigman, M., Ruskin, E.,Arbeile, S., Corona, R., Dissanayake, c., Espinosa, M., Kim, N., Lopez,A., Zierhut, C. (1999): Continuity and change in the social competence of children with autism, Down syndrome and developemntal delays, Monogr Soc Res Child, 64, 1-114.

Thaut, M. H. (1999): Music therapy with autistic children. U Davis, W. B., Gfeller, K. E., Thaut, M. H. (ur.): An introduction to music therapy. USA: McGraw-Hill.

Walworth, D. D. (2007): The use of music therapy within the SCERTS model for children with autism spectrum disorder, Journal of Music Therapy, 74, 2-22.

Wheeler, B. L., Shultis, C. L., Polen, D. W. (2005): Clinical training guide for the student music therapists. Gilsum NH, USA: Barcelona Publisher.

Wigram, T. (1999): Contact in music. U Wigram, T., De Backer J. (ur.): Clinical applications of music therapy in developmental disability, paediatrics and neurology (str.69-92). London: Jessica Kingsley Publishers.

Wigram, T, Pedersen, I. N., Bonde, L. O. (2002): A Comprehensive guide to music therapy. London: Jessica Kingsley Publishers.

Wigram, T., Gold, C. (2006): Music therapy in the assessment and treatment of autistic spectrum disorder: clinical application and research evidence, Child: Care, Health and Development, 32, 535-542.

Wigram, T, Elefant, C. (2009): Therapeutic dialogues in music: Nurturing musicality of communication in children with autistic spectrum disorder and Rett syndrome. U Malloch, S., Trevarthen, C. (ur.): Communicative musicality (str. 423-448). Oxford: Oxford University Press.

Wimpory, D. c., Chadwick, P., Nash, S. (1995): Briefreport: Musical interaction therapy for children with autism: An evaluative case study with two-year follow-up, Journal of Autism and Developmental Disorders, 25, 541-552.