STO ZENA UMIJE Zagorka, rad, rod, kulturna proizvodnja i potrosnja i vizualne reprodukcije knjizevnosti

Abstract

Anita Dremel (Ur.) ŠTO ŽENA UMIJE, Zagorka, rad, rod, kulturna proizvodnja i potrosnja i vizualne reprodukcije knjizevnosti, Centar za ženske studije, Zagreb, 2014., 240 str.

Anita Dremel (Ur.) STO ZENA UMIJE Zagorka, rad, rod, kulturna proizvodnja i potrosnja i vizualne reprodukcije knjizevnosti Centar za zenske studije, Zagreb, 2014., 240 str.

Centar za zenske studije izdao je zbornik tekstova Sto zena umije: Zagorka, rad rod, kulturna proizvodnja i potrosnja i vizualne reprodukcije knjizevnosti, koji se navezuje na dva znanstvena skupa i otvara dvije aktualne teme - vrednovanje rada te kulturnu proizvodnju, potrosnju i vizualne reprodukcije knjizevnosti. Kako u uvodu napominje urednica Anita Dremel, odnos roda i rada za Zagorku je bio vazan, jer je ova novinarka i spisateljica, vrlo suvremeno, rad drzala osnovnim cimbenikom zenske emancipacije. Pitanje kulturne proizvodnje i potrosnje u Zagorkinu je slucaju relevantno, jer su njezina djela dobro prolazila kod publike, no zbog toga su ih mnogi podcjenjivali kao "nize" knjizevne oblike, kliseje koji podilaze publici, tzv. "sund literaturu za kravarice". O subverzivnom potencijalu Zagorkinih romana - cinjenici da je zenske likove cesto stvarala emancipiranima, a onima iz nizega staleza davala napredne ideje - progovara se tek relativno nedavno. Za revalorizaciju Zagorkina zivota i djela brine se Centar za zenske studije u Zagrebu, koji organizira i godisnji znanstveni skup "Marija Juric Zagorka - zivot, djelo i nasljeðe". Rezultat tih skupova nije samo plodna akademska razmjena teoreticarki, aktivistkinja zainteresiranih za Zagorku i sire feministicke teme nego i zbornici izlozenih radova. Dosad su objavljeni zbornici Neznana junakinja: nova citanja Zagorke (2008),Mala revolu- cionarka: Zagorka, feminizam i popularna kultura (2009), Kako je bilo: o Zagorki i zenskoj povijesti (2011),Malles malificarum: Zagorka, feminizam, antifeminizam (2011) te Sirom svijeta: o Zagorki, rodu i prostoru (2012).

Prvi dio zbornika Sto zena umije posvecen Zagorkinu stvaranju otvara se radom Helene Sablic Tomic i Marine Jemric o satirickom listu Knut, o kojem ce opsirnije biti rijeci kasnije. Nakon njega slijedi prilogMirne Jaksic o Zagorkinu autobiografskom romanu Kamen na cesti, promatranom kroz prizmu volje za moc Friedricha Nietzschea. Autorica samoubojstvo junakinje Mirjane Grgic na kraju romana tumaci razumljivim - nije imala za sto zivjeti kad vise nije mogla pisati, jer pisanje je bio njezin izraz volje zamoci. Slijedi clanak Lejle Marusic o dekonstrukciji hijerarhijskih, rodnih i klasnih odnosa u Grickoj vjestici, koja pokazuje Shakespeareov utjecaj na Zagorkine likove i njihove odnose, ali i strategije kojima Zagorka dovodi patrijarhalnu balkansku obitelj te nadmoc velikasa nad pukom u pitanje, ironizirajuci njihovu poziciju glasovima nizih slojeva. Clanak Kristine Jug analizira kazalisne adaptacije Zagorkine drame Jalnusevcani, pozivajuci se na njezinu drustvenu aktualnost i cinjenicu da se taj kazalisni komad i danas uspjesno izvodi, jer nemoral, korumpiranost, malograðanstina i jal pobjeðuju vremenske i prostorne granice. U zadnjemprilogu Sonja Kirchhoffer opisuje kulturno-edukativni projekt Grada Zagreba Tajne Grica, u sklopu kojega turisti mogu prosetati sa Zagorkom, susresti kontesuNeru i Sinisu, prosjaka Luku i pisca Augusta Senou, ali i zigaca koji pali i gasi svjetiljke na Gricu.

U prvom se dijelu zbornika izdvaja rad Helene Sablic Tomic i Marine Jemric o satirickom listu Knut (1904-1906), koji je ismijavao tada aktualne drustvene pojave, vecinom jednostavnim oblicima - poslovicama, zagonetkama, pitalicama. U te su pojave ulazili zivot Marije Juric Zagorke i njezina autorska nastojanja te tada jedini zenski list "Domace ognjiste". Ova hvalevrijedna analiza dosad neistrazene primarne graðe pokazuje da su novinari Knuta, pisuci vecinom pod pseudonimom, pribjegavali stereotipnim formulama o zenama kao glupima ("plitke pameti"), brbljavima, nestabilnima i vjecno krivima. Autorice ispravno detektiraju da se ismijavanje zenske emancipacijemoze pripisati "muskoj samodostatnosti i ugrozenosti njihova povlastena polozaja" (20). List perpetuira i stereotipe o pravoj zeni kao o majci i domacici, ismijavajuci emancipirane zene jer nisu zenstvene, a dugorocno bi mogle destabilizirati i "poredak svieta" (21). Stereotip je takoðer da je brak za zenu "prirodno" i "normalno" stanje, a za muskarca nuzna kazna. U Knutu se to opisuje ovako: "L'jepo se je zenit, / Sveti Pavo mnije; / Zbog toga se ni sam / Ozenio nije" (30). Zanimljivo je da se predodzba o braku kao nuznom zlu za muskarca zadrzala do danas, pa tako vrlo popularni casopis Glorija pise 2014. o glumcu Seanu Pennu, koji se "ipak odvazio na jos jedno vjencanje", ili donosi naslov "Zakleti nezenja George Clooney napokon je kapitulirao". Stereotipi vezani za zene u Knutu se pojavljuju i u ilustracijama - prikazane su s dugim jezicima jer su brbljave, u obliku ptica jer su glupe i maloga mozga, kao vjestice jer su zle ili kao ohole jer su emancipirane.

Drugi dio zbornika o adaptacijama knjizevnih tekstova i kulturnoj industriji otvara tekst Adriane Pavkovic o zenskom identitetu u autobiografijama hrvatskih starleta, tzv. "turbofolk knjizevnosti" (144). Autorica navodi srodnost autobiografija Nives Celzijus, Vlatke Pokos, Alke Vuice i Izabele D. turbofolk kulturi: podilaze niskom ukusu, prikazuju milje kriminalaca, sponzorusa i macizma, namecu erotizirano zensko tijelo, istodobno propagirajuci tradicionalne vrijednosti - brak imajcinstvo koji zene cine potpunima. Pokazuje kako su te autobiografije marketinski savrseno zamisljeni proizvodi, od vizualnog efekta, nacina i trenutka prodaje, do promocije knjiga - turbofolk spektakla. Slijedi intrigantan tekst Lade Cale Feldman o novoj filmskoj adaptaciji Ane Karenjine Toma Stopparda i Joea Wrighta, u kojem autorica tvrdi da je reziser prepoznao ulogu kazalista u Tolstojevu romanu i stvorio novi zanr, transmedijsku hibridizaciju, formu nepoznatu izvan svijeta filma, koja nastaje unutar njega, tzv. "filmsko kazaliste" (186). Iduca dva priloga, radovi Natali Nanic Volaric i Maje Cvjetkovic, usporeðuju roman Dubravke Ugresic Baba Jaga je snijela jaje i istoimenu kazalisnu predstavu Ivice Buljana. Obje autorice zakljucuju da je kazalisna adaptacija populisticka i da se plitko odnosi prema romanu, zanemarujuci njegov dublji sloj interpretacije zenskoga starenja u suvremenom drustvu. Ti se radovi dobro navezuju na prilog o autobiografijama starleta zakljuckom da kulturni "proizvodi" - da bi se prodali - trebaju zadovoljavati niske strasti publike i podilaziti im. Radi se o nametanju slicnosti, koje u potrosackom drustvu, prema Horkheimeru i Adornu, postaje osnovni princip kulture, koja zapravo postaje "kulturna industrija". U toj cinjenici ova dva teoreticara vide namjerno zaglupljivanje, potonuce u zabavu, pripremu za poslusnost i pasivnost te priblizavanje umjetnosti stvarnom svijetu, umjesto da ona sluzi zamisljanju novoga i boljega svijeta. U zadnjem radu Lea Horvat analizira romanticnu ljubav i konstrukcije muskosti i zenskosti u popularnoj Sumrak sagi Stephenie Meyer. Problematizira linearnu shemu ljubavne veze vampira Edwarda Cullena i djevojke Isabelle Swan (ljubav na prvi pogled - prvi poljubac - brak - seks - dijete), primjecujuci da je sve u romanu podreðeno romanticnoj vezi koja mora zavrsiti "smisleno", tj. pretvoriti se u obitelj. Autorica drzi da se radi o konvencionalnoj i konzervativnoj ljubavnoj vezi, kojom se s jedne strane tinejdzericama, najcescim citateljicama Sage, implicitno daje do znanja da je seksualnost opasna. S druge se strane opravdavaju filmske ekranizacije - najkomercijalniji proizvod proizasao iz Sage i njihova podobnost za prikazivanje mladim gledateljima bez cenzure. Feministicku iskricu i mogucnost Isabelline emancipacije autorica vidi u njezinoj transformaciji u vampiricu koja joj daje novu snagu i samopouzdanje.

Iako sastavljen od odvojenih temata, zbornik cini smislenu cjelinu, partikularnim primjerima upozoravajuci na vazne teme, neke samo naznacujuci. Analiza Zagorkinih djela otvara pitanja tzv. visoke i niske kulture i nedostatka intelektualne valorizacije popularne kulture. Clanak o autobiografijama hrvatskih starleta podsjeca na trenutak apsurda visoke i niske kulture - kad 2008. iz moralnih i vrijednosnih razloga starleti Nives Celzijus nije urucena nagrada Kiklop za najcitaniju knjigu. Jer, istina je da kultura danas svemu namece slicnost i knjige trebaju biti primamljivi marketinski proizvod da bi bile primijecene. A autobiografija Nives Celzijus bila je savrseni marketinski proizvod, zbog cega je i bila najprodavanija. Zasto su onda oni koju su ustanovili nagradu za najcitaniju knjigu (a ne, recimo, najbolje napisanu) autorici i njezinoj knjizi pristupili - posluzimo se sintagmama iz zbornika - "zacepljena nosa" i "ideologijom prirodnoga ukusa"? Vjerojatno zbog odbacivanja popularnog bez stvarne analize ili njegova kritiziranja normama visoke kulture, kao da mu nije dopustena vlasti- ta ili drustvena vrijednost. Zbornik nizom priloga podsjeca na potrebu stvaranja novoga kôda, novih nacina citanja popularne kulture, stvaranja novoga "metra" za ozbiljnija kulturna i drustvena citanja popularnoga.

Otvara se i tema heteroseksualne romanticne ljubavi, koja u Sumrak sagi tematski prevladava nad ostalim odnosima. Time se kod tinejdzerica - ciljanih citateljica - stvara dojam da je zelja da se individualna sudbina posve podredi romanticnom odnosu "normalna" i samorazumljiva, kao sto navodi autorica clanka - gotovo kao da osoba nije potpuna bez svoga "para". Romanticna je ljubav, kako cesto biva u popularnim filmovima i romanima, u Sumrak sagi prikazana kao prirodan osjecaj, gotovo kao nesto sto je ljudima uroðeno i nemijenja se u povijesnim razdobljima. Sociolog Niklas Luhmann ustvrdio je, primjerice, da je ljubav drustveno kodirani osjecaj koji za sobom povlaci niz naucenih ponasanja, kodova, koji se "uce" i usvajaju upravo iz niza knjizevnih i/ili filmskih ostvarenja. Parafrazirajmo La Rochefoucaulda: "Ima ljudi koji se nikada ne bi zaljubili da nisu culi kako se govori o ljubavi." Nije tajna da popularna kultura vec od trubadurske lirike, pa preko Patnji mladog Werthera i ljubavnih romana Jane Austen, provodi neku vrstu "romanticnoga terora", tumaceci pronalazak "para" za ostvarenje romanticne ljubavi kao smisao zivota, bezvremensku cinjenica koja ignorira povijesne promjene. Industrija je ta koja zadovoljava cestu potrebu pojedinca za pripadanjem i prihvacenoscu, nepravedno iskljucujuci niz osoba koje "savrsenu polovicu" nisu pronasli, koje se cesto, pounutrivsi drustvene zahtjeve, i same pitaju sto s njima nije u redu - kao da nema drugih sfera zivota u kojima mogu naci srecu.

Zbornik naznacuje i konkretnija drustvena pitanja, primjerice analizom Zagorkine drame Jalnusevcani o nemoralu, korupciji i malograðanstini. Aktualnost te drame iz 1917. za sobom povlaci pitanje napretka. Svakako svjedocimo tehnickom napretku, ali koliko je drustvo duhovno, intelektualno napredovalo? Jesmo li, primjerice, dovoljno evoluirali da bi pojedincimogli zivjeti od svojega rada, osobito od rada vezanog uz umjetnost i kulturu, iako se nazalost danas u krizi to pitanje postavlja i na drugim podrucjima zivota? U proklamiranom "drustvu znanja" pitamo se kako iskoristiti svoje obrazovanje i zivjeti od svojega rada? Mnogi su se to pitali kroz povijest, osobito zene u vrijeme dok im je javna sfera bila nedostupna. Meðu njima je i Zagorka, koja je, kao sto je naznaceno u predgovoru, bila posvecena zivotu od vlastita rada kao znaku emancipacije. U kulturi i umjetnosti i u ranijim se razdobljima tesko prezivljavalo bez mecenatstva. Vracaju li nas danas rodno diskriminatorno i patrijarhalno trziste rada, s jedne, i zahtjevi za trzisnom isplativoscu, s druge strane, u poziciju nemogucnosti samoostvarenja u umjetnickim i kulturnim djelatnostima? I u kakvu drustvu znanja zivimo kad nam je Gola istina Nives Celzijus najprodavanija knjiga u jednoj godini, a niz obrazovanih ljudi ne uspijeva zivjeti od svojega rada?

Zbornik Sto zena umije jedan je od projekata Centra za zenske studije koji potice interdisciplinarno, komparativisticko i feministicko istrazivanje popularne knjizevnosti i popularne kulture, sto se u akademskom prostoru uglavnom prepusta kulturnim studijima. Moze se preporuciti profesoricama i profesorima na fakultetima, studentima i studenticama svih drustvenih usmjerenja, ali i sirem sloju citateljstva zainteresiranomza prikazane teme.